PKK i Turska – Sudar dva projekta u Siriji je uništio i jedan i drugi

Prije nego prijeđemo na temu, podsjetimo na glupost i štetu nesagledivih razmjera koju je napravila Kurdistanska radnička stranka iz Turske, za koju Ankara tvrdi da su sirijski YPG, iranski PJAK i irački PKK ogranci ove krovne organizacije sa sjedištem u Turskoj, koja jes lužbeno potvrdila da se bori u sjevernom sirijskom gradu Ras Al-Ain i da neće položiti oružje.

Nakon godina službenog opovrgavanja sirijske kurdske Stranke demokratske unije (PYD) i YPG milicija kako su oni samostalna politička i vojna organizacija, iako bratska s PKK u Turskoj, sada je PKK potvrdio verziju turskog predsjednika Erdogana, koji tvrdi kako YPG, PJAK i irački PKK nisu samostalne organizacije, već su ogranci i po vertikalnom zapovjednom lancu odgovaraju Kurdistanskoj radničkoj stranci iz Turske. Sada su mu za pravo dali vođe tuskog PKK i priča je konačno završena. To nikako ne umanjuje odgovornost Turske za sukob s Kurdima na jugoistoku zemlje, gdje je u operacijama na jugoistoku Turske krajem 2015. i tijekom 2016. Turska vojska rušila cijele gradove i iz domova protjerala oko 180 000 ljudi. Ovisno o izvorima, žrtava je bilo nekoliko tisuća, ali je teško utvrditi točan broj zato što su turski PKK pomagali borci iz susjednih zemalja čija su tijela vraćana u Siriju, Irak i Iran i ne vode se kao žrtve sukoba.

Priča s PKK i Turskom seže još u vrijeme „Armenskog genocida“ 1915. godine, kada su Kurdi zdušno pomagali turskoj strani u etničkom čišćenju jugoistoka Turske, da bi na kraju bili izigrani i nikada od Ankare nisu dobili obećanu autonomiju za taj sramotni čin, kojeg su kasnije priznali i ispričali se armenskom narodu.

Vraćajući se danas, u Siriju u 2019. godinu, možemo reći da ubojiti rat protiv Sirijske Arapske Republike ostaje rat s vlastitim karakteristikama, bilo zbog oblika ili njegovih rezultata. Nižu se beskonačna poglavlja scenarija s marionetama čije konce vuku kriminalne ruke i koje se smjenjuju u mračnim prostorijama u kojima im gospodari rata nude njihove „najbolje ideje“, dok se topovsko meso na bojnom polju takmiči za titulu „najprljavijeg“ ili „najkrvavijeg“ ili “najzadovoljnijeg” ili “najrazornijeg”. Utrka za te nagrade nalikuje gladnoj rulji koja komada pečenu govedinu ili na čopor hijena koji se bore protiv žrtve tako što se u početku ujedine kako bi je uhvatili i svladali, a u trenutku kada je pojedu završe u međusobnom klanju.

Kada je Turska otvorila svoje granice da pošalje teroriste na sirijski teritorij, saveznici iz “tamne sobe” poslali su sve što im je bilo pri ruci da potaknu pokolj dostojan naziva “genocidom i ratnim zločinima protiv čovječnosti”.

S jedne strane su „civilizirane zemlje“ poput Sjedinjenih Država, Velike Britanije, Francuske i mnogih europskih zemalja trljale ruke očekujući rezultate i milijunske ugovore, zbog čega su olakšali tajnu prodaju oružja putem njihovih „obučenih i profesionalnih, preplanulih i nevidljivih prodavača oružja, koji za sobom ne ostavljaju tragove, ali zato čine čuda“. Tu je i sramotna epizoda bivših hrvatskih vlasti s izvozom preko 3000 tona oružja sirijskim teroristima, čiji su izvršitelji bili bivši predsjednik Ivo Josipović, bivši ministar obrane Ante Kotromanovića, bivša ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić i bivši premijer Zoran Milanović. Bilo je i drugih aktera, ali bez znanja i zelenog svjetla ove četvorke nitko nije smio otvoriti, ukrcati i izvesti oružje Saudijskoj Arabiji i Jordanu jer je ono bilo vlasništvo Hrvatske vojske. No, to smo više puta objasnili i nema potrebe ponavljati, kaoni činjenicu da su sličnu praksu, iako u manjem opsegu, nastavile provoditi sljedeće vlade.

