Priča o Donbasu, najvećem groblju tenkova u Europi poslije bitke kod Kurska

Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski je ovog tjedna posjetio tvornicu oružja kompanije Ukroboronproma u Harkovu i ostao je šokiran onim što je vidjeo.

“Bili smo u tvornici zrakoplova, u legendarnoj tvornici Mališev. Znate, šokiran sam. Direktor postrojenja nam je rekao da je od 2009. izgrađen jedan tenk. U sovjetsko vrijeme se proizvodilo 900 tenkova godišnje. Što se događa s našim poduzećima?”, rekao je Zelenski.

Predsjednik je dodao da radnici u tvornicama vojne opreme primaju neznatne plaće.

“U zrakoplovnoj tvornici oko 3500 grivna. Kako osoba može raditi za državu u takvim uvjetima i nazvati se osobom?”,  rekao je Zelenski, što znači da ljudi tamo rade za oko 130 eura mjesečno.

Uz to, Volodimir Zelenski je bio ogorčen u kakvim uvjetima ljudi rade zimi.

“Rečeno mi je da su zimi ljudi radili u sobi u kojoj je temperatura bila 0 stupnjeva. Moram nastaviti takvim jezikom, ali tretiramo ljude kao stoku, a onda želimo da oni poštuju vlasti, Ukrajinu, i da ne idu nikuda tako da naša poduzeća rade”, rekao je ukrajinski predsjednik i dodao kako premijer hitno mora okupiti vladu i sve dužnosnike i riješiti ovaj problem.

Zašto radimo za nekoga, za Tajland, a za Ukrajinu ne radimo ništa. Zašto imamo prekrasne avione, sjajne dizajnere, a ne radimo ništa i ništa nam ne leti“, sažeo je ukrajinski predsjednik.

U ovoj posjeti nema ništa čudno i nova vlada Alekseja Gončaruka neće riješiti ništa, kako u industriji vojne opreme i oružja, tako ni u ostalim sektorima ukrajinskog gospodarstva. Međutim, kad smo već kod tenkova, ovdje treba napraviti mali osvrt na rat u Donbasu i zašto Ukrajina taj rat nije mogla dobiti, a upravo se tiče tenkova i zrakoplova, koji su uglavnom oboreni do sredine zime 2015.

Što se tiče tenkova, osim što je proizvodnja stala 2009, barem kako tvrdi direktor tvornice u Harkovu, postoji detalj kojeg umirovljeni sovjetski časnici nikako nisu mogli razumjeti. Riječ je o istim ljudima koji su studirali ili su bili učitelji ukrajinskim časnicima na bivšoj sovjetskoj, danas ruskoj Vojnoj akademiji Frunze, koju je u blizini Moskve 1918. utemeljila Crvena armija. Naime, nakon uništenja velikog broja ukrajinskih tenkova u malom gradiću Šahtersku, između Donjecka i Luganska, koje su borci narodnim milicija u napadu snaga Kijev u ljeto 2014. pustili da uđu u sam centar grada, bivši sovjetski i ruski  časnici su davali izjave za medije kako je to uopće bilo moguće. Rekli su da su svi gradovi u Sovjetskom savezu nakon Drugog svjetskog rata građeni tako da napadač lako može ući u grad, ali iz njega neće izaći. Središnje avenije su široke i sa svake strane su drvoredi ogromnih stabala iza kojih se branitelji lako mogu sakriti s ručnim bacačem i pobjeći kroz prvi ulaz i dvorištem dalje u kojem smjeru je dogovoreno. Manje ulice su građene tako da su se skretanja lijevo i desno postavljala točno na udaljenosti koliko je bio domet lakih bestrzajnih topova u to vrije li ručnih bacača, tako da je tenk u gradu bio nemoćan.

Uglavnom, nakon početnog slavlja u Kijevu, gdje je već proglašena pobjeda i zauzimanje ključnog željezničkog čvorišta i grada koji spaja Donjeck i Lugansk, za nekoliko sati je stigla vijest da od tankova koji su ušli u Šahtersk nije ostao ni jedan.

