„Pax Ottomana“ ili „Turski marš“ na bivše kolonije

Proteklih dana smo posvetili nekoliko analiza politici Turske i turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana, koji je zemlju doveo u položaj da nema saveznika ni partnera, kao u susjedstvu, tako i na globalnoj razni.

EU mu neće oprostiti otvaranje granica i pokušaj stvaranja nove migrantske krize. Rusija je bila više nego jasna oko Idliba i Sirije u cijelosti. SAD vode licemjernu politiku i Erdogana guraju u sukob s Rusima, ali je sve što su mu ponudili kao  pomoć nešto streljiva za vojne operacije u Siriji. Egipat, Sirija i Libija generala Haftara stvaraju koaliciju za suzbijanje turskog ekspanzionizma, a na drugoj strani sličan savez stvaraju Grčka, Cipar i opet Egipat, koji žele zaštititi svoje interese u istočnom Mediteranu. Zaljevske apsolutističke monarhije su Muslimansko bratstvo, kojem pripadaju Erdogan i njegova stranka AKP, proglasile terorističkom organizacijom, Zemlje Središnje Azije provode čistku stranih imama i propovjednika, posebno turskih i onih na platnom spisku Saudijske Arabije, jer su shvatile da se kroz njihovo djelovanje metastaze karcinoma radikalnog islama šire nevjerojatnom brzinom. Kina je tiha, ali bez sumnje redovito upozorava Tursku zbog davanja utočišta ujgurskim separatistima i militantima iz kineske zapadne pokrajine Xinjiang, a peking posebno prati i tursku i katarsku propagandu o tom pitanju. Turska stvara probleme i Iraku, na čijem teritoriju provodi proizvoljne napade na baze kurdskih separatista. Primjera ima još, ali je navedeno više nego dovoljno da službena Ankara shvati kako s njezinom vanjskom politikom nešto ne ide kako bi trebalo.

Istovremeno, Erdogan ima problem i u Turskoj, gdje gubi podršku za njegove inozemne avanture. Osim turskog naroda, koji je Stranci pravde i razvitka (AKP) na nedavnim izborima uskratio povjerenje u Ankari, Istanbulu, Izmiru i Antaliji turski vođa gubi i podršku unutar stranke.

Abdulah Gül protiv „sultana“

U veljači ove godine se oglasio i Abdullah Gül, član i utemeljitelj turske vladajuće stranke i prethodnik predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana. On se izjasnio izrazio protiv novog predsjedničkog sustava i turske vanjske politike, što je rijetkost, jer Güll ne izlazi u javnost s  kritikama upućenim svom očito bivšem savezniku.

Gül je bio na protokolarnoj funkciji predsjednika Turske od 2007. do 2014., dok je njegov bliski saveznik Erdoğan bio premijer, a prije toga je bio nadaleko cijenjeni ministar vanjskih poslova.

Ali otkako je Erdoğan preuzeo mjesto predsjednika i upravlja Turskom u sustavu u kojem predsjednik države ima široke izvršne ovlasti, Gül se u velikoj mjeri odmaknuo od politike, premda analitičari kažu da nije zadovoljan političkim kursom zemlje. Neki su čak ukazali na Güla kao na vođu koji bi mogao ujediniti Erdoğanove razočarane protivnike.

“Govorio sam da je parlamentarni sustav za Tursku puno bolji, čak i dok sam bio predsjednik. Moj izbor je potpuno demokratski parlamentarni sustav. Parlament do danas nikada nije bio toliko beznačajan. Turska to osjeća “, rekao je Gül u  intervjuu za list Karar krajem prošlog mjeseca.

Turska je na referendumu 2017. godine, održanom tijekom razdoblja „izvanrednog stanja“ nakon neuspjelog pokušaja puča u srpnju 2016., izglasala prelazak na novi sustav. Novi sustav ukinuo je položaj premijera i omogućio Erdoğanu da donosi zakone dekretom, kontrolu nad financijama i vojskom, naravno.

Erdoğanova Stranka pravde i razvitka (AKP) smatra da novi sustav omogućava „lakše vođenje vlasti“, ali kritičari kažu da je uništio parlament i predao vlast u ruke jednog čovjeka.

Gül je iznova također izrazio zabrinutost zbog turske politike u Siriji, gdje je u vrijeme davanja intervjua službeno život izgubilo 13 turskih vojnika u granatiranju od strane sirijskih vladinih snaga. Erdoğan je tada obećao da će uzvratiti udarac sirijskoj vladi, „bilo gdje u susjednoj zemlji ukoliko bilo koji turski vojnik bude povrijeđen na mjestima koja turska vojska kontrolira u sirijskoj provinciji Idlib“, koju zapravo kontroliraju teroristi raznih frakcija, sada udruženi s turskim snagama.

