Poseban odnos Rusije i Venezuele slabi američku politiku „maksimalnog pritiska“

Susret Nicolasa Madura i Vladimira Putina, održan u srijedu u Moskvi, poslužio je jačanju strateškog partnerstva Rusije i Venezuele, dvije zemlje koje imaju odlične bilateralne diplomatske odnose. Dvojica čelnika država nisu sudjelovala u radu Generalne skupštine Ujedinjenih naroda i tako su imala priliku organizirati ovaj razgovor.

Vladimir Putin je izrazio potporu nastavku dijaloga između vlade Caracasa i dijela oporbenih snaga, navodeći kako bi izbjegavanje dijaloga bilo neracionalno i moglo bi nanijeti štetu državi. Glavni protivnici Madura, uključujući Juana Guaidóa, međutim, odbijaju se vratiti za pregovarački stol s vladom i njihova se delegacija na marginama opće skupštine sastala s američkim predsjednikom Donaldom Trumpom. Izaslanstvo Juana Guaidoa nije dobilo dopuštenje za sudjelovanje u  Generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda, a obaviješteni su iz glavnog tajništva da UN za legitimne političke predstavnike latinoameričke zemlje priznaje predsjednika Nicolasa Madura i njegovu vladu.

U svojoj žalbi upućenoj Trumpu su izaslanici Guaidóa pozvali na okončanje “brutalnog i strašnog ugnjetavanja” kojeg provodi predsjednik Maduro, dok je Trump ponovio svoju „bliskost s venecuelanskim narodom u njegovoj borbi za slobodu“.

Američki predsjednik, iako ne isključuje izravnu vojnu intervenciju, izjavio je da mu je glavni cilj jamčiti demokratsku i mirnu tranziciju u zemlji. To čini nametanjem sankcija venecuelanskim vlastima i narodu i davanjem dodatnih 52 milijuna dolara „uličarskoj oporbi“, koji bi trebali poslužiti toj svrsi. Ponavljamo kako je riječ o „uličarskoj oporbi“ zato što su tri velike oporbene frakcije Nacionalne skupštine nedavno pristale na pregovore s vladom i na provedbu demokratskog procesa, uključujući izbore, pod nadzorom predstavnika međunarodne zajednice.

Razgovori Madura i Putina zapravo nisu doveli do potpisivanja novih bilateralnih sporazuma. Putin je rekao da će nastaviti slati hranu i zdravstvenu pomoć venecuelanskom stanovništvu, koja je zbog američke blokade i embarga suočena s humanitarnom krizom. Nisu najavljeni ni daljnji projekti suradnje, ali je objašnjenje je vrlo jednostavno.

Rusija je već uložila znatne resurse u venecuelansku ekonomiju i poslala je poseban tim stručnjaka, ne računajući vojne, da nadgledaju proces prilagodbe gospodarstva novim okolnostima nastalima zbog povećanog pritiska Washingtona.

U stvari, Moskva i Peking dva su glavna vjerovnika Caracasa. Kremlj je 2017. odobrio restrukturiranje tri milijarde venecuelanskog duga s vremenom koje je ugovoreno s Rusijom i naftnim divom Rosneftom, koji sudjeluje u brojnim projektima u Venezueli. Vlastima u Caracasu je Moskva dala kredite za više od dvije i pol milijarde dolara u zamjenu za buduće opskrbe energentima.

Ruska Federacija je i najveći dobavljač naoružanja za latinoameričku zemlju. Venezuela je od Rusije od 2005. kupila naoružanja vrijednog najmanje 10 milijardi dolara, a oružane snage dviju zemalja redovito provode zajedničke vojne vježbe. To je oružje i glavni razlog zbog kojeg se Pentagon i CIA nisu usudili na izravnu vojnu intervenciju protiv latinoameričke zemlje.

Konačno, ruski zrakoplovi i ratni brodovi više puta su se zaustavljali u Caracasu. Ali Kremlj nije dobrotvorna organizacija i pomoć koju pruža ima i drugu funkciju. Rusija ovako dobiva strateški prostor u Latinskoj Americi i pozicionira se praktično u američkom dvorištu, iako je odgovor nesrazmjeran američkom vojnom pozicioniranju na zapadnim ruskim granicama.

Teško stanje venecuelanske ekonomije i snažne tenzije između izvršne vlasti i dijela oporbe riskiraju da naštete interesima Moskve u Venezueli. Potpora koju je Putin pružio procesu nacionalnog pomirenja, čak i ako je djelomična i priznaje samo konstruktivnu oporbu koja pristaje na dijalog, mogla bi poslužiti za dobivanje vremena u spašavanju važnog saveznika na latinoameričkoj geopolitičkoj šahovskoj ploči.

Provladini zastupnici i dio oporbe su nedavno nastavili svoje sudjelovanje u radu Nacionalne skupštine, gdje oporbena koalicija  ima većinu od izbora 2016. godine. Međutim, nacionalna ustavotvorna skupština, izabrana na narodnom referendumu, lišila je parlament većine njegovih ovlasti i Nacionalna skupština nema mogućnost donošenja zakona ili glasanja o proračunu. Neki od njezinih članova su uhapsile su sigurnosne snage zemlje, jer su sudjelovali u pokušaju proboja državne granice s navodnom američkom humanitarnom pomoći iz Kolumbije u veljači, a drugi su uhićeni ili su pobjegli jer su sudjelovali u propalom pokušaju vojnog udara u travnju ove godine.

Političko rješenje za probleme Venezuele izgleda vrlo teška zadaća. Američke sankcije i prije svega pomoć pružena Madurovim neprijateljima mogla bi poslužiti kao nanošenje teškog udarca izvršnoj vlasti, ali to ne može biti dovoljno. Prije svega što najveći račun ovakve politike plaćaju široki slojevi niže srednje klase i siromašni, koji ovise o državnim subvencijama i za njih su Washington i Juan Guaidó smrtni neprijatelji. Osim toga, oružane snage zemlje su lojalne vladi, a Moskva, Peking i Havana će tražiti svako moguće rješenje kako ne bi izgubili dragocjenog saveznika, bilo da je riječ o uloženim sredstvima u venecuelanski naftni sektor ili zbog strateškog pozicioniranja u Zapadnoj hemisferi za koju SAD otvoreno tvrde da je njihovo ekskluzivno područje utjecaja. Čini se da bi ozbiljna kriza koja potresa Venezuelu mogla potrajati, ali bi se moglo dogoditi kao u Iranu, što je priznao i The Washington Post, da politika „maksimalnog pritiska“ američke uprave ne dovede do slabljenja središnjih vlasti, već do „maksimalnog otpora“ svih slojeva društva.