Poraz u Siriji je sahranio američki i izraelski plan i promijenio tijek povijesti

Rat u Siriji je trebao biti samo još jedna pobjeda u fragmentaciji Bliskog istoka i suzdržavanja Irana, zemlje koja je određena kao konačni cilj projekta ”Novog Bliskog istoka” američkih neokonzervativaca i Izraela. Sirijsko krvoproliće je trebalo dovesti do prekrajanja Bliskog istoka po sektaškim granicama, a regiju bi desetljećima potresao ”kontrolirani kaos”, koji bi omogućio židovskoj državi sigurnost i nesmetano širenje na jug Libanona i Sirije, punu okupaciju povijesne Palestine, a prema maksimalističkim i dugoročnim planovima do biblijskih granica ”povijesnog Izraela”, područja od Nila sve do Eufrata.

Ovo je jedan, ali ne i jedini razlog pokretanja ”Arapskog proljeća” i raspirivanja sektaških sukoba na Bliskom istoku.

Drugi su prirodni resursi, točnije najveće ležište prirodnog plina u Perzijskom zaljevu, kojeg dijele Katara i Iran.

U vrijeme početka rata u Siriji je Katar, uz Tursku i Saudijsku Arabiju, otvoreno i obilno financirao, naoružavao i pomagao islamističke skupine koje su trebale svrgnuti vladu Bashara Al-Assada i postaviti u Damasku islamističku marionetsku vladu odanu zaljevskim monarhijama, Zapadu i Izraelu.

Motivi Katara i Saudijske Arabije u financiranju Assadovih protivnika s milijardama dolara, uključujući i ISIL i sirijsku Al-Qaedu su postali jasniji kada je prirodni plin postao ključni izvor ”čiste energije” za XXI stoljeće i kada se pokazalo da je Europska unija svjetsko tržište plina s najvećim rastom potražnje.

Poznato je da je ovo važan razlog zbog kojeg je Washington želio prekinuti ovisnost EU o ruskom plinu. Pobjedom u ratu u Siriji bi se oslabila Rusija i zadržala kontrolu nad EU, koja bi dobivala plin iz Katara.

Najveće svjetsko ležište prirodnog plina  je u sredini Perzijskog zaljeva i dijele ga Katar i Iran. 2006. kineska državna kompanija CNOOC potpisuje sporazum s Iranom o razvoju iranskog dijela polja i izgradnji LNG infrastrukture kako bi se taj plin isporučivao u Kinu. Katarski dio polja sadrži treće najveće zalihe prirodnog plina na svijetu, odmah iza Rusije i Irana.

U srpnju 2011. vlade Sirije, Irana i Iraka potpisuju povijesni energetski sporazum o izgradnji plinovoda do Sredozemnog mora, što je uglavnom prošlo neopaženo zbog agresije od strane NATO pakta, zaljevskih monarhija, Turske i njihovih opunomoćenika, terorističkih skupina koje su se tada u medijima prikazivale kao ”Slobodna sirijska vojska”.

Saudijska Arabija i Katar zdušno podržavaju rušenje Assada, jer su čvrsto odlučili da plinovod kojeg je vlada u Damasku odbila mora biti sagrađen.

Drugi plinovod, za kojeg se planira da krene od iranske luke Assalouyeh, preko iračkog teritorija do Damaska u Siriji, prema procjenama bi trebao koštati 10 milijardi dolara, a izgradnja bi trajala tri godine. Ovim sporazumom bi Sirija postala plinsko središte, zemlja od ključne važnosti za energetsku sigurnost Europske unije, a povezivala bi geopolitički strateški prostor koji se proteže od Irana do Iraka, Sirije i Libanona.

Međutim, kako je odmah primijetio poznati analitičar Pepe Escobar, ”iransko-iračko-sirijski plinovod, ako se ikada izgradi, putem ekonomske čelične pupčane vrpce bi ojačao i pretežno šiitsku osovinu”, poznatu kao ”Osovina otpora” izraelskoj ekspanziji.

Nedugo nakon potpisivanja sporazuma s Iranom i Irakom 16. kolovoza 2011. godine, sirijsko ministarstvo nafte objavljuje da je pronađen izvor plina u području Qaraha, u središnjoj Siriji nedaleko od Homsa.

