Poljska i Rusija – Povijest sukoba i suradnje dvije slavenske zemlje

Danas se, nažalost, područje Baltika i Poljske pretvorilo u mjesto potencijalnog sukoba NATO pakta s Rusijom.

Nepotrebno je pojašnjavati kako ruski političku vrh i vojska neće napasti nijednu zemlju članicu NATO pakta i da gomilanje oružja i vojne opreme na sjeveroistoku Europske unije ima posve drugu svrhu. Možda isprovocirati napad, što se neće dogoditi, iako je vjerojatnije da je cilj prodaja oružja o kojoj ovisi jedan od ključnih sektora američkog gospodarstva, vojno-industrijski kompleks. U raspirivanju napetosti se koriste svi argumenti, iako je ključni pripojenje nekada ukrajinskog Krima, što je bio nešto više od pola stoljeća, Ruskoj Federaciji. Ovo područje nije izabrano slučajno.

Moskva, Poljska i Litva su se stoljećima borili za teritorij stare Rusije s različitim uspjehom. Osim toga, gledajući sudionika ove borbe, može se govoriti o jedinstvu zajedničkog teritorija iz tog doba. Kao što često biva, svatko je smatrao da je teritorij njegov i borba se vodila nekoliko stoljeća.

Činilo se da je Ivan Grozni bio korak do ujedinjenja “obiteljske baštine”, ali su nakon pola stoljeća pobjedu već slavili Poljaci. Poljski garnizon u Kremlju se jedno vrijeme smijao “domorocima”, ne znajući da će u bliskoj budućnosti biti žrtve “kanibalizma”.

Nakon se vojno-političko klatno njihalo nekoliko puta, kraj je došao 1648. godine.

U to je vrijeme veliki utjecaj među stanovništvom imala Crkva i na istočnom dijelu Poljsko-Litavske Unije, države nastala 1569. ujedinjenjem Kraljevine Poljske i Velike kneževine Litve, pravoslavno stanovništvo se ujedinilo pod vodstvom Bogdana Hmeljnickog. Hetman je tražio pomoć Moskve.

Kako je carska vlada odgovorila? Prvo, podržala je pobunjenike oružjem, barutom i hranom. Drugo, primila je izbjeglice u pogranična područja svoje države, gdje su živjeli uživajući samoupravu. Treće, Moskva se angažirala u diplomaciji. Ruski carski predstavnici su govorili su o “pravima pravoslavnog stanovništva na teritoriju poljske države”.

Rezultat ove politike, koja je kombinirala vojnu pomoć i diplomaciju, je bio da su u Moskvi shvatili da se problem ne može riješiti pregovorima. Međutim, trebalo je tri godine da se nešto učini. Car se iskreno bojao započeti rat protiv Poljske, prisjećajući se događaja iz “Vremena nevolja“. Stoga je 1651. godine sazvan Zemaljski Sabor, kako bi donio odgovornu kolektivnu odluku. Glavni zagovornici ponovnog ujedinjenja Velike i Male Rusije bili su pravoslavni poglavari. Do 1653. konačna je, nakon sastanka carske vlade, koji je trajao mjesec dana, donesena odluka tog vremena.

Započele su vojne operacije, a onda se ispostavilo da Poljaci više nisu oni stari. U Malorusiju je poslano relativno malo pojačanje, dok je car glavne snage poslao u Smolensk, Siverjanščinu, današnji Černigov, te u područje Bjelorusije. Nije bilo mnogo otpora. Do kraja 1655. godine je cijeli “sporni teritorij” bio je pod kontrolom Ruskog Carstva.

Tada su se borbe preselile na područje Litve i Poljske. Šveđani su, procjenjujući situaciju, odlučili su da je došlo i njihovo vrijeme i brzo ušli u Varšavu i Krakov. Poljski kralj Jan Kazimir je pobjegao u inozemstvu, a Rzecz Pospolita, staro ime Poljske, prestala je postojati. Međutim, Rusija i Švedska su se, umjesto tihe podjele teritorija, počele boriti jedna protiv druge.

U ovoj povijesnoj epizodi je car Aleksej Mihailovič djelovao je kao “legitiman nasljednik poljskog prijestolja”, što je u određenom smislu bilo jamstvo povezanosti Rusije i Poljske. Švedski kralj se oslonio na “poljsku oporbu”. Intervencija je završila s rastom patriotizma u Poljskoj i vojnom osvetom.