S druge strane imamo i zemlje među kojima je „civiliziranih“ vrlo malo, čije su ruke navikle da budu umrljane krvlju nevinih. To su sirijski susjedi, preplanuli zavjerenici i izdajnici ljudskosti i islama, koji su važni samo zato što su previše bogati. Oni u sebi nemaju ničega ljudskog, a njihova povijest je od osmanskog doba do danas ružna priča puna masakra, genocida, etničkih i vjerskih čišćenja, puna zloupotreba, omalovažavanja, izdaja i pohlepe. Te zemlje su “arapske” monarhije Perzijskog zaljeva, Izrael i Turska. Unatoč povremenim istupima i teškim riječima, one zapravo žive u miru i harmoniji.

Takozvana “sirijska revolucija” brzo se pretvara u barbarsko divljanje. Na našim zaslonima je prošlo bezbroj slika, distribuiranih putem medija i društvenih mreža, koje pokazuju brojna zlodjela kakva je povijest rijetko vidjela, a koja je „civilizirani svijet“ koristio kao mehanizam za sijanje terora i da se uništi hrabrost osvojenih ili pokore narodi raznim metodama i tehnikama obdukcija. Samo što se ovaj put sve činilo nad živim bićima, popraćenim vriscima i udarcima militanata, koji su se hvalili i tako pokazivali njihovu “muževnost“, odnosno čisto i nepatvoreno divljaštvo.

Kako bi se postigao što bolji učinak u smislu uništavanja morala sirijskog naroda, stvorene su posebne agencije i računi na društvenim mrežama koji su u realnom vremenu prenosili prizore najodvratnijih egzekucija civila i ratnih zarobljenika. Sjetite se samo agencije SITE iračke Židovke Rite Katz sa sjedištem u Sjedinjenim Državama, koja je od „kamermana Islamske države“ u samo nekoliko minuta od egzekucije dobivala i distribuirala snimke na internetskoj stranici svoje agencije, koje bi se u trenutku proširile na društvenim mrežama diljem svijeta.

No, ovo su detalji okrutnog psihološkog ratovanja, a na pozornici su se sukobila dva glavna projekta različitih ideologija i interesa, iako su oba neko vrijeme bili dio iste strategije. Ovdje govorimo o projektu Ankare i projektu Kurdistanske radničke stranke (PKK), jer je to tema ovog članka.

Turski projekt je ideologijom Muslimanskog bratstva pridobiti sunitsku arapsku većinu u Siriji, što je ideologija i politička struja zabranjena u zemlji zbog njezina trajnog interesa za svrgavanjem osnivača i mentora onoga što danas znamo kao Sirijska Arapska Republika, oca sadašnjeg predsjednika Bashara Al-Asada, pokojnog Hafeza Al-Asada, podrijetlom alavita, ogranka šiitskog islama.

Drugi je kurdski “separatistički” projekt kojeg su predstavljale milicije Kurdistanske radničke partije (PKK) s drugim kurdskim frakcijama na sjeveru i istoku sirijske države, područje koje se smatra sirijskom strateškom zonom zbog rezervi nafte, prirodnog plina i fosfata.

PKK je također zabranjen u Siriji, što je jasno definirano sporazumom potpisanim između Turske i Sirije 1998. godine u Adani, a među njegovim klauzulama su dvije posebno važne za ovo pitanje. Prva je prestanak i zabrana bilo kakvih napada ili vojnih operacije PKK s ili preko sirijskog teritorija protiv turskih teritorija, a druga je ona koja Turskoj u neposrednoj terorističkoj prijetnji omogućuje ulazak u dubinu od 5 kilometara unutar teritorija Sirije duž svoje južne granice.

Ova dva projekta, nakon pojave Al-Qaede i kasnije terorista Islamske države, imaju nešto zajedničko unutar povijesne mržnje koju gaje jedni prema drugima. Turska koja ih je masakrirala i raselila zbog toga što su Kurdi, a to je učinila etničkim čišćenjem u stilu „Armenskog genocida“, dok PKK mrzi Tursku,  ali je sputan sirijskom zabranom.