Gazprom bi, uz Bashara Al-Assada na vlasti, postao značajan ulagač ili zakupac novih plinskih polja u Siriji. Uz sve navedeno, Iran planira proširiti plinovod od Damaska do libanonske mediteranske luke, gdje bi se plin dopremao za veliko tržište EU, od čega bi velike koristi imao i Hezbollah, čije političko krilo sudjeluje u strukturama vlasti u Libanonu. Naravno, uz svoje resurse, ali zbog ogromne potražnje u EU, prema važećem sporazumu s Irakom bi Sirija kupovala iranski plin iz njihovog polja u Perzijskom zaljevu.

Katar, danas najveći izvoznik prirodnog ukapljenog plina, uglavnom u Aziju, želi isto tržište EU na koje računaju Iran i Sirija. Doha je u tu svrhu planirala izgraditi plinovode do Mediterana, ali preko Saudijske Arabije i Sirije, gdje je prvo trebalo svrgnuti Assada.

Godine 2009. je Katar predložio Assadu izgradnju plinovoda od katarskih polja, preko Sirije do Turske i EU. Assad je to odbio, ističući duge prijateljske odnose Sirije s Rusijom. Njegovo odbijanje, u kombinaciji s projektom ”Novog Bliskog istoka” i planovima Irana, Iraka i Sirije o njihovom plinovodu, bio je više nego dovoljan razlog za pokretanje jedne od najbrutalnijih agresija u novijoj povijesti.

Napad na Siriju je započeo financiranjem terorista Al-Qaede, islamističkih skupina i fanatika spremnih da ubijaju alavitske i šiitske ”nevjernike”. Washington i Izrael su bili oduševljeni razvojem događaja i proricali su slom sirijske vojske i pad Assada u roku nekoliko tjedana, najviše mjeseci.

To im je bilo važno, jer se smatra da onaj tko nadzire Siriju nadzire i cijeli Bliski istok, što je u određenom smislu i točno, jer se uspostavom kontrole nad Sirijom blokira Rusija, koju se kasnije lako može destabilizirati preko Kavkaza i kroz središnju Aziju, a Kini bi se onemogućila izgradnja ”Novog puta svile”.

No, tada se događa za zapadne stratege i vlašću i bogatstvom opijene zaljevske šeike neočekivani ulazak Rusije u sirijski sukob, a Teheran istovremeno donosi odluku da zemlju mora braniti u Siriji, bez obzira na gubitke, jer ako padne Sirija, SAD, Izrael, zaljevske monarhije i vehabijski koljači će izbiti na granice Islamske Republike i protiv njih će se morati boriti na vlastitom teritoriju.

Od rujna 2015. do danas se ravnoteža snaga preokrenula u korist Damaska. Takozvana ”sirijska oporba” je odavno demantirani mit. ISIL i terorističke skupine su pred punim vojnim porazom i posljednja karta na koju se igra su irački i sirijski Kurdi, koji su prema stratezima sirijskog krvoprolića jedini u stanju podijeliti Bliski istok i osigurati koridor za katarski plinovod prema EU, iako danas ne više preko Saudijske Arabije, koja želi uništiti Dohu, nego preko Iraka, sjeverne Sirije i Turske. Ovaj plan više liči na potez očajnika, jer je Bagdad odlučan u naumu da spriječi odvajanje iračkog Kurdistana, ako treba i vojnim putem, a sirijskim Kurdima se nudi autonomija regijama u kojima čine relativnu većinu, što znači da se moraju povući iz okupiranih dijelova sjeverne Sirije.

Profesor Michel Chossudovsky primjećuje da su zbog ruske i iranske pomoći Damasku geopolitički savezi pretrpjeli velike promjene koje vode potkopavanju američke hegemonije na Bliskom istoku i srednjoj i južnoj Aziji. Mnogi bliski američki saveznici su “promijenili stranu”. NATO i Zaljevsko vijeće za suradnju na čelu sa Saudijskom Arabijom su u dubokoj krizi.

NATO potresaju duboke podjele, uglavnom zbog sukoba Ankare s Washingtonom. Turska, koja ima najveću važnost za NATO na južnom krilu, sada se bori protiv kurdskih militanata u sjevernoj Siriji. Sjedinjene Države podržavaju i financiraju kurdske pobunjenike koji se bore protiv države članice NATO pakta. Dok je Turska i dalje formalno njegova članica, s integriranim sustavom protuzračne obrane, Erdoganova vlada je od Rusije kupila sustave protuzračne obrane S-400, koje bi vrlo lako mogla upotrijebiti protiv američkih opunomoćenika u sjevernoj Siriji.

