Prava povijest o početku „Arapskog proljeća“ koju vam nitko neće ispričati

Nedavno su u Tunisu održani predsjednički izbori na kojima je pobijedio malo poznati Kais Saied, bivši profesor i pravnik, neovisni socijalni konzervativac. Ova je pobjeda važna iz razloga zato što su islamisti Muslimanskog bratstva u zemlji pokrenuli svoju mašineriju i drugi put od 2011. su htjeli preuzeti vlast, ali ovog puta s punim demokratskim legitimitetom. Srećom, to im nije pošlo za rukom, iako u Tunisu nikada iz igre ne treba izbaciti moćnog čelnika Muslimanskog bratstva i stranku Ennahda na čelu s Rachidom Ghannouchijem.

Možda je ovo prilika ne samo za stabilizaciju prilika u Tunisu, već na cijelom sjeveru Afrike gdje će se uskoro obilježiti deveta obljetnica samospaljivanja Mohameda Bouazizija, uličnog prodavača koja se prosinca 2010. spalio u gradiću Sidi Bouzid i službeno je to bio okidač za eksploziju takozvanog „Arapskog proljeća“, koje je arapskim zemljama od Tunusa do Sirije i Arapskog poluotoka donijelo smrt, krv, razaranje i siromaštvo. Međutim, ovi su događaji mnogima poznata priča, ali je zanimljivo kako u enciklopedijama i na internetu i dalje možete pročitati samo službeni verziju pobjednika o zbivanjima koja su obilježila početak dugo pripremanih i dobro osmišljenih pobuna u arapskom svijetu. Možda će ova priča u povijest ući kao istina i nešto što se stvarno dogodilo, što je u trećem mileniju i velikim mogućnostima provjere nametnute „istine“ apsolutno neshvatljivo. Naime riječ je o Mohamedu Bouaziziju mladiću iz mjesta Sidi Bouzid u Tunisu, koji se zapalio 17. prosinca 2010., što je bio čin koji je poslužio kao fitilj za ekploziju takozvanih „Arapskih proljeća“ u Tunisu, Egiptu, Libiji, Jemenu, kasnije u Siriji, potom i onog neželjenog u Bahreinu, kojega je u krvi ugušila saudijska vojska i očuvala sunitsku vladajuću kuću u većinski šiitskoj zemlji.

Nakon njegova samospaljivanja su uslijedila četiri tjedna nereda, intenzivne propagande i širenja dezinformacija i izdaje nekih visokih vojnih časnika i djelatnika ministarstva unutarnjih poslova. Pala je vlada Tunisa, utirući put za provedbu američkog tutorstva i razbijanja više arapskih nacija – Tunisa, Egipta, Jemena, Libije i pokušaj uništenja Sirije.

Samoubojstvo u malom mjestu u Tunisu se može okarakterizirati kao početak onoga što će se kasnije nazvati „Revolucijom jasmina“. Kasnije je izašlo na vidjelo da se ulični prodavač voća nije zvao Mohamed Bouazizi, nego Tarek i rođen je 24. ožujka 1984. u Sidi Bouzidu.

Fayda Hamdi, službenca općine, a ne policajka, nikada ga nije ošamarila, kako su tada pisali mediji. Dogodilo se da je neobrazovani mladi alkoholičar bio taj koji je gurnuo službenicu i nazvao je svim mogućim pogrdnim imenima jer navodno nije provodila zakon.

Tarek Bouazizi nije pripadao „izuzetno siromašnoj“ obitelji u mjestu Sidi Bouzid, nego prosječnoj obitelji, poput 50% Tunižana. Istinu govoreći, siromašni Tunižani čine17% stanovništva zemlje, ali Tarek Bouazizi nije bio među njima. Nije čak bio ni „ulični prodavač koji je hranio svoju obitelj“, nego se u mjestu napijao svake noći s njemu sličnima.

Fayda Hamdi – Idealno žrtveno jagnje

Dana 17. prosinca 2010. godine, Fayda Hamdi (47), općinska službenica i bivša tajnica regije Sidi Bouzid degradirana je i morala je napustiti svoje mjesto zato što je radila svoj posao i provela nadzor nad Tarekom Bouazizijem, kućnim dostavljačem povrća.