Neznanje, nesposobnost i odabir „podobnog kadra“, koji nema nikakva vojna znanja i vještine, da vodi takozvanu „antiterorističku operaciju“ u Donbasu je samo dio onoga zbog čega se Kijev skoro neće moći pohvaliti snažnim oklopno-mehaniziranim divizijama. Uz stanje u tvornicama oružja, koje je predsjednik Zelenski opisao kao katastrofalno, polako počinjemo dobivati pravu sliku ukrajinske vojske. Ali vratimo se na borbenu uporabu tenkova u Donbasu, koji je, poslije bitke kod Kurska, najveće groblje tenkova poslije Drugog svjetskog rata. Govorimo o onim koji su uništeni u borbama, naravno.

Poslije bitke kod Kurska, Donbas je najveće groblje tenkova u Europi

Tenkovi su igrali ogromnu ulogu tijekom borbi u Donbasu. Obje su strane su ih aktivno koristile kao glavnu udarnu silu kopnenih snaga, a superiornost u teškim oklopnim vozilima određivala je razvoj događaja u korist jedne od strana tijekom aktivne faze sukoba. U stvari, rat u Donbasu je postao poznat i po najvećoj upotrebi tenkova u bivšem Sovjetskom Savezu.

Ukrajina je od Sovjetskog Saveza naslijedila gotovo 6500 tenkova raznih tipova. Među njima su bili tenkovi T-55, T-62, T-64, T-72 i T-80, ali je značajan dio jednostavno prodan u inozemstvo. Tenk T-72 zapravo i ne treba reklamu, pa je većina tenkova ovog tipa brzo „isparila“ iz skladišta ukrajinske vojske. Tenkovi tipa T-55 i T-62 također su se prodavali u velikim količinama, obično afričkim zemljama. S druge strane, tenkovi koji su ostali u arsenalu ukrajinske vojske obično su bili u groznom stanju. Oprema koja se ostavljala u skladišta praktički se nije servisirala. Nije puno bolje bilo stanje ni s tenkovima u trupama. Značajan dio oklopnih vozila ukrajinske vojske je ili ukraden ili demontiran za dijelove.

Ipak, do početka 2014. su oružane snage Kijeva uključivale 2 tenkovske brigade,  1. brigada u Černigovskoj regiji i 17. brigada u Krivom Rogu. Osim toga, tenkovske bojne su bile dio 7. mehanizirane brigade, kao i 128. gorske pješačke brigade. Pojačan tenkovima je bio i 30. bataljun mehanizirane brigade, a sastojao se od tri tenkovske čete s 13 vozila i bataljunskog mašinerijom. u ostalim tenkovskim bataljunima mehaniziranih brigada bilo je po 30 tenkova.

Međutim, pravi sastav jedinica bio je mnogo manji od  onog u državnim spisima. Glavni tenk Kijeva je bio T-64, obično modifikacija BV-A. U sastavu 1. tenkovske oklopne brigade je bilo tenkova T-64BM Bulat, nešto više od 70 vozila, ali to nije bilo dovoljno za opremanje svih bataljuna brigade. 3. tenkovska bojna mješovitog sastava je imala tenkove T-64.

Povratak Krima u Rusiju i stavljanje ukrajinske vojske u borbenu pripravnost zatekli su ukrajinske tenkove u groznom stanju. U 17. tenkovskoj brigadi iz Krivog Roga je tijekom zakazanog pregleda 20. ožujka 2014. godine u boksovima odmah izgorjelo 7 tenkova T-64 B / BV. Ni ostali tenkovi nisu imali dovoljno dobru opremu.

U kolovozu 2014. brigada se usudila uposliti samo jednu taktičku skupinu u Donbasu na razini čete. Slični problemi zabilježeni su i u tenkovskim bataljunima mehaniziranih brigada.

Ipak, do svibnja 2014. su zbog napora dobrovoljaca vojne tenkovske jedinice manje ili više izgledale borbeno spremne. Tenkovi u sastavu vojnih postrojbi su gađali područje Donbasa  odakle god je to bilo moguće.

Bilo je i nevjerojatnih slučajeva. Dakle, 10 vozila T-64B1M, koji su bili namijenjena za isporuku u Demokratskoj Republici Kongom, uključeni su u sastav Nacionalne garde Ukrajine. Naravno, takvi događaji nisu pogodovali izvoznoj politici ukrajinske obrambene industrije.

