Pred izbore u Francuskoj raste rejting ljevičarskog “populista” Mélenchona 

Iako uoči francuskih predsjedničkih izbora medijska podrška kandidatu “elite” i bivšem francuskom ministru gospodarstva i financija Emmanuelu Macronu doseže granicu nemogućeg, Jean-Luc Mélenchon je posljednje iznenađenje predizborne kampanje.

Prema anketi koje je Sofres OnePoint proveo za LCI, Le Figaro i RTL, kandidat ljevice je iza sebe ostavio veći dio kvarteta koji se zima u obzir pri glasovanju, nadmašivši čak republikanskog kandidata Françoisa Fillona, koji se nasukao na četvrtom mjestu.

U Francuskoj su za tradicionalne političke stranke došla teška vremena, ali zato raste broj prosvjednih glasova, a mnogi od njih tvrde da će glas dati Jean-Lucu Mélenchonu, vođi koalicije “France Insoumise“, koja uključuje i ljevičare “Gauche“, skupine koju je Mélenchon osnovao 2009. i tako proširio složeni svemir skupina koje u Francuskoj opisuju kao “radikalnu ljevicu”.

Da bismo razumjeli o kakvom se fenomenu radi, potrebno je reći da je njegov uzor pokojni lider Venezuele, Hugo Chavez. U suvremenoj raspravi o pitanjima “populizma”, Mélenchon, dakle, utjelovljuje ljevičarski populizam u Europi, odnosno, ideološki ljevičarsko krilo suverenista koje je teoretski više prisutno u Latinskoj Americi nego u Europskoj uniji.

Mélenchon je samo posljednje od iznenađenja u francuskoj ljevici, posebno ako u obzir uzmemo njegovu prednost pred vrlo nepopularnom vladajućom Socijalističkom strankom i Benoitom Hamonom, kojega je Mélenchon također prestigao u anketama. Povjerenje ovom kandidatu dolazi iz istog društvenog kaosa u Francuskoj zbog kojeg raste potpora kandidatkinji Marine Le Pen, čelnici konzervativnog, ali također suverenističkog Nacionalnog fronta, koja do sada ima čvrstu i dovoljnu prednost za prolazak prvog kruga glasovanja.

Mélenchon, kao što je navedeno, hrani se kaosom i iz njega crpi podršku. Bivši je ministar prosvjete u vladi Lionela Jospina od 2000. do 2002. godine, potom bivši član Socijalističke stranke svojim povratkom kao da želi osvetu protiv svijeta iz kojeg formalno dolazi.

Međutim, ljevičarski “populizam” nije onaj kakvog propagira Marine Le Pen i bilo bi pogrešno poistovjetiti ova dva trenda. Ako i postoje dodirne točke, onda su one primjetne samo u želji naroda za ponovnim stjecanjem nacionalnog suvereniteta i protivljenje eliti. U ovom su Mélenchon i Le Pen vrlo slični.

Međutim, to su ipak dvije vrlo različite pojave. Ljevičarski populizam su u svom radu iz 2015. opisali politologinja Chantal Mouffe i jedan od čelnika španjolskog Podemosa, Íñigo Errejón, pod nazivom “Izgraditi narod” (Construir Pueblo). U okviru ovog rada se mogu pronaći temelji post-marksističkog ljevičarskog “populizma”, pa čak i onog kojeg danas u Francuskoj zagovara Mélenchon.

Po njima, ali i mnogim drugim teoretičarima marksizma koji ne spadaju u krugove salonske ljevice, “populizam” ima snagu, pa čak i povlasticu, da bude dio politike kojom će se prevladati neoliberalni kapitalizam. Ovaj fenomen može doprinijeti da iz novog ekonomskog modela bude isključen proces koncentracije bogatstva u korist velikih korporacija, da se zabrane financijske špekulacije, globalna mreža poreznih utočišta i smanji sve veći jaz između bogatih i siromašnih, što je posljedica aktivnosti velikih vlasnika kapitala na štetu srednje klase i svih ostalih dijelova društva. Naravno, primjenom nove ekonomske i financijske politike bi se obustavio naizgled nezaustavljiv trend koji stvara sve veći broj siromašnih.

Isti elementi su prisutni i programu desničarskih “populista”, koji rješenje u prvom redu vide u paralelnom procesu oživljavanja gospodarstva i jačanju nacionalne države.

Mélenchon se uklapa u ovaj modal, ali prednost daje individualnim građanskim pravima nad suverenističkim modelom države koja zadire u sve pore društvenog života. Osim toga, njegova politika je intelektualna i ima čvrste temelje u teoriji, dok Nacionalni front karakterizira čisti pragmatizam.

Mélenchon ima šezdeset i pet godina i određenu šansu da dođe do drugog kruga, ali je ponudio još jedan politički model za koji je Europska unija u ovom trenutku više nego plodno tlo. Svi europski narodi su prilično zbunjeni. Stare političke elite ne nude nikakva rješenja i u ničemu se ne razlikuju “socijaldemokrati” od “liberala” i “konzervativaca”. Suverenističkim pokretima i strankama sve više raste popularnost, ali su brojnije na desnom krilu.

U slučaju da Jean-Luc Mélenchon stvori okolnosti za jačanje suverenističkih pokreta na ljevici, onda je više nego  dobro došao. Mélenchon i Marine le Pen imaju puno ideoloških dodirnih točaka, ali su po nekim pitanjima udaljeni tisućama svjetlosnih godina. To su, prije svega, pitanje imigracije, ali i imigranata druge ili treće generacije koji se pravno i u svakom drugom smislu smatraju Francuzima.

U vrijeme kada  je do izbora preostalo nešto više od desetak dana, prema svim procjenama u Francuskoj postoji od 10 do 15 milijuna neodlučnih birača i svi žele zadobiti njihov glas.

Iako mediji tvrde da je Emmanuela Macrona nemoguće prestići, do izbora još uvijek ostaje 12 dana. No, sve i da ostane tako, ostaje otvoreno pitanje kome će ljevičarski “populisti” dati glas u drugom krugu?