“Morate učiniti kao i svi trgovci ovdje, te dobiti odobrenje kako je propisano zakonom“, rekla mu je Fayda Hamdi.

Vulgarno i nasilno, Tarek Bouazizi  je odgovorio: “Je*i se!” Fayda Hamdi se tada pretvarala da nije čula i uzela mu vagu i uzvratila: “Kako ćete sad vagati?”

Nasilan i prijeteći, heroj The New York Timesa i ostale bulumente takozvanih „uglednih dnevnih listova“, joj je odgovorio: “Mogao bi s vašim sis*ma!“.

Nesretna Fayda Hamdi nije znala da bi joj za takve prile dobro doššle veze s raznim feminističkim udrugama i njihovim ograncima u Tunisu, skupinom FEMEN, a nije ni sanjala da će u bliskoj budućnosti ojačati pokret MeToo, jer se u tom slučaju „Mohamed“ Tarek Bouazizi sigurno ne bi dobro proveo. No, bila su takva vremena, a nesretna općinska službenica u arapskoj provinciji možda ni danas ne bi dobila potrebnu zaštitu.

Fayda Hamdi je kasnije izjavila: “Rekla sam mu da ode, a on je počeo vrištati. Htjela sam mu oduzeti vagu i robu. On se opirao, ozlijedivši ruku. Uvrijedio me i govorio jako ružne riječi. Pokušao mi je strgnuti uniformu, ali su onda stigla pojačanja.”

Tada je sva imovina ovog pijanca oduzeta od strane drugih općinskih službenika koji su joj pristigli u pomoć. Nakon trosatnog prepucavanja, Tarek Bouazizi odlazi u zgradu regionalne uprave gdje ga nitko nije htio primiti. Dakle, ostavili su ga na miru i nisu htjeli imati posla s očito izbezumljenim nasilnikom. Manje od sat vremena kasnije, on se ispred uprave mjesta Sidi Bouzid zapalio.

19. travnja 2011., nakon četiri mjeseca pritvora u zatvoru Gafsa, prvostupanjski sud je odlučio da je Fayda Hamdi iz mjesta Sidi Bouzid u potpunosti nevina.

Kao i mnoge druge žene u Tunisu, jednom emancipirana i bez kompleksa o vlastitom osobnom statusu, Fayda Hamdi je na kraju ipak stavila veo i zaposlila se kao tajnica u gradu nedaleko od Sidi Bouzida. O njoj više nitko ništa nije čuo.

Farhat Rajhi: Bouazizi je “veliki bum stvoren od ničega“

Za razliku od „cyber kolaboracionista“, obučenih od strane američke Nacionalne zaklade za razvoj demokracije (NED), koji su ovu epizodu na društvenim mrežama iskoristili za svrgavanje Ben Alija i cijelo vrijeme poštovali omertu, Lamine Al-Bouazizi, sindikalist i plaćenik američkog veleposlanstva u Tunisu, ali i stalni honorarni dopisnik s lica mjesta katarske Al-Jazeere, nepromišljeno priznaje cijelu epizodu.

“U stvari, sve je urađeno u manje od sat vremena od njegove smrti. On je rekao da je bio nezaposlen i fakultetski obrazovan samo kako bi njegov slučaj došao do šire publike, dok je u stvari završio nižu školu i bio sezonski radnik. Kako bi se pokrenuli oni koji nisu bili obrazovani, izmišljen je šamar koji mu je dala Fayda Hamdi. Ovdje je ruralno i konzervativno područje, tako da je to šokiralo ljude, posebno što ga je „ošamarila“ žena. U samo nekoliko telefonskih poziva su počele kružiti glasine. U svakom slučaju, za nas je šamar bio važan detalj, puno više od činjenice da ga nisu primili regionalni upravnik ili gradonačelnik“, rekao je Lamine Al-Bouazizi, privremeni kontakt Al-Jazzere.