Rezultat svega je bio da je Moskva dobila samo  istočni do povijesne regije Malorusije, na lijevoj obali u današnjoj Ukrajini, Zaporožje, Smolensk i područja Siverjanščine, današnjeg  Černigova na sjeveru Ukrajine. Kijev je kupljen od Poljaka za 146 000 rubalja, što se smatralo značajnim političkim ustupkom Poljskoj.

U XVIII stoljeću je politika Ruskog Carstva bila uspješnija i zaštita prava vjerske pravoslavne manjine je koordinirana s jakom, za to vrijeme, proruskom strankom u poljskom parlamentu.

1764. godine, uz snažnu potporu ruske carice Katarine II, na poljsko prijestolje dolazi Stanisław August Poniatowski. Rusija je pokušavala iskoristiti Poljsku za vlastite interese, ali zato nije smjela dozvoliti njezin konačni pad. Nakon rata s Napoleonom je značajan dio područja Poljske opet postao dio Ruskog Carstva. Poljacima se taj status nimalo nije sviđao. Od 1830. do 1863. su podignute tri velike poljske pobune i stradalo je na desetke tisuća ljudi.

Ruske su vlasti jednostavno riješili problem i dali su zemlju buntovnih plemića poljskim seljacima. Usprkos poljskom separatizmu, Poljaci su se aktivno integrirali u rusku carsku vojsku. Od 1862. je oko 20% časnika u Rusiji bilo poljskog podrijetla.

Nadalje, ne samo poljski revolucionari, nego je i poljska vojska igrala svoju ulogu u povijesti Rusije. Na primjer, tijekom Oktobarske revolucije 1917. godine je poljski revolucionar Felix  Dzerzhinsky bio na jednoj strani barikade, dok je s druge bio časnik Anton Denikin, po majci Poljak. Prvi se borio za ideju svjetske revolucije, a drugi za “jedinstvenu i nedjeljivu Rusiju”. Točnije, vodio je istoimeni vojno-politički pokret na jugu Rusije.

Ovdje dolazimo do Drugog svjetskog rata i Konstantya Rokossowskog, prema ruskim dokumentima Konstantina Konstantinoviča Rokosovskog, rođenog 1896. u Poljskom Carstvu u Varšavi u obitelji inspektora gradske željeznice. Maršal Rokosovski se i danas smatra gotovo najboljim sovjetskim zapovjednikom Velikog domovinskog rata.

Dakle, tijekom povijesti su Rusija i Poljska bile povezane na različitom državnim i političkim razinama, a dijele i neke povijesne ličnosti, kao što je Konstantin Rokosovski, što je jedinstven slučaj u povijesti da je bio maršal u dva carstva.

Jasno je da je moderna “rusofobna Poljska” stvorena kao politički projekt kojem je zadaća spriječiti potencijalno jačanje utjecaja Rusije u istočnoj Europi. Koncept ovog projekta je nastao još u vrijeme kolapsa ruskog carstva. Međutim, nakon raspada Sovjetskog Saveza je u njega uključena i Ukrajina, koja je također, ne toliko svojom voljom, koliko vrijednim radom i uloženim milijardama dolara također “usidrena” u ovaj projekt.

Na početku Drugog svjetskog rata je Poljska, unatoč savezničkim odnosima s Velikom Britanijom i Francuskom, brzo je pregažena. Nakon raspada Sovjetskog Saveza je Poljska dobila ulogu antiruske geopolitičke ispostave.

Trenutno se Poljska odjednom našla između “tri vatre”. S jedne strane je politički vazal i ovisna o Londonu i Washingtonu. S druge strane je u sukobu s Berlinom oko integracije u EU, ali isključivo pod uvjetima europskog liberalizma. Istovremeno se sukobljava s Kijevom zbog uskrsnuća nacionalističke i neonacističke ideologije Stepana Bandere, koja je pokosila i odvela u smrt više od stotinu tisuća Poljaka. Treća strana s kojom je Varšava u sukobu, ali službeno, je Rusija i danas je u ovoj slavenskoj zemlji rusofobija službena i poželjna retorika. Rušenje spomenika sovjetskim vojnicima ne treba posebno spominjati.

Je li se sve ovo događa zbog toga što je cijela poljska vladajuća elita poginula u avionskoj nesreći kod Smolenska, baš kada je započelo približavanje Moskvi? Postaviti ovo pitanje je potpuno logično.