„Prijatelji Sirije“, uključujući Hrvatsku, liju krokodilske suze zbog pobjede Assada

Sinoć je u prilično praćenoj emisiji „Otvoreno“ Hrvatske radio-televizije, koja je bila posvećena zbivanjima u sjeveroistočnoj Siriji, većina izjava bila konačno argumentirana i vjerodostojna.

Međutim, ono što bode u oči, uz retoričke izjave o brizi za kurdske civile, rastućem utjecaju Rusije, nepredvidivosti Trumpa i tako dalje, je tvrdnja da će jedna od najvećih kolateralnih žrtava nepromišljene odluke američkog predsjednika biti Europa.

Ista ona Europska unija koja je, bez iznimke, uključujući hrvatsko izaslanstvo predvođeno bivšom ministricom vanjskih poslova Vesnom Pusić na summitu skupine u Istanbulu, sada sebe vidi kao žrtvu i traži da u Siriji ostane sve kako je bilo do prije nekoliko dana, samo kako se strani borci i teroristi Al-Qaede i „Islamske države“ ne bu vratili usvoje matične domovine u EU. Točno je da trump s tim nema problema kao Europska unija i ne mora biti licemjeran, ali je isto tako točno da je ovo odlukom konačno pokazao svijet o realnom stanju na terenu, što ni zemlje EU, među kojima i Hrvatska, nisu u stanju razumjeti.

Podsjetimo samo da je prije summita „Prijatelja Sirije“ u Istanbulu u travnju 2012. Vesna Pusić otputovala u Washington na sastanak s Hillary Clinton, nakon čega je Hrvatska u poslala preko 3000 tona oružja preostalog iz Domovinskog rata sirijskim teroristima. Prekinula je i perspektivnu ekonomsku suradnju koju je INA imala sa sirijskim ministarstvom za naftu i napustila bušotine u Homsu. Podsjetimo samo na napise tih dana.

„Kao sudionica skupine „ Prijatelji Sirije“, Vesna Pusić je u ime Republike Hrvatske na konferenciji u Istanbulu, zajedno s još 80 država, osudila nasilje koje provodi sirijski režim i zatražila trenutnu i potpunu provedbu mirovnog plana posebnog izaslanika UN-a i Arapske lige Kofija Annana. Annanov plan trebao bi osigurati uvjete za prekid nasilja, humanitarnu pomoć, politički dijalog i početak demokratske tranzicije. U Istanbulu je Vesna Pusić predložila energičan angažman međunarodne zajednice u Siriji. Također je istaknula značaj zajedničkog djelovanja sirijske oporbe u zemlji i inozemstvu, koja u svoje redove treba uključiti i predstavnike svih etničkih i vjerskih skupina, čija prava moraju biti zaštićena u novoj demokratskoj Siriji. Izrazila je i spremnost Hrvatske za međunarodni angažman, ali i očekivanje da će biti zaštićeni ekonomski interesi inozemnih investitora u Siriji“, piše hrvatski tjednik Nacional, koji je popratio rad hrvatske diplomacije u to vrijeme.

Istina je da Hrvatska, ako izuzmemo nekoliko pojedinaca i žena koje su se udale za teroriste, nije među zemljama koja ima svoje državljane među borcima „Islamske države“, ali će uspostavom suvereniteta Sirijske Arapske Republike na cijelom teritoriju, a to je ono što slijedi ulaskom Kurda u sastav sirijske vojske, uz budući oblik autonomije gdje čine većinu, uništenje, bijeg i protjerivanje ostatka militanata ISIL-a biti neminovan.

Umjesto da podrži Assada u uništenju terorizma, licemjerna Europa i neki naši predstavnici bi više voljeli da teroristi ostanu tami i da ne ugrožavaju red i mir u Europi, koji postoji samo u medijima, što se vidjelo iz nekoliko terorističkih napada „usamljenih vukova kalifata“ u Njemačkoj i drugim zemlja EU proteklih tjedana.

Isto razmišljaju i Francuzi, koji imaju veliki broj svojih državljana u redovima Islamske države u Siriji, uglavnom u zatvorima, ali i na slobodi u sirijskoj pustinji.

