Patriotski i špiljski nacionalizam i neki povijesni primjeri kao pouka za budućnost

Kada je u pitanju nacionalizam, zapadni mediji taj izraz često koriste s negativnom konotacijom. Međutim, koliko na Zapadu, kojim dominira neoliberalizam, stvarno išta znaju o nacionalizmu? Odgovor prije 200 godina bi bio „puno“, kada su nastajale nacionalne države i diljem Europe je cvjetao nacionalni romantizam uglavnom građen na mitovima i legendama. Ali danas, nakon sustavnog ispiranja mozga i pejorativnog korištenja „nacionalizma“, može se slobodno reći da Europljani o nacionalizmu znaju malo ili ništa.

Novi švedski nastavni program predlaže izbacivanje povijesti od predantičkog doba do 1700. godine i da se djecu podučava toleranciji, rodnoj ravnopravnosti i slično, što znači da se stvara anacionalna generacija kojima pripadnost švedskoj naciji neće značiti ništa. Ne zato što su odlučili tako, već zato što jednostavno ne znaju ništa o svojim korijenima.

Točno je da je nacija povijesna kategorija i ljudski izum kao osjećaj pripadnosti određenoj skupini koju veže jezik, kultura, tradicija i povijest, kao i teritorij na kojem ti ljudi žive, ali je netočno tvrditi da kao ljudska tvorevina treba biti ukinuta. Sad i odmah.

Da bismo razumjeli nacionalizam, moramo se vratiti njegovim korijenima. Iako je nacionalizam kakvog poznajemo definiran tek između kraja XVIII i početka XIX stoljeća, društvena uređenja vrlo slična nacionalizmu postojala su otkad postoji ljudska civilizacija.

Naravno, nijedna ideologija nije savršena, pa ni nacionalizam, kod kojeg strogo trebamo razlikovati špiljski nacionalizam i šovinizam od progresivnog patriotizma. Upravo zbog nepažnje i tanke linije između šovinizma i patriotizma, koja se lako prijeđe, nastao je najradikalniji oblik nacionalizma, nacizam, koji je ubio desetine milijuna ljudi i nanio neopisivu patnju stotinama milijuna ljudi. Međutim, to se može reći za svaku radikalnu interpretaciju i provedbu u praksi bilo koje ideologije. Zbog toga se nacionalizam treba proučavati iz prilično drugačije i nepristrane perspektive.

Iako živim u regiji gdje je prisutan upravo ovaj oblik nacionalizma, htjeli mi to ili ne, morat ćemo se složiti s činjenicom da je nacionalizam etničkog podrijetla vjerojatno najmanje uspješan nacionalizam i taj isključivi nacionalizam je gurnuo svijet u krvoprolića i nebrojene ratove od početka XIX stoljeća. Međutim, postoji vrsta nacionalizma koji je pokazao ne samo “ljudsko lice”, već je i vrlo značajan kohezivni faktor za mnoga multietnička društva.

Prije nego pojasnimo o čemu je riječ, ne možemo ne spomenuti arapski nacionalizam koji je s primjesama socijalizma, naravno, koliko je to bilo moguće u muslimanskim zemljama zbog utjecaja islama na sve pore društva, izgradio Libiju, Egipat, Siriju i Alžir, čak i Irak, iako Sadamova vladavina zaslužuje posebnu analizu. Socijalistički panarapski nacionalizam i stranke Baath u arapskom svijetu su ostvarili velika postignuća, a najveće je bilo oslobođenje od kolonijalnog jarma.

Indijski nacionalizam je bio pokretačka snaga Mahatme Gandhija i njegovog Pokreta za neovisnost. On u borbi za slobodu nije ujedinio samo Hinduse, kako bi nalagao etnički nacionalizam, već i ostale indijske narode, a njegov nasljednik na mjestu vođe Indijskog nacionalnog kongresa, Jawaharlal Nehru, također je bio indijski nacionalist, svijetu poznatiji kao utemeljitelj Pokreta nesvrstanih, koje je osnovao s egipatskim panarapskim nacionalistom Gamalom Abdelom  Nasserom i Titom.

Primjera progresivnog nacionalizma je bezbroj. Po tko zna koji put ću spomenuti latinoamerički „bolivarski nacionalizam“ pokojnog predsjednika Venezuele Huga Chavezom, koji je stvorio regionalne saveze za borbu protiv američkog imperijalizma. Iako formalno socijalistički, Chavezov PSUV propagira „bolivarski nacionalizam“, što se vidi i tijekom velikih skupova stranke, koji su prepuni nacionalnih zastava i patriotske koreografije.

