Pad krstarećeg projektila na Zagreb – Je li Hrvatska dobila ozbiljno upozorenje iz Rusije?

10. marta oko 23 sata navečer nezapamćen događaj od rata 90-ih dogodio se u Hrvatskoj, na Zagreb je pao projektil! Da, to je bio krstareći projektil na mlazni pogon, a ne dron kako neki sada govore, pokušavajući umanjiti incident. Došao je navodno iz Ukrajine, iako se točno ne zna, preletio cijelu Mađarsku, i pao na Jarun, što je širi centar Zagreba. Nikakva protuzračna obrana nije reagirala, čak ni nakon pada nije se znalo o čemu se radi, a vlasti su se službeno oglasile tek nakon nevjerojatnih 12 sati, idući dan u 11 ujutro!

Krstareći projektil, a ne dron

Prvo da raščistimo terminologiju. Terminologija je bitna, vlasti namjerno koriste termin dron jer ne žele izazvati paniku među stanovništvom. Ali po toj definiciji onda su i rakete koje su padale po Zagrebu 1995. godine bili dronovi. Dakle to ne stoji. Radi se o letjelici Tupolev Tu-141 koja ima sve karakteristike krstarećeg projektila. Tupolev Tu-141 ima mlazni pogon, a ne raketni, ali to su tehnički detalji. To ju samo čini sporijom.

Time zapravo ova situacija postaje još strašnija. Ako čak ni obične mlazne letjelice NATO ne može zaustaviti, kako će tek onda rakete koje su višestruko brže? A Rusi imaju najbrže rakete na svijetu. Hipersonične rakete Cirkon ispred sebe stvaraju polje plazme i sposobne su letjeti nevjerojatnom brzinom do 6 maha, i ništa ih ne može zaustaviti, čak ni AEGIS sustavi ih ne mogu oboriti jer nemaju dovoljno brze projektile.

Ključno pitnaje – tko ju je poslao

Odmah idućeg jutra pojavile su se spekulacije kako se radi o Ukrajinskoj letjelici koja je „slučajno zalutala“ i pala ravno na glavni grad Hrvatske. Rekli su da u Ukrajini postoji mjesto imena Yarun pa je netko slučajno krivo ubacio u sustav navigacije i letjelica je zalutala na Jarun. Ako to vjerujete, sretno vam. Ja sam odavno naučio da ne vjerujem u teorije slučajnosti.

Osim toga, par sati nakon incidenta Ukrajinski savjetnik ministra obrane Markijan Lubkjivski rekao je da letjelica nije njihova. Što je i logično.

Ovdje je priča malo dublja. Moja je pretpostavka, a mislim da je vrlo logična, da se radi o Ruskom upozorenju. A to znači da slijed događaja treba sagledati od početka rata u Ukrajini.

Plenkovićeva podrška Ukrajini

Hrvatska je od početka rata bila među najglasnijim zagovarateljima NATO saveza i protivnika Rusije. Kad kažem početak mislim na 2014. godinu kad je izvršen državni udar na Majdanu, i kad su nacionalisti preuzeli vlast. Nakon toga dvije republike, Lugansk i Donjeck, su proglasile nezavisnost od Ukrajine, na što je nova (nelegitimna) vlast u Kijevu poslala vojsku na njih. Gradovi u tim pokrajinama su se našli u okruženju ukrajinske vojske, topništva, i nacionalista iz bataljona Azov, među kojima je bilo i Hrvatskih dobrovoljaca.

Civili su stradavali, od 6.000 do 13.000 njih, ovisno o izvoru. Dakle, to je bila potpuno identična situacija u Jugoslaviji 1990-ih, kad su se dvije republike (Hrvatska i Slovenija) odvojile od Miloševićevog nacionalističkog režima u Beogradu. Hrvatski gradovi našli su se u okruženju, bombardiranja su bila svakodnevna, civili su ginuli, isto kao u Lugansku i Donjecku.

I sad u takvoj situaciji naš bahati premijer Plenković otišao je u Kijev i nudio „hrvatsku pomoć“ u vraćanju izgubljenog teritorija, jer Hrvatska kao „ima iskustva“ sa tim. To je učinio više puta, od 2016. i zadnji put 2021. Shvaćate li koliko je to pogrešno i koliko je to ozbiljno? Zamislite da je neki Europski političar 1991. išao u posjet Miloševiću i obećao pomoć u „vraćanju izgubljenih pokrajina“ Hrvatske i Slovenije? Kako bi Hrvati gledali na tu zemlju? Isto tako sada Rusi gledaju na nas.