Američka izdaja u Siriji povećala je šanse za oživljavanje ISIL-a

Povlačenje američkih trupa iz Sirije je izdaja prava za američke saveznike i dar za autoritarne vođe regije, piše Ouest-France. Prema listu, turski napad na Kurde, započet uz pristanak SAD-a, značajno je povećao šanse za uskrsnuće „Islamske države“. Istodobno, zadatak uklanjanja ove prijetnje pao je na ramena Europljana koji su se našli u problemu iz kojeg neće biti lako izaći, naglašava autor članka.

Tijekom posljednja tri predsjednička mandata Sjedinjene Države su se pokušale “osloboditi” Bliskog istoka, piše komentator Ouest-Francea Laurent Marchand. Nakon što je George W. Bush “opustošio” regiju 2003. godine, njegovi nasljednici “ne prestaju pakovati prtljagu”. Barack Obama je taj zadatak čak učinio središnjom misijom svog predsjedništva. Po mišljenju autora, povlačenje SAD-a iz Iraka 2011. godine i odbijanje intervencije u sirijskom sukobu 2013. neizravno su utrli put nastanku “Islamske države”.

Činjenicu da je ISIL nastao iz Al-Qaede Iraka, koju je nadzirala CIA, a čiji je vođa Al-Bagdadi bio u povlaštenom statusu u pritvoru za iračke zarobljenike, francuski novinar zaboravlja.

„Donald Trump na svoj je način nastavio taj put. Njegova odluka da odveže ruke Erdoganu na sjeveru Sirije nikog nije iznenadila, iako njegove posljedice nisu ništa manje pogubne. Odluka Amerikanaca, kojoj se Europljani nisu mogli suprotstaviti samo zbog svoje nemoći, bila je i izdaja našeg saveznika i dar okrutnim režimima u regiji”, siguran je autor.

Osim toga, turska ofenziva na kurdske teritorije ponovno je podigla zabrinutost zbog oživljavanja “Islamske države”. To, na primjer, izravno kaže i bivši američki ministar obrane James Mattis, jedan od rijetkih “pouzdanih” sugovornika Europljana u Trumpovoj administraciji.

“Ako ne budemo održavali pritisak, ISIL će se preporoditi”, kaže Mattis. Zbog toga je francuski ministar vanjskih poslova tako užurbano poslan u Irak, pojašnjava Marchand.

Istovremeno, praznina koju su Amerikanci ostavili nije razočarala “niti jednog autokrata u regiji”, napominje autor. Za Erdogana je ovo najpovoljniji trenutak za “uništavanje najmanjeg izgleda za autonomiju sirijskih Kurda”.

“Krvavi sirijski vođa Assad ne samo što je čudom izbjegao sukob, nego je također dobio neočekivanu priliku da povrati kontrolu nad ogromnim teritorijima na sjeveru Sirije. Najava Rusije da će posredovati između turske i sirijske vojske uopće ne remeti te planove“, smatra novinar.

„Što se tiče Putina, prije pet godina vjerojatno nije mogao zamisliti da će Sirija biti prilika za njega da dobije tako visoko diplomatsko priznanje na štetu Sjedinjenih Država“, napominje francuski novinar.

“Od Rijada do Tel Aviva, svi su u dijalogu s Moskvom kao predvidljivim igračem”, naglašava Marchand.

Istovremeno, Saudijska Arabija i Izrael zemlje koje primaju najviše oružja od Sjedinjenih Država, ,više ne kriju zabrinutost zbog nepouzdanosti izjava američkog saveznika.

Što se tiče Francuske, ona je, poput Velike Britanije, prisiljena tvrditi da je američka izdaja značajno umanjila njezin utjecaj u regiji. Sada je Pariz prisiljen riješiti prioritetne probleme. Mora povući trupe i pokušati smanjiti rizik od ISIL-a.

