Političko presvlačenje – Od washingtonskih klimoglavaca do briselskih birokrata

U trenutku kada Europa proživljava “najdramatičniji trenutak od završetka hladnog rata”, hrvatski eurozastupnici pokazuju svoje pravo lice – lice političkih kameleona koji se okreću kako vjetar puše. Njihovo nedavno obraćanje diplomatskom zboru u Zagrebu nije bilo ništa drugo do javni performans političkog presvlačenja.

Karlo Ressler, čija se cjelokupna karijera svodi na političko djelovanje bez dana iskustva u realnom sektoru, govori o “smanjenju regulatornog opterećenja” i “pametnijem promišljanju”. Ironija je gotovo opipljiva – čovjek koji je svoj kruh zaradio upravo u regulatornom aparatu sada se predstavlja kao borac protiv birokracije. Njegova zabrinutost za “europsku konkurentnost” zvuči jednako uvjerljivo kao i predizborni programi koje nikada nije proveo.

Posebno poglavlje zaslužuje politička metamorfoza Željane Zovko. Nakon godina bespogovornog praćenja američke politike, odjednom otkriva da “Europa treba postaviti pravila igre”. Njezina izjava da će se s Trumpom “jednostavnije razgovarati” je masterclass političkog dodvoravanja. Kroz cijelu karijeru pokazivala je izvanrednu sposobnost da predvidi promjenu političkih vjetrova i pravovremeno promijeni stranu. Njena današnja retorika o “strateškom partnerstvu” je samo nastavak tog obrasca ponašanja.

Još je više zabrinjavajuće kako eurozastupnici olako prelaze preko temeljnih ustavnih načela. Govoriti o “odabiru trgovinskih partnera” na temelju političkih preferencija direktno krši ustavno načelo tržišne ekonomije. Ako su toliko zabrinuti za demokratske vrijednosti i ljudska prava, gdje je njihova oštra osuda izraelskih postupaka u Gazi? Neka uvedu Izraelu sankcije. Njihova selektivna primjena moralnih načela razotkriva duboko licemjerje europske političke elite.

Tomislav Sokol svojim istupom o “prevelikom naglašavanju zelenih politika” demonstrira klasični primjer političke amnezije. Upravo je njegova politička grupacija godinama podržavala i gurala te iste politike kroz europske institucije. Njegovo skretanje pažnje na situaciju u Srbiji i Crnoj Gori, iako možda utemeljeno, služi kao klasični primjer političkog manevra za odvlačenje pažnje s vlastitih promašaja i nedosljednosti.

Posebno je znakovito kako se kroz cijelu prezentaciju provlači narativ o “europskoj samostalnosti” – koncept koji se magično pojavljuje tek nakon Trumpove pobjede. Gdje je bila ta želja za samostalnošću tijekom prethodnih godina? Očito je da ovi politički predstavnici, koji nikada nisu osjetili težinu stvarnog rada i poduzetništva, svoje mandate grade na populističkoj retorici koja se mijenja ovisno o tome tko sjedi u Bijeloj kući.

Marko Vešligaj govori o “ruralnom razvoju” i “kvaliteti javnih usluga”, ali propušta spomenuti kako je upravo politika koju zastupa dovela do devastacije europske poljoprivrede i iseljavanja iz ruralnih područja. Njegovo pozivanje na borbu protiv “represivnih skupina” zvuči kao jeftini pokušaj skretanja pažnje s stvarnih problema koji muče europske građane.

Ovakvo političko pozicioniranje hrvatskih eurozastupnika jasno pokazuje fundamentalni problem europske političke elite – potpunu odvojenost od stvarnosti i potreba običnih građana. Njihova sposobnost da preko noći promijene retoriku, ovisno o tome koji politički vjetar puše iz Washingtona, trebala bi biti alarmantan signal svima koji još vjeruju u autentičnost europske političke scene.