U prvoj fazi rata, pri napadu na Slavjansk i naknadnim zauzimanjem sjeverozapada Donbasa, tenkovi su korišteni prilično primitivno. Zapravo, korišteni su kao sredstvo za potporu pješaštvu pri blokiranju i češljanju terena, za pratnju kolona, čuvanje i obranu kontrolnih punktova kao dalekometno i manevarsko vatreno oružje. U svibnju 2014. nisu zabilježeni napadi ukrajinskih tenkova. U pokušaju da se probiju u predgrađe Slavjanska, Semjonovku, ukrajinska vojska koristila je tenkove za potporu pješaštvu, koje je uz zračne jedinice napadalo položaje narodnih milicija. Vrijedi napomenuti da su branitelji u Slavjansku dočekali oklopna vozila ukrajinske vojske s vatrom iz svih dostupnih protutenkovskih oružja.

Korišteni su sustavi ATGM, ručni bacači, pa čak i velike protutenkovske puške iz Drugog svjetskog rata. Naravno, učinkovitost upotrebe tenkova ukrajinske vojske je bila ranva nuli, dok su protutenkovski raketni sustavi i bacači granata predstavljali stvarnu prijetnju tenkovima ukrajinske vojske. Uz sve to, nedostatak motiviranog pješaštva ukrajinskoj vojsci nije omogućio da ispuni svoj zadatak. Tenkovi koji su ostali bez pješačke pratnje su se s pravom bojali pogodaka iz protutenkovskog oružja iz stambenog područja. Napad na Semjonovku nije uspio.

Međutim, već 19. lipnja u blizini Jampola je upotreba tenkova je potisnula narodne milicije. Zbog dovođenja tenkovske jedinice iz 24. mehanizirane brigade, oružane snage Ukrajine su uspjele potisnuti cijeli bataljun milicija Donbasa,  što je bio jedan od njihovih najvećih uspjeha tijekom opsade  Slavjanska.

Slaba oprema milicija protutenkovskim oružjem, kao i odsutnost oklopnih vozila u jedinicama lokalnih oružanih snaga u nastajanju su išli na ruku ukrajinske vojske.

U velikoj mjeri su samo zahvaljujući upotrebi tenkova snage Ukrajine uspjele su opkoliti Slavjansk, što je dovelo do njegovog pada. Lokalne milicije u to vrijeme nisu imale ništa da se na otvorenim područjima odupru teškim oklopnim vozilima, koja su podržavali zračni napadi.

Ali već u ovoj fazi neprijateljstava su se počeli primjećivati nedostaci u organizaciji borbenog korištenja kopnenih snaga Ukrajine, što je kasnije, tijekom ljeta u kotlovima Ilovajska i Izvarina, dovelo do njihovog urušavanja. Uz nisku pouzdanost opreme, postojali su ogromni problemi u interakciji između vojnih grana, te u obuci osoblja. Slaba motivacija ukrajinskog pješaštva očitovala se i tijekom bitki kod Slavjanska, a kasnije je postala istinski bič za oružane snage Ukrajine, koje su same sebi bile najveći neprijatelj.

Kada su milicije dobile protutenkovska oružja i vlastita, došlo je do značajnog porasta gubitaka među ukrajinskim tenkovima. Prvi tenk su Ukrajinci izgubili 17. lipnja 2014. tijekom bitke u blizini sela Metalist. Pri pokušaju deblokade opkoljenih boraca bojne „Aidar“, na čelu s poznatom Nadeždom Savčenko, vatrom je oštećen T-64 128. gorske pješačke brigade, posada je napustila tenk i on je kao trofej završio u rukama milicija Luganske Narodne Republike.

Prvi slučajevi korištenja tenkova od strane milicija zabilježeni su u prvoj polovici lipnja 2014. Naime, 12. lipnja su tri tenka snimljena dok su se vozili kroz Snežnoje i Makejevku do Donjecka. U početku su pripadnici milicija u Donbasu koristili samo tenkove T-64. Bilo je i pokušaja korištenja tenka IS-3, koji se ranije koristio kao spomenik, ali su to vozilo oružane snage Ukrajine zarobile već početkom srpnja 2014. godine.