“Ono što ću reći je da, čak i ako nas jako isprovociraju, nije dobro ući u puni rat sa Sirijom”, kazao je Gül.

„Turska je uključena u krizu u Siriji od 2011. bez odgovarajućeg plana izlaska i poboljšala je suradnju s Rusijom, dok se udaljavala od svojih zapadnih saveznika. Problemi Turske sa Sjedinjenim Državama također su je gurnuli bliže Moskvi, ali odstupanje od Zapada je oslabilo tursku demokraciju“, rekao je Gül, koji je istupio ne kao visoki član Stranke pravde i razvitka (AKP), već kao političari kemalističke Republikanske stranke.

“Turska mora biti dio zapadnog bloka, zajedno s Europom, kako bi osigurala demokratsku i pluralističku zemlju. U tom pogledu, naši nedavni odnosi s Rusijom nisu u skladu s tim ciljevima”, rekao je Gül i kritizirao je kupovinu ruskih sustava protuzračne obrane S-400, usprkos prigovorima turskih saveznika iz NATO pakta.

Bivši predsjednik rekao je da bi tursko nabavljanje S-400 moglo ugroziti snagu njene vojske, druge po veličini u NATO paktu, odmah nakon američke.

Abdullah Gül je rekao da je kurdsko pitanje Turske postalo regionalno i međunarodno pitanje, nakon kolapsa obećavajućeg primirja između vlade i Kurdistanske radničke partije (PKK), ali i zbog Erdoganove invazije na kurdske sjeverne dijelove Sirije.

“Sve je naša odgovornost. Kada to nismo mogli riješiti u okviru naše inicijative s visokim standardima o ljudskim pravima, kriza je dobila regionalnu i međunarodnu dimenziju, a to su teški poslovi”, rekao je bivši turski predsjednik Gül, koji je Erdogana kritizirao i zbog prosvjeda u Gezi parku 2013. godine, najvećim antivladinim demonstracijama otkako su Stranka pravde i razvitka i Erdoğan 2002. godine došli na vlast.

Počeci uspona „sultana“ i buđenje novog „Osmanskog carstva“

Međutim, da bi razumjeli Güla i što se događa u Turskoj, moramo se vratiti u vrijeme političkog uspona Stranke pravde i razvitka (AKP) i naknadne promocije politike neoosmanizma, kojoj smo na ovom portalu već posvetili puno prostora.

Turska je preko 80 godina bila zemlja koja je gotovo u potpunosti okrenula leđa Bliskom istoku, arapskim i islamskim zemljama, zbog čega je smatrana je marionetom NATO pakta, čak i saveznikom Izraela. Sve se međutim promijenilo s vizijom AKP-a, koja se temelji na doktrini “Strateške dubine” koju je razradio bivši ministar vanjskih poslova Turske, Ahmet Davutoglu. Temelj te strategije, koju je, naravno, odobrio i njome bio opčinjen bivši turski premijer, a danas predsjednik Erdogan, bio je otvaranje Turske zemljama u regionalnom okruženju, prodor na Balkan, Bliski istok i Kavkaz, ali i šire, ali s manjim intenzitetom.

Arapske i muslimanske zemlje su za Erdogana i Ahmeta Davutoglua bile srce ove strategije. Politika “Zero Problems”, odnosno bez ikakvih problema sa susjedima i zone interesa Turske, dovela je do toga da je Ankara imala izvrsne veze s cijelim arapskim svijetu, bez iznimke, ali i s Iranom, Armenijom, Ciprom i Izraelom. Doktrina “Strateške dubine” je prelazila regionalne okvire i prodirala duboko u Europu, sve do bivših granica Osmanskog carstva. Balkanu ćemo posvetiti posljednje poglavlje ovog pitanja koje se, očito, pretvorilo u problem.

Ranije je Turska sa svim zemljama ojačala gospodarske veze, pokrenula ekonomsku integraciju s Irakom i Sirijom, a došlo je i do velikih međusobnih ulaganja sa zemljama Zaljevskog vijeća za suradnju. Takva je politika imala za posljedicu da je Ankara imala i važnu posredničku ulogu u rješavanju problema između prijateljskih zemalja i zahvaljujući toj politici je Turska stekla povjerenje međunarodne zajednice, a s druge strane je postala primjer politički i gospodarski uspješne zemlje.

“Sivi vukovi“ se bude 2011.

Turski radikalni nacionalisti i nostalgičari za vremenima kada je Osmansko carstvo obuhvaćalo područja od Središnje Azije do Bliskog istoka i od sjevera Afrike do Balkanskog poluotoka, čije se militantno krilo nazvalo „Sivi vukovi“, kao da su svojim ekspanzionističkim i imperijalističkim idejama zarazili AKP.