Situacija se prilično zakomplicirala. Zemlja članica NATO pakta će imati sustave protuzračne obrane ”neprijatelja”, a bori se protiv kurdskih militanata koji su saveznici NATO pakta i Washingtona.

S druge strane, Turska je poslala vojnike u sjevernu Siriju da zauzmu dio sirijskog teritorija, što je dozvolila Moskva s kojom Ankara stvara prilično isplativ savez. S vremena na vrijeme se Damask oglasi i priopći kako je Turska ilegalno na sirijskom teritoriju, ali ni Assadu nije cilj jačanje i spajanje kurdskih područja na sjeveru zemlje, posebice nakon otvorene izdaje od strane Kurda kada su kurdske snage u kolovozu 2016. napale sirijsku vojsku i NDF snage u Hasaki,  ranije u Qamishliju.

U ovoj jednadžbi je Izrael čvrst zagovornik formiranja kurdske države u Iraku i Siriji, jer to smatra važnim korakom za buduće formiranje Velikog Izraela. Tel Aviv ne krije da iz Izraela planira prebaciti više od 200 000 kurdskih Židova u irački Kurdistan.

S druge strane, time ugrožava bilateralni sporazum o vojnoj suradnji između Turske i Izraela. Nepotrebno je reći da bi takav razvoj događaja doveo do jačanja američke i izraelske vojne suradnje, uključujući uspostavu američke vojne baze u Izraelu.

U međuvremenu, Turska jača veze s Iranom, pomažući potkopavanju američkog projekta o ”Novom Bliskom istoku”.

Erdogan je despot i tiranin, ali nije glup. Nije teško pronaći karte prekrajanja Bliskog istoka i vidjeti da bi i Turska ostala bez dijela teritorija. Strategija Washingtona je destabilizirati i oslabiti sve države na Bliskom istoku, uključujući Tursku i Iran. Ovu politiku prati i proces političke fragmentacije.

Još od Zaljevskog rata 1991. je Pentagon razmišljao o stvaranju ”slobodnog” Kurdistana, što uključuje aneksiju dijelova Iraka, Sirije, Irana i Turske. Hoće li u takvim okolnostima, Turska ostati u NATO paktu? Sudeći po politici Erdogana i njegovih suradnika, gotovo sigurno neće.

Katar i Saudijska Arabija

Ekonomska blokada Katara od strane Saudijske Arabije je stvorila jaz u geopolitičkim savezima koji je oslabio utjecaj Sjedinjenih Država u Perzijskom zaljevu. Zaljevsko vijeće za suradnju je danas podijeljeno do neprepoznatljivosti.

UAE i Bahrein su stali uz Saudijsku Arabiju protiv Katara, ali Katar ima potporu Omana i Kuvajta. Zaljevsko vijeće za suradnju, koje se smatralo najvažnijim saveznikom na Bliskom istoku protiv Irana, u potpunom je rasulu.

I dok se najveća američka vojna baza na Bliskom istoku nalazi u Kataru, vlada Katara jača veze s Iranom, jer je Teheran prvi priskočio u pomoć Kataru i spasio ga od pogubnih posljedica kopnene i zračne blokade.

Isto se može reći za se američko Središnje zapovjedništvo USCENTCOM, koje se nalazi u američkoj vojnoj bazi u Dohi, a vodeći partner Katara u industriji nafte i plina, uključujući plinovode, odjednom postaje Iran.

S druge strane, Rusija i Kina aktivno ulaze u katarsku industriju energenata. Iran i Katar aktivno surađuju u vađenju prirodnog plina iz zajedničkog ležišta. Drugim riječima, dok s jedne strane aktivno surađuje s Iranom, Katar ima sporazum o vojnoj suradnji sa Sjedinjenim Državama usmjerenim protiv Irana. Kao u slučaju Turske, NATO pakta i Kurda, sve je puno proturječnosti.

USCENTCOM u Kataru je odgovoran za vojne operacije protiv američkih i NATO neprijatelja, uključujući Iran, vodećeg partnera Katara u plinskom poslu. Jedino je rješenje da Sjedinjene Države promijene režim u Kataru. Hoće li to učiniti?

U međuvremenu je i Turska podigla vojnu bazu u Kataru, što također ima izravan utjecaj dinamiku u energetskom sektoru. Katar je odustao od projekta koji prelazi Saudijsku Arabiju i Jordan, kojeg je u početku podržavala i Turska, i odlučio se u korist onoga kojeg je Iran dogovorio s Irakom i Sirijom, uz potporu Rusije.