Ovaj „sindikalist“ na plaći Sjedinjenih Država i Katara je ipak zaboravio reći kako operacija širenja dezinformacija nije bila lokalni proizvod, nego je došla s one strane Atlantika.

„Mohamed“ Tarek Bouazizi, Tunižanin koji je zapalio arapski svijet, ne radi za svoju obitelj, koja ga ne treba, za razliku od tisuće drugih potrebitih obitelji u toj i drugim osiromašenim regijama, nego se opijao u društvu istih kakav je bio i sam.

Za Farhata Rajhia, ministra unutarnjih poslova u prvoj „postrevolucionarnoj“  vladi, Tarek Bouazizi je „propalica, nitko, momak kojega bi, da ulicom hodate sa svojim suprugom ili sestrom, najrađe izbjegli”.

Adnene Mansar: Bouazizi nije žrtva, nego upravo suprotno

Povjesničar po struci, odvjetnik i politički savjetnik bivšeg predsjednika Moncefa Marzouka i glasnogovornik predsjedništva Adnenen Mansar, bio je iskren i hrabar da Tunižanima kaže istinu. U intervjuu za jordanski dnevni list Al-Dustour 11. ožujka 2014. godine priznaje da je “slučaj Bouazizi čista legenda, alida bez te legende ne bi bilo revolucije“.

„Za njega, ovaj slučaj nije jedinstven. Šest ili sedam mjeseci prije Bouazizije se građanin Monastira, prodavač na ulici, sam zapalio jer su mu lokalne vlasti zabranile raditi. Tamo se nije dogodilo ništa, jednako kao u slučaju rudarskog bazena Gafsa, gdje se se jedan rudar upucao. Samo su slučaj Bouazizi mladi pretvorili u legendu. Mi smo mu tada čak dodijelili viši stupanj obrazovanja, što je potpuno pogrešno, jer Bouazizi nije ni student, on nije bio ni žrtva u svemu što se dogodilo, nego suprotno. On je bio taj koji je bio u krivu. Bio onaj koji je napao općinskog redara, ženu, i ponizio je, verbalno i fizički. No, mladi ljudi su preko Facebooka od svega stvoili mit, a video je poslan Al-Jazeeri. Čak je i njegova slika, koja je objavljena, krivotvorena. Ovaj incident je poprimio takve razmjere samo zbog plemenskih običaja, koji su još uvijek vrlo prisutni u Sidi Bouzidu. Nakon šest ili sedam mjeseci, nitko u Tunisu više nije govorio o Mohamedu Bouaziziju. Ali su zbog toga njegovu obitelj počeli mrziti. Neki članovi obitelji Bouazizija su ovu propagandu pretvorili u profit, iako ljudi iz Sidi Bouzida dobro znaju da je ovo lažna legenda. Neki emiri su pozvali Bouazizijevu majku i dali joj novac. Ona je na kraju napustila selo i kupila kuću u otmjenoj četvrti Tunisu”, kaže Adnenen Mansar.

Uloga „cyber kolaboracionista“ na platnom spisku Sjedinjenih Država

Sve što je rekao Adnene Mansar je potpuno točno, ali to su mnogi znali od samog početka. Proizvedeni mit o Bouaziziju je otkrilo petnaest „cyber kolaboracionista“, koji su pokazali pravo lice izdajnika i plaćenika obučenih od strane zaklade Freedom House, “Otvorenog društva“ Georgea Sorosa i „Otpora“ Srđe Popovića.

Destabilizirati Tunis i uništiti arapski svijet, to je bio pravi cilj cijele operacije. Obučeni, opremljeni i plaćeni od strane svojih sponzora, tisuće mladih Tunižana su zavedeni da služe američkom imperijalizmu.

Tako se od samoubojstva Tareka Bouazizija pokrenla mašinerija za dezinformaciju i propagandu. U izravnoj vezi sa stranim sponzorima, američkim i europskim, lokalni „cyber kolaboracionisti“ su stvorili tragičnu priču koja mlade u Tunisu nije ostavila ravnodušnima.