Pljačka sirijske nafte bila je glavni izvor prihoda terorističkih skupina smještenih istočno od Eufrata na sjeveroistoku Sirije, koje su zahvaljujući ovom poslu imale pristup svemu što im je trebalo, od „dodatnog oružja“, izvan onog koje su za njih plaćale i slale im petrodolarske monarhije, do novčanih dolara za isplatu „boraca“. Tako je bilo sve do nedavno.

Međutim, zbog povijesne i herojske borbe sirijskog naroda, njegove vojske pod zapovjedništvom njihove vlade i predsjednika, kalkulacije stratega, aktera i izvršitelja su na kraju dale pogrešan zbroj.

Projekt Muslimanskog bratstva sukobljava se s vehabijskim projektom kojeg je zastupao ISIL. Katar i Turska počinju okupljati pripadnike takozvane Slobodne sirijske vojske u području Idliba, sjeverno od Hame i Aleppa, a Saudijska Arabija i Emirati su primili svoje teroriste na jugoistoku zemlje i istočno od Eufrata. ISIL se počinje širiti na područja na kojima su Kurdi de facto dobili autonomiju sirijske države, što se dogodilo još u prvim danima rata i za vrijeme dogovorenog povlačenja sirijske vojske južno i zapadno od Eufrata.

Stoga tvrdnja kako „Kurdi nisu imali prava u Siriji“ toliko besmislena da je ne vrijed ni obrazlagati. Sirijska vojska tada nije imala kapaciteta i ostavila je vitalnu zonu, prioritetnu za postojanje same sirijske države, oružje i zalihe Kurdima, samo da se obrane, zajedno sa sirijskom vojskom koja je ostavila određen broj vojnika u Hasaki i Qamishliju, ali dok se ne steknu uvjeti za konačno oslobađanje teritorija.

Dok je sirijska vojska krenula prema Deir Ez-Zoru na istoku, oslobodila Aleppo na sjeveru, YPG/PKK snage su za Damask bile u drugom planu.

Ali što čine Kurdi? Za već odobrenu autonomiju su odlučili zatražiti pomoć od povijesnih neprijatelja sirijske države, Sjedinjenih Država i Izraela. Prvi je krenuo u Irak. Tamo je Pentagon postavio promatračke punktove, a Izrael je poslao vojne “savjetnike”, ali i stručnjake kako bi pomogli da funkcionira naftni posao preko iračkog Kurdistana.

Porazi terorističkih skupina u svim njihovim oblicima, bilo poznatih kao “agenti” ili naoružani ogranci “originala”, natjerali su koaliciju i partnere država sponzora rata protiv Sirije da izravno uđu na teren.

Turska se za rješenje problema morala Rusiji i Iranu, a zaljevske monarhije, koje su financirale prisustvo američkih trupa i neke europske trupe koje su navodno došle zaštititi kurdska područja od Islamske države, prestale su sabotirati napredak sirijske vojske na istoku, jugu i u središtu Sirije. Tada je oslobođen istočni Homs, pokrajine Suweida, Dara’a i Quneitra, te Istočni Qalamoun, ogromno područje istočno od Damaska.

Ipak, kako ne bi ispustili sve konce, za tisuće prosaudijskih islamističkih militanata su napravljena sigurna područja u Al-Tanfu, pograničnoj zoni na tromeđi Iraka, Sirije i Jordana, kao i u blizini Deir Ez-Zora i istočnog Eufrata.

Kurdi iz YPG/PKK snaga su određeni da budu neka vrsta „trojanskog konja“, izvana s imidžom boraca za svoje dostojanstvo i puko preživljavanje, a iznutra sila koja u prvom redu igra izdajničku ulogu prema svom kurdskom narodu, donoseći odluke s kojima se ne slažu sve kurdske snage, a drugo, postaju sila progona i gotovo etničkog čišćenja arapskog stanovništva, kojeg su primili kad su ih masakrirali i raselili Turci jer su bili odani Assadu.

