Povijesni revizionizam i njemačko-sovjetski „Pakt Ribbentrop-Molotov“

U svjetlu 80. obljetnice početka Drugog svjetskog rata i Pakta Ribbentrop-Molotov, ili kako se službeno zvao Pakt o nenapadanju i prijateljstvu između Njemačke i Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika, internet je prepun tumačenja ovog sporazuma prema kojoj su „dva totalitaristička režima sklopila sporazum kojim su tadašnju demokratsku Europu podijelili na interesne sfere i surađivali su na štetu europskih naroda“, iako nakratko, jer je već 1941. nacistička Njemačka napala SSSR.

Ovaj sporazum je dijelom bio opravdanje za neobvezujuću rezoluciju Europskog parlamenta o osudi totalitarnih režima, a 23. kolovoza je proglašen kao Europskog Dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima.

Naime, tog su dana 1939. Vjačeslav Molotov i Joachim von Ribbentrop potpisali spomenuti pakt o nenapadanju između Njemačke i Sovjetkog Saveza. Mnogi zaista vjeruju da važni povijesni događaji počinju onako kako tvrdi zapadna historiografija, bez imalo kritičke svijesti i usprkos svim dostupnim podacima na internetu, uključujući obilnu arhivsku građu.

Nedavno su stručnjaci Louis Proyect i Paweł Szelegieniec uložili puno truda da potvrde ovu verziju, ali njihov rad obiluje netočnim tvrdnjama.

Prije svega, marš Crvene armije u istočnoj Poljskoj nije bio “imperijalistički upad”, kako se tvrdi, jer je takozvana “Istočna Poljska” bila je ukrajinski i bjeloruski teritorij kojeg je Poljska osvojila kada je 1919. izvršila invaziju na sovjetsku Rusiju, što je zapravo bilo “imperijalističko” osvajanje i proširenje Poljske na sovjetski teritorij.

Osim toga, to područje nije bilo pod “poljskim suverenitetom” kada ga je Crvena armija okupirala u rujnu 1939., budući da je poljska vlada pobjegla u neutralnu Rumunjsku i prestala postojati. Nadalje, da Crvena armija nije ušla, to područje bi okupirali nacisti. Iz tog razloga tadašnji zapadni saveznici ne samo da nisu objavili rat Sovjetskom Savezu, već su i aplaudirali sovjetskoj akciji.

Sovjetski Savez “nije prekršio pakt o nenapadanju kojeg je potpisao s Poljskom”, kao što tvrde Proyect i Szelegieniec, jer je Moskva u listopadu 1938. otkazala ugovore s Poljskom kada je Varšava okupirala i anektirala područje Tešina u Čehoslovačkoj.

Nije istina da “ne postoje povijesni dokazi koji bi podržavali Pauwelsovu tvrdnju kako je poljski vojni režim koketirao s nacistima u nadi da će ići u zajedničko osvajanje sovjetskih teritorija”.

Evo nekoliko primjera takvog koketiranja. Već u siječnju 1934. godine, kada je Hitler bio na vlasti samo godinu dana, Poljska je s nacističkom Njemačkom potpisala pakt o nenapadanju i prijateljstvu, cementiran zajedničkom mržnjom prema Rusima, “crvenima”, Čehoslovačkoj i svim Židovima. Iako se zločini holokausta uglavnom pripisuju nacistima, poznato je da su Poljaci mrzili Židove gotovo u istoj mjeri kao Nijemci.

Iste godine visoki poljski i nacistički dužnosnici sastali su se kako bi razgovarali o mogućnosti zajedničkih napora na odvajanju Ukrajine od Sovjetskog Saveza.

