Prevara zvana „New Green Deal“: Njemačkoj i Poljskoj najviše novca za „zelenu tranziciju“

Sjeća li se itko histerije koja je umalo prerasla u pseudoreligiozni pokret zvan „Zeitgeist“, ili „Duh vremena“? 2007. godine se pojavio prvi iz serije filmova “Zeitgeist” i nitko nije očekivao da će naići na podršku milijuna ljudi širom svijeta i postati pravi sociološki fenomen. No, prvi dio, vjerojatno namjerno napravljen da privuče sekularizirane europske mase, koristeći dokumentarne i animirane sadržaje je prikazao negativnu ulogu svjetskih religija i manipuliranje njima od strane vladajućih hijerarhija. Vrlo popularno i općeprihvaćeno mišljenje u Europi, a priča o tome je privukla milijune ljudi kojima se uradak svidio. No, on je bio benigan i nije dao nikakvu novu poruku.

Drugi dio “Zeitgeista” je također obradio popularnu temu o kojoj većina ima isto mišljenje, a riječ jeo napadu na Ameriku 11. rujna 2001. koji se prikazuje kao američko traženje izgovora za pokretanje osvajačkog i eksploatatorskog rata u Afganistanu i Iraku, ali i sve ostale vojne intervencije. Dakle, još uvijek smo u području raširenog načina razmišljanja, ali s iznimkom da nas drugi dio filma šalje u treći, koji pokazuje stvarne vladare svijeta, a to su različite financijske strukture, odnosno svjetska vlada u sjeni koja određuje kako će živjeti čitavo čovječanstvo. Imamo opširnu priču o povijesti te institucije, njezine uloge u različitim atentatima i kriminalnim djelatnostima i na kraju se obznanjuje kako je sav novac kojim ta elita raspolaže fiktivan.

Što ima sporno u ova tri dijela? Gotovo ništa. Institucionalizirane religije su kroz povijest zaista živjele u simbiozi s vladarima i sve iz prvog dijela je uglavnom točno, ali se ne naglašava da život u skladu s Evanđeljem ili Kur’anom ili bilo kojim drugim svetim spisima ili učenjima ne mora nužno biti loš ako su crkve ili vjerske institucije činile to što su činile i ako neke još uvijek djeluju kao da su u Srednjem vijeku.

Drugi dio, onaj koji objašnjava „rat protiv terora“, malo toga griješi, neovisno o tome što se točno dogodilo 11. rujna 2001. Treći dio i „svjetska vlada u sjeni“, tu treba biti oprezan, jer imamo brojne dokaze da Klub Bilderberg, Trilateralna komisija i drugi forumi na kojima se okuplja ova financijska elita određuju živote stotina milijuna, bolje rečeno milijarde ljudi, ali ne cijelog svijeta, jer nisu uspjeli pokoriti one zemlje koje SAD naziva „Carstvom zla“. Ali i tu su autori uglavnom u pravu. Pa što je onda sporno?

Ako se sjećate, kroz ove tri teme o kojima stotine milijuna ljudi na Zapadu, uz svu propagandu, ima isto mišljenje, kroz drugi dio je „provučena“ ideja takozvanog „Projekta Venus“. Riječ je o modelu društva zasnovanog na ekonomiji resursa, za razliku od sadašnje monetarne ekonomije. U tom „društvu“, koje je prikazano u obliku visokotehnoloških samodostatnih megalopolisa, budućnosti država služi, a ne upravlja ljudima, poštujući njihovo pravo na slobodu. Živi se gotovo kao u utopijskom komunizmu, svi društvu daju koliko mogu i svi imaju sve što im je potrebno, a da društvo pri tome ne zagađuje okoliš i uživa najveći stupanj blagostanja.

Nakon serijala se pojavio i pokret „Zeitgeist“ koji se zalagao za novo društvo. Broj članova tog pokreta je ubrzano rastao, dok je marketing radio punom parom, tako da je „Zeitgeist“ bio u svim emisijama.