VIDEO: Stari sovjetski IS-3 osposobljen za borbenu upotrebu

Prvi poznati slučaj borbene upotrebe tenkova od strane milicija zabilježen je 26. lipnja 2014. Tog dana su lokalne snage Donbasa uz potporu dva tenka napale su i uništile kontrolni punkt 95. zrakoplovne brigade ukrajinske vojske kod Slavjanska. Tijekom bitke uništena su dva ukrajinska oklopna transportera. Oružane snage Ukrajine pokušale su uništiti tenkove Donjecke Narodne Republike napadima iz protutenkovskih granata, ali bez uspjeha. Dinamička zaštita izdržala je sve udarce. Nažalost, dva tenka koja su imali borci u gradu nisu bila dovoljna da spriječe pad Slavjanska. Osim toga, nakon što su oružane snage Kijeva presjekle sve glavne ceste koje vode do grada, tenkovi su ostali bez streljiva. Nakon toga, oba tenka su izgubljena kada je odred Igora Strelkova odlučio napustiti Slavjansk i povući se u Donjeck.

Nakon što su trupe Strelkova napustile Slavjansk, koristeći superiornost u tenkovima i zrakoplovstvu, ukrajinske snage su pokrenule opsežni napad na Donjeck i Lugansk, brzo zauzevši velika područja Donbasa. Uglavnom ravničarski teren u tom području je idealno mjesto za stvaranje tenkovskih “klinova”, a tada bez oklopnih vozila i protutenkovskog oružja milicije su bile prisiljene napustiti veliki broj naselja. Tenkovske jedinice Ukrajine lako su nadvladale slabu protutenkovsku obranu narodnih milicija u borbama za Kramatorsk, Slavjansk i sjeverozapadna područja današnje DNR.

Glavni zadatak ukrajinske vojske u ovoj fazi bio je povratak kontrole nad granicom s Ruskom Federacijom. Jedinice Kijeva kretale su se duž ruske granice i činilo se da će pitanje pada DNR i LNR biti ubrzo riješeno. Međutim, ukrajinska vojska se ubrzo počela suočavati s problemima.

Jedinice DNR i LNR počele su napadati odvojene skupine ukrajinske vojske, stvarajući im znatne probleme u napredovanju. Artiljerija milicija počela je masovno djelovati po cijeloj ukrajinskoj borbenoj skupini, nanoseći neprijatelju znatne gubitke. 11. srpnja je artiljerijska vatra u blizini Zelenpolja potpuno uništila položaje oružanih snaga Kijeva. Ukrajinska vojska je imala na desetke poginulih vojnika i veliki broj izgubljene opreme 24. i 72. mehanizirane i 79. zrakoplovne brigade. Među uništenom opremom bio je i tenk T-64BV, kojem je prilikom izravnog pogotka detonirala municija. Tenk je bio potpuno uništen. Dva dana ranije, također na području Zelenpolja, uništen je prvi tenk ukrajinske vojske u Donbasu čiji je gubitak dokumentiran. Sredinom srpnja je Glavni stožer u Kijevu prestao slati tenkove na rusku granicu i tada je stvoren takozvani „Južni kotao“.

Oprema ukrajinske vojske je uništena protutenkovskom vatrom i topništvom. Često su vojnici opkoljenih ukrajinskih postrojbi predavali svu svoju opremu milicijama u zamjenu za izlazak iz kotla. Zapravo, tenkovske jedinice 24. i 72. mehanizirane brigade, koje su sudjelovale u pokušaju da preuzmu kontrolu nad granicom s Rusijom, tada su prestale postojati. U srpnju i kolovozu je uništeno najmanje 36 tenkova u bitkama u blizini ruske granice, a još nekoliko ispravnih su postali trofeji milicija DNR i LNR, čiji je gubitak dokumentiran.

Akcije ukrajinskih snaga nisu bile ograničene samo na borbe na ruskoj granici. 20. srpnja 2014. su jedinice 93. mehanizirane brigade, također pomoću tenkova, zauzele aerodrom u Donjecku, okupirajući Peski i Avdejevku. Međutim, milicije DNR su uništile dva tenka, oštećen je još jedan i postao je njihov trofej.

U smjeru Luganska su tenkovi ukrajinske vojske aktivno sudjelovali u pratnji konvoja koji je išao deblokirati suborce blokirane u lokalnoj zračnoj luci. Tamo su jedinice 1. tenkovske brigade ukrajinskih oružanih snaga Kijeva djelovale s tenkovima T-64BM Bulat. Bitke kod Luganska postale su “vatreno krštenje” lošeg potomstva ukrajinske tenkovske industrije. 13. srpnja su, tijekom slanja konvoja, upali u zasjedu u području sela Roskošnoje i tenkovi 1. odreda Bulat odsječeni su od pješaštva, te granatirani iz kratkog oružja. Jedan tenk je uništen, što je bio prvi gubitak tenka ovog modela.