Priča o “Muhamedu” Bouaziziju, mladom nezaposlenom i fakultetski obrazovanom mladiću, kojega je ponizio i ošamario „policajac“ Ben Alija je iste večeri postala „istina“. U roku od nekoliko sati je katarska Al-Jazeera u više navrata prenijela ovu tragičnu fikciju. „Cyber kolaboracionisti“ su u međuvrenu dobili instrukcije organizacije „Otpor“, čije je stručnjake u Tunis dovela CIA i novac Freedom Housea. Naravno, bilo je i onih koji su bili potpuno svjesni da rade za strane sile, ali i onih koji su ih slijedili kao ovce, misleći da rade dobro za svoju zemlju.

Mentori i majstori najsofisticiranijih tehnika subverzije i propagande su „cyber kolaboracioniste“ savršeno obučili i oni su ispunili svoju misiju. Prvo je došlo do odabira imena i Tarek je postao „Mohamed“ Bouazizi, jer se tako lakše mobilizirao dio koji je prakticirao islam.

Onda su se nepostojećom naobrazbom dodali elementi legitimnog gnjeva tisuća mladih, nezaposlenih i diplomiranih Tunižana. I promjena struke Fayde Hamdi, koja je od općinske službenice postala „policajka Ben Alija“, bio je način kako potaknuti građane protiv njihove nacionalne policije. Vojska, kojoj su „cyber kolaboracionisti“ u odlučujućem danu dodijelili ulogu “spasitelja”, bila je pošteđena, jer je ionako već bila „američka“.

Nova “svetica” Manoubija, majka “mučenika” Mohameda Bouazizija

Nije slučajno da su arapski emiri nagradili majku “Revolucije jasmina“, novu „svetu“ Manoubiju, koju je čak posjetio i pokojni senator John McCain i odao joj počast koju zaslužuje. Jednako se tako je s majkom Tareka susreo Jared Cohen, glavni instruktor lokalnih „cyber kolaboracionista“, Tunižana i Arapa općenito, dok ga je Samy Ben Gharbia u svojim pismima nazvao “njegovim dragim bratom”.

Nakon objavljivanja knjige, koji je napisao s Ericom Schmidtom, “The New Digital Age”, Jullian Assange, osnivač WikiLeaksa, javno ih je optužio da su agenti CIA-e u službi imperijalizma.

Dok je Manoubija Bouazizi u siječnju 2011. godine od Ben Alija uzimala 80 000 dinara “naknade”, s druge strane je činila sve da njen sin postane zaštitni znak destabilizacije Tunisa.

“Nijedno samoubojstvo neće biti plodnije od samoubijstva sina Manoubije Bouazizi”, piše Jeune Afrique u svom izdanju od 3. siječnja 2012. i navodi kako je kao vreću krumpira svoga sina „mučenika” prodala za 160 000 dinara katarskim “filantropima“.

Informativni lanac Muslimanskog bratstva i Al-Jazeera posvetili su dva izvješća ovoj vulgarnoj i agresivnoj ženi, koja je u srpnju 2012. također osuđena na četiri mjeseca zatvora zbog nepoštivanja suda. Za prvu reportažu je Manoubia Bouazizi dobila 100 000 dinara, a za drugu u kojoj postoji “opcija” suza 250 000 dinara.

Poznati biznismen Tarek Ben Ammar nikada nije imao namjeru napraviti film o životu “mučenika” Mohameda Bouazizija, ali su njegova sestra Hele Ben Ammar i supruga Beji od Bouazizija napravile sveca, najviše u svom „revolucionarnom“ članku od 10. siječnja 2011. godine, kojeg je objavio Nouvel Observateur.

Četiri godine kasnije više nitko ne govori o Tareku Bouaziziju

Od 17. prosinca 2010. do 17. prosinca 2014. Tunis ima dug put političke i ekonomske propasti i socijalne pustoši. Nitko nije obilježio četvrtu godišnjicu smrti “mučenika”. Nisu ga se sjetile ni nevladine organizacije ni lokalni mediji i političke stranke, uz izuzetak stranke Moncefa Marzoukija, koji je posjetio Sidi Bouzid kako se ipak ne bi ugasio plamen islamo-atlantističke „revolucije“.