Hrvatski dobrovoljci u Ukrajini i prosvjedna nota

Dobrovoljci iz Hrvatske su još 2014. krenuli boriti se na Ukrajinskoj strani, ali tek sad, 2022. kad je počeo veliki sukob, krenulo ih je još više. Došle su informacije da je iz Hrvatske krenulo najviše njih, čak oko 200, što je ogromna brojka za malu zemlju. Naravno, moguće je da se radi o propagandi i da broj nije tako velik, ali činjenica je da Hrvatska to nije zabranila svojim državljanima, kao što su neke zemlje učinile.

U svakom slučaju, Rusi su ovo shvatili dovoljno ozbiljno, da su pozvali Hrvatskog vojnog atašea u Moskvi na razgovor i da mu uruče prosvjednu notu. Hrvatska je jedina zemlja kojoj je Rusija odlučila uručiti prosvjednu notu zbog pitanja stranih dobrovoljaca, a to već puno govori za sebe. I da stvar bude još gora, Hrvatska je tu notu – odbila, što se smatra uvredom u diplomatskom kontekstu. Mediji su čak objavili i snimku tog događaja, kako hrvatski ataše odmahuje rukom i neće da primi papir u ruke.

Slanje vojske i oružja i proročanska objava Ivana Sinčića

Prije samo desetak dana, početkom marta Hrvatska je Vlada poslala veliku količinu oružja Ukrajini, u vrijednosti 124 milijuna kuna, iako to nije NATO obaveza, Slovenija je na primjer odbila. I to nije prvi takav slučaj, prije desetak godina Hrvatska je slala tisuće kalašnjikova u Siriju kako bi naoružala pro-zapadne pobunjenike koje je SAD naoružavao za borbu protiv predsjednika Assada, ruskog saveznika.

I zatim samo tjedan dana prije incidenta u Zagrebu, Plenkovićeva Vlada donijela je odluku o slanju Hrvatskih vojnika u Mađarsku u sklopu NATO misije. Hrvatski Sabor tu je odluku potvrdio 10. 3. ujutro, a projektil na Zagreb pada istoga dana oko 23 sati navečer! Slučajnost?

Ovoj odluci se malo tko protivio, čak je i opozicija podržala. Jedino je Ivan Sinčić, zastupnik u Europarlamentu, imao zanimljiv komentar, kojeg bismo mogli nazvati skoro pa proročanskim. Objavio je na Facebooku:

“Hrvatski sabor današnjom odlukom da šalje naše mladiće u NATO akcije u Mađarsku dodatno je Hrvatsku označio kao legitimnu vojnu metu na svjetskoj geopolitičkoj karti.“

Samo nekoliko sati nakon njegove objave, na Zagreb pada letjelica.

Kako glasi ruska poruka?

Mediji i političari će sada mutiti vodu, pokušavati umanjiti značaj događaja, i plasirati razne priče u javnost. Već govore o „ukrajinskom dronu“, o tome kako je zalutao, ostao bez benzina i sl. I svakako neće spominjati riječ „raketa“ ili „projektil“ a pogotovo ne zajedno sa riječju „ruska“. Siguran sam da će nam reći kako se radi o Ukrajinskoj letjelici, jer bolje da Ukrajince prikažu kao nesposobne, nego da priznaju da je ruska letjelica, pa da NATO ispadne nesposoban.

Ali za mene, stvari su jasne. Ovo je ruska poruka i ja ju iščitavam ovako nekako:

„Prestanite s ovime što radite. Vidite da vas nitko ne štiti. Ako možemo do vašeg glavnog grada dobaciti sa starom opremom iz Sovjetskog saveza, onda probajte zamisliti što vam možemo napraviti našim modernim raketama.“

I to je zapravo ono najstrašnije. Zastarjela sovjetska letjelica nalazila se vjerojatno duže od sat vremena u NATO zračnom prostoru i nitko nije reagirao. Iako je došla iz područja ratne zone.

I nemojte da vas zavara rusko negiranje. Rusi u javnosti ne smiju priznati da su povezani s tim incidentom, ali poruku su shvatili oni kojima je bila namijenjena, sigurnosnim strukturama.

