Kada se danas vode rasprave o idealnom ekonomskom modelu, mnogi su ukopani u ideološke rovove iz XX stoljeća. U tom smislu kao primjer možemo uzeti isključivo državno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju ranog realnog socijalizma, ali i politike slobodnog tržišta koje su desetljećima odbijale bilo kakav utjecaj države na ekonomiju.
“Perestrojka” Mihaila Gorbačova je posebno važna u smislu prijelaza s pravog modela na drugi, ali i djelomični povratak državnom vlasništvu ključnih ekonomskih sektora za vrijeme Putina i iskustva Kine, koja nije provela privatizaciju, ali je zakonom oslobodila privatno poduzetništvo pod nadzorom države. Stoga se vratimo ruskom iskustvu privatizacije, koje se ne razlikuje od onog u drugim zemljama bivšeg socijalističkog tabora i planske privrede, osim što je uspjelo popraviti negativne učinke i popraviti neke greške iz doba Jeljcina, što zemljama s ograničenim suverenitetom nije pošlo za rukom.
Sve je počelo s bajkom o “Perestrojki”
Na samom početku takozvane “Perestrojke”, a onda i tijekom “svetih devedesetih”, Rusijom je stalno odzvanjalo nekoliko postulata. Za djetinjasto naivan stav osobe koja je odrasla u Sovjetskom Savezu se to činilo logičnim i nespornim.
Prva teza je bila da su problemi sovjetske ekonomije uzrokovani su nedostatkom privatne inicijative i konkurencije. Ako date snage ljudima i stvarate konkurenciju, zemlja će cvjetati. Nakon što se osoba složila s gore navedenom, odmah je kao “da” slijedio logičan nastavak.
Druga teza je bila da je za dobrobit zemlje nužno umjetno stvoriti konkurenciju i istovremeno napuniti iznenada osiromašenu državnu riznicu.
Kako to odmah učiniti? “Mladi reformatori” su zagovarali veliku privatizaciju.
“Privatizacija je put ka prosperitetu Rusije”, onda su govorili društvu, tako da nitko ne bi posumnjao u potpuno lažnu tezu. Zapravo, čak i danas se ona aktivno promiče. Privatnici su, kažu oni, uvijek učinkovitiji od države.
Što je ovdje prijevara? Kako bi se borili protiv štetočina, predlaže se spaljivanje čitave kuće. Ali ako je kuća puna žohara, taj se problem može riješiti na različite načine. Ako uzmete bacač plamena i zapalite gnijezdo insekata, žohari će nestati. O tome da će i sama kuća nestati zajedno s žoharima, savjetnik koji predlaže takvo “rješenje” ne govori.
Dakle, vratimo se privatizaciji. Privatna inicijativa je divna stvar koja se može i treba koristiti razvoju gospodarstva i zemlje. Istovremeno, privatna inicijativa savršeno koegzistira s državnim planiranjem, a privatni oblik vlasništva isključivo treba postojati s državom, unutar jedinstvenog ekonomskog prostora. Međutim, pogrešno je reći da “privatizacija” rješava problem oslobađanja privatne inicijative. Naprotiv, ona šteti svakoj iskrenoj i dobro planiranoj inicijativi privatnih poduzetnika.
Zapravo se u to jednostavno uvjeriti. Najlakše se zapitati je li u Kini provedena velika privatizacija, gdje je gospodarstvo bilo centralizirano kao u Sovjetskom Savezu? Odgovor je ne. Nije bilo u privatizacije u Kini. Ipak, Kina ima dobro razvijeno gospodarstvo koje je stvorilo ne samo unutarnju konkurenciju, već je uspjeli konkurirati vodećim ekonomijama svijeta u relativno kratkom povijesnom razdoblju.
Privatizacija bi prouzročila ogromnu štetu gospodarstvu i zbog toga Peking nikada nije pomišljao na takav korak.
Zato se dogodila na cijelom postsovjetskom prostoru, a privatizaciju su hitno proveli likovi kao što je Anatolij Čubais. Njihove aktivnosti su, za razliku od pravosuđa, već osudili povijest i “narodna ljubav”.
