U ekskluzivnom paralelnom intervjuu za Sputnjik, armenski premijer Nikol Pašinjan i azerbejdžanski predsjednik Ilham Aliyev obratili su se o ključnim pitanjima vezanim za sukobe u Nagorno-Karabahu. Obojica čelnika dobili su jednaku količinu vremena i identična pitanja.
Armenski premijer Nikol Pašinjan izrazio je uvjerenje da je Turska u velikoj mjeri odgovorna za potporu tekućim sukobima u regiji Nagorno-Karabah.
“Sad je očito da je Turska glavni pokrovitelj ovog rata. Njihovom odlukom i pod pokroviteljstvom Turske započet je rat i napad na Nagorno-Karabah”, tvrdi on.
Pašinjan dodaje da je Ankara, između ostalog, bila odgovorna za zapošljavanje i transport plaćenika u zonu sukoba na tom području. Prema njegovom mišljenju, takav je potez bio potreban jer sam Azerbajdžan ne bi imao šanse ispuniti planove vođenja ”Blitzkriega” za osvajanje Karabaha. Premijer napominje da se ti planovi nisu uspjeli ostvariti bez obzira na sve.
Pašinjan vjeruje da Turska želi nastaviti genocid nad Armencima
Armenski premijer objašnjava interes Turske za sukob oko Nagorno-Karabaha tvrdnjom o tome da Ankara želi nastaviti armenski genocid, koji se dogodio početkom 20. stoljeća. Pašinjan vjeruje da navodne planove Turske ne vode emocije, već praktični ciljevi širenja Ankare u okviru njene “imperijalističke politike”.
“Uvjeren sam da se Turska želi vratiti na Južni Kavkaz kako bi nastavila svoju politiku armenskog genocida. Važno je znati da je to praktični cilj Turske. To je praktični cilj, jer su Armenci Južnog Kavkaza posljednja zapreka Turskoj na putu prema širenju na sjever, istok i jugoistok. Turska se želi redistribuirati ili preciznije, preuzeti kontrolu nad Južnim Kavkazom, koji bi služio kao uporište za njezino daljnje širenje”, kaže Pašinjan.
Veliki gubici na obje strane tijekom sukoba
Armenski premijer situaciju ocjenjuje teškom, napominjući da je oružani sukob “bez presedana” u 21. stoljeću, jer su u njega uključene sve vrste vojne opreme.
“Situacija je vrlo napeta. Puno je gubitaka s obje strane. Obrambene snage Nagorno-Karabaha drže položaje i organiziraju obranu, no situaciju mogu ocijeniti kao prilično tešku”, naglašava Pašinjan.
Sukob oko Nagorno-Karabaha prerastao u područni sukob
“Situacija se više ne odnosi samo na sukob u Nagorno-Karabahu, već je izašla i izvan tog područja. Ovo je sukob koji se odnosi na cijelo područje i koji utječe na specifične interese zemalja koje su na tom području”, rekao je armenski premijer.
“Crvena crta” Armenije je pravo Nagorno-Karabaha na samoodređenje
Govoreći o kompromisima koje bi Armenija mogla prihvatiti u razgovorima s Azerbajdžanom o pitanju Nagorno-Karabaha, Pašinjan kaže da je Erevan spreman poduzeti korake koji su navedeni u nedavnoj zajedničkoj “izjavi Moskve” s Bakuom, kako bi se obnovio pregovarački proces. Ali premijer je također povukao “crvenu crtu”, za koju kaže da je Armenija nikada neće prijeći.
“Postoji jedna crta, a ta je crta pravo na samoodređenje naroda Nagorno-Karabaha. Sve je vrijeme Armenija bila spremna na takav kompromis. A najpoznatija inicijativa je inicijativa Kazana, kada je Armenija bila spremna za konkretan kompromis. Ali Azerbajdžan je odbio potpisati te sporazume jer Azerbajdžan nije želio i ne želi prihvatiti pravo na samoodređenje Armenaca iz Nagorno-Karabaha. Nadalje, pravo na samoodređenje Nagorno-Karabaha je za nas ‘crvena crta’, koju ne možemo prekoračiti”, kaže Pašinjan.
