Pogrešna strategija Washingtona vodi “američko carstvo” iz poraza u poraz

Iako je Donald Trump najavljivao brzo postizanje trgovinskog sporazuma s Kinom, na redu je deveti krug pregovora dvije zemlje koji će se održati u Washingtonu. Američka strana opet daje optimistične signale, ukazujući na daljnji napredak, što služi samo da se da malo kisika burzama. Stranke će vjerojatno postići sporazum, a ne ekonomsku podjelu svijeta, kako je želio Trump.

Naime, postići takav dogovor ne bi bilo dosljedno trendu Trumpove politike i nekim radikalnim pogledima u Washingtonu prema kojima je Peking za SAD strateški suparnik i sve treba učiniti da se uspori ili spriječi uspon azijskog diva.

Ali napetosti odnosi u trgovini između Kine i Sjedinjenih Država nisu jedina stvar koja pokazuje da je američka strategija za suzbijanje Kine nerealna. Washington je u proteklih godinu dana imao nekoliko napada na Kinu na nekoliko frontova, uz vrlo mali učinak. Prvo, Washington neprestano napada kinesku inicijativu “Novog puta svile”, iznoseći lažne optužbe protiv Pekingu i tvrdeći da je ovaj globalni infrastrukturni projekt “dužnička klopka” u koju će upasti lakovjerne vođe i vlade država koje se odluče surađivati s Kinom.

Ipak, iako je nekoliko zemalja u razvoju povjerovalo argumentima Sjedinjenih Država, “Novi put svile” daje pozitivne rezultate u Aziji, Africi i Latinskoj Americi. S priključenjem Italije inicijativi su i druge velike europske sile počele mijenjati svoj stav. Na forumu Međunarodne suradnje “Jedan pojas – Jedan put” će krajem travnja sudjelovati oko 40 stranih čelnika, mnogo više nego u 2017.

Drugo, Sjedinjene Države ulažu sve moguće napore kako bi suzbile Huawei, ali je njegov rast još uvijek nezaustavljiv. Ovaj slučaj dokazuje da Sjedinjene Države ne mogu djelovati po vlastitoj volji i da sve više zemalja cijeni tradiciju suradnje s američkim saveznikom, ali još više cijene kineske projekte u kojima vide sigurnu i obostranu dobit.

Sve je veća sumnja da bi američka vojska, vršeći vojni pritisak na Kinu, mogla pomoći upravi u Washingtonu da postigne ono što želi u Tajvanskom tjesnacu i Južnom kineskom moru.

Američke strategije se temelje na hipotezama

Neuspjeh Sjedinjenih Država da ograniči Kinu, dok o zaustavljanju ne treba ni pomišljati, leži u pogrešnoj procjeni vlastitih sposobnosti i kineske snage. Sve američke strategije se protiv Kine se temelje se na hipotezama. Ovdje ćemo govoriti o Kini, a nešto kasnije o Venezueli.

Kina nema ambiciju rušiti svjetski poredak i tražiti isključive sfere utjecaja u različitim regijama. To da se Kina vodi uzajamnim koristima nije potrebno govoriti. “Novi put svile” je donio opipljive koristi zemljama koje već sudjeluju u projektu. Kina se ne sukobiti sa Sjedinjenim Državama, već zadržava čvrstu poziciju u očuvanju svojih glavnih interesa, ostvarujući učinkovite rezultate. Kina ima prednost u nekim područjima, jer joj je vojska usmjerena na pomorska područja. Kineska vanjska suradnja, čak i sa Sjedinjenim Državama, ne temelji se na želji za pobjedom i ponižavanjem druge strane, što Sjedinjenim Državama otežava ometanje vanjskih odnosa Kine s drugim zemljama.

Iako su Sjedinjene Države moćnije od Kine, Peking zna kako najbolje iskoristiti svoju snagu. Međutim, neke elite Washingtona žele ograničiti Kinu, čime zapravo štete međunarodnom sustavu kojeg predvode Sjedinjene Države.

Da bi ograničio Kinu, Washington mora vezati svoje saveznike, a ova doktrina Amerike ih samo tjera. Jednog po jednog, i svakim danom ih je sve više.

U posljednjih nekoliko godina je Kina konsolidirala globalno strateško partnerstvo s Rusijom i poboljšala je veze sa susjednim saveznicima Sjedinjenih Država. S druge strane, SAD nisu ojačale svoje veze s većinom svojih saveznika i čak su se udaljile od mnogih, a mnoge su otjerale od sebe.

Povukle su se iz nekoliko multilateralnih institucija, američka “Indo-pacifička strategija” se na kraju pokazala simboličnom, gotovo u istoj mjeri kao projekt “Arapski NATO” u kojem sama simbolično čami Saudijska Arabija, uz sve manje uvjerenje u Rijadu da ta inicijativa ima ikakvog smisla.