Kurdske milicije silom regrutiraju maloljetnike i u svojim redovima imaju sve vrsta krijumčara i iznuđivača koji trguju naftom i mineralima, pšenicom i pamukom koje kupuju od poljoprivrednika u njihovoj regiji po subvencioniranoj cijeni i sirijskom valutom, a onda sve prodaju u Tursku i Irak, ali u dolarima.

Dakle, stižemo do trenutka u kojem su  hijene završile u međusobnoj borbi.

Turska s Katarom završava u ratu protiv Saudijske Arabije, Emirata i Bahreina, odnosno, sukobili su se projekt Muslimanskog bratstva protiv projekta saudijskog vehabizma.

“Civilizirane” zemlje zbog operacije Turske provedene protiv YPG/PKK snaga, prije svega Francuska i Izrael, neće vidjeti ostvarenje svojih snova u obliku Sirijskog Kurdistana. Trump i Velika Britanija bez savezničkih snaga na terenu, koje se takmiče u izdaji, gube kredibilitet u “vjerne plaćenike” i napuštaju scenu.

Ono što danas vidimo je sukob dva glavna projekta koja su bila temelj uništenja Sirije u okviru velikog plana kojeg su razvile inozemne vlade i njihovi opunomoćenici na tom području. Došlo je vrijeme u kojem vidimo predsjednika velike zemlje, koji je održao prodike o moralnu dok je bio glavni ubojica sirijskog naroda, željan ostvarenja sna o proširenju svojih granica do Aleppa, kako se bori s ozbiljnim unutarnjim političkim problemima.

Iznuđivao je Europu i prijetio, napao je predsjednika Sirije, kojeg je izdao i zabio mu nož u leđa, i to nakon što je primljen u Damasku i tamo uživao u velikodušnom i tradicionalnom gostoprimstvu sirijskog naroda. Erdogan jeste ratni zločinac koji je uzrokovao smrt i raseljavanje stotina tisuća Sirijaca, bez lažne skromnosti i etike, ali je sada prisiljen da traži pomoć od Moskve, koja mu jedina može pomoći da nađe „častan izlaz“ iz ove situacije. Barem prividno, za unutarnje potrebe, jer će svijetu teško sakriti godine suradnje s terorizmom i rušiteljima Sirije, koji su završili u općem sukobu svi protiv svih.

Ali ne treba gajiti iluzije o Kurdima. YPG/PKK snage čine isto. S jedne strane  ucjenjuju Europljane s 12 000 boraca „kalifata“, koje drže kao “ratne zarobljenike”. Među njima su Arapi, Azijci i Europljani, čaki nekoliko Amerikanaca, ali ih njihove matične države ne žele primiti.

Bilo je izjava da će ovi teroristi biti izravna prijetnja sjeveru Sirije, nešto što čujemo u porukama koje su slali članovi Trumpove administracije gdje izražavaju svoju „ozbiljnu zabrinutost zbog mogućnosti ponovnog oživljavanja ISIL-a“. Nakon što su mjesecima govorili o veličanstvenoj pobjedi međunarodne koalicije u borbi protiv ISIL-a, sada svijet plaše terorističkim mrijestilištem kojeg su sami stvorili, što je priznao i Trump.

U međuvremenu, tisuće nedužnih sirijskih civila, bez obzira na njihovu etničku ili vjersku pripadnost, nalaze se između čekića Sirijske nacionalne vojske pod pokroviteljstvom Erdogana i njegovih “elitnih trupa”, žednih osvete i krvi, kako bi se osvetili za ono što nazivaju  “krv suneta”. Oni se žele osvetiti Kurdima i ostalom stanovništvu koje nema nikakve veze s kurdskim milicijama samo zato što nisu pustili ISIL da okupira njihov teritorij i zato što nisu pristali na savezništvo s terorističkom i sektaškom Slobodnom sirijskom vojskom.

Nažalost, kurdske milicije su sve vrijeme dok su bile pod pokroviteljstvom Sjedinjenih Država ovo stanovništvo koriste kao ljudski štit i njime su se branili od turskih napada.