I tako 2011. dolazi prekretnica. Takozvano “Arapsko proljeće” je dovelo do toga da Turska, bolje rečeno AKP,  redefinira svoju politiku, ulogu i položaj u široj regiji. Libanonski analitičar i ekspert za tursku unutarnju i vanjsku politiku, Mohamed Noureddine, prvih godina rata u Siriji piše “kako je Turska napustila politiku koju je vodila godinama i podjednako se udaljila od svih zemalja s kojima je izgradila dobre odnose”.

Postala je pristrana prema nekima, a otvoreno se svrstala protiv drugih. Osim toga, AKP i tada premijer Recep Tayyip Erdogan su isti stav zauzeli i prema određenim skupinama unutar svake od pojedinih zemalja. Kada su kasnije započeli unutarnji sukobi, Ankara je zauvijek izgubila imidž neutralne zemlje i odustala od politike “Zero Problems”.

Turska otkriva svoje pravo lice i zajedno s Katarom podržava Muslimansko bratstvo, ne samo u zemljama koje je zahvatilo Arapsko proljeće, nego i u zemljama Zaljevskog vijeća za suradnju i time je dala prednost svojim ideološkim ciljevima. Takva je potpora naišla na neodobravanje Zaljevskog vijeća i Jordana koji se prvi otvoreno usprotivio vezama Muslimanskog bratstva i Turske, što je dovelo do slabljenja nekoć jakih veza s Ankarom.

Regionalna politika Ankare se loše odrazila i na njezino gospodarstvo, a etničke, vjerske i političke napetosti su rasle i u samoj Turskoj.

Kao rezultat toga, Turska je, tri godine nakon izbijanja Arapskog proljeća, postala izolirana zemlja i više nije bila u prijateljskim odnosima sa zemljama s kojima je nekad imala vrlo dobru suradnju. Zbog svoje uloge u Arapskom proljeću, Turska je izgubila povjerenje Sirije, Iraka i Irana. S druge strane je došlo do zahlađenja odnosa s Jordanom, Saudijskom Arabijom i zemljama Zaljevskog vijeća za suradnju, odnosno petromonarhijama Arapskog poluotoka. Naravno, izuzetak je Katar, kao glavna utvrda i financijer Muslimanskog bratstva.

Na kraju je, zbog pružanja podrške do posljednjeg trenutka Muhamedu Mursiju, došlo do prekida veza s Egiptom, što je Erdoganu trebao biti znak da je neoosmanski projekt, s Muslimanskim bratstvom kao instrumentom za njegovu realizaciju, zauvijek propao.

Zbog te su politike i odnosi s Rusijom u jednom trenutku dosegli rekordnu razinu napetosti. I to se dogodilo prije obaranja ruskog bombardera Su-24 u studenom 2015. godine, na nebu na samom sjeveru Sirije.

Zbog svih tih gubitaka, moglo se pretpostaviti da Turska više neće imati onakvu ulogu u regiji kakvu su u početku priželjkivali Ahmet Davutoglu i Recep Tayyip Erdogan.

Turska sada i sama ima probleme s fundamentalističkih skupinama koje još uvijek kontroliraju dijelove Sirije. Želja Turske da izgradi mostove povjerenja s Kurdima u regiji, ne toliko s onima u domovini, već u iračkom Kurdistanu, slaba je i nikako ne može nadoknaditi sve ove gubitke. Financiran saudijskim novcem, „ugledni“ dnevni list Asharq Al Awsat davno prije aktualnih događanja navodi “kako je Turska potpuno paralizirana, a možda je najveći gubitak Turske taj što je povratak u regiju, nakon osam desetljeća izbivanja, bio kratkog vijeka, povjerenje izgrađeno sa susjedima u tih nekoliko godina je propalo i Ankara će ga u doglednoj budućnosti teško ponovno steći“.

Sve gore navedeno je teško osporiti, osim što bi se ipak trebalo zapitati je li ta šteta baš toliko nepovratna? Turska analitičarka Barçin Yinanç, koja se slaže da je politika premijera Erdogana u početku bila mudra i racionalna, ali da je sve uništio s aktivnom podrškom jednoj strani, te otvorenom suprotstavljanju zemljama, dojučerašnjim partnerima i saveznicima, tvrdi da Turska u široj regiji još uvijek može igrati aktivnu ulogu. Kao najveći problem Barçin Yinanç navodi “rušenje mostova koje je izgradio s Basharom Al-Assadom, pružanje podrške takozvanoj „sirijskoj opoziciji“, što je rezultiralo strašnim ratom u susjednoj zemlji i zahlađenjem odnosa Ankare s Teheranom i Moskvom, a ne treba izostaviti ni kritike upućene vojnom vrhu u Kairu zbog svrgavanja Muslimanskog bratstva”. Ove riječi gospođe Yinanç su jasan dokaz da kasnije okretanje Ankare Moskvi i Teheranu, barem što se tiče nekih segmenata, prije svega Sirije, ruski i iranski dužnosnici i stratezi nikada nisu smatrali iskrenim potezom Erdogana, već njegovom privremenom taktikom u kojoj dnevnu politiku prilagođava situaciju, a od isprike Rusiji i trilateralnih sastanaka u Astani su za Erdogana jedina vrata koja su bila otvorena bila ona na istoku.