20. srpnja su se ukrajinske snage probile u područje Georgijevka-Novosvetlovka-Hrijaševati. U operaciji su sudjelovale postrojbe 1. divizije za posebne operacije, 80. zrakoplovna, 30. mehanizirana, 128. brdska pješačka brigada, bojna „Aidar“, kao i dio 24. mehanizirane brigade, koja je izbjegla slanje na pogranično područje s Ruskom Federacijom. Snažna oklopna šaka je osigurala uspjeh proboja. Lugansk je bio u polukrugu, ali su milicije LNR neprestano pokretale protunapade, također aktivno koristeći tenkove. Zbog žestokih nadolazećih bitaka je ofenzivni potencijal oružanih snaga Ukrajine privremeno zaustavljen, a bitke su do sredine kolovoza dobile pozicijski karakter.

Tijekom ofenzive su snage Kijeva pretrpjele značajne gubitke u tenkovima, koji su uništavani vatrom iz ručnih bacača i ruskih ATGM sustava novije proizvodnje. Naravno, korištene su i protutenkovske mine, zbog kojih je ukrajinska vojska izgubila 4 tenka T-64BM Bulat. Jedinice za protunapad LNR su također pretrpjele gubitke u tenkovima. Važno je napomenuti da u ovoj fazi gotovo nije bilo tenkovskog dvoboja i obično su bili uništeni od strane pješaštva.

Istodobno su se na području DNR vodile žestoke bitke za Ilovajsk. Ukrajinski stožer je hitno prebacio sve raspoložive rezerve u tom smjeru. Konkretno, tamo bačena 17. brigada s tenkovima T-64, a tenkovske čete 51. i 28. mehanizirane brigade također su krenule u bitku. Na području Stepanovke vodile su se borbe s uporabom tenkova s obje strane. Ukrajinske snage su izgubile 4 tenka, a milicija Donjecka jedan. Krajem kolovoza 2014. su milicije Donbasa pokrenule masovan protunapad. Uz tenkove T-64, milicije su aktivno koristila tenkove T-72. Kako se nisu imali čime suprotstaviti ovom modelu tenka, snage Kijeva su pretrpjele težak poraz u Ilovajsku, a žestoke borbe su se odvijale na području Georgijevke i Novosvetlovke. Tamo su oružane snage Ukrajine izgubile 5 tenkova T-64BM “Bulat” iz 1. brigade, a jedan je postao trofej milicija.

Do 1. rujna je probijena obrana ukrajinskih oružanih snaga na području zračne luke Lugansk, gdje su zarobljena još dva „Bulata“. Na teritorij DNR je zapovjedništvo oružanih snaga Ukrajine hitno bacilo na brzinu formiranu tenkovsku jedinicu u bitku.

Naime, jedinice 92. mehanizirane brigade bačene su u boj, iako su prije rata bile spremne za raspuštanje. Međutim, jedinica je poražena još u maršu, izgubivši svu opremu. Kontranapad milicija doveo je do poraza ukrajinske vojske. Od kraja kolovoza do početka rujna je uništeno više od 40 tenkova, a od 15 zarobljenih su bili djelomično oštećeni ili potpuno ispravni tenkovi, čime su milicije popunile svoje tenkovske jedinice.

Nisu svi uništeni tenkovi ukrajinske vojske bili pogođeni neprijateljskom vatrom. Neke su eksplozije raznijele posade zbog njihovog neznanja i neadekvatne upotrebe. Međutim, milicije su također pretrpjele gubitke. Konkretno, tijekom tog razdoblja su borci Donbasa izgubili najmanje 12 tenkova.

Nakon zaključenja prvih Sporazuma iz Minska, upotreba tenkova u Donbasu naglo je pala. Izuzetak je područje aerodroma u Donjecku. Oružane snage Ukrajine aktivno su koristile tenkove kao potpornu vatru tijekom obrane aerodroma u Donjecku, a korišteni su i za pratnju konvoja koji su rotirali osoblje takozvanih „Kiborga“ koji su bili u novom terminalu zračne luke u Donjecku. Ali ovakva rotacija je dodatno povećala gubitke ukrajinskog tenkovskog voznog parka.