Namjera ovog članka je opisati uključivi nacionalizam, koji objedinjuje narode u naciju, ali taj proces ne smije biti nametnut odozgo ili biti posljedica gotovo prisilnog odricanja pripadnosti vlastitoj naciji, kao što je slučaj u liberalnoj Europi.

U ovom opisu je dijelom korišten materijal Drage Bosnića objavljen na portalu Fort Russ, gdje autor s pravom tvrdi kako patriotski nacionalizam mora prevladati i prevladat će etnocentrični nacionalizam.

Rusko Carstvo, SSSR i Ruska Federacija

“Zli Rusi”. Ako bi ovisilo o zapadnim medijima, riječ “ruski” je automatizmom nešto negativno. Uz riječ “nacionalizam” vjerojatno uzrokuje nervni slom neoliberala. “Ruska agresija, ruska invazija, rusko uplitanje” i tako dalje, sve to ruski nacionalizam čini poprilično ružnim.

Međutim, stvarnost je vrlo različita. U samoj Rusiji, etnički Rusi predstavljaju 80% stanovništva. Ostalo su bezbrojne manjine Rusije. Ali za razliku od većine manjina na zapadu, a većina manjina je stigla zahvaljujući zapadnom kolonijalizmu, ruske manjine nisu potlačene i integrirane su u rusko društvo, zadržavajući pri tom svoj etnički identitet.

Mnogi su ruski nacionalisti bili gorljiviji patrioti čak i od samih Rusa. U Ruskom carstvu i Sovjetskom Savezu su Rusi činili nešto više od 50% stanovništva. Međutim, Rusko Carstvo je preživjelo i napredovalo stoljećima. Iako nesavršeno, poput bilo koje druge zemlje, Rusko Carstvo zapravo nije bilo kolonijalna sila zapadnog tipa. Da je bilo tako, malo bi koji od autohtonih naroda Sibira i Srednje Azije preživio stoljeća ruske vladavine.

Kako je to bilo moguće? Prvo, ispitajmo kako Rusi uistinu vide sebe. Etnički Rusi su jedna od 194 etničke skupine koja živi u Rusiji. Iako 80 do 90 posto stanovništva tvrdi da su etnički ruski, ustav navodi da je Ruska Federacija multinacionalna, odnosno multietnička država i koristi se termin suverene nacije “multietničkog naroda Rusije”.

U lingvističkom smislu, što je važno kod definiranja nacije, Rusi kao građani Rusije se ne razlikuju od riječi za etničke Ruse i druge narode, iako drugi jezici često ne razlikuju ove dvije skupine. Kako bi lakše pojasnili, podsjetimo da je takvo što postojalo u SFRJ, kada su se koristili termini narodnost i nacionalnost.

Postoje dvije ruske riječi koje se na engleski jezik obično prevode kao “Rusi”. Jedna je „Pусские“, što znači “etnički Rusi”. Druga je „Россияне“, što znači “građani Rusije”, naziv za sve  ruske državljane bez obzira na njihovu etničku pripadnost, poznat još od početka 16. stoljeća. Međutim, engleski jeziku tu razliku ne poznaje.

Ruski državljani i etnički Rusi jednostavno se nazivaju Rusima. Tako je bilo barem od 16. Stoljeća, kao što smo naveli. To je omogućilo da se integriraju, aline i asimiliraju, ne samo ljudi različite nacionalnosti, već i različite vjere i kulture. Šveđani, Finci, Nijemci, Tatari, sibirski narodi, pa čak i narodi s vrlo jakim nacionalnim identitetom, kao što su Armenci i Gruzijci, smatrali su se Rusima. Jedan od prvih ruskih kraljeva bio je Tatar Sajin Bulat, rođen jer kao musliman, da bi prešao na pravoslavno kršćanstvo i postao car Simeon Bekbulatovič. Od tada su mnogi stranci, posebno Nijemci i u manjoj mjeri Francuzi, također stigli u Rusiju i postali dio ruskog društva.