U siječnju 1935. je Hermann Göring primljen u Varšavi u rezidenciji maršala Józefa Piłsudskog. O mogućem antisovjetskom savezu se opet razgovaralo, a Poljaci su nudili ustupke za Gdanjsk i poljski koridor u zamjenu za akvizicije u Ukrajini. Kako se izvješćuje, Göring je sugerirao da bi Piłsudski mogao biti vrhovni zapovjednik u invaziji poljsko-njemačke vojske i da su poljski čelnici poput Lipskog, veleposlanika u Berlinu, “naelektrizirani” takvom perspektivom. Praktično je sigurno da se nije razgovaralo samo o vojnoj suradnji, već i o podjeli Ukrajine na sfere utjecaja. Kasnije te godine su poljski generali posjetili Berlin i Dresden radi razgovora sa svojim njemačkim kolegama, a na sastancima protiv Čehoslovačke su sudjelovali i politički čelniciu Berlinu, uključujući Hitlera, Göringa, Ribbentropa i germanofila Becka, za kojeg su francuske tajne službe kasnije izvijestile da je totalni “vazal” Hitlera, unatoč tome što je Poljska formalni saveznik Francuske.

U siječnju 1939. godine, nakon sastanka s Beckom, nacistički ministar vanjskih poslova Ribbentrop napisao je kako poljski vođa “nije krio činjenicu da Poljska ima izravne pretenzije za sovjetskom Ukrajinom i da se poveže s Crnim morem”. Jasno je da takve težnje nikada ne bi mogle biti ostvarene bez suradnje s nacističkom Njemačkom.

Poljska prijevara s nacističkom Njemačkom nije se ograničila na govorenje o potencijalnim zajedničkim osvajanjima na štetu Sovjetskog Saveza, već i Čehoslovačke. Poljska okupacija čehoslovačkog grada Tešina je uslijedila  odmah nakon okupacije nacističke Njemačke u Sudetskoj regiji, 1938. god.

Suprotno onome što tvrdi zapadna hustirografija, nije bilo „nacističko-sovjetskog ugnjetavanja poljske nacije“. Nacisti su tlačili Poljake, a Sovjeti ne. Naime, okupacija “Istočne Poljske” je spasila živote brojnih stanovnika regije, posebno Židova. Što je još važnije, pred kraj rata, Crvena armija je oslobodila Poljsku od nacističkog jarma po cijenu stotina tisuća života vojnika i tako spasila zemlju.

Konačno, nevjerojatna pogreška je, kako tvrde Louis Proyect i Paweł Szelegieniec, „da bez sovjetske pomoći njemački nacistički vojni stroj ne bi postao agresivan do te razine“. Naime, nacistička Njemačka je to postala, prije svega, zbog ustupaka  koje je dobila u kontekstu “politike pomirenja zapadnih saveznika”, koja je omogućila Njemačkoj, kršeći Versajski ugovor, da se remilitarizira, preoblikuje u imperijslističku sile i aknektira Austriju i većinu Čehoslovačke.

Mnoge slične i druge tvrdnje se iznose kako bi se amnestirala vojna hunta koja je de facto vladala Poljskom 1939. i optužilo sovjetsko vodstvo, ali se ne mogu opovrgnuti bitne točke o podrijetlu i utjecaju Pakta Ribbentrop-Molotov na slijedeći svjetski rat.

Naime, ponovljene ponude Sovjetskog Saveza za uspostavljanje antihitlerovske koalicije i sklapanje sporazuma koji je mogao spriječiti Hitlera da pokrene svjetski rat su odbili čelnici Poljske, Velike Britanije i Francuske. Britanija i Francuska su se nadale da će Hitler marširati na istok i uništiti Sovjetski Savez, a svojom politikom smirivanja su mu htjeli olakšati taj zadatak. Posebno su ga ohrabrili nudeći mu čehoslovački teritorij na sastanku u Münchenu 1938. godine.

Za razliku od Poljske, čiji su se vladari žurili potpisati pakt s nacističkom Njemačkom kada je Hitler upravo došao na vlast, Sovjetski Savez je pozitivno odgovorio na ponudu nacističke Njemačke da sklopi pakt o nenapadanju, što to sigurno nije bio savez, tek kada je u ljeto 1939. bilo očito da London i Pariz ne djeluju u dobroj vjeri i da je ideja kolektivne sigurnosti bila osuđena na propast odlukom poljske vlade da nikada ne dopusti sovjetskim trupama da uđu na poljski teritorij.