„Populist i varalica, plaćenik Katara“, reklo mu je nekoliko ljudi u gradu kada je Moncef Marzouki izjavio “da Sidi Bouzid trebali biti ponosan na heroja kojega je dao svim ljudima i da to mjesto nije samo kolijevka tuniške revolucije, nego i cijelog Arapskog proljeća”.

Drugim riječima, Sidi Bouzid je uzrok smrti stotine tisuća Sirijaca, Iračana, Egipćana, Libijaca, Jemenaca i Tunižana, te crna rupa koja je progutala više od 1000 milijardi dolara, koliko je narode tih zemalja koštalo “Arapsko proljeće”.

“Sveta” Manoubija nije bila prisutna posjeti Moncefa Marzoukija. Za posljednje dvije godine, ploča u čast sjećanja na njenog sina je uništena čak i u Sidi Bouzidu. Uništili su je nezaposleni diplomci, skromni, plemeniti i časni ljudi, unatoč siromaštvu i socijalnoj nepravdi.

Tarek Bouazizi nije imao baš nikakvu ulogu u uništavanju Tunisa. Obični mladi pijanac, kakvih je tisuće u Tunisu, od kojih su neki reciklirani u borce lokalnog ili međunarodnog terorizma, uključujući Siriju i Irak, nije planirao svoj pokušaj samoubojstva, a još manje destabilizaciju i islamizaciju Tunisa.

Oni koji su odgovorni pred sudom povijesti su hrpa „cyber kolaboracionista“ koje je obučila CIA pod budnom paskom Aleca Rossa, posebnog savjetnika Hillary Clinton, kao i Jared Cohen, organizator “Saveza za pokret mladih” (AYM), koji je u prosincu 2008. u Washingtonu ispunjavao sve sitne želje vrbovanih Tunižana, Egipćana, Libijaca, Jemenaca, Sirijaca, Alžiraca, Marokanaca, kojima je rekao da su „budućnost  Arapskog proljeća”.

Oni koji imaju odgovornost pred sudom povijesti su i virtualna vojska društvenih mreža, te prisilni otpadnici koji su prevareni od strane „cyber kolaboraconista“, ali i islamo-atlantistička Al-Jazeera, bez koje ništa ne bi bilo moguće.

Ovu su pravu povijest ispisali aktivisti portala Tunisie Secret, koji su i sami u početku sanjali o boljem Tunisu i odlasku Ben Alija, ali su odmah shvatili da tonu u još veći bezdan, ali s omčom oko vrata koju će teško moći skinuti. Kasnije su sva upozorenja bila uzaludna.

Ako bilo gdje tražite priču o „Mohamedu“ Bouaziziju, naći ćete „službenu verziju“, odnosno, onu koju je prva objavila katarska Al-Jazzera. To što je bio pijanac čiju su smrt majka i rodbina dobro unovčili kod katarskih emira, uopće nije važno. Važno je da su CIA, NED, „Otvoreno društvo“, „Otpor“ ili CANVAS uspješno odradili svoj posao.

Za kraj kažimo da je majka „Mohameda“ Tareka Bouazizija, koji je bio okidač za pobunu u Tunisu, koja je zapalila arapski svijet, prije svega Egipat, Libiju i Siriju, konačno našla utočište na drugom kraju svijeta, u Kanadi.

Journal de Quebec 2015. izvještava da su se majka, sestra, suprug, njezina dva polubrata i njezina polusestra doselili početkom 2014. godine u Quebec, nakon što im je Odbor za imigraciju i izbjeglice prihvatio njihov zahtjev za boravak u Kanadi. Sestra Mohameda Bouazizija rekla je da su, nakon mnoštva prijetnji u zemlji, bili prisiljeni pobjeći iz Tunisa.

„U Kanadi osjećam se preporođeno”, rekla je sestra „mučenika revolucije“, lokalnog probisvjeta Tareka Bouazizija.

Journal de Quebec / Tunisie Secret

Islamistička utvrda na jugu EU – Vraća li se Tunis u ruke Muslimanskog bratstva?