Milicije su tenkove koristili za suzbijanje vatrenih točaka ukrajinskih snaga tijekom njihove opsade. Pored toga, često su kolone ukrajinski tenkova i oklopnih vozila padale pod protutenkovsku vatru i pretrpjele su značajne gubitke. Upotreba tenkova za podršku jurišnim skupinama, postupno okružujući zračnu luku Donjeck, koštala je u jesen 2014. miliciju Donjecka najmanje pet tenkova, koje je uništila ukrajinska artiljerija.

Tenkovi su aktivno korišteni od strane milicije za podršku napadu na novi terminal aerodroma u Donjecku u siječnju 2015. i pri odbijanju protunapada oružanih snaga Ukrajine. Snage Kijeva su također aktivno koristile teška oklopna vozila. Njihov glavni zadatak je bio organizirati proboj do “Kiborga” blokiranih u novom terminalu. Vrijedi napomenuti da su Ukrajinci u tim bitkama ponekad znali ostvariti neke uspjehe.

Naime, na području Putilovskog mosta tenkovi ukrajinske vojske su uspjeli uništiti tri tenka „Somalijskog bataljuna“ pokojnog zapovjednika Mihaila Tolstiha-Givija. To se dogodilo dok su čekali isporuku streljiva i bili su bez granata. Ipak, kontranapad ukrajinskih snaga općenito nije uspio. Jurišna pješačka i oklopna vozila ukrajinske vojske našla su se pod snažnom topničkom vatrom milicije i bila su se prisiljena povući na svoje početne položaje s gubicima.

Na području aerodroma u Donjecku je ukupno uništeno 6 ukrajinskih tenkova, a još 4 su postala trofeji milicije Donjecke Narodne Republike.

Posljednja operacija u Donbasu u kojoj je korišten značajan broj tenkova bila je bitka kod Debalceva. Međutim, tamo je ukrajinska strana tenkove koristila kao vatrena mjesta na jakim točkama i vrijedi napomenuti da su prolili puno krvi u jedinicama narodnih republika.

Milicije su također aktivno koristile tenkove. U ovom trenutku su snage DNR i LNR bile u bolnoj fazi prijelaza iz milicija u redovnu vojsku. Istina je da su republike do početka 2015. imale značajnu količinu oklopnih vozila, nezamislivu za 2014. godinu. Međutim, bilo je ogromnih problema s obukom osoblja, a interakcija između među snagama je bila očajna. Zasićenje tehnologijom samo po sebi miliciji nije davalo karakter redovne vojske, a osim toga, milicija zapravo nije imala iskustva u vođenju neovisnih ofenzivnih operacija.

U regiji Debalceva su jedinice Donbasa bile prisiljene napasti dobro pripremljenu obranu oružanih snaga Ukrajine, koje su ove položaje za suočavanje s napadom pripremale od ljeta 2014. Ovaj put nije bilo faktora iznenađenja. Na brojnim mjestima ukrajinska vojska pružala je tvrdoglav otpor. Konkretno, na području Sanžarovke su oružane snage Ukrajine od 21. do 28. siječnja odbile tri pokušaja zauzimanja njihovih položaja.

Možda su ključni problem jedinica LNR i DNR bili događaji 25. siječnja u uporištu „Valera“, gdje je ukrajinsko pješaštvo uspjelo uništiti 3 tenka bataljuna „August“, koji su krenuli u napad bez pješačke potpore. Tenkovi milicija su pretrpjeli ozbiljne gubitke i tijekom borbi za Redkodub. Ipak, upotreba tenkova omogućila je milicijama da zauzmu snažno neprijateljsko utvrđeno područje.

Nekoliko tenkova milicije raznijele su mine tijekom napada na Uglegorsk, čije je zauzimanje, međutim, bio prvi veliki uspjeh za vrijeme borbi za Debalcevo. U ovom su trenutku obje strane imale nedostatak u oklopnim vozilima spremnim za borbu, a ulazak tenkovske čete u bitku okrenuo je ravnotežu snaga u korist narodnih milicija. Tenkovi su korišteni tijekom borbi i suzbijali granatiranja ukrajinske vojske.

