Palestinski poučak – Kako smo “nesvjesno” postali sudionici državnog terora

Kada govore o Palestini, čak i novinari, analitičari i aktivisti koji podržavaju Palestince se moraju osloboditi politički korektnog diskursa koji ih vodi ravno u usklađenost s politikom izraelskog režima. To je posebno vidljivo u terminologiji kada se radi o “terorizmu”.

Veliki broj onih koji navodno zagovaraju slobodu Palestinaca će Hamas, Islamski džihad i usamljene vukove koji provode sporadične napade na kudikamo moćnijeg neprijatelja nazvati teroristima, osim ako nije riječ o frontalnom sukobu u kojem palestinski militanti nemaju minimalne šanse za pobjedu.

Svatko danas poznaje važnost riječi. To se vidi u terminologiji o ratu u Siriji, gdje se iste skupine od jednih opisuju kao “naoružana oporba”, dok ih drugi zovu pravim imenom – islamističke terorističke skupine. Imamo i slučaj kada se institucionalne stranke, izabrane na slobodnim parlamentarnim izborima u Europi nazivaju “fašističkima”, iako je njihov program prošao sve kontrole relevantnih tijela u europskim zemljama i u nijednom nema elemenata fašizma, stoga su se i mogle natjecati na izborima. Neke od ljevičarskih stranaka se zna nazivati “staljinističkima”, iako programski i po djelovanju nemaju nikakve veze s bivšim sovjetskim realnim socijalizmom iz Staljinovog doba. Mogli bi nabrajati unedogled, jer je korištenje terminologija jedna od najvažnijih stvari u opisivanju nekog događaja. Stoga se vratilo Palestini.

Ne postoji “palestinski terorizam”!

Stoga bi bilo točno reći kako ne postoji palestinski “terorizam”. I nikada nije ni postojao, usprkos brojnim detaljnim opisima ovog ili onog napadu na Izraelce, gdje se poziva na kazneno pravo i ako su napad proveli Palestinci, on je “teroristički”.

Kako bi pojasnili o čemu je riječ, prvo podsjetimo da postoji stanovništvo koje se brani od vanjskog neprijatelja koji ga je došao napasti, ukrasti zemlju i, ako bude moguće, fizički ga eliminirati, odnosno provesti etničko čišćenje ili genocid.

Kada su ljudi napadnuti, okupirani i kolonizirani od strane vanjskih snaga i kada te vanjske sile djeluju kao “teroristi”, oni koji trpe ovu agresiju, da se sami obrane, koriste sva sredstva koja su im na raspolaganju. Dakle, nitko od njih, nema namjere ili “terorističko” ponašanje.

Ovdje je riječ isključivo o apsolutnoj odlučnosti da ne trpe nasilje okupatora i da obrane svoju zemlju, svoje obitelji, svoje živote, čak i radikalnim otporom koji može imati mnoge aspekte.

Međunarodno pravo negira “palestinski terorizam”

U svakoj situaciji agresije na neki narod, potonjem se priznaje pravo da se brani “sa svim potrebnim sredstvima”, kako stoji u službenim tekstovima međunarodnog prava.

Rezolucija 2621 dio XXV iz 1970. Ujedinjenih naroda kaže “da je prirodno pravo koloniziranih naroda boriti se svim raspoloživim sredstvima protiv kolonijalnih sila koje suzbijaju njihovu želju za slobodom i neovisnošću”.

Zakonsku opravdanost prava na otpor potvrđuje članak 1. stavak 4. Prvog Ženevskog protokola iz 1977. pod kojim  u međunarodnim oružanim sukobima, moramo uzeti u obzir “one u kojima se narodi bore protiv kolonijalne dominacije i stranih okupacija i protiv rasističkih režima u ostvarivanju prava naroda na samoodređenje,…”.

Ovo nije napisao pripravnik odvjetničkog ureda kao nacrt hipotetske rezolucije o nekoj o odredbi međunarodnog prava, nego je već propisano međunarodnim pravom, koje jednako tako propisuje koje su skupine terorističke, a među njima nema čak ni Hamasa, koji je za vrijeme vodstva Khaleda Meshaala bio usko vezan s Muslimanskim bratstvom, koje je teroristička organizacija u samo nekoliko  država, ali ne i za UN.

Zašto bi pravo na otpor imali svi osim Palestinaca?

Postoji opasna i dobro orkestrirana medijska propaganda koja je Palestince proglasila i stigmatizira ih kao “teroriste”. Međutim, oni su bili i još uvijek su predani otporu samo protiv strašne ratne i medijske mašinerije, koja krivotvori činjenice čak i u današnjim uvjetima komunikacije.