Sjedinjene Države su od prošle godine  pogrešno pristupile Kini. Kina ne teži geopolitičkom suparništvu sa Sjedinjenim Državama i glavni uzrok njegovog razvoja su unutarnje američke neprilike. Kina traži samo sporazume, dok je američki predsjednik Donald Trump u odnosima s drugim zemljama skloniji rješavanju unutarnjih pitanja, ali je ometen s previše kontroverzni u vlastitoj zemlji. Sjedinjene Države trebaju se usredotočiti na rješavanje tih problema, a ne na Kinu i trgovinski će se dogovor možda i postići. Ako Trump misli rješavati unutarnje probleme kroz trgovinske pregovore s Kinom, a čini se da je to slučaj, ušao je u slijepu ulicu u kojoj će najveću štetu pretrpjeti Amerikanci.

Slučaj Venezuela

Drugi slučaj samouvjerenog pristupa u vanjskim poslovima je pokušaj ustoličenja Juana Guaidoa za predsjednika Venezuele. Da nije običnih građana latinoameričke zemlje koji plaćaju račun američkog napada na ekonomski i financijski sustav Venezuele, ovo što se događa bi bilo smiješno. Ovako postaje tragikomično. Guaidó je trenutno bez imuniteta i prijeti  mu sudski progon. Mogao bi završiti iza rešetaka, ada nije ispunio niti jednu jedinu zadaću koju je dobio od svojih gazda u Washingtonu, koji su prilično iritirani cijelom situacijom.

Kako piše Joaquin Flores, čak je i Atlantsko vijeće priznalo američki poraz u Venezueli, a pobjedu pripisuju Vladimiru Putinu. Sve to se dogodilo zbog činjenice da je američko vodstvo, baš kao u slučaju Kine, odluke donosilo na temelju pogrešnih pretpostavki. Nakon svega, uopće nije jasno čemu služi CIA i za koji posao njezini operativci dobivaju plaću? Čini se da sjede u uredima u veleposlanstvima po svijetu i izvješća sastavljaju na temelju informacija koje im dostavlja nekoliko lokalnih doušnika i petokolonaša i bez ikakve provjere ih šalju u središnjicu u Langley. Stoga rezultati i ne mogu biti drugačiji, iako ni tim Pompeo-Bolton–Abrams nije obećavajući i ne može se reći da se ova trojica dužnosnika odlikuju pretjeranom inteligencijom. Uglavnom reagiraju impulzivno i nasilno, nadajući se da će se netko uplašiti i povući.

Na temelju tih pogrešnih hipoteza je prije nekoliko mjeseci administracija američkog predsjednika Donalda Trumpa bila je uvjerena u neizbježan i brzi kolaps “režima” predsjednika Nicolasa Madura. Uskoro će proljeće, a maduro je još u palači Miraflores.

Čak je i The Washington Post bio kritičan prema Trumpovim potezima u Venezueli, ali ne zato što su autoru članaka na strani Madura, već kritiziraju Trumpa  što nije bio dovoljno čvrst i dovoljno brz. A

Sada je Trumpova administracija, kada raspravlja o situaciji u Venezueli, sve obeshrabrenija, piše The Washington Post.

Neslužbeno glasilo američke Demokratske stranke i medijski pokrovitelj NATO agresija, Atlantsko  vijeće, tvrdi isto.

Napadi Atlantskog vijeća na Trumpa zbog izostanka agresije na Venezuelu govore mnogo toga. Nedostatak jasnog stava EU o toj temi može se bolje pojasniti kada se taj stav shvati europskim razmišljanjem, a ne putem američkih medija koji iskrivljuju stavove EU. Američki mediji su se uključili u kampanju citiranja raznih europskih parlamentaraca i dužnosnika koji su nominirani ili izabrani u institucije EU, ali nemaju nikakvu važnost, niti su ovlašteni da iznose stavove u ime Europske unije.

U stvari, EU nikada nije priznala Guaidóa i nastavlja priznavati Madura, iako stalno govori kako bi bilo najbolje da se održe novi izbori. Njemačka je odbila priznati “veleposlanika” Juana Guaidoa i niti jedno veleposlanstvo u zemljama članicama EU nije predano u ruke prevratnika.

Madurovo “priznanje” nije opozvano i EU nije poduzela nikakve sankcije protiv Venezuele. Sankcije EU su nominalne i simbolične, utječu na desetak pojedinaca i zabranjuju prodaju oružja Venezueli, što je smiješno, er venecuelanska vojska ionako ima rusko i kinesko oružje, a trenutno raspravlja nabavu novih ruskih borbenih helikoptera.

