Pad SAD pruža šansu za preoblikovanje međunarodnog prava, ali to se ne može dogoditi ako Zapad uvijek vidi Rusiju kao „negativca“

Kako se svjetski poredak razvija, trebalo bi da se stvori prilika i za države da izgrade nove odnose. Ali sve dok zapadne sile slijede upornu američku naraciju da je „Rusija jednako negativac“, neće biti značajnih promjena.

Međunarodno pravo je u velikoj mjeri odraz moći. Velike sile prihvataju međunarodno pravo koje ograničava njihovu fleksibilnost u spoljnoj politici ako za uzvrat dobiju reciprocitet i predvidljivost. U međunarodnom sistemu sa nekoliko velikih sila koje se međusobno uravnotežuju, međunarodno pravo će se oslanjati na suverenitet i mir ograničenjima upotrebe sile.

Kako su se SAD pojavile kao jedina velesila nakon raspada Sovjetskog Saveza, jednačina fleksibilnosti prema reciprocitetu spoljne politike izmijenjena je. Bez i jedne sile koja bi mogla da obuzda SAD i Zapad, međunarodno pravo se počelo mijenjati uvođenjem koncepta koji su zagovarali suverenu nejednakost i uklanjanje ograničenja upotrebe sile.

Dobra namjera liberalnog međunarodnog poretka bila je da mora biti pravedniji da bi bio uređen, jer prekomjerno uređen međunarodni sistem ne može biti pravedan. Međutim, zajedničko u humanitarnom intervencionizmu, promociji demokratije, globalnom ratu protiv terorizma i drugim novim spoljnopolitičkim nastojanjima je da bi Zapad mogao da zahtijeva apsolutni suverenitet, istovremeno tražeći prerogativu da interveniše u drugim državama.

Trenutni pad SAD, koji je očigledan i njihovim smanjenim uticajem na međunarodni sistem, stvara nove pritiske za obnavljanje tradicionalnog međunarodnog prava koje povećava suverenu ravnopravnost. Jednostavno rečeno, velike sile poput Kine i Rusije imaju malo podsticaja da se obuzdaju međunarodnim pravom koje ne ograničava Zapad. Rusija je odlučno odbacila ekskluzivno pravo Zapada da prizna nezavisnost Kosova od Srbije tvrdeći da je to dalo presedan Rusiji da prizna nezavisnost Krima od Ukrajine.

Iz ove perspektive, postupci Rusije nad Krimom mogu ojačati međunarodno pravo do te mjere da Zapad prizna da mora da ograniči svoju spoljnopolitičku fleksibilnost da bi od Rusije dobio reciprocitet. S rastućom Kinom i Rusijom, Zapad ima snažne podsticaje da ponovo uvede koncept suverene jednakosti i međunarodnih sporazuma koji suzdržavaju upotrebu sile i prioritet reda.

Ipak, odbacivanje multipolarnog svijeta u nastajanju stvara suprotni efekat. Napori predsjednika Trumpa da zaustavi pad SAD slijede uklanjanje ograničenja kako bi stekli prednost u odnosu na protivnike. Uprkos Trumpovoj nedostatnoj popularnosti od strane političke klase širom Zapada, ipak postoji podrška njegovim najgorim instinktima od strane liberalnih intervencionista.

Ideja je da je međunarodni sistem zasnovan na suverenitetu nemoralan, jer odbacuje prerogativu Zapada da štiti narode drugih zemalja. Raste konsenzus za suočavanje sa Kinom, neprestani apetit za antiruskim sankcijama, a pohvale za Trumpa uglavnom su ograničene na to kada on bombarduje Siriju. Kada se svijet u manihejskoj prizmi vidi kao dobro nasuprot zlu, bilo kakvo priznanje ruskih interesa i naknadni kompromis jednaki su smirivanju i izdaji neophodnih vrijednosti.

Evropske prestonice postaju sve glasnije o potrebi za dijalogom i dogovaranjem osnovnih principa ponašanja s Rusijom i Kinom, iako zahtjev za zapadnom solidarnošću ometa bilo kakve značajne napore na razvoju načela međunarodnog prava i sporazuma potrebnih za multipolarni svijet.

Prevladavajući liberalni argument nakon hladnog rata je da kolektivni Zapad može garantovati liberalni poredak zasnovan na pravilima. Ovaj međunarodni poredak uvijek je imao ključnu kontradikciju. Kada je solidarnost Zapada uslov za redosljed zasnovan na pravilima, on ne može dosljedno primijenjivati principe međunarodnog prava. Drugim riječima, Rusija će uvijek biti u krivu. Principi poput teritorijalnog integriteta nasuprot samoodređenju uvijek će biti diktirani interesima.

Frustracija Moskve raste od gledanja evropskih prestonica koji se žale na kolaps međunarodnog prava i sporazuma, istovremeno onemogućavajući razvoj. Evropske prestonice su izrazile zabrinutost zbog raketne odbrane koja je potkopavala stratešku nuklearnu stabilnost tokom 1990-ih, ali od tada su se prilagodile novim realnostima i to tretiraju kao rusku dezinformaciju.

Evropljani su apelovali na SAD da se jednostrano ne povlače iz Ugovora o nuklearnim snagama srednjeg dometa (INF), ali su na kraju popustili i optužili Rusiju. Russiagate se pokazao kao prevara nastala sa diskreditovanim dosijeom Steele, kada je bivši tehnički direktor Agencije za nacionalnu bezbjednost Bill Binney dokazao da serveri Demokratskog nacionalnog komiteta nikada nisu bili hakovani. Ipak, narativa i sankcije ostaju. EU trenutno raspravlja o tome kako „podržati Bjelorusiju“, dok u istom dahu upozorava Rusiju da se ne miješa u državu iz njene unije.

Ruska spoljna politika vjerovatno će biti posvećena sprječavanju izmicanja odnosa van kontrole, a istovremeno ostaje realna oko nemogućnosti da se odnosi značajno poboljšaju ili da se preoblikuje međunarodno pravo. Rusija će nastaviti da se bori protiv jednostranosti i prilagođavanja multilateralnih formata. Kretanje međunarodnim sistemom pod brzim promjenama prepun je rizika, jer su glavne sile spremne da preuzmu veće rizike u trenutku kada potencijal za pogrešne proračune raste.