Zahvaljujući Paktu Molotov-Ribbentrop, nacistička Njemačka je napala Sovjetski Savez ne 1939. godine, kako je bilo prvobitno planirano, već 1941. i s “polaznih položaja” oko 300 km dalje zapadno od srca sovjetskog teritorija. Prostor i vrijeme ušteđeno zahvaljujući paktu omogućili su Crvenoj armiji da preživi nacistički napad, da se uspješno bori i na kraju pobijedi u ratu. Zahvaljujući ovoj pobjedi, nacistička Njemačka nije postala hegemon Europe i Poljska se mogla uzdići iz pepela. Između ostalog, ali ne manje važno, zahvaljujući životima stotina tisuća vojnika Crvene armije.

Kad su povijest pisale liberalne demokracije tijekom Hladnog rata

Ali dok su povijest pisale liberalne demokracije tijekom Hladnog rata, istraživač političke filozofije i analitičar međunarodnih odnosa Bruno Guigue vraća se izvorima pakta od 23. kolovoza 1939.
Zahvaljujući Hladnom ratu, zajednička povijest o “velikom antifašističkom savezu” od 1941. do 1945. propada kao kula karata. Dojučerašnji saveznici to više nisu i nova povijest zamjenjuje staru na oba polja.

Za zapadni svijet, koalicija demokracija protiv Hitlera je samo ustupila mjesto koaliciji demokracija protiv komunističke hidre. Negiranje kolosalnog napora SSSR-a da porazi Treći rajh, dominantni diskurs na Zapadu sovjetskog vođu Staljina stavlja uz bok Adolfa Hitlera, baš kao što to čini ne tako davno usvojena rezolucija Europskog parlamenta.

Divovska borba između Wehrmachta i Crvene armije, ukratko, postaje optička iluzija i dok se od drveta ne vidi šuma, vojno sukob se ne vidi „spajanjem dviju tiranija prošlog stoljeća“.

Totalitarna i ekpanzionistička priroda zapadnih demokracija

Toliko popularna Hannah Arendt bila je presudna u ovom tumačenju povijesti. Za njemačku filozofkinju totalitarizam je dvostrana pojava: nacizam i staljinizam. Totalitarne stranke imaju krutu ideologiju i sektašku strukturu. Moć vođe je apsolutna i zajednicu objedinjuje vjera u njene nadljudske vrline.

Suzbijanje javnog prostora i vladavina samovoljne policije napokon znači rastakanje društva u državi i države u stranci. Ali za Hannah Arendt totalitarni je sustav prije svega alat kojim totalitarna ideologija tvrdi da ostvaruje zakone prirode, kada govori o nacizmu, ili da ispunjava povijesna obećanja, što je slučaj sa staljinizmom.

U modernom totalitarizmu ideologija je logika ideje koja je dovoljno jaka da daje smisao događajima, koje nepogrešivo tumači. Pretvarajući klase u mase, totalitarna država vrši neograničenu kontrolu nad društvom. Apsorbira sve ljudske aktivnosti kako bi im dala značenje koje za Arendt zahtijevaju ideologija, totalitarizam, sustav koji nadilazi određene inkarnacije.

Ova definicija, međutim, ignorira konkretne razlike između nacizma i staljinizma. Da ne spominjemo samu ideologiju, mističnosti arijske rase protiv socijalizma, uporaba nasilja nema ista opravdanja u Moskvi i Berlinu. Totalitarni sustav kojeg je opisala Hannah Arendt podsjeća na kalup u kojeg želimo staviti stvarnost koja ga nadilazi.

Nemoć modela u razumijevanju stvarnosti jasna je kada Hannah Arendt totalitarnom sustavu koji je otvoreno posvećen osvajanju svijeta pripisuje agresivnu vanjsku politiku.

“Kao strani osvajač, totalitarni diktator smatra prirodno i industrijsko bogatstvo svake zemlje, uključujući vlastiti izvor pljačke i sredstva, kao pripremu za sljedeću fazu agresivne ekspanzije”, piše Hannah Arendt 1972. godine.

Međutim, osvajanje i pljačka nisu prerogativ samo “totalitarnih režima”. Ona kao karakteristiku totalitarnih sustava opisuje ono što je stalna praksa demokratskih režima, ali Hannah Arendt na to odlahuje rukom.

Ako su osvajanje, širenje i pljačka totalitarna praksa, zašto se to vidimo u totalitarnoj prirodi zapadnih demokracija?