Ali je isti taj Istok promijenio mišljenje o Turskoj. Prema anketama koje godinama provodi Turska zaklada za gospodarske i socijalne studije (TESEV), u 16 bliskoistočnih zemalja od 2011. pa do 3. prosinca 2013. turska popularnost je pala sa 78 % na 59 %, što još uvijek nije loš rezultat, ali je pad više nego očigledan. Možda ove ankete treba uzeti s rezervom zato što narodi zaljevskih monarhija uglavnom ne znaju detalje vanjske politike koju vode njihovi monarsi ili državni dužnosnici, ali je ipak indikativna.

Sve ovo je prepoznao i Erdogan koji se u to vrijeme grčevito borio protiv nastojanja Zapada i islamskog klerika Fethullaha Gülena, koji je, ako ćemo vjerovati Erdoganu, u suradnji s Washingtonom sa svojim pokretom Hizmet želio uništiti AKP i vladu u Ankari.

Erdogan je vjerojatno jedan od rijetkih političara kojem bi trebalo oprostiti štetu koju j počinio, ali se politika ne vodi emocijama i tako je došlo vrijem da se trebala pozdraviti obnova pokidanih veza Turske i Rusije, a potom i Teherana.

Da je suradnja Ankare i Teherana nešto što je nemoguće izbjeći mišljenja je i poznati kanadski politički analitičar i autor knjige “Globalizacija NATO saveza”, Mahdi Darius Nazemroaya, koji je svojevremeno napisao: “Dok Turska pokušava obnoviti veze s Iranom i Rusijom u zemlji se rasplamsava sukob između premijera Erdogana i „gülenista“ koji žele ugroziti taj proces. No veze između Teherana i Ankare su ipak toliko jake da ih je skoro nemoguće pokidati”.

“Odnosi Turske s Iranom i Rusijom nadilaze sve ono što se događalo u prve tri godine od izbijanja Arapskog proljeća. Turska s te dvije zemlje nije povezana samo geografski, nego i stoljetnom zajedničkom poviješću, trgovinskim odnosima, kulturnom suradnjom, jezikom i vezama etničkih manjina. Iako su politički odnosi između Turske s jedne, te Rusije i Irana s druge strane znatno slabiji, što je posljedica aktivnosti vlade u Ankari tijekom i poslije Arapskog proljeća, veze koje turski narod ima s ruskim i iranskim se ne mogu tek tako izbrisati. A tu su naravno i ekonomski interesi”, piše Mahdi Darius Nazemroaya u vrijeme kada je Erdogan još uvijek imao velike šanse za izgradnju čvrstog partnerstva s Moskvom i TehEranom. Sada to nije tako. Prije svega, Rusija može raditi s Turskom, ali nije zaboravila obaranje ruskog i ubojstva ruskih vojnika, od kojih su posljednja četiri likvidirana nedavno od strane islamskih fundamentalista koje na sjeveru Sirije podržava i štiti Turska.

Broj Iranaca i pripadnika proiranskih milicija ubijenih od strane turskih paravojnih snaga, kako možemo zvati sve islamističke terorističke skupine na sjeveru Sirije, puno je veći i Teheran ne vjeruje predsjedniku zemlje koji jedan dan leti na pregovore u Moskvu, a drugi plače dok traži vojnu pomoć u telefonskom razgovoru s Trumpom.

Abdullah Gül: “Samo Rusija i Iran mogu riješiti sirijsku krizu, a ne Amerika”

Iako je krajem veljače ove godine bivši turski predsjednik Abdullah Gül govori u prilog boljih odnosa sa Zapadom i NATO paktom, početkom 2014. Kao da je predvidio proces u Astani, kada je rekao “kako su Turska i Iran dvije zemlje koje trebaju ojačati prijateljsku suradnju i tako riješiti sirijsku krizu”.

Treba naglasiti da je Abdullah Gül kritizirao politiku na koju su se još 2010. odlučili Erdogan i Davutoglu, zbog koje je Turska ušla u svojevrsnu izolaciju i pretrpjela štetu na globalnoj i regionalnoj razini.

Tada su se pojavili napisi kako je Abdullah Gül jedina moguća alternativa Recepu Tayyipu Erdoganu i njegovoj politici sukobljavanja s cijelim svijetom i da bi u slučaju zaoštravanja sukoba unutar stranke mogao izaći kao apsolutni pobjednik.

Abdullah Gül je oduvijek tražio da se prema Siriji vodi racionalna politika, koja će davati prednost sekularnim snagama i koja će biti oslobođena ideologije, što je bio radikalni zaokret o odnosu na politiku Erdogana i bivšeg ministra Davutoglua.

