Pravda i nepravda

Poznata je izreka da je pravda spora, ali dostižna. Međutim, ako mnogo kasni, veliko je pitanje može li se i dalje govoriti o pravdi.

O tome razmišljam često, a najčešće kad imam neki konkretan primjer. Posebno me pogodi kada pročitam kako je tamo neki osuđenik odležao trideset godina u zatvoru zbog ubojstva, a onda naknadno isplivaju dokazi koji u pravom svjetlu osvijetle čitav slučaj i pokaže se da je čovjek bio prav. Šta taj jadnik ima od tako zakašnjele pravde? Trebao bi ponovo početi novi život u dobi kad je normalno da se sprema za njegovo privođenje kraju. Nema te novčane nadoknade koja mu može vratiti mladost.

Jučer čitam kako je bivši predsjednik Federacije BiH, Živko Budimir, oslobođen svake krivnje za aferu koju su mu, sad se i dokazalo, tako traljavo namjestili. Bio je u pritvoru, blaćen i omalovažavan na razne načine, oštećen i moralno i politički i materijalno. Pa, i fizički, i obiteljski i ko zna kako sve još. Da samo podsjetim čitatelje – Budimir je osumnjičen za primanje mita. Bila je to spektakularna akcija njegovog uhićenja koju su direktno snimali i prenosili odabrani mediji i, naravno, pronađen je i dokaz, novac koji je primio. Ali ubrzo se pojavio i snimak nadzorne kamere na kom se vidi i ko je podmetnuo taj novac (poznato je njegovo i ime i prezime i još uvijek je taj čovjek dostupan) i koji su ljudi iz pravosuđa bili oko njega u to vrijeme. Uzalud, suđenje je opet trajalo nekoliko godina, i tek sada je okrivljenik i zvanično oslobođen.

Kad čujem da je neki političar optužen, a to se tako rijetko događa u odnosu na učestalost i količinu njihovih grijeha, i ja sam sklon unaprijed povjerovati u njihovu krivicu jer znam da su mnogi skloni tome. Ipak, ne usuđujem se to javno iskazati dok ne vidim konkretnije dokaze. Obično nije u pitanju velika vjerovatnoća da će nekog političara pravog osuditi, nego se oni najčešće oslobađaju krivice ili zbog nedovoljno dokaza, ili zbog zastare, gubljenja dokumentacije i tako dalje. Ili dobiju minimalnu kaznu, jer su njihovi ljudi na vlasti, a oni se međusobno štite.

Kako je onda moguće da je Budimir, koji je tada bio na vlasti, optužen, i to prav? Jednostavno zato što on nije bio na vlasti voljom „glavnih igrača“. Bio je na čelu manje stranke koja je bila u koaliciji s drugim strankama. A ako nije iz „glavne“ stranke, njemu se odmah osporava bilo kakvo pravo da radi ono što je radio. Takvog se ne libe čak zvati i neprijateljem svog naroda. Zato je bio ranjiviji nego oni koji su pripadnici glavnih, koji sebi uzimaju sva prava. Namjestili su mu aferu, mada su možda i tada znali da će epilog biti takav kakav je, ali znali su i da će svoj cilj bar dijelom ostvariti.

I da se sad opet vratim pravdi. Zna se pouzdano ko je osudio na dugogodišnju robiju tamo neke ljude koji su pravi odležali desetljeća svoga života zbog nepočinjenog ubojstva, bez valjanih dokaza. Zna se i ko je osudio, u ovom slučaju Budimira. Ni u jednom slučaju ne mislim samo na konkretne suce, nego cijeli aparat koji stoji iza njih. Međutim, gotovo nikada se ne dogodi da se, nakon dokaza da su pogriješili, preispituje njihova odgovornost, mada je očito da su pogriješili. Zašto je to tako? Da ne postoji strah da bi, na primjer, onaj koji je podmetnuo novac Budimiru mogao reći i ko mu je to naredio? Da nije sucu, koji je osudio pravog nesretnika na doživotnu robiju, neko podmetnuo lažne dokaze, pa bi on mogao otkriti ko je to uradio? Ili su, ipak, i sami suci bili neodgovorni ili pristrani?

Uvijek kad razmišljam o ovim stvarima zaključim kako bi se s mnogo više argumenata moglo govoriti o dostižnoj pravdi kada bi bili kažnjeni i oni koji su bili uzrok nepravednih presuda. A vjerujem da bi takvo ponašanje i drastično smanjilo broj takvih, nepravednih presuda.