Sukob između Armenaca i Azerbajdžanaca oko Nagorno-Karabaha prvi je put izbio 1988. godine, kada su etnički Armenci u autonomnoj regiji Nagorno-Karabah optužili Baku za diskriminaciju i pokušali se odvojiti od Azerbajdžanske sovjetske socijalističke republike te se pridružiti Armenskoj sovjetskoj socijalističkoj republici. Baku je uspio spriječiti razdvajanje i 1991. godine, nakon čega je formalno ukinuo status autonomne pokrajine Nagorno-Karabaha.
Spor se ponovno pojavio 1992. godine, kada se između dvije strane dvije godine vodio krvavi rat oko pitanja kontrole. Rat je za rezultat imao na desetke tisuća mrtvih stanovnika tog područja, što je rezultiralo raseljavanjem više od 1.1 milijuna Armenaca i Azerbajdžanaca. Kao rezultat toga, veći dio Nagorno-Karabah nije bio pod kontrolom Bakua, ali Armenija, koja je podržala Stepanakerta u sukobu, nije priznala neovisnost Nagorno-Karabaha.
Tijekom sljedećih desetljeća Azerbajdžan je više puta izrazio namjeru za vraćanjem izgubljenog teritorija. Armenija je izjavila da bi to značilo etničko čišćenje Armenaca s tog područja. Prekid vatre, koji je trajao gotovo bez većih kršenja, od 1994. godine, prekinut je 27. rujna, nakon čega su se Baku i Erevan međusobno optuživali za razvoj novog slijeda neprijateljstava.
Sad se vidi zašto su ovoga postavili na silu u Armeniji da dobro glumi u predstojećem-sadašnjem ratu. Ista sila je postavila i onu trojicu poglavica iz rata nametnutog nama 91-e.
EU nece nikad uvesti sankcije na natovsku Tursku.
Ne zna se ko je veći lafinaš ovaj iz Armenije il onaj iz Azejberdžana. Kolko su si dosad (po njihovim izjavama) međusobno ratne tehnike uništili, moglo se 6 armija opremit.
Iza Azerske ofenzive stoje Turci vojno obaviještajno planerski logistički to je potpuno točno ali ofenziva nije uspjela e sad tko je pomogao Armenij? Mogla je to pokušati Francuska što mislim da nije. Rusija ili Iran to zasad ne čine bar službeno ali piše se o potajnoj pomoći. Dokaz da su Azeriskorišteni od strane Turaka ne bi li rasplamsali rat na Kavkazu jest da su raketirali Iranski teritoriji. Iranske vlasti su oštro upozorile da slijedi odgovvor ako se to ponovi . Azerbajdžan se ispričao..
Apsolutno sam za to da se Azerbejdžanu vrati “oteta” zemlja, jer kada bi gledali u širokom luku, dosta država bi se raspalo. Bez obzira što su Armenci većinski naseljeni na ovom području, nemaju pravo na otcepljenje jer je Azerbejdžan suverena i priznata država ma kako to ovi htjeli. Zamislite da su Srbi “otcijepili” pola Hrvatske ( jer pobogu oni tu žive od pamtivjeka, a mislim na područje Knina i ostalih regija)
Samo da se zna da ova “otcijepljena” regija je prva priznala srpsku krajinu i republiku srpsku, a sada cvile kao uvrijeđena mlada. Od mene je velika podrška za Azerbejdžan, jer ne možeš tako lako uzeti nešto na silu i provoditi svoje zakone.
Turska je kriva za sve nedaće u zadnjih godinu dvije i u Siriji i u Libiji i u Karabahu sada. Tursku kaznite!