Prema Laurentu Marchandu, Zapad danas plaća za dugogodišnje pogreške. Od 2011. godine želja za svrgavanjem Assada zamračila je Europljanima složeniju stvarnost promjene ravnoteže snaga uzrokovanu  odlaskom Amerikanaca. Danas je Francuska u defenzivi iz koje će biti teško izaći i u humanitarnom i u strateškom smislu, kao i u pogledu sigurnosti, zaključuje Marchand.

Točno u cijelom članku kojeg je objavio Ouest-France je da je Zapad griješi još od 2011. godine, ali ne zato što nije oštrije djelovao kako bi svrgnuo Assada, „koji je trebao pasti u tri dana“, već zato što se upustio u avanturu s „prijateljima Sirije“, što je eufemizam za skupinu zemalja koje su sudjelovale u agresiji na arapsku zemlju i pomagali sve vrste islamističkih terorističkih skupina koje su se, uključujući njihove državljane, slijevale na Bliski istok u desetinama tisuća. Tome dodajmo isporuke oružja i ekonomske sankcije, ali i bjesomučnu propagandu zapadnih medija, uključujući hrvatske, uz časne iznimke kao štosu Hassan Haidar Diab koji piše za Večernji list i Zlatko Dizdarević čije kolumne o Bliskom istoku objavljuje riječki Novi list.

Sada kada „Assad nije pao“, najveći strahovi Europske unije su uskrsnuće ISIL-a, što predstavlja prijetnju EU, jačanje „autoritarnih režima“, prije svega ruskog i sirijskog, vjerojatno i turskog, jer će Erdogan već naći način kako da s Putinom dogovori častan izlaz iz teške situacije uz koju se doveo.

Pa zašto se netko ne osmjeli i prvi otvori veleposlanstvo u Damasku i od sirijskih tajnih službi dobije spiskove poginulih i zatočenih terorista, koje je Francuska odbila primiti prije nekoliko godina „jer nije htjela surađivati s diktatorom“. Veleposlanstvo u Damasku bi riješilo sigurnosni problem, a moglo bi biti i odskočna daska za ponovnu uspostavu ekonomske suradnje. Ono sigurno neće biti hrvatsko i vjerojatno je da će se na taj korak odlučiti Mađarska, Češka ili Slovačka. Mi ćemo i dalje ponavljati uobičajene fraze i voditi vanjsku politiku Bruxellesa, koja je samo u ovom slučaju drugačija od one koju vodi Trump. Interes Hrvatske za suradnju s Damaskom je ogroman, prije svega iz sigurnosnih razloga, jer je BiH kamp za izbjeglice s Bliskog istoka preselila na samu granicu s RH.

Ako bude masovnog bijega europskih lavova kalifata, iako pomalo olinjalih, ova će ruta biti i njihova, jer je puno sigurnija i bliža od talijanske ili grčke. Nekad smo se u svojim mitovima hvalili smo „predziđe kršćanstva“, ali smo sada konačno postali „predziđe EU“. Nije isto, ali je možda opasnije, jer se Grčka brzo pokušava riješiti migranata, stoga ne zaustavlja brodice i gumene čamce koje idu prema Italiji, a Bugari ne dozvoljavaju nikome ilegalni ulazak na svoj teritorij. Umjesto da budemo hrabri uspostavimo kontakte s damaskom mi i dalje lijemo krokodilske suze zbog odluke Trumpa koja je ujedinila Kurde i Assada i Ruse, ojačala Putina, a mi smo se našli na vjetrometini sami sa svojim skromnim resursima da zadržimo moguću migrantsku plimu i prolazak terorista kroz naš teritorij. Toni je da imamo oskudne resurse, ali ne u smislu financija ili broja policije i vojske. Naši oskudni resursi su u prvom redu razumni ljudi koji bi politiku ove zemlje vodili u našem nacionalnom interesu, a ne da vječno budemo nečiji podanici i sluge. No, to je već duža tema koju prepuštam komentatorima, jer o ovome vjerojatno imamo isto mišljenje. Možda ne oko načina kako riješiti goruće probleme, ali s obzirom na to da ne obnašamo javne funkcije to je u ovom trenutku najmanje važno.