Međutim, EU nije sankcionirala nijednu instituciju, a dogovori o oružju koji su prethodno sklopljeni između Venezuele i EU nisu podlegli sankcijama. SAD kao da sve ovo ne primjećuju i uporno ponavljaju kako je većina zemalja EU priznala Juana Guaidóa za predsjednika, što je pogrešno i tjera američku upravu na donošenje novih pogrešnih odluka.

Osim toga, portfelji u bankama, energetska i izravna ulaganja u EU su netaknuti. Važno je podsjetiti da se “Doktrina Monroe” ne odnosi samo na činjenicu da Sjedinjene Države moraju kontrolirati Latinsku Ameriku, nego i da su SAD posrednik za sve odnose između Europe i Latinske Amerike. Međutim, trenutno su odnosi EU-Latinska Amerika izravni i nitko ih ne osporava.

U tom smislu Putinovi potezi u Venezueli također štite interese EU i približavaju Rusiju i Europsku uniju ka novom sporazumu.

Koraci Trumpove administracije samo pogoršavaju napetosti i podjele u transatlantskom savezu i vidimo da je atlantizam u cjelini u ozbiljnom padu. Netko će reći da su čak “u rasulu”, iako NATO i njegove paralelne strukture još uvijek postoje i nisu za podcjenjivanje.

“Bez obzira na ozbiljnost američkih sankcija koje su pogoršale ekonomsku situaciju i dovele do političke krize u Venezueli, predsjednik Trump nije poduzeo nikakav važan korak u rušenju vlasti.

“Iako je opozicijski vođa Juan Guaidó bio priznat kao “privremeni predsjednik” Venecuele u više od 50 zemalja, Maduro ima podršku Kine, Irana, Meksika, Turske i prije svega Rusije. Stoga Kremlj nije razočaran. Tako Moskva očito pokušava nadoknaditi gubitke zemlje uzrokovane američkim sankcijama, pomažući Venezueli u poslu s teškom naftom. Nadalje, Rusija povećava ponudu žita i lijekova Caracasu”, sa žaljenjem je primijetio The Washington Post.

Međutim, ono što se dogodilo krajem ožujka posebno je šokiralo pozornost Trumpove administracije i medija u Washingtonu. Dva zrakoplova s oko stotinu ruskih vojnika stigli su u Venezuelu. Uskoro su stigli i Kinezi, iako oni tvrde da nisu. Istovremeno je Rusija odbacila kritike Sjedinjenih Država, posebice predsjedničkog savjetnika za nacionalnu sigurnost Johna Boltona, koji je optužio zemlju za “provokaciju”.

Rečeno mu je da je ruska vojska došla pomoći Venezueli u remontu ruskih protuzračnih sustava S-300, što je nužno zbog stalnih nestanaka struje.

“Ne vjerujemo da bi treće zemlje trebale brinuti o našim bilateralnim odnosima s bilo kojom državom. Mi se ni na koji način ne miješamo u unutarnje poslove Venezuele, očekujemo da će treće zemlje slijediti naš primjer”, izjavio je tajnik za tisak ruskog predsjednika Dmitrij Peskov.

“Sjedinjene Američke Države su prisutne u mnogim dijelovima svijeta i nitko im ne kaže gdje trebaju biti ili gdje ne bi smjele biti”, dodao je Peskov.

Međutim, prema The Washington Postu, novac u ruskoj intervenciji u Venezueli igra značajnu ulogu. Naime, Caracas duguje ruskom ministarstvu financija 3,1 milijardu dolara i još dvije milijarde dolara tvrtki Rosneft. Ovi dugovi znače da su krediti Moskve u iznosu od 20 milijardi dolara uglavnom redovito servisirani. Moskva vjeruje da bi ruska ulaganja s novom vladom mogla biti ugrožena. Međutim, američki list vjeruje da financijsko pitanje nije od temeljne važnosti za zemlju.

Prije svega, Rusi brinu o međunarodnom ugledu. U isto vrijeme, opravdavaju postupke optužbama da Sjedinjene Države pokušavaju “likvidirati vlade zemalja koje gurnu u poteškoće”. Međutim, The Washington Post vjeruje da je zaštita ruske vizije međunarodnog sustava vrlo težak zadatak.

“Postoji svijest da je Venezuela prilično ozbiljan test sposobnosti Rusije da obrani svoje interese na globalnoj razini”, navodi direktor Carnegie centra u Moskvi Dmitrij Trenin. Kao što je primijetio The Washington Post, unatoč retorici i stavovima američke vlade, postoje strahovi od daljnjeg pogoršanja situacije u Venezueli. Čak se i jastreb Washingtona, John Bolton, suzdržava kada raspravlja o budućnosti zemlje. Sada, tvrdeći da Madurova moć nije toliko jaka kao što se čini, Bolton se i dalje kladi na njegov pad. No, isto tako je rekao da će proteklu novu godinu slaviti u Teheranu, pa se to nije dogodilo.