“U intervjuu kojega sam dao za Foreign Affairs sam izjavio kako su Rusija i Iran dvije ključne zemlje u rješavanju sirijskog pitanja. Govorio sam o Zapadu i o Turskoj. Za Iran je Sirija egzistencijalno pitanje, a za nas je to humanitarno pitanje. Za Rusiju je to pitanje izlaska na Sredozemno more, gdje ima svoju bazu. S druge strane, neki govore o tome kako će Sjedinjene Američke Države biti te koje će svojom poznatom politikom okončati ovaj rat, a danas je Damask još jači nego prije. Jeste li vidjeli to u Ženevi?“, novinarima još u veljači 2014. izjavio bivši turski predsjednik Abdullah Gül.

Što se tiče analize stanja u Turskoj, Gül je izrazito realniji od Erdogana i Davutoglua, tvoraca katastrofalne politike prema Siriji.

Na pitanje je li turska vojska u znak odmazde tada bombardirala položaje terorista Islamske države, bivši turski predsjednik je izjavio: “Nemamo razloga biti optimistični kada je u pitanju Sirija. Ako Ženeva II dogovori jaku tranzicijsku vladu, onda se možemo nečemu nadati, ali važno je reći da je ovakva situacija i prijetnja za samu Tursku. U okruženju neizvjesnosti su se pojavile mnoge skupine. To nije samo rat između vlasti i opozicije, nego i unutar opozicije koja nema ciljeva. Taj se rat vodi uz našu granicu dugu 900 kilometara i nikada ne možete znati gdje će se proširiti. Takve situacije stvaraju i izazivaju ekstremizam, radikalizam i ne može se znati kako će sve završiti”.

“To je razlog zašto postoji velika razlika u percepciji prijetnje Turskoj prije četiri ili pet godina i prijetnje danas. U to vrijeme je najveća prijetnja za nas bila borba protiv Kurdistanske radničke stranke. Danas vidimo brojne druge skupine i moramo biti puno oprezniji. Želim reći da je situacija na našoj južnoj granici još gora. Ako se turske oružane snage suzdrže od miješanja, tko zna, sutra će se možda morati boriti s mnogo jačim neprijateljem“, izjavio je davno prije izravnog uplitanja Turske u rat u Siriji bivši predsjednik Abdullah Gül.

Ali Erdogan ne samo da je intervenirao, već je intervenirao u savezu sa snagama za koje je Gül smatrao da ih treba uništiti, odnosno s Al-Qaidom i frakcijama koje su bile dio kalifata, a sada su i one u Idlibu.

No drugi dio AKP-a je odlučio da je to bio pravi trenutak da Turska zauzme mjesto „koje joj pripada“, a to može ostvariti samo s agresivnim neoosmanskim projektom. Tada na funkciji premijera, Erdogan nije poslušao predsjednika i stranačkog kolegu, a nije ni morao, obzirom na slabe ovlasti koje je prije reforme sustava imao Abdullah Gül.

Erdoganu nije na pamet palo da zatvori granicu sa Sirijom  da Assadu prostora da eliminira terorističku prijetnju. Štoviše, iako je znao da bi se u slučaju potpunog zatvaranja turskih granica islamskim ekstremističkim skupinama sukob u Siriji okončao u vrlo kratkom roku, Erdogan je dodatno otvorio granice i teroristima osiguravao liječničku skrb, financije, oružje  streljivo, što je politika koje se drži sve do danas.

“Turski marš” na Zapadni Balkan

Proces normalizacije odnosa između Turske, Srbije i Bosne i Hercegovine je započeo 2009. na inicijativu Ankare i od tada je održano oko desetak sastanaka na najvišoj državnoj razini, a proteklih godina su trilateralni susret predsjednika Turske i Srbije, te članova predsjedništva BiH. Kako nije riječ o običnim sastancima govori činjenica da Turska već više od deset godina širi svoj utjecaj na zemlje koje su nekada bile u sastavu Osmanskog carstva, što je potvrdio i bivši turski ministar vanjskih poslova Ahmet Davutoglu tijekom jednog od tih susreta u Ankari u vrijeme dok je vodio tursku diplomaciju izjavio „kako je prošlo vrijeme turske pasivnosti pod kišobranom Sjedinjenih Država“.

„Turska se mora postati protagonist na globalnoj razini. To nam omogućava naš geostrateški položaj, gospodarski i kulturološki napredak, ali i posebni odnosi s raznim zemljama koje smo naslijedili od Osmanskog carstva“,izjavio je Davutoglu.