Ono što vam političari ne govore –  Hrvatska nema protuzračnu obranu

Što se Hrvatske tiče, ovo nije iznenađenje, jer Hrvatska efektivne protuzračne obrane – nema. To je nešto o čemu se malo priča u javnosti ali o tome možete čitati na specijaliziranim portalima za vojsku i obranu. Kompletan sustav Hrvatske protuzračne obrane stane u ovu sliku:

Dakle Hrvatska ima nekoliko fiksnih radara kojima može pratiti što se dešava na nebu, ali u nekakvom sukobu sa modernom vojskom, ti radari su laka meta, i oni se prvi uništavaju u napadu. Time se osljepljuje protivnik, a jedini „protulijek“ za to su mobilni radari na kamionima, koje Hrvatska nema.

A što se tiče naoružanja, radi se o zastarjelim sustavima iz JNA, samohodni PZ top 20/3 mm M55 A4/M1 te SLRS S-10CRO A1 (Strijela). To su smiješni sustavi kojima eventualno možete pogoditi transportni helikopter na niskim visinama. Bilošto na mlazni pogon teško, čak i MIG 21 skoro je nemoguće tim pogoditi, osim ako je u niskom preletu, a u modernom ratovanju pametnim bombama niski preleti su stvar prošlosti.

Dakle, vojsku ne treba kriviti, oni nas ne mogu obraniti ako nemaju čim. Kriv je isključivo Plenković i njegova Vlada koja se sluganski odnosi prema Washingtonu i Briselu. Jer ako ideš u Kijev bahatiti se i prijetiti Rusima, onda moraš imati nešto da potkrijepiš te prijetnje, a on to nema. On se jednostavno igra našim životima, kako bi za sebe skupio poene kod svojih inozemnih prijatelja.

A što se tiče NATO-a i Mađarske, njihova nereakcija je pomalo iznenađujuća, ali samo pomalo. Jer mediji nas sve vrijeme uvjeravaju kako smo jaki sa NATO-m kako Amerikanci imaju hrpu raketa, željezni štit iznad Poljske i slično, a onda se desi nešto ovako. Vjerujem da su Rusi na ovaj način, osim što su poslali poruku Hrvatskoj, malo usput i ispitali ono u što su sumnjali, da je zračna obrana itekako šuplja.

Stoga ne bi bilo dobro da živimo u iluziji kako će nas Amerikanci štititi. Moramo voditi računa o dvije stvari. Prvo, Amerikanci imaju reputaciju napuštanja svojih saveznika. To nije mišljenje, to je jednostavno činjenica. Od Vijetnama do Afganistana, pa sve do Ukrajine. Kad zagusti, oni podviju rep. Ako više nema profita, oni se povlače. To je poznato.

Kao drugo, u slučaju globalnog sukoba između NATO-a i Rusije, uključit će se i Kina, koja će vjerojatno uskoro poduzeti neke akcije oko vraćanja Taiwana, što uostalom već i najavljuju. U takvom globalnom sukobu Rusija i Kina zajedno pobjeđuju NATO. Za mene tu nema nikakve sumnje, ali sad nema prostora za ići u detalje.

Koje je rješenje?

Rješenje za Hrvatsku je zapravo vrlo jednostavno, iako znam da do toga neće doći. Rješenje je da Hrvatska hitno izađe iz NATO saveza, i proglasi neutralnost po uzoru na Švicarsku (onu koju je imala u 2. svjetskom ratu, ne ovu današnju). Treba nabaviti kvalitetne sustave protuzračne obrane i povući vojsku natrag. Hrvatska vojska treba da brani Hrvatsku, i točka. Nemamo mi što raditi u Mađarskoj, Poljskoj ili Ukrajini. Zar nismo ništa naučili iz povijesti?

Hrvatska vojna čizma je gazila ruski teritorij čak tri puta u povijesti dosad. U Napoleonovoj vojsci, u Prvom svjetskom ratu na strani Austrougarske, i zatim ponovno 1942-43. u Staljingradu. Svaki put na strani imperijalista, i svaki put smo potučeni do nogu uz velike gubitke. I sve te imperije su pale i nestale, a Rusija evo stoji i danas. Zašto uvijek biramo pogrešnu stranu i što nam više treba da se probudimo i opametimo? Nuklearka u Zagrebu?