Unatoč toj oštroj suprotnosti, mit o “totalitarnim blizancima” je stvorio neiscrpan repertoar zapadnog prepisivanja povijesti. Dopustio je da se povuče crta o stvarnosti svjetskog sukoba u kojem je 90% njemačkih gubitaka uzrokovano na istočnom frontu i gdje su teške pobjede Žukova uspjele uništiti Hitlerovu ratnu mašineriju.

Bez obzira koliko se sovjetski narod žrtvovao, bez obzira na uspjeh Crvene armije, obzirom na to da je njihov vođa, Staljin bio krvožedni kriminalac, on sigurno nije bio bolji od svog nacističkog kolege.

Ovo tumačenje događaja zapadnjačke historiografije savršeno ilustrira Hannah Arendt kada je 1966. godine napisala da „za razliku od nekih poslijeratnih legendi, Hitler nikada nije namjeravao obraniti Zapad od boljševizma, već je uvijek bio spreman udružiti snage s crvenima za uništavanje Zapada, čak i na vrhuncu borbe protiv Sovjetskog Saveza“.

Uzalud je tražiti bilo koji dokaz koji bi potkrijepio ovu tvrdnju, jer ih nema. Važno je samo stvoriti kazalište ideoloških sjena. Nacizam i staljinizam, koji predstavljaju “dvije inačice istog modela”, prema ovoj tezi nisu se mogli stvarno uključiti u borbu do smrti. Kako bismo pokazali da između nacizma i staljinizma ne postoji istinski jaz, već samo između ta dva totalitarizma i liberalne demokracije, pokušava se ukloniti iz povijesti sve što može poreći takvo tumačenje.

Dakle, Hitler je trebao biti prirodni saveznik Staljina, ali uoči operacije Barbarossa u lipnju 1941. nacistički ministar propagande Joseph Goebbels piše u svom dnevniku: “Boljševizam je još  živ. Stoga preuzimamo našu istinsku dužnost pred poviješću. Protiv ovog podviga Churchill ili Roosevelt imaju malo prigovora. Možda ćemo uspjeti uvjeriti njemački episkopat obje konfesije da blagoslovi ovaj rat kao od Boga voljan.”

A onda, ako je Hitler mislio na “savez s crvenima”, kako se može objasniti ekstremna brutalnost rata kojeg su nacisti vodili protiv SSSR-a, dok su na zapadnom frontu uglavnom poštovali ratne običaje? To je zato što u Francuskoj Hitler nije želio instalirati veliki Tisućljetni Reich, kao na golemim prostorima dostupnim na Istoku. Buduća njemačka kolonizacija u onome što je nazivao “ruskom pustinjom” okupirala je Hitlerovu maštu. Ta kolonijalistička i robovska utopija je proizišla iz apsolutnog prezira prema Slavenima, rasizma koji je toliko radikalan da legitimira bilo kakvo nasilje, ubijanje ili izgladnjivanje protiv novih “crvenih Indijanaca”, što je izraz kojeg je koristio i sam Hitler.

Svo ovo ne vide ni Hannah Arendt ni drugi tradicionalni historiografi, ova referenca se u Hitlerovom govoru ne čuje kada spominje zapadne Europljane ili Amerikance.

Tu zapravo vidimo bliskost između rasističke ideologije liberalnih demokracija i nacističke. “Nije slučajno što je ključni pojam eugeničko-rasnog programa Trećeg Reicha bio „Untermensch“, što je zapravo američki prijevod „Under Man“, neologizma kojeg je skovao Lothrop Stoddard, poznati autor u Sjedinjenim Državama i Njemačkoj,

Ako naglašavamo tezu o bratimljenju totalitarnih režima o korištenju terora, kao što to čini Hannah Arendt, što se može naučiti iz upotrebe terora pod kolonijalnim režimima koje su Europljani nametnuli crnom pučanstvu? Od autohtonih Amerikanca koji su likvidirani u 16. stoljeću, do afričkih, azijskih i prekooceanskih naroda koji su u ime civilizacije podređeni ili istrijebljeni od strane bijelaca, nacističke likvidacije “inferiornih rasa”su imale ozbiljnu konkurenciju.