Uz nesumnjivo povoljan geostrateški položaj, kao što tvrdi Davutoglu, te uz gospodarski procvat prvih godina vladavine Muslimanskog bratstva i stranke AKP u Turskoj, Ankara se uspjela nametnuti kao nezaobilazan čimbenik u ne baš uvijek “sretnom” rješavanju svih gorućih problema u regiji. Osim toga Turska ulaže velike napore u obrani svojih interesa u svim zemljama u kojima je brojno stanovništvo turskog porijekla, od  Azerbejdžana do Turkmenistana i od Uzbekistana do Kazahstana, po zemljama Bliskog istoka, Kavkaza i sjevera Afrike, te u onima s kojima je povijesno vezana kroz Osmansko carstvo, koje je s Balkana protjerano u dva Balkanska rata, 1912. i 1913. godine, iako je u drugom bila na pobjedničkoj strani kako bi se smanjile teritorijalne pretenzije Bugarske, a Turska sačuvala i proširila svoj „europski dio“ s gradom Edirne.

No povijest prije poraza Osmanlija početkom XX stoljeća Erdoganu daje „povijesno pravo“ na BiH, Srbiju, Makedoniju, Bugarsku i druge zemlje Balkanskog poluotoka.

Da njegove namjere nisu samo ekonomska ulaganja u regiju potvrđuje govor iz 2016. Kada je rekao kako Turska nema teritorijalnih pretenzija, što je sigurno točno, ali da je na ovim prostorima nekada bila prisutna kao država, a danas je to kroz humanitarne  organizacije, obrazovne, zdravstvene, razvojne i „druge“ projekte. Od ovih drugih su posebno važni vjerski i propagandni, kroz državnu medijsku kuću TRT, ali kako ona nije posebno praćena kao glasnogovornik turskih interesa i turske ideologije i politike se nametnula katarska Al-Jazeera.

„O Turskoj ne možete čuti lošu riječ bilo da odete u Siriju, Irak, Sjevernu Afriku ili Balkan i pitate tamošnje ljude što misle o turskom narodu i državi. Nećete čuti izraze poput kolonijalizacije, zuluma, tlačenja, nepravde, masakra. Umjesto toga, čut ćete samo riječi hvale. (…) Znate da često kažem da je svijet veći od pet velikih sila u Vijeću sigurnosti. I Turska je veća sama od sebe, što treba da znamo. Mi ne možemo biti ograničeni samo na ovih 780 000 kvadratnih kilometara, jer su za nas fizičke granice i granice srca posve drugačiji pojmovi. Mosul, Kirkuk, Aleppo, Homs, Misrata, Skoplje, Krim i svi drugi takvi gradovi su izvan fizičkih granica naše države, ali su unutar naših granica u srcu, nalaze se u sred srca“, kazao je Erdogan 2016. na velikom skupu u Ankari, povodom obilježavanja 78. godišnjice smrti osnivača i prvog turskog predsjednika Kemala Ataturka.

VIDEO: Govor Erdogana u kojem spominje „turske granice u srcima“

Soner Çagaptay, stručnjak za Bliski istok i analitičar američkog “Instituta za bliskoistočnu politiku” tvrdi „kako je Europa upala u zamku premijera Recepa Tayyipa Erdoğana i njegovog AKP-a“.

„Erdoganova stranka AKP slijedi opasnu i destruktivnu islamističku agendu. Erdogan je ulazak u Europsku uniju taktički vješto iskoristio kako bi se riješio sekularnog časničkog kadra iz redova oružanih snaga. Bruxelles je sada, kako bi spriječio veće zlo, prisiljen primiti Tursku u Europsku uniju ovakva kakva jest“, uvjeren je Çagaptay, čak i ako je proces ulaska Turske u „vječnom zastoju“ i nema nade da će se skoro pokrenuti

U tom kontekstu treba promatrati i sve češće trilateralne susrete između Ankare, Beograda i službenog Sarajeva, koje su analitičari zbog širenja utjecaja na Balkan, Malu Aziju, Bliski istok, Sjevernu Afriku i Kavkaz okarakterizirali kao „Pax Ottomana“, ali postoje i oni koji ga u svojim analizama, sigurno se ne referirajući na Mozarta, nazivaju: „Turski marš“.

“Pax Ottomana” ili “Turski marš”

Kao što smo već naveli, i prošle godine se održao četvrti ili peti po redu, ovisno što brojimo pod službene sastanke, susret državnika Turske, Srbije i Bosne i Hercegovine. Na jednom takvom sastanku u veljači 2013. su predstavnici triju država u Ankari potpisali „Deklaraciju o suradnji i solidarnosti“.

U 17 točaka deklaracije koju su potpisali tadašnji turski predsjednik Abdullah Gül, bivši predsjednik Srbije Tomislav Nikolić i tadašnji članovi Predsjedništva BiH, Bakir Izetbegović, Nebojša Radmanović i Željko Komšić stoji „kako će tri zemlje uložiti napore u stvaranju,ne baš točno precizirane, zajedničke budućnosti koja će se temeljiti na europskim vrijednostima, razmjenjivat će iskustva na putu ka europskoj integraciji i uložiti napore kako bi se uklonile povijesne predrasude“. U deklaraciji dalje stoji „kako će se zajednički boriti protiv organiziranog kriminala, te kako će implementirati sve makroregionalne inicijative koje vode ka boljoj suradnji zemalja potpisnica“.