Želite li promijeniti politiku, prvo promijenite gospodarstvo. To su učinili ruski američki “partneri”, započinjući privatizaciju rukama “Chubaisa & Co.” početkom ’90-ih. Nakon toga je Rusija vrlo brzo izgubila političku neovisnost.
Čim je novi predsjednik Rusije Vladimir Putin krenuo prema povratku državne kontrole nad najvažnijim strateškim sektorima, čija je etapa bila i “pad” Hodorkovskog, mogućnost samostalnog djelovanja ruske države odmah se povećala.
Privatizacija je bila način prijenosa imovine socijalističke ekonomije u kapitalističke ruke. Pa? Ali, ne! Suština privatizacije uopće nije u ovome. Glavnu ulogu u promjeni gospodarstva zemlje ne igra privatizacija stanova ili podruma u susjednoj kući. Glavna stvar je prijenos u privatne ruke kontrole nad glavnim sektorima i poduzećima. I to u strane ruke, što se gotovo nikada ne spominje.
Zbog toga privatizacija nije ništa drugo nego politički prijenos kontrole nad imovinom zemlje u ruke drugih država, a sve se prikriva kao ekonomski proces.
Uvjeriti se u ispravnost ove teze opet nije teško. U prvoj fazi “privatizacije” se imovina predaje u “ruke” domaćih fizičkih i pravnih osoba, nakon čega se, nakon nekoliko godina, imovina prodaje “stranom investitoru”. Ima li išta jasnije od ovoga?
Ipak, zbog istine treba reći da, kao što je slučaj u medicini, lijek postaje otrov ovisno o dozi njegove uporabe. Kina je privlačila strani kapital za gospodarski razvoj. U čemu je razlika? U tome što je u Jeljcinovoj Rusiji odmah izgubljena kontrola nad cijelim industrijama. Tek tada su novi vlasnici, koji su uzimali imovinu tijekom prijevarnih “aukcijskih hipoteka”, počeli komunicirati sa zapadnim kapitalom. U Kini su svu “komunikaciju” u strateškim sektorima i pitanjima vodili ljudi koje je ovlastila država.
Na temelju općeg plana jačanja zemlje je kineska država planira stvoriti nove i razviti postojeće industrije. S tim ciljem je država privukla i kineske biznismene da češće sudjeluju u procesu, dok su se u isto vrijeme strogo kažnjavali dužnosnici koji su željeli profitirati od državne imovine.
Privatizacija sama po sebi ne stvara i nikada nije stvorila nova poduzeća i nova radna mjesta. To je iluzija. U najboljem slučaju će prodana tvornica će nastaviti raditi, a broj zaposlenih u njoj će ostati isti. Zbog same prodaje se gubi kontrola nad postojećom imovinom i ne dobiva se nova. U praksi je veliki broj poduzeća je zatvoren odmah ili neko vrijeme nakon privatizacije. Zbog toga se može reći da je privatizacija, koja je prema izjavama trebala povećati ekonomsku moć države, prirodno dovela do njenog slabljenja. To je sada pogoršano velikim problemima u situaciji kada Rusija pokušava obraniti svoje interese na međunarodnoj sceni. Očito je da je put kojim je išla Kina, odnosno nedostatkom privatizacije, azijskog diva učinio jakom i prosperitetnom zemljom.
Paradoks? Ne baš. Samo trebate ispravno shvatiti da verbalne deklaracije obično dovode do dijametralno suprotnih rezultata. Želite li zaista razviti privatnu inicijativu? Nastojte omogućiti mladim talentima da rade na svoju dobrobit, ali da istovremen poboljšavaju dobrobit cijele zemlje. Zatim zadržite obveznu državnu kontrolu i državno planiranje gospodarskog razvoja. I to je čitava mudrost.
Parafrazirajući Napoleona, možemo reći da ako ne hranimo svoje gospodarstvo, počet ćemo hraniti tuđe. I nakon nekog vremena će vaše gospodarstvo “hraniti” životni standard stranih zemalja, postajući samo tržište i teritorij za “plasiranje” kapitala, nakon čega, u ovom sustavu, slijedi obvezni izvoz profita i novca u inozemnu metropolu.