“Židovsko-boljševička država mora biti uništena”

Zgodno je stavljati zloglasnost nacizma na Hitlerov ekskluzivni račun potiskujući činjenicu da je on sve to preuzeo i  radikalizirao u dva središnja elementa njegove teorije iz prepostojećeg svijeta o nadmoći bijele i zapadne rase, koju se sada poziva da se proširi i na Istočnu Europu.

Imamo i tumačenje boljševičke revolucije kao judeo-boljševističke zavjere koja je potkopala prirodne hijerarhije rasa i općenito inficirala društva kao patogen, zbog čega su sovjetski komunisti predstavljali zastrašujuću prijetnju civilizaciji i kao takva se mora suzbiti sa svim sredstvima, uključujući „konačno rješenje“.

Zbog toga je nacistički rat protiv SSSR-a odmah bio totalni rat i rat do istrebljenja. Protiv novih Indijanaca, Führerove direktive njegovim trupama odmah su imale političku nijansu. Politički komesari, a posebno Židovi, odmah su pogubljeni. Nije bila samo Crvena armija, već cijeli sovjetski režim koji je trebao biti uništen.

Ova odlučnost je potaknuta nacističkim konceptom “židovsko-boljševičke države”, čije je uništenje zahtijevalo istrebljenje židovskih kadrova koji su upravljali sovjetskom državom.

Slaveni su također inferiorna rasa

Nacistička rasistička ideologija je i slavenske narode Sovjetskog Saveza definirala kao inferiornu, podljudsku rasu. 30. ožujka 1941. Hitler je objavio svojim generalima: “Rat protiv Rusije je ona vrsta rata koji se ne može voditi viteški. To je borba između različitih ideologija i rasa i može se voditi samo nasiljem bez presedana, bez milosti ili primirja“.

Dakle, teza o savezu Hitlera i Staljina protiv demokracija nalazi svoj glavni argument u potpisivanju njemačko-sovjetskog pakta 23. kolovoza 1939. Budući da je ovaj neočekivani događaj bio silovit, brutalno je izbrisao imidž “domovine socijalizma” zbog koje je “antifašizam” postao pokretački simbol svih progresivnih snaga pozvanih da zaustave Hitlerovu prijetnju. Ako je pakt dao slobodan poticaj njemačkom ekspanzionizmu na Zapadu, kako objasniti da je Staljin tako brutalno promijenio kurs, čak je izazvao prijekor da je izdao uzroke antifašizma i izazvao pomutnju u svom taboru?

Za dominantnu historiografiju nadahnutu Hannom Arendt, totalitarni blizanac dviju tiranija bi pogodovao idavao vjetar u leđa takvom monstruoznom savezu. Ukratko, sistemska bliskost objasnila bi stratešku povezanost. Ali to uopće nije ono što otkrivaju činjenice.

Zapravo, tijekom tri godine koje su prethodile paktu od 23. kolovoza 1939., Staljin je tvrdoglavo pokušavao pregovarati o antihitlerovskom savezu s Francuzima i Englezima. Za Sovjetski Savez je trostruki savez s Francuskom i Velikom Britanijom prije svega značio vojnu koordinaciju za vođenje zajedničke borbe protiv Njemačke. Dakle, Kremlj je inzistirao na konkretnom zahtjevu. Francuzi i Britanci su morali jamčiti da će, nakon što izbije rat s Njemačkom, Poljska i Rumunjska dopustiti Crvenoj armiji da prođe kroz njihov teritorij. Ali Poljska i Rumunjska, dvije antisemitske i antikomunističke desničarske diktature, plašile su se i sovjetske intervencije i njemačke invazije i nisu Crvenoj armiji dale pravo prolaska.

Naklonjen “mirovnoj politici” Londona s Berlinom, ovo odbijanje svodi trostruki savez na politički front bez vojnog krila, osuđujući ga na neuspjeh. Istinu govoreći, Staljin je gotovo više vjerovao u namjere Nijemaca nego Francuza. Znao je za program širenja na Istok kojeg je zagovarao autor Mein Kampfa i za ideologiju prožetu rasnom mržnjom koja je opravdavala osvajačke planove na štetu Slavena.