Ova inkluzivnost, prakticirana tisućljećima prije nego što je takva ideja dosegla moderni Zapad, pomogla je Rusiji da postane istinska supersila. Pored spomenutih naroda koji su živjeli u Ruskom carstvu, bilo je i mnogih drugih koji su tlačeni drugdje odabrali Rusiju za svoj novi dom. Etiopske robove zarobljene u Osmanskom carstvu otkupili su i oslobodili ruski carevi i plemići. Grof Sava Vladislavić-Raguzinski, etnički Srbin u ruskoj službi kod Petra Velikog,  kupio je jednog od ovih osmanskih robova. Rob je bio Ibrahim Petrovič Hanibal. Ovaj naturalizirani Rus je dobio izvrsno obrazovanje. Hanibal je odabrao vojnu službu i postao general ruske vojske. On je ujedno predak jednog od najvećih ruskih pjesnika Aleksandra Puškina. Još jedna zanimljiva činjenica o Ibrahimu Petroviču Hanibalu jest da je on zapravo nadahnuo drugog velikog Rusa da postane vojnik. U to vrijeme je to bio bolestan dječak, ali je Hanibalov uspon do ranga generala potaknuo dječaka da se pridruži ruskoj vojsci.

Dječak je bio nitko drugi do Aleksander Suvorov, jedan od najvećih vojnih zapovjednika u svjetskoj povijesti, za kojeg se zna da je jedan od rijetkih zapovjednika koji nikada nije izgubio bitku, unatoč činjenici da je u ruskoj vojsci služio 54 godine. Dalje, imamo njemačke, nizozemske, armenske Ruse, Gruzijce, pa čak i Škote koji su bili presudni u tome da Rusija postane supersila.

Ovaj trend je nastavljen sa Sovjetskim Savezom i Ruskom Federacijom. Jedan od najvažnijih vođa u ruskoj povijesti je zasigurno je bio Josif Visarionovič  Stalin. Usprkos svim kontroverzama, neupitnim povijesnim istinama, ali i poluistinama i falsifikatima oko njegove osobnosti, ovaj je čovjek vodio SSSR, a time i Rusiju, u jednom od najtežih razdoblja njene povijesti. Preuzimajući vlast 1924. godine, Staljin je naslijedio relativno slabo gospodarstvo i zemlju koja je trebala hitnu modernizaciju.

Do 1953. je Staljin gotovo polufederalnu zemlju pretvorio u pravu supersilu koja je samo nekoliko godina ranije porazila moćni nacistički Treći Reich, imala je nuklearno oružje i postala vodeća svemirska sila s ekonomijom drugom na svijetu, odmah iza Sjedinjenih Država. Njegovo pravo ime bilo je Iosseb Besarionis Džugašvilii i bio je Gruzijac, što je općepoznato. Iako bi se Staljinov slučaj mogao tumačiti uz drugog ugla i reći da je bio „Sovjet“, što ne postoji kao nacija, niti se formirao kao narod, za Ruse je on i dalje vođa koji je porazio nacističkog okupatora i svrstava ga se uz bok Aleksandra I Romanova i maršala Mihaila Kutuzova.

Ovdje smo pokušali navesti pozitivne primijete patriotskog nacionalizma, služeći se primjerom Rusije, gdje nacionalna pripadnost ne igra ulogu osjećaja pripadnosti jednom narodu.

U modernoj Rusiji imamo primjere ministra obrane Sergeja Šojgua, omiljenog vojnog zapovjednika i jednog od najboljih reformatora koji je glomaznu rusku vojsku sovjetskog razdoblja praktički pretvorio u manju, ali mnogo učinkovitiju vojnu silu sposobnu suočiti se s bilo kakvom prijetnjom sigurnosti Rusije, bilo da je to NATO ili su to teroristi. Sergej Kužugetovič Šojgu je podrijetlom iz Tuve, rođen od majke Aleksandre Jakovljevne porijeklom iz Ukrajine i oca Kužugetova Šojgua, Tuvana, pripadnika naroda koji se služi jednim od brojnih turskih jezika, a kao vjernici su budisti , dok je dio Tuvana sačuvao tradicionalna vjerovanja u Tengri šamanizam. Drugi primjeri osvjedočenih Rusa u smislu pripadnosti ruskom narodu su prvi čovjek Gazproma Aleksej Miller, direktor Sberbanke German Gref, po rođenju Hermann Gräf, ali i Putinova desna ruka i nova zvijezda političkog Olimpa, za sada još uvijek iza zidina Kremlja, Anton Vaino, unuk bivšeg prvog tajnika Komunističke partije Estonije Karla Vaina, danas ruski patriot i mogući nasljednik Vladimira Putina, obzirom da svi njegovi najbliži suradnici ulaze u dob kada biološki ne mogu računati na višedesetljetnu karijeru.

Kao što vidimo, kada se nacionalizam kao ideologija manifestira u zdravom patriotizmu, ne samo da ga se ne smije suzbijati, nego takve osjećaje treba poticati.