Dakle, suprotstavljanje države i privatnog vlasništva u modernoj ekonomiji dovodi do njenog slabljenja. Takav sukob onemogućava ispravan i brz razvoj. Zapravo, oni koji zagovaraju razvoj samo i isključivo države ili samo i isključivo privatnog vlasništva se mogu usporediti s onima koji bi predložili da se u području obrane razvijaju samo kopnene snage ili samo pomorska flota.
Rusija treba flotu, kopnene snage, raketne trupe i jake obavještajne službe, a sve su to dijelovi jedne cjeline koji se međusobno trebaju dopunjavati i tek tada ćemo dobiti pravu, modernu i snažnu obranu države. U ekonomiji je očigledno sve potpuno isto.
“Privatno je učinkovitije od države”? – Pogledajmo činjenice
Sada kada smo utvrdili da isključivost privatne inicijative nije dobra ni za jednu ekonomiju, ali i da je privatizacija po modelu kakav je proveden u svim bivšim planskim ekonomijama istočne Europe, ne samo u Sovjetskom Savezu, zapravo bila okupacija u političkom smislu, čemu se Rusija oduprla, prijeđimo na moderno doba.
Pridržavanje ideoloških načela i dogmi uvijek uzrokuje ekonomske gubitke, stagnaciju i druge tužne stvari. To vidimo u današnjem globalnom gospodarstvu, naizgled iz neočekivanog kuta. Zemlje koje su nedavno bile lideri slobodne trgovine i načela WTO danas su zagovornici sankcija, nametanja trgovinskih ograničenja, carina i povećanja carinskih tarifa. To se ne događa zato što je u Washington došao na vlast “freak” predsjednik, već zbog toga što ekonomska realnost gura SAD prema dvije važne stvari. Prva je vraćanje industrijske proizvodnje na svoj teritorij, a druga stvaranju široke potražnje za proizvodima proizvedenim u samim Sjedinjenim Državama. Ako SAD moraju odustati od ideoloških principa slobodne trgovine i “svijeta bez granica” kako bi postigle svoje ciljeve dominacije, Washington će mirno odbaciti vlastitu ideologiju.
I to je ispravan pristup, kao što je pokazala Kina, koja je odbacila ekonomske prakse Mao Ce Tunga, koji je i dalje otac i utemeljitelj Narodne Republike Kine.
Rusija se u gospodarstvu i dalje slijedi isključivo ideološke dogme. Budući da je prema Leninovoj prikladnoj izreci “politika najkoncentriraniji izraz ekonomije”, politika ruske države postaje ideološka. Tu se praktički ne razlikuje od Sovjetskog Saveza.
U Sovjetskom Savezu je glavni ideološki postulat u ekonomiji bio “odsustvo iskorištavanja čovjeka po čovjeku”, iz kojeg je izravno nastala potreba za državnom imovinom i vlasništvom nad svim sredstvima za proizvodnju. U isto vrijeme, zbog ideološke čistoće, moderna Rusija je omogućila privatne inicijative u gospodarstvu. U Sovjetskom Savezu nije bilo nemoguće otvoriti ni privatnu brijačnicu ili kafić, čak i ako bi svi članovi jedne obitelji morali raditi u njoj.
Ovaj pristup nije donio nikakve koristi. Štoviše, za vrijeme Staljina je poticana, često pretjerano, privatna inicijativa, što svjedoči postojanje oko 114 000 artela, “zadruga na dobrovoljnoj osnovi” koje su seljacima ipak omogućile da slobodno prodaju svoje proizvode. Sustav tržišta kolektivnih poljoprivrednih gospodarstava pokrivao je cijelu zemlju, a za njih su izgrađena prava remekdjela arhitekture, od kojih je jedno tržnica u Donjecku.