U svom pojašnjenju „Projekta Venus“ autor Jacque Fresco objašnjava sve, do u najsitnije detalje, ali su njegovo izlaganje pratili stručnjaci i uzeli papir i olovku i zbrajali. Čista matematika, bez ideologije. Koliko stoje materijali, tehnologije, znanja, gdje naći stručnjake za te gradove ili društva budućnosti, i tako dalje. Onda je objavljeno, uz sve argumente koje nitko nije mogao pobiti, da bi „Projekt Venus“ mogle realizirati samo te financijske elite i multinacionalne korporacije, i to samo u bogatom „Prvom svijetu“. Zemlje u razvoju bi ostale u nekoj vrsti limba „vječnog razvoja“, a zemlje „Trećeg svijeta“ nikada ne bi izašle iz siromaštva, dok bi migranti iz tih zemalja krenuli na sjever i tamo bi čekali pod dobro utvrđenim bedemima „gradova budućnosti“ kosti i mrvice sretnih i zadovoljnih ljudi koje su zbrinule upravo elite i multinacionalne korporacije, koji su jedini u stanju osigurati sve potrebno da se izgradi samo jedan grad iz „Projekta Venus“. Naravno, ima još uvijek onih koji vjeruju besmislicama Jacquea Frescoa, ali svijet jednostavno ne funkcionira tako.

Zašto ovaj uvod? Zato što danima i tjednima pokušavamo ukazati na nešto slično, ali je propagandna mašinerija ovdje odradila puno bolji posao i čini se da se Europljani, jer se tiče nas, ovaj put neće probuditi i shvatiti da nije sve tako bajkovito u pričama Ursule von der Leyen, iako već sad postoji obilje dokaza da iza velikog projekta „New Green Deal“ nema nikakve želje za čišćim okolišem ili da se regulira klima, ako je to uopće moguće, već iza svega stoji interes krupnog kapitala, baš kao iza gradova budućnosti „Projekta Venus“.

Na ovom se portalu trudimo to otkriti, ali se čini da je nova zelena pseudoreligija uzela toliko maha i da ljude ne zanima istina. Ljudi vjeruju i to je dovoljno, a kao kod svake religije, dovoljno je vjerovati, dok je znanje potpuno nevažno. I ovdje čak ne vodimo filozofsku raspravu u postojanju Boga, koja je besmislena, već opet o brojkama i tisućama milijardi, a nema nikakve veze s vjerom i duhovnošću, jer govorimo o čistoj matematici i osobama s imenom i prezimenom koje će profitirati na ovom ludilu.

VIDEO: Pojašnjenje „New Green Deala“ koje podsjeća na način kako je snimljen „Zeitgeist“

Smanjenje emisija CO2, borba protiv plastike, dekarbonizacija i poticaji za održivost, sve izgleda kao da se europski „New Green Deal“ rodio s plemenitim svrhama, ali u stvarnosti služi samo jačanju njemačkog geoekonomskog područja i za suzbijanje neeuropske konkurencije.

Svjesnost da će europski „New Green Deal“ biti prioritet ove godine, jer je dominirao u čitavom političkom programu predstavljenom tijekom ustoličenja nove Europske komisije i bio je prva od programskih točaka koje je iznijela Ursula von der Leyen. Dakle, sve je bilo očito.

Vjerojatno se nije očekivala daljnja nepristojnost od onih koji su se usudili primijetiti kako se različiti europski fondovi ad hoc pripremaju za određene sektore ili su pozorno pregledali strukturu europskog proračuna.

Uz plemenite ciljeve koji ističu zaštitu okoliša, poput obveza drastičnog smanjenja emisija CO2 na kontinentu do 2050. godine, osigurati dekarbonizaciju, te favorizirati smanjenje proizvodnje plastike i općenito stilova održivog života u visoko urbaniziranim kontekstima, ovaj pakt u najboljem slučaju služi za ekološku međunarodnu nadgradnju, koja bi trebala imati beskonačan niz mnogo važnijih prioriteta, ali su svi oni zanemareni na kozmetički način i ideologijom pseudoekologinje Grete Thunberg, na koju akademici gledaju sa sumnjom kao na neku vrstu neopanteizma.