Suočeni s ovim scenarijem, mnogi su se zapitali koja je uloga Rusije, Irana i same sirijske države u svemu ovome? Mnogi su loše analizirali i pokušali nametnuti tezu o “izdaji”, “tajnim dogovorima” ili “zavjeri”. Ništa od navedenog nije istina.

Prema profesoru Naseru Khandilu, u njegovoj posljednjoj analizi koja je bila usmjerena analitičarima, novinarima i širokom rasponu mislioca i intelektualaca o trenutnoj situaciji u Siriji, detaljno se objašnjava položaj saveznika Sirije pred turskom invazijom i stavovima YPG/PKK snaga. Profesor Khandil ih smatra „istim zlom“ i prije sporazuma Kurda s Damaskom, ali i američkog povlačenja, predvidio je tri moguća ishoda sukoba Turske i kurdskih milicija:

1. Ako terorističke skupine Sirijske nacionalne vojske koje je Erdogan doveo pod svoju zastavu pobijede pripadnike YPG/PKK snaga, oni će ostati sami kao meta sirijske vojske baš kao i teroristi u Idlibu.

2. Dvije sukobljene strane će se istrošiti u ratovanju, što će biti povoljan trenutak za sirijsku vojsku da uđe na teren i dokrajči obje.

3. SAD mogu igrati ulogu između njih dvoje i ne dozvoliti da itko definitivno pobijedi ili postigne nešto značajno na bojnom polju, što će natjerati obje strane ili jednu od njih da potraže pomoć od sirijske države.

Na kraju se ostvario treći scenarij, ali još bolji, jer više nema američkih trupa na terenu. Dakle, pobjeda Sirije je svršen čin, samo je pitanje vremena kada će je moći definitivno proglasiti.

Profesor Khandil je čak vjerovao da je druga opcija bila najvjerojatnija i napominje “da su obje strane napravile grube pogreške i da su obje sile izdajnički instrumenti koje koriste strane sile i rade za strane programe, zbog čega sirijska država nije voljna stupiti savez s nijednom od njih. Ali profesor Naser Khandil govori o PKK snagama, koje će se morati vratiti u Tursku ili emigrirati dalje u inozemstvo i previdio je Assadovu strategiju oprosta za one Sirijce koji se nisu okaljali ratnim zločinima poput sirijske Al-Qaede i stranih boraca.

“Sirijska država nije spremna prihvatiti nikakve pregovore s Turskom prije predaje Idliba i rješavanja pitanja terorista Al-Nusra Fronta, povlačenja turskih trupa i povratka Sporazumu iz Adane. S onima iz PKK, Sirija ni pod kojim uvjetima ne želi sjesti za stol i pregovarati s izdajničkim separatističkim pokretom”, kaže profesor Khandil.

Ipak, kada su se sirijski Kurdi odrekli ideje neovisnosti, brzo je sklopljen vojni sporazum, a za povratak sporazumu iz Adane će sirijski dužnosnici vjerojatno pregovarati s turskim izaslanstvom u Sočiju, kako je predložio Vladimir Putin.

Rusija i Iran podržavaju stavove i odluku sirijske države, jer su u poziciji promatrača koji odlučuje da “nulti sat” otkuca u najpogodnije vrijeme za donošenje konačne strateške odluke koja će okončati rat i očuvati Siriju i njene narode. Dvojica saveznika znaju da će Erdogan prije ili kasnije prihvatiti savjet kojeg su mu Moskva i Teheran predložili prije nego što je pokrenuo kampanju „, zaista očaravajuće ime za takvu ubojitu i krvožednu operaciju. Svjesni su da je Erdogan u svojoj želji da ostvari projekt Muslimanskog bratstva na tom području učinio mnogo grešaka za svoj cilj. Rusija i Iran vide da je s jedne strane ovom operacijom sirijskoj državi učinio uslugu sa slabljenjem separatističkog projekta YPG/PKK i tako je eliminirana skupina koja je izdala Siriju. A s druge strane ćemo nešto više znati u utorak navečer nakon dugih tajnih pregovora s Vladimirom Putinom u Sočiju. Svanut će i zora kada će sadržaj tih pregovora biti poznat svjetskoj javnosti, a onda ćemo okvirno znati i datum kraja rata u Siriji s pobjedom sirijskog naroda, vlade i vojske.