Tijekom sastanka se nijednom riječju nije dotakla tema o statusu Kosova i o složenim prilikama u kojima Bosna i Hercegovina funkcionira, ili „ne funkcionira“, kao država. Treba napomenuti kako je do toga došlo na zahtjev srbijanskog predsjednika Nikolića koji je tražio „da se nijedna strana ne upliće u unutarnja pitanja ostalih dviju“. Ali je samo nekoliko mjeseci kasnije Erdogan u na skupu u Prizrenu rekao da je Kosovo njegova druga zemlja, kao i da je “Turska Kosovo i Kosovo Turska”, što je dovelo do kratkotrajnog zahlađenja odnosa Beograda i Ankare, ali se stvar brzo riješila s obrazloženjem da je „Kosovo u turskim srcima“, a ne kao dio turske države.

Ankara se još od ’90-ih interesirala za prilike na Balkanu, ali je tek od 2002. i dolaskom na vlast Erdogana i Stranke pravdu i razvitka Turska uspjela iskoristiti sve prilike koje su joj se ukazale raspadom Jugoslavije i padom komunističkih vlada u zemljama bivšeg sovjetskog bloka.

Rezultat turske ekonomske „ekspanzije“ je uvećanje investicija u interesnoj sferi za 530% samo do sredine proteklog desetljeća. U 2001. je Turska na Balkanu investirala 30 milijuna dolara, da bi taj iznos u 2011. iznosio 190 milijuna, a  do 2016. je ukupna kumulativna vrijednost direktnih stranih investicija Turske u 10 balkanskih zemalja iznosila oko 5 milijardi dolara, uključujući i turske investicije koje se realiziraju preko trećih zemalja.

Balkan je definitivno zauzeo prvo mjesto na listi „prijatelja Ankare“.

S Bosnom i Hercegovinom, koja je prioritet za turska ulaganja, ’90-ih su se potpisali i ugovori o trgovini i to odmah po potpisivanju Daytonskog sporazuma. U to je vrijeme potpisan prvi ugovor o suradnji i trgovinskoj razmjeni koji je bio na snazi sve do 2002. kada je stvorena nova Zona slobodne trgovinske razmjene.

Otvaranje tržišta je uzrokovalo porast turskog izvoza na BiH tržište. Turski izvoz je u manje od deset godina s 28 milijuna dolara 2001. u 2010. dosegao vrijednost od 224 milijuna dolara, što je rast od 875%. Turska je, bez sumnje, jedan od najvažnijih trgovinskih partnera Bosne i Hercegovine.

Odnosi Srbije i Turske

Još važnije od onoga s Bosnom i Hercegovinom za Ankaru je novo strateško regionalno partnerstvo sa Srbijom. Bez obzira animozitet koji svoje korijene vuče još iz vremena Osmanskog carstva, odnosi između Turske i Srbije su doživjeli procvat nakon posjete turskog predsjednika Abdullaha Güla Beogradu u listopadu 2009. Bivši turski predsjednik, koji se pokazao kao pragmatik unutar AKP-a, posjetio Srbiju nakon 23 godine gotovo nepostojećih diplomatskih odnosa između Beograda i Ankare i tom je prilikom sa srbijanskim predsjednikom Borisom Tadićem potpisao važne bilateralne gospodarske ugovore.

Nakon posjete turskog predsjednika Srbiji uslijedio je rast izvoza koji je samo u prve tri godine porastao za 43% i dosegao iznos od 335 milijuna dolara. Investicije u cestovnu infrastrukturu, od kojih posebno važna dionica autoputa Beograd-Bar, iznosile su 56 milijuna dolara samo u 2011. Kasnije su uslijedile i druge investicije i često se prigovara da Turska više ulaže u Srbiju nego u „bratsku“ BiH.

Međutim, turski povratak na Balkan nema samo gospodarsku dimenziju, nego se radi o kompleksnoj i dugoročnoj vanjskopolitičkoj strategiji Ankare. Bivši turski ministar vanjskih poslova Davutoğlu je izjavio „kako je Balkan za Tursku geopolitička tampon zona i posebno je važna sigurnost Balkana jer bi se svaka nova kriza u regiji neminovno osjetila i preko Bospora“.

Dakle, Balkanski poluotok je u to vrijeme za Tursku postao svojevrsni „poligon“ za provedbu odbačenog koncepta „što manje problema sa susjedima, stabilnija Turska“, kojeg je 2002. na početku svoje ere najavio sam Erdoğan.