Bivšu Jugoslaviju je, usprkos nekim svijetlim primjerima, nemoguće usporediti s Rusijom

Autor članka kojeg smo dijeklom koristili se osvrnuo na ovu temu, uz približno isti zaključak, ali je kao primjer pokušao navesti Jugoslaviju, ali tijekom života ove državne tvorevine su nacionalizmi uglavnom igrali destruktivnu ulogu. U početku ne, jer su nacionalizmi XIX stoljeća bili katalizator u borbi protiv stranih osvajača, kako unutar jedne etničke skupine, tako i u vezama u tim borbama između naroda ovih prostora.

Tako imamo zajedničke kampanje „Morlaka“ Smoljana Smiljanića i Stojana Jankovića o obrani Ravnih kotara od Turaka. Lički ustanak kojeg je predvodio katolički „pop“ Marko Mesić, porijeklom je iz Brinjskog kraja, koji je 1689. godine organizirao Hrvate i Srbe Like na ustanak za konačno oslobođenje od Turaka, kada su uspjeli oslobodili Liku i Krbavu. Poznat je i ustanak u BiH 19875. godine, kada se srpskim ustanicima, koje je podržavao i financirao Josip Juraj Strossmayer, pridružio katolički svećenik don Ivan Musić, iako je Vatikan izričito zabranio uplitanje u taj sukob. Imamo i Rakovičku bunu na Kordunu koju je predvodio pravaš Eugen Kvaternik, a pridružili su mu se i lokalni Hrvati i Srbi.

Kako vidimo, prije ulaska u jedinstvenu državu, bilo je brojnih primjera suradnje i izuzetno rijetkih primjera neslaganja, ne samo između dva najveća naroda bivše države, već i drugih. Međutim, današnja historiografija sve ove događaje želi tumačiti tako da još više posije sjeme razdora i da rasplamsa špiljske nacionalizme koji graniče sa šovinizmom.

Zanimljivo, ali je najbolji povijesni opis ove suradnje dao Franjo Tuđman dok je bio na čelu  Instituta za historiju radničkog pokreta u Zagrebu i na temelju arhivske građe napisao knjigu „Rat protiv rata“, gdje opisuje navedene i druge primjere za mnoge neprikladne suradnje i jedinstva naroda ovih prostora.

No, vraćajući se patriotskom nacionalizmu, ideologija jugoslavenstva, koja je bila aktualna u Hrvata već u 17. Stoljeću, a propagirali su je Juraj Križanić i Pavao Ritter Vitezović, kasnije vrlo uspješno biskup Strossmayer, nije uspjela stvoriti jugoslavensku naciju, a uspoređivati Jugoslaviju s Rusijom je nemoguće, jer na ovim prostorima nijedna etnička skupina nije osjećala pripadnost većinskom narodu. U tim okolnostima, usprkos svijetlim primjerima jedinstva, od kojih smo naveli samo neke, nas i danas koče oni koji kao patriotizam uspijevaju nametnuti  špiljski nacionalizam. Jednom kada se oslobodimo tih negativnih trendova ikada sav nacionalizam bude isključivo zdravi patriotizam, faktor ujedinjenja koji potiče na akciju za opće dobro, tada će narodi ovih prostora moći računati na bolju budućnost. No, svog se nacionalizma nikada ne smiju odreći, jer nije točno da se mora ugušiti bilo kakvo manifestiranje ove ideologije i svjetonazora, kako tvrde liberali, jer je kolektivni osjećaj pripadnosti etničkoj skupini presudan za opstojnost jedne suverene države, stoga i ne čude pokušaji razaranja nacionalnih i patriotskih osjećaja, čime se otvara siguran put u dokidanje suvereniteta ciljane nacije.

Što se tiče Rusije, malo je vjerojatno, gotovo nemoguće, da bilo koja zemlja Europe uspije integrirati gotovo 200 etničkih skupina u jedan narod u kojem su Rusi većinska nacija i da to bude dobrovoljan proces. Dakle, rusko povijesno iskustvo je jedinstveno, ali ga, kao i sva druga, ne treba silom provoditi tamo gdje ne postoji plodno tlo da bi pustilo korijenje. Ono što mi moramo je prestati se stidjeti naših nacionalnih identiteta i pokušati razumjeti da se oni ne afirmiraju u sukobu s drugim identitetima i napadima na „drugog“. Od te ideje do nacionalizma nacističke Njemačke je mali korak, a povijest nas uči da možemo djelovati drugačije.

FRN