Nakon slogana iz naslova u novinama, prema kojima bi na europskom području “tisuću milijardi eura u deset godina” bilo potrošeno za borbu protiv klimatskih promjena, dovoljno je znati ono što je dovoljno za zaključiti da je to oklada s javnim i velikim iznosima privatnih ulaganja, bez ikakvog jamstva za stvarni uspjeh.

Slučajna priroda fonda, obzirom na veličinu teme, vidi se u nejednakosti svota predloženih za početak mamutskog projekta zelene tranzicije u Europi. Italija će 7,5 milijardi koristiti u suradnji sa svim zemljama koje sudjeluju u paktu.

Da bi se napravila konkretna usporedba, razmislimo samo koliko bi milijardi bilo potrebno da se sanira hitna nacionalna hidrogeološka nestabilnost u susjednoj Italiji. Najmanje 40 milijardi eura, navodi se u izvještaju Ance-Cresme iz 2014. godine. Kad već govorimo o brojevima koji se tiču Italije, jer naših nema, sam Paolo Gentiloni, koji je zaposlen kod povjerenika Dombrovskisa, nakon reorganizacije komisije Ursule von der Leyen, koja se hvali stotinama milijardi koje dolaze od ulaganja koja nisu dobro identificirana, govori o koncesiji za Italiju od samo 364 milijuna eura, a morat će platiti 900 milijuna. Više nego dvostruko i to za samo jedan fond od mnogih koliko i ima EU, uključujući strukturne fondove, uz navodni učinak utjecaja od oko 5 milijardi ulaganja, uključujući i privatna.

Kao i obično, države same financiraju fond. Nema milosti iz Bruxellesa, samo nova neupotrebljiva prilika za isijavanje novca budalama Europe koje već uplaćuju u proračun zajednice, a preostala sredstva se crpe kao rezultat beskrajnih birokratskih procesa.

Da, prikladno je govoriti o autentičnom „gretinizmu“ u svakom smislu i od sada sljedbenike ove pseudoreligije više nećemo koristiti termin „gretini“, već „greteni“.

Dakle, potrebno je sufinancirati takav fond, a zatim koristiti njegov minimalni dio, iako bi svaka zemlja te novce mogla koristiti za ekološke probleme kako sama želi ili za rješavanje hitnih situacija, a Hrvatska ih, nažalost, ima bezbroj.

No, m,noge europske vlade se moraju boriti sa zahtjevima „Zelenih“, koji su svakim danom sve jači, zahvaljujući i medijskoj promidžbi „gretenizma“. Primjer je Austrija, gdje je kancelar Sebastian Kurz bio prisiljen koalirati sa „Zelenima“ kako bi stvorio stabilnu vladu, a Italija ima pokret M5S, koji ne razumije da ekološki “cilj”, kojem su uvijek stremili, nije ostvariv jer se investicije ne mogu odvojiti od daljnjeg proračunskog deficita.

Ursula je već u studenom odgovorila ne, apelirajući na „green washing“, običnu fasadnu ekologiju. Ako je i ne želite provesti, morat ćete to učiniti žrtvovanjem, pridonoseći odlučenu količinu novca i koristeći samo mali dio, bez ikakvih naznaka modaliteta, uvjetovanosti pristupa i raspodjele novca fonda. To su stvari koje tek trebaju biti tema rasprave, ali svaki vlastiti plan provedbe se naziva „zagađujućom industrijom“.

Prerano je govoriti o mogućnosti rušenja lobija koji stoje iza svega ovoga. Osim toga, među glavnim korisnicima „New Green Deala“ su upravo Poljska s dvije milijarde eura, potom Njemačka, odnosno prvi i drugi najveći proizvođač i izvoznik energije dobivene iz elektrana na ugljen. Uz to, Njemačka još uvijek ima 7 funkcionalnih nuklearnih elektrana, a koristi i fosilna goriva i lignit.