Staljinistički režim je vodio politiku ubrzane industrijalizacije, a SSSR se ’30-ih ubrzano naoružava, što dokazuje lucidnost pred sve većom opasnošću. Ali pregovori s Parizom i Londonom trajali su mjesecima, a odgađanje odluke Zapada je konačno uvjerilo gospodara Kremlja da ne može računati na njih.

Uvjereni da će Nijemci po svaku cijenu napasti Poljsku, otkrivši da su zapadnjaci odbili mogućnost sklapanja trostrukog saveza, Staljin je završio reagirajući na napredak Berlina. Vrhovnom sovjetu je Molotov opravdao pakt inzistirajući da je on posljedica, a ne uzrok neuspjeha pregovora o trojnom savezu s Londonom i Parizom. Sa sovjetskog stajališta, pakt je bio samo alternativa u nedostatku ičega boljeg, a najbolja opcija se smatrala koalicija s Parizom i Londonom.

Na zapadnoj strani, politika “umirenja Hitlerovih težnji” je s izračunatom pasivnošću značila odustajanje od borbe protiv njemačkog revanšističkog ekspanzionizma, a sav njemački agresivni potencijal se nastojao  usmjeriti prema SSSR-u, „neprijatelja kojeg će nacistička ideologija pobijediti“. Ta je politika dosegla vrhunac tijekom sporazuma koji su u Münchenu potpisale Francuska, Velika Britanija, Njemačka i Italija 30. rujna 1938.

Čehoslovačka je predana u ruke Adolfa Hitlera, koji je podijelio ostatke ove nesretne zemlje s Poljskom i Mađarskom. Sovjetski Savez je sa svoje strane pokušao spriječiti ovu katastrofu. Uzalud je tražio koordinaciju sovjetskih, francuskih i čehoslovačkih snaga, kao i odgađanje do Generalne skupštine Lige naroda. Između 21. i 23. rujna 1938. Crvena armija je mobilizirala snage u Ukrajini i Bjelorusiji. U nedostatku zajedničke granice između SSSR-a i Čehoslovačke, Moskva je tražila od Varšave i Bukurešta da pređe njihov teritorij. Činilo se da je Rumunjska bila spremna prihvatiti, ali je poljsko odbijanje zapečatilo sudbinu Čehoslovačke.

Pakt od 23. kolovoza 1939. godine posljednja je epizoda igre koja je obilježila međunarodne odnose posljednjih godina predratnog razdoblja. I s trostrukim savezom i s njemačko-sovjetskim paktom Staljin je pokušao ukloniti prijetnju rata, iako je znao da je on neizbježan.

Zapravo, osim rata koji bi mogao dovesti do revolucije, Staljin se nije bojao ničega, osim novog velikog vojnog sukoba. Rat je pružao mogućnosti, ali i velike opasnosti. Iako je Prvi svjetski rat doveo do ruske revolucije 1917. godine, njoj je uslijedio građanski rat u kojem su neprijatelji komunista trebali zatrti boljševizam u korijenu. Među protivnicima boljševika tijekom građanskog rata bile su velike kapitalističke sile, Britanija, Francuska i Sjedinjene Države, koje su pomogle antikomunističkim snagama u Rusiji i nametnule ekonomsku i političku blokadu kako bi spriječile zarazu boljševizma.

Ako je Staljin igrao na njemačku kartu u kolovozu 1939. godine, to je bio pokušaj razumijevanja sa Zapadom. Nakon izdaje Čehoslovačke od zapadnih “demokracija” u Münchenu u rujnu 1938., znao je koliko je snažno iskušenje u zapadnim prijestolnicama koje su vagale “je li bolje Hitler nego Staljin”.

S obzirom na ponude savezu iz proljeća 1939., propale zbog odbacivanja Poljske, koja je uzela komad Čehoslovačke 1938., uzevši u obzir nemogućnost sporazuma s Parizom i Londonom i njemačku prijetnju koju su Francuzi i Britanci privremeno okrenuli protiv SSSR-a, lako je shvatiti grom iz vedra neba koji je sijevnuo 23. kolovoza 1939. Njega se logično može povezati s obrambenom prirodom sovjetske vanjske politike. Ako je Staljin potpisao pakt, trebao je odgoditi rat na sovjetskom teritoriju. I to uglavnom zato što mu sporazum iz Münchena nije ostavio izbora.