Sada je takozvani “predsjednik” Venezuele, Juan Guaidó lišen parlamentarnog imuniteta. Prema odluci Nacionalne ustavotvorne skupštine zemlje, istrage o Guaidóu su sada službeno odobrene zakonom.

Prema predsjedniku Nacionalne ustavotvorne skupštine, Diosdadu Cabellu, Guaidó se može smatrati odgovornim za nezakonita putovanja u inozemstvo, dok mu je sud zabranio napuštanje zemlje. Postoje mnogi fascinantni načini da se iščitaju ovi događaji. Kada vidimo da The Washington Post napada Trumpa zato što nije pokrenuo rat, ne samo u Venezueli, nego i u Ukrajini i Siriji, javljaju se neka ozbiljna pitanja. Nikki Haley, očito iz škole Johna Boltona, dijeli njegovu teoriju o nevažnoj svrsi Ujedinjenih naroda i bila je njegov sljedbenik u diplomaciji. To su tipični stavovi američkog imperijalizma i jednog od najneozbiljnijih ljudi ikada prisutnih u delegaciji Sjedinjenih Država.

Kada je John Bolton imenovan za savjetnika za nacionalnu sigurnost, to je bilo lako vidjeti kao još jedan znak ostatku svijeta kojim će smjerom ići SAD. Trumpov pristup međunarodnim odnosima i diplomaciji istodobno je grub, naivan i štetan za koncepte kao što je R2P, skraćenica za intervencionizam temeljen na obrani ljudskih prava.

Međutim, američka intervencionistička retorika se ne može pozivati na R2P tako što jasno govori o “Doktrini Monroe” i isključivo američkoj sferi utjecaja, što čine Bolton i ostali.

Pogrešne hipoteze i pogrešne akcije su jastrebove natjerale da s iskrenošću govore o tome što je za njih “američko carstvo” i što znači. Na kraju balade u igru uskače Elliott Abrams, upamćen kao osuđeni ratni zločinac i po zastarjelom pristupu u znanosti o smjeni “režima”.

Možda su ovo koraci koji su jasan signal i zemljama Osovine otpora i zagovornicima multipolarnog svijeta da zbiju svoje redove. Ali upravo to se i događa i nije jasno kakve koristi od toga može imati Washington?

Što se tiče Venezuele, baš kao što je slučaj s Kinom, možemo vidjeti daljnje podjele u atlantskom savezu i postaje očito zašto NATO, Atlantsko vijeće i The Washington Post u ovom trenutku napadaju Trumpa kao goluba i optužuju ga za oklijevanje da se uključi u vojnu intervenciju.

Međutim, dio elita u Europi prolazi kroz  vrla teška vremena u kojima žele spasiti sve što se može zbog američke inicijative u Venezueli. Banke Španjolske, Francuske i Njemačke izuzetno su zadovoljne poslovima s latinoameričkim zemljom. U prosincu 2018. je Reuters je ukazao da švicarska privatna banka Baer.S pregovara o prijenosu poslovanja s Venezuelom u Španjolsku u Banku Santander, obzirom da je Baer.S reorganizirao svoje poslovanje u Latinskoj Americi.

Još manje se govori o tome da su Putinovi potezi u Venezueli plod dogovora europskih i euroazijskih snaga u Europskoj uniji i da te dvije frakcije imaju više ekonomske moći od atlantističke elite u EU.

Nezadovoljstvo koje je Atlantsko vijeće izrazilo zbog Trumpovih poteza je doista važno. Uobičajena kritika liberala, korporacija ili vlada, jeste da su Trumpove akcije “neučinkovite”. To je istina, ali tvrditi je to uvjerenje koje uzima zdravo za gotovo da su javno deklarirani ciljevi oni stvarni.

Ovdje se opet vraćamo na pogrešne pretpostavke koje proizilaze iz pogrešne metodologije izračuna, koja se temelji na liberalnoj tradiciji oholosti i pogrešnoj primjeni znanstvenih metoda na prirodne fenomene u humanističkim znanostima. Iako i jedni i drugi u konačnici razmišljaju jednako, iako s različitim pristupom, primjetan je trend pripisati Trumpu slabljenje američkog carstva. I ovdje imamo slučaj da se neuspjeh u Venezueli koristi za unutarnjopolitičku borbu i pokrenuta je medijska kampanja u kojoj Atlantsko vijeće i Demokratska stranka na neki način optužuju “izolacioniste” za poraze i gubitak utjecaja u svijetu. I ovdje je za Ameriku problem što se kroz situaciju u Venezueli misle rješavati unutarnji problemi i proturječja. Ovaj metodologija je siguran recept za neuspjeh. Srećom po Venezuelu, naravno.