Nakon zatvaranja prstena za opkoljenje područja Logvinova, tenkovi DNR i LNR su aktivno sudjelovali u odbijanju napada u pokušaju proboja ukrajinskih snaga. U tim je borbama izgubljeno nekoliko vozila, ali većina ih je uništena ukrajinskom topničkom vatrom. Ipak, pokušaji ukrajinske strane da deblokira opkoljene suborce nisu bili uspješni. Tenkovi ukrajinske vojske su krenuli u napad bez dobro uspostavljene interakcije s pješaštvom i topništvom, što je neminovno dovelo do njihovog neuspjeha.

Bitke za Debalcevo su republike koštale značajnih gubitaka u tenkovskom voznom parku. Tijekom tih bitaka izgubljeno je više od 30 vozila, što je više od trećine ukupnih gubitaka u tenkovima  DNR i LNR tijekom cijele aktivne faze rata.

Visok nivo gubitaka je bila posljedica problema u interakciji borbenih oružja. Tenkovi koji napadaju ukrajinska uporišta bez pješadijske potpore često su se pokazala kao lak plijen ukrajinskog pješaštva. Osim toga, značajan dio vozila izgubljen je od artiljerijske vatre ukrajinske vojske. Međutim, Kijev je tamo izgubio oko dva tenkovska bataljuna, pri čemu su više od 20 vozila zarobile milicije Donbasa.

Nakon završetka bitke za Debalcevo i pobjede milicija, obje su strane tenkove u borbi koristile vrlo ograničeno. To je prije svega zbog djelovanja Sporazuma iz Minska koji predviđaju povlačenje teškog naoružanja s linije kontakta. Bez obzira na to, obje strane povremeno tenkove primjenjuju kao glavnu udarnu silu kopnenih snaga za granatiranje neprijateljskih položaja, nakon čega se tenkovi povlače u pozadinu. I u vojsci Ukrajine i u narodnoj miliciji DNR i LNR, koje su danas armije, tenkovske bojne služe kao pokretne rezerve u slučaju pogoršanja situacije na kontaktnoj liniji.

Rat na Donbasu postao je najveći oružani sukob na postsovjetskom prostoru i Europi po broju uključenih oklopnih vozila. Tijekom vojnih operacija oružanih snaga Kijeva, samo na osnovu podataka potvrđenih fotografijama i videozapisima, uništeno je 184 tenka, a još 48 su zarobile milicije. Među gubicima ukrajinskih tenkova bilo je najmanje 18 modela T-64BM “Bulat”, a još 3 “Bulata” su zarobili lokalni borci.

Milicije su također pretrpjele značajne gubitke. Izgubile su najmanje 88 tenkova, a još 5 tenkova, uključujući jedan stari IS-3, postali su trofeji oružanih snaga Ukrajine. Neki vjeruju da su stvarni gubici obiju strana u sukobu bili još veći, ali se ovi mogu potvrditi na snimkama i fotografijama.

Ipak, unatoč velikim gubicima, tenkovi su igrali ključnu ulogu tijekom aktivne faze neprijateljstava na Donbasu. Upotreba tenkovskih jedinica ukrajinske vojske je dovela do toga da su uspjeli kontrolirati značajan dio teritorija bivših regija Donjeck i Lugansk. Republike su bile na rubu poraza, ali su milicije počele masovno koristiti tenkovske jedinice tijekom protunapada u kolovozu 2014. i borbena skupina ukrajinske vojske je praktički poražena.

Tenkovske jedinice DNR i LNR su postale jedno od ključnih oruđa za probijanje obrane ukrajinske vojske tijekom borbi za Debalcevo u zimu 2015. godine. Iskustvo rata u Donbasu pokazuje da tenkovi i dalje ostaju glavna udarna snaga kopnenih snaga i uz pravilnu uporabu su sposobni odlučiti ishod velikih vojnih operacija.

VIDEO: Tenkovi i tehnika koje su ukrajinski vojnici predali u zamjenu za prolaz na svoj teritorij

Stoga, vraćajući se na početak priče, potpuno je razumljiv bijes ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog, koji je sazvao hitnu sjednicu vlade kako bi se pokrenula proizvodnja tenkova u tvornici u Harkovu i drugim poduzećima, iako se zbog korupcije i općeg rasula u ukrajinskoj vojsci i državi to čini nemogućom misijom.