Pratite uživo Festival slobode u Rijeci

Nakon uspješnog Festivala slobode u Zagrebu, danas se vrijeme da Rijeka čuje intelektualno poštene osobe.

Festivalu se obratio naš kolega Velimir Ponoš:

Pozdrav Rijeci, pozdrav Fiumanima i svima ostalima.

Ja neću dugo i nastojat ću u nekih 7-8 minuta sažeti određene dojmove nakon festivala u Zagrebu i neke svoje poglede na ovu koronapriču.

Nakon festivala u Zagrebu, otprilike nekih tjedan dana nakon njega, u inbox stranice festivala počeli su pristizati upiti: „Što ćete dalje?“ Taj upit postavio sam i ja samom sebi kad je počela ova koronapriča, samog sebe sam pitao: „Što ću sad?“ Tada, kao i sada postoje dva pravca kojima se može ići do traženja odgovora. Jedan je pravac vjerovati svemu onom što nam plasiraju tijela javne vlasti i mainstream mediji. I to je ok. Ok je da ljudi tome vjeruju i ok je da ljudi imaju svoja uvjerenja, na to imaju pravo. Ja nemam ništa protiv bilo koga tko vjeruje svemu što nam se plasira kao službeni narativ. To je njegovo pravo. Međutim, postoji i drugi pravac, on je drugačiji od ovog službenog, i ti se pravci ne sudaraju. I jedno i drugo mišljenje je ok i ta mišljenja nisu u suprotnosti i nisu jedno drugom prijetnja. Kako sam kopao po svemu ne samo u ovoj koronapriči nego i po događanjima koja već dulje vrijeme svemu ovome prethode moje mišljenje je drugačije od službenog, odnosno drugačije je od onog koje je u Hrvatskoj službeno jer vidimo da ima i zemalja koje imaju drugačija mišljenja i drugačije strategije. Kako je moje mišljenje drugačije onda sam sebi postavio to pitanje: „Što ću sad“? Jedna je opcija bila biti takozvani „čekač raspleta“. Čekač raspleta je osoba čije je mišljenje drugačije od službenog, ali ta osoba iako misli drugačije radi sve ono što mu se kroz pressice stožera i kroz medije govori. To su ljudi koji unutar svoja četiri zida misle jedno, ali se ponašaju sasvim drugačije od svog mišljenja. To su i takozvani fejsbuk heroji koji tipkaju iza ekrana, ali kad izađu u stvarnost njihovo ponašanje nije u skladu s onim što tipkaju. I tih ljudi, tih čekača raspleta, njih je daleko najviše, njih je ogromna većina. To nije moj put, ja nisam „čekač raspleta“ i moja opcija je put u kojem su moje mišljenje i moje djelovanje u suglasju. I ja na to imam pravo. Dakle, ja mislim da je priča oko korone puno drugačija od službene i ponašam se tako kako i mislim. Ne čekam nikoga da se sam zauzmem za svoja prava i slobode koja mi se bez ikakvog valjanog temelja oduzimaju, i ne čekam nikoga da umjesto mene preuzme odgovornost. Nikoga ne pitam što da ja radim dalje ili što će netko drugi raditi dalje da bi meni riješio moju situaciju.

Mi, zapravo od malih nogu odrastamo i razvijamo se u jednom svijetu gdje smo navikli da odgovornost umjesto nas za naše živote preuzme netko drugi i da naše probleme riješi netko drugi. To često počinje već od djetinjstva, znamo vidjeti slike u obitelji gdje dijete hoće nešto samostalno napraviti i onda ulete mama ili tata i kažu nemoj ti, bude ti to mama napravila ili bude ti to tata. Dođe škola, to se onda prenese i u školu gdje puno roditelja djeci piše zadaće umjesto da ih potiče na osamostaljivanje. I konačno se to onda kasnije prenese i u život kad smo odrasli ljudi gdje iako smo odrasli opet čekamo neku mamu ili nekog tatu da nam nešto riješi umjesto nas. Tome doprinosi i društvo koje nas kondicionira na način: nemojte vi ništa, ne možete ništa, ništa se ne može promijeniti, nemojte ni na izbore izaći, ništa nemojte, samo budite doma i gledajte televiziju. Međutim, u stvarnosti, život čovjeka, u punom smislu riječi čovjeka, ni biološki, ni psihološki, ni socijalno, tako ne funkcionira. Čovjek najprije sam za sebe treba preuzeti odgovornost i treba biti svjesno i odgovorno biće, ako želi biti čovjek. Tek kada čovjek preuzme odgovornost onda mu se može i pomoći. Pa da se vratim na ono početno pitanje koje je došlo u inbox stranice festivala, na to pitanje: „Što ćete dalje?“. Nije pitanje „Što ćemo mi dalje?“, pitanje je „Što ćeš ti dalje?“, „Što će svatko od nas dalje?“ To je pitanje. Na neki način to je i odgovor: „Što ćeš ti dalje?“

I kad u sebi osvijestimo da je to pitanje zapravo i odgovor onda je jasno da festival slobode nije samo petog rujna u Zagrebu, i nije samo desetog listopada u Rijeci, nego je festival slobode svaki dan i ne treba mi ga organizirati nitko drugi osim mene samog. Svaki put kad se zauzmem za svoja prava i slobode za mene je festival slobode.

Još nešto vrlo važno i s time ću i završiti. Postoje vrijednosti koje su trajne i vrijednosti koje su prolazne. Ljudska prava i slobode su trajna vrijednost. I sad pogledajte što se događa: nama se sada oduzimaju i prava i slobode, i kad čujemo riječi kako više neće biti povratka na staro i kako se trebamo naviknuti na novo onda bi to značilo da nam se prava i slobode više neće vratiti. Onda to zapravo znači da se uopće ne radi o virusu jer da se radi o virusu onda bi se tome prišlo kao tegobi za koju je potrebna neka privremena mjera, ne bi se govorilo da se više nikad nećemo vratiti na staro. Dakle, očito se ne radi o virusu nego se radi o tome da se uspostavi potpuno novi oblik društvenog poretka u kojem ljudi više neće moći biti ljudi. Iz te kovanice novonormalno zapravo se vidi da je priča o virusu celofan, a ispod tog celofana se krije najgori oblik diktature i najveći zločin u povijesti čovječanstva. Ove izraze: nema povratka na staro, što prije se naviknite na novo – to ne govorim ja. To su izrazi koje svakodnevno slušamo od tijela javne vlasti, od medija i od takozvane struke. Ja samo to što oni govore stavljam u kontekst kako bi jasnije vidjeli stvarno značenje takvog govora.

Dakle, vrijeme je da ako si svjestan toga da ti se oduzimaju prava i slobode, onda oni koji ti to oduzimaju moraju to nedvojbeno opravdati i moraju tome odrediti rok, a ne da nema niti opravdanja i da to traje zauvijek. Ako tog opravdanja nema, a nema ga, i ako tog roka nema, a nema ni njega, ja svoja prava i slobode ne dam. Ja sam čovjek i nitko mi neće braniti da budem čovjek.

Hvala vam lijepa, sretno svima, i budimo ljudi jer jesmo ljudi.