Njemačka, koja se obvezala smanjiti funkciju ovih proizvodnih centara do 2038. godine, još uvijek ima 34 potpuno operativne elektrane na ugljen i, usprkos glasnim izjavama o primjeni obnovljivih izvora, pustit će u rad novu, vrijednu 1,5 milijardi eura u lipnju 2020. u Dortmundu. Paradoksalni događaj koji govori više nego bilo koji drugi o posvećenosti paktu u području zaštite okoliša.

S druge strane je Poljska, zemlja koja je najviše iskoristila strukturne fondove i cjelokupni europski proračun, a najveći je proizvođač i korisnik ove energije na kontinentu. Ali Poljska je iskrena i kaže kako ne može ugasiti ovu industriju koja zapošljava najmanje 100 tisuća zaposlenika, čak i po cijenu sankcija.

A što se tiče energetske neovisnosti, to je unutarnjopolitički i geopolitički element koji se ne može podcijeniti, jer je ugljen jedini lako dostupan resurs u zemlji koja vjeruje da ipak ne treba do kraja „ljutiti“ Rusiju, svog glavnog dobavljača prirodnog plina. Naravno, Poljaci imaju koristi od tranzita ruskog plina i cijene koja je za Poljake niža zbog izravnih isporuka, a poljska državna kompanija PGNIG ga onda može preprodavati Ukrajincima, na primjer.

Koje se garancije pod postojećim uvjetima mogu dobiti od ovih zemalja, ako su im već dodijeljene svote koje ih favoriziraju svakom smislu? Što će reći sastavljači nacionalnih proračuna drugih zemalja članica? Nažalost, da bi se informirali morate čitati talijanski tisak, ili neki drugi u kojem se otvoreno piše o ovim problemima, jer su premijer Plenković i ministar Marić hipnotizirani „ljepotom“ i energičnim stavom Ursule von der Leyen.

Ostaje neizbježno zapitati se kakve će to posljedice imati po tvrtke, a posebno po mala i srednja poduzeća? Tranzicija neće proći bez troškova i bit će bolna.

I ne propuštamo naglasiti, kao što je Dombrovskis odmah učinio, da će privatna ulaganja činiti najveći dio ponude. Možemo li biti toliko sigurni da poduzeća u zelenoj prilagodbi proizvodnje neće morati koristiti veliki dio svojih resursa, obzirom na sva dobro utvrđena zakonska ograničenja o državnim potporama?

Dovoljno se sjetiti pravila “de minimis”, koje, kako ne se bi prekršila pravila tržišnog natjecanja, zahtijeva da se u tri godine ne može pomoći tvrtkama iznosom većim od 200 000 eura, ali se to ne odnosi na industriju ugljena, što je paradoks nad paradoksima.

Plan kao da je dizajniran kao dodatni način uništavanja poduzeća koja se još uvijek opiru, posebno u „provinciji EU“, koja će biti prisiljena uništiti svoje ionako minimalne konkurentske prednosti na međunarodnom tržištu, istom onom gdje je najmanje ekološke proizvodnje u svijetu, posebno na Dalekom istoku koji bilo gdje može ponuditi iste i bolje proizvode po nižoj cijeni.

U svakom slučaju, predsjednik Europskog parlamenta Sassoli kaže istinu kada „New Green Deal“ naziva “okladom” za novi razvojni model. Ali svaka oklada nema siguran ishod i uvijek je rizična. U međuvremenu, mi porezni obveznici već uplaćujemo novac u fond nad kojim nećemo imati nikakvu kontrolu. To je za sada jedina konstanta, a onda ćemo vidjeti što će se dogoditi, iako je dovoljan pregled ulagača u „zelene obveznice“, potrebne onima koji trenutno ne raspolažu novcem potrebnim za „zelenu tranziciju“, za shvatiti da je cijela ova priča zapravo „Zeitgeist 2“, samo što se ovaj put hipnotizirane mase nisu probudile.