Uzmimo drugi primjer. U vrijeme nacističke okupacije, Nijemci su borce pokreta otpora kod nas, u Poljskoj, Francuskoj i drugdje nazivali “teroristima”. Tako je bilo sa svim narodima koji su se pobunili protiv tiranije kolonijalizma. Za Francuze su Alžirci u njihovoj vlastitoj domovini bili “teroristi”, za Amerikance su to bili Vijetnamci, a danas Iran, kojeg američko-izraelski savez želi uništiti. Sve ih se optužuje istim “argumentima”, koji ne samo da su netočni, nego potpuno neutemeljeni.

Zapravo, novinari i politički aktivisti se ne smiju ustručavati reći da se Palestinci bore protiv “državnog terorizma” Izraela, samoproglašenog neovisnog entiteta 1948. godine. Budući da, uvijek prema službenim tekstovima, Izrael nije mogao postojati ako bi uz njega koegzistirala i država Palestina, odlučio je napasti cijelo palestinsko područje, porazivši bespomoćno stanovništvo vojnom silom i barbarstvom.

Taj detalj kao pojam postaje presudan, jer više ne postoji autohtoni narod, nego se Palestince pretvara u pojedince ili skupine koje se nazivaju “terorističkima”, bez obzira na način kako se brane, ali oni nisi ti koji napadaju.

Dakle, nisu Alžirci bili “teroristi”, već francuska država, kao što ni Vijetnamci nisu bili “teroristi”, nego Sjedinjene Države i tako dalje.

Danas to znači da desetine zemalja, točnije njih 86, koje su na neki način sudjelovale u agresiji na Sirijsku Arapsku Republiku, priznatu kao takvu od strane Ujedinjenih naroda, vodile borbu protiv “terorista”, a svaki Sirijac koji je branio svoju domovinu je “terorist”. Po perverznoj logici izraelskog režima i zapadnih medija koji su, izravno ili preko posrednika, na platnom spisku Tel Aviva ili američkog židovskog lobija, to je tako.

Svaki građanin može razumjeti ozbiljnost pogrešno korištene riječi i ratnu propagandu dominantnih sila, kao i posljedice koje proizlaze iz nje.

Stoga treba imati hrabrosti i suočiti se s činjenicama. Ako kao građani ili medijski djelatnici, čak i na portalima, ne nužno visokotiražnim listovima, ne djelujemo ili prešućujemo inozemne ratne avanture naših država, postajemo sudionici zemalja koje provode “terorizam”.

S druge strane, građani zemalja koje se na bilo način odupiru vanjskoj agresiji usmjernih na njihovo podjarmljivanje ili fizičko uništenje su borci otpora. Njima nitko ne može poreći prirodno pravo da se odupru ugnjetavanju i da pokušaju preživjeti.

Ako sutra neka inozemna silama zaprijeti nama, morat ćemo se braniti sa svim raspoloživim sredstvima i to nas neće pretvoriti u “teroriste”, nego u pokret otpora.

Nema razloga zašto bi ti bilo drugačije za Palestince. Oni s pravom pružaju otpor i  zbog toga ne mogu “teroristi”, kako ih izraelska, ali često i zapadna propaganda opisuje. Prije svega anglo-američka.

Teroristička je umjetna država Izrael, okupatorska sila koju svim silama podržavaju atlantistički krugovi, čime su potonji trenutno u kategoriji država pomagača državnog terorizma, do te mjere da rade sve kako bi surađivali s vladom koja je vodila kolonijalni rat i provodi aparthejd, usprkos upozorenjima i osudama najviših međunarodnih tijela.

Čak i naša država je sudionik ove situacije, a veliki dio naših sugrađana čini mali djelić tog sudioništva, jer nemaju hrabrosti, dovoljno informacija ili volje da govore istinu. Kada izmišljena izraelska država na kraju dana kaže kako  ima “pravo na obranu od palestinskih terorističkih napada”, to je klasično izvrtanje činjenica.

Izrael je oduvijek bio napadača i agresor. I ne smijemo se služiti ovom lažnom terminologijom, jer time postajemo sudionici u zločinu. Sve je stvar dosljednosti.

Istina je neumoljiva. Naše zemlje, koje pripadaju takozvanoj “zapadnoj civilizaciji”, slažu se i podržavaju inozemne ratne avanture, čime nas pretvaraju u “pasivne” sudionike terorizma. Nema nikoga tko nas napada, ali su naše vojske uključene u agresiju kroz nejasne koalicije koje moramo financirati. Ak odbijemo suradnju, prijeti se sankcijama, najviše od Sjedinjenih Američkih Država, terorističkog entiteta  koja povećava broj ratova u svijetu i rasplamsava postojeće.

Zato moramo biti oprezni pri korištenju riječi, događaje opisati točno onakvima kakvi su bili i izbjeći automatsko širenje formule dominantne političke elite.