Mora se priznati da je velika šteta što je tak koncept odbačen 2011., posebno u Siriji, ali nije za odbaciti tumačenje da je prije širenja zlokobnog utjecaja, što se posebno vidi u Siriji i Libiji, manjim dijelom u sjevernom Iraku, bilo potrebno ekonomski ojačati i samo u tu svrhu je privremeno primijenjen koncept  “Zero Problems”, sa susjedima i „širom zonom utjecaja“.

To je lože i za Tursku, jer bi u tom slučaju Turska zaista bila ekonomski stabilna i sigurnija zemlja za život, koja bi imala partnere diljem svijeta, od Zapada do Rusije, Kine, Irana i zemalja Arapske lige.

Prisutnost Ankare na Balkanu se osjeti i kroz utjecaj na obrazovanje i kulturu, koji opet nije slučajan. Turska se koristi osjećajima koje prema njoj tradicionalno gaje muslimani na Balkanu kako bi ojačala prijateljske veze s vladama, ali i svoj utjecaj u regiji.

Kroz Agenciju za razvoj i suradnju (TIKA), koja je djeluje u okviru ministarstva za vanjske poslove Turske i koja ima svoja sjedišta u svim glavnim gradovima u regiji, Ankara je znatno ojačala svoju prisutnost na Balkanu.

U obrazovnom sektoru se također osjeti prisutnost Turske i to najviše u zemljama s muslimanskom većinom. Turska sudjeluje u izgradnji osnovnih i srednjih škola u zemljama ili regijama u kojima muslimani čine većinu, ili su barem znatno zastupljeni. Zahvaljujući privatnom kapitalu izgrađeni su novi sveučilišni centri, kao Epoka University i Bedër University u Tirani, International Balkan University u i International Burch University u Sarajevu. Za izgradnju ovih sveučilišta se posebno zalagao turski premijer Erdogan, koji je često osobno jamčio za vjerodostojnost projekata.

Dakle, tursko okretanje Balkanu se ne može gledati samo kroz prizmu gospodarskih odnosa između zemalja s kojima je nekada tvorila državnu zajednicu. Iskrenije bi bilo reći kako se radi o jednoj vrsti regionalne „soft power“ strategije koja bi u konačnici trebala dovesti do bolje strateške suradnje u geopolitičkom smislu.

Ali partnerstvo na temelju zajedničke osmanske prošlosti, koju će usput popratiti izdašna ulaganja u gospodarstvo, obrazovanje i religiju, odaju širenje turskog utjecaja na Balkanu koje nije uvijek u skladu s interesima i željama pojedinih naroda i tu na lokalnoj razini nastaju prijepori između pristaša i kritičara ove politike.

Turski se projekti sukobljuju i aspiracijama Europske unije, ali i onima koje ima Rusija kada je u pitanju Srbija ili Kina u cijeloj regiji. Zemlje Zapadnog Balkana ne smiju sebi dozvoliti da se zbog turskih investicija,koje su sada u opadanju u odnosu na one iz Rusije, Kine i EU, previše udalje od partnera koji im mogu više ponuditi od Ankare, a tražit će puno manje zauzvrat, barem što se tiče obrazovnog sektora i vjerskog, gdje se Ankara natječe s još opasnijim prodorom Saudijske Arabije.

Erdogan je sve samo ne glup i dobro zna da će proces zastoja na europskom putu zemalja koje još nisu članice EU rasplamsati emocije oko zajedničke povijesti, etnoreligijske veze, a kulturna povezanost i ekonomska suradnja mogu odigrali veliku ulogu u okretanju Ankari.

Ali ovdje imamo specifičan slučaj da od zemalja koje traže alternativu Europskoj uniji, osim Turske, tu je još samo Srbija koja je tradicionalno povezana s Moskvom. Beograd je, bez obzira na to što je deklarativno opredijeljen za Europsku uniju, zatražio i dobio odobrenje od Moskve da Srbija postane pridružena članica Zajednice dogovora o kolektivnoj sigurnosti (ODKB), vojnog saveza okupljenog oko Rusije koji je inače poznatiji pod nazivom “istočni NATO”, a prošle godine u listopadu je Srbija pristupila i Euroazijskoj ekonomskoj uniji, kada je premijerka Ana Brnabić u Moskvi potpisala Sporazum o slobodnoj trgovini s EEU i njezinim državama članicama.

Vlasti u Ankari su u više navrata poručile Bruxellesu „kako ne misle previše čekati da se Europa odluči želi li ih primiti ili ne“ i Turska bi, kao zemlja s velikim utjecajem u regiji, svakako mogla odigrati značajnu ulogu što se tiče budućnosti Balkana. Kakva će o uloga biti, to je već drugo pitanje, ali radikalni zaokret Ankare i skretanje s kolosijeka “Zero Problems” na kolosijek „Strateške dubine“ ostavlja malo prostora za nagađanje.