Rusku geopolitičku kontrolu nad plinovodima za Europu je ojačao saudijski embargo. Katar bi sa svoje strane trebao integrirati plinovode koji povezuju Iran s Pakistanom i Kinom preko iranske luke Asaluyeh i svi su u ovom poslu na dobitku.

Pakistan, Indija i Šangajska organizacija za suradnju

Još jedna velika promjena u geopolitičkim odnosima je duboki utjecaj na američku hegemoniju u središnjoj i južnoj Aziji, od kada su  9. lipnja 2017. Indija i Pakistan istodobno postale stalne članice Šangajske organizacija za suradnju (SCO), ekonomskoj, političkoj i sigurnosnoj strukturi Euroazije u kojoj dominiraju Kina i Rusija. Nepotrebno je naglašavati da, uz sva proturječja,  primanje Indije i Pakistana šteti vojnoj suradnji sa Sjedinjenim Državama.

SCO nije službeno “vojni savez”, ali je ipak geopolitička i strateška “protuteža” Sjedinjenim Državama i američkim NATO saveznicima. Posljednjih godina je SCO proširio vojnu i obavještajnu suradnju, a održavaju se i zajedničke vojne vježbe.

Puno i istovremeno pristupanje obiju zemalja u SCO nije samo simbolično, nego označava povijesni pomak u geopolitičkoj ravnoteži, jer utječe na strukturu ekonomskih i vojnih sporazuma. Ulazak dvije zemlje će, prije ili kasnije, pozitivno utjecati i na sukob između Indije i Pakistana, koji datira još od vremena stjecanja neovisnosti dviju zemalja. Ovaj povijesni korak neizbježno predstavlja udarac za Washington, koji ima obrambene i trgovinske sporazume i s Pakistanom i Indijom.

Dok Indija za sada ostaje čvrsto usklađena s Washingtonom, Pakistan se preko vojnih i obavještajnih sporazuma, kroz trgovinu i ulaganja približava Kini. Ne treba posebno naglašavati da ulazak u SCO znači i promicanje bilateralnih odnosa dvije zemlje i suradnju s Rusijom, Kinom i središnjom Azijom na štetu povijesnih veza sa Sjedinjenim Državama.

Drugim riječima, širenje SCO dovodi u pitanje ambicije Washingtona u Južnoj Aziji i Euroaziji. Organizacija ima utjecaj i na cjevovode, koridore, granice, sigurnost i pomorska prava. Od početka jačanja bilateralnih odnosa Pakistana s Kinom se američki utjecaj na pakistansku politiku temelji uglavnom na vojnoj prisutnosti, dok su veze Washingtona s pakistanskom vojnom obavještajnom službom oslabljene. Puno članstvo Pakistana u SCO i njegove veze s Kinom i Iranom će pridonijeti jačanju vlade u Islamabadu.

Moglo bi se zaključiti da je poraz u Siriji, koji još nije konačan, ali je malo izgleda za pobjedu, bio grob američkih i izraelskih planova. On je potvrdio i da politički i vojni savezi puni proturječja ne mogu biti vječni, kao što netko misli da će biti NATO ili kao što se vjerovalo za GCC. Zbog niza proturječja je nekoliko važnih zemalja od iz koalicije ”sa” Sjedinjenim Američkim Državama prešlo u koaliciju ili situacijski savez iz interesa ”protiv”.

”Svjedoci smo nastajanju političkih i vojnih saveza koji pridonose slabljenju američke hegemonije u Aziji i na Bliskom istoku. Planira li Turska napustiti NATO? Odnosi s Washingtonom su u kaosu i to uopće nije opcija koju treba odbaciti. U međuvremenu, Zaljevsko vijeće za suradnju, ”arapski NATO” i najvažniji američki saveznik na Bliskom istoku više ne funkcionira. Katar ne samo da je uskladio svoje akcije s Iranom, nego aktivno surađuje s Rusijom. S druge strane, bilateralnu vojnu suradnja Sjedinjenih Država s Pakistanom i Indijom je pogodio ulazak obje zemlje u SCO, saveza kojim dominiraju Kina i Rusija”, napisao je prof. Michel Chossudovsky.

Naravno, još uvijek ostaju grčeviti pokušaji da se nešto uspije učiniti s Kurdima, ali oni nemaju dovoljno resursa za izravni sukob s Iranom, Turskom i središnjom iračkom državom, koji će imati punu podršku Rusije i Kine u očuvanju integriteta, uključujući Siriju.