Nakon 1991. godine je jedna ideologija u ekonomskoj sferi zamijenjena drugom. Od tada pa do danas su liberali, koji drže ključne poluge u ekonomskoj sferi, nametnuli potpuno pogrešnu ideju da je “privatno uvijek učinkovitije od države”. Takva formulacija pitanja se po stupnju nedosljednosti ne razlikuje se od sovjetskog ideološkog pristupa. Reći da su država ili privatno vlasništvo bolji jedno od drugog je kao reći da je učinkovitija lijeva ili desna ruka istog tijela. Ali normalno zdravo tijelo treba obje ruke za zajedničke akcije. Ako je jedna od ruku izgubljena, onda već imamo osobu s ograničenim sposobnostima. Isto tako, tvrdoglavo pridržavanje ideoloških načela u gospodarstvu stvara “ekonomiju s invaliditetom”.
Kao i svaka ideologija, liberalna ideologija, koja tvrdi da je “privatnik bolji od države”, potiče određene akcije. Nacisti, koji su proglasili rasnu inferiornost Židova, Roma i Slavena, koji su govorili o krivnji komunista i Židova za probleme Njemačke, nakon tih verbalnih eskapada su se okrenuli planiranom istrebljenju ljudi. Ti monstruozni zločini bili su izravna posljedica nacističke ideologije. Štoviše, činjenicu da je njemačko gospodarstvo zbog toga pretrpjelo ogromne gubitke potpuno se ignorira. Na primjer, čak i za vrijeme Drugog svjetskog rata su vlakovi s ljudima koji su bili namijenjeni istrebljenju imali prednost čaki pred vojnim tranzitom. Na okupiranim teritorijima su Nijemci, slijedeći ideološke dogme, doveli su do razvoja tako snažnih partizanskih pokreta koji su nacistima odvukli desetke divizija od glavne.
Dakle, neizbježna posljedica ideološkog pristupa u modernoj ruskoj ekonomiji je stalna želja vlade Dmitrija Medvedeva da se nešto privatizira. Na prodaju se nudi profitabilna imovina države, koja svake godine svojim ekonomskim aktivnostima puni i državnu riznicu.
Izuzetno je važno naglasiti da je trenutni proračun Rusije u suficitu, što zapravo znači da nema potrebe za prodavati bilo što. 19 948 milijardi rubalja je prihodovna strana proračuna, 18 063 milijardi rubalja su rashodi. To znači da je uporna želja da se proda državna imovina uzrokovana isključivo ideološkim razlozima.
Neki dan je zamjenik ministra za gospodarski razvoj Maksim Oreškin, koji je dobio zasluženu javnu opomenu od predsjednika parlamenta Vjačeslava Volodina, dao izjavu o planovima privatizacije vlade Medvedeva. Oksana Tarasenko, zamjenica ministra, rekla je kako se prodaje državnih udjela u kompaniji Pomorskoj trgovačkoj luci Novorosijsk (NCSP) i Ujedinjenoj žitnoj kompaniji (OZK) ne bi trebale očekivati 2019., ali je dogovor oko Sovkomflota “moguć”.
Što je Sovkomflot? Doktor ekonomskih znanosti Valentin Katasonov podsjeća da je to najveća ruska brodarska tvrtka, jedna od najboljih na svijetu. Njezini su položaji posebno snažni u segmentu poduzeća u offshore transporta nafte i ukapljenog plina, uključujući u područjima s teškim ledenim uvjetima, kao i pružanju usluga u offshore istraživanjima i proizvodnji nafte i plina. Ovo je najveći svjetski vlasnik tankera ledolomaca. Ukupna flote tvrtke je 150 plovila, od čega jedna trećina visoke klase ledolomaca. To jest, Sovkomflot je stabilna i profitabilna tvrtka za čijim uslugama potražnja raste u cijelom svijetu, posebno s pokretanjem LNG projekata u Rusiji. Zašto prodati takvu imovinu, pita se Katasonov.
Stvarno, zašto? Uostalom, ako prodajete imovinu koja generira prihod vašem proračunu, onda ga gubite. Sljedeće godine će vaši prihodi biti sigurno manji, jer izgubili ste izvor dijela prihoda. Da, primi se novac od prodaje tvrtke, ali se on potroši, isplati u obliku socijalnih obveza, a prihodi države su se smanjili. Takav korak vas prisiljava da nešto prodate sljedeće godine. To znači da će se u sljedećoj godini prihodi još više smanjivati, a što više prodajete, više ćete morati nešto prodavati. Čini se da ekonomija i nije kvantna fizika, ako se dobro pojasni.
U isto vrijeme, priča da je ono što ste prodali nakon transakcije počelo bolje raditi, jer “privatno je učinkovitije od države”, puke su tlapnje. Zbog toga što je državna tvornica otišla u privatne ruke, država nije postala bolja. Prihod u riznicu je uvijek manji, jer su porezi uvijek samo dio dobiti. Dio, jer glavna dobit privatne organizacije ili osobe koja je kupila tvornicu u državnom vlasništvu nema nikakve veze s državnim proračunom.
Međutim, oprez. Ako je privatna inicijativa, znanjem i svojim sredstvima, stvorila novo poduzeće, situacija je radikalno drugačija. Stvorena su nova radna mjesta, a državna riznica prima poreze i prihode koje prije nije imala. Stoga bi u svakom pogledu trebalo poticati stvaranje novih poduzeća i na privatnu inicijativu, ali zaustaviti privatizaciju postojećih.
Ali ovdje se vraćamo tamo gdje smo počeli. Ideologiji. Želja vlade Medvedeva za privatizacijom posljedica ideologije liberalizma koja je štetna za Rusiju. Srećom, struktura vlasti u Rusiji je takva da bez zelenog svjetla parlamenta i ureda predsjednika to neće biti moguće provesti u djelo. Dmitrij Medvedev, koji u drugim pitanjima ponekad zna biti oštriji od samog Vladimira Putina, da ne spominjemo njegova savjetnika za ekonomiju Sergeja Glazjeva, kao da je ostao dosljedan idejama iz 2011. godine, kada govorio o svojoj viziji dobra za zemlju i vlastitih prioriteta u gospodarstvu.
“Moj izbor je drugačiji. U ruskom gospodarstvu dominiraju privatno poduzetništvo i privatni investitori. U tom kontekstu, vjerujem da je danas potrebno provesti niz novih koraka. Kakvih? Prvo, država ne treba tako velike količine imovine i vlada je podnijela prijedloge o rasporedu privatizacije velikih tvrtki. Provedba ovih planova je svakako nužna. Ali ti su planovi suviše skromni. Smatram opravdanim odbijanje kontrole, a u nekim slučajevima i blokiranje udjela u mnogim velikim tvrtkama koje su sada u državnom vlasništvu”, rekao je tada Medvedev.
Od tada je prošlo mnogo godina, ali ideološka privatizacija kao da je i dalje srž vladine politike. Kao i uvijek, nema argumentiranog odgovora na pitanje zašto bi privatne ruke plana “2019.–2021.” trebale biti bolje od privatnih ruku privatizacije “1992–1993”? Da zaključimo.
1. Danas u svijetu ideološke dogme u ekonomiji slijedi nekolicina zemalja i sve trpe gubitke i probleme. Lideri svjetske ekonomije pokazuju potpuno pragmatičan i neideološki pristup, bez obzira na njihovu političku boju.
2. Slijedeći liberalnu ideologiju se ruskoj ekonomiji u razvoju nanosi ozbiljna šteta. Glavna šteta za rusku državu bi bila uzrokovana nezaustavljivim, čisto ideološkim nastavkom privatizacije.
3. Privatizacija je način da se smanje državni prihodi, što dovodi do njene ovisnosti o prodaji nove imovine, a dugoročno će dovesti potrebe za uzimanjem kredita na Zapadu.
4. Privatizacija je način prijenosa kontrole nad našom imovinom u inozemstvo. Ruski gospodarstvenici neće moći sudjelovati u privatizaciji velikih poduzeća u državnom vlasništvu, a da ne spominjemo građane, zato se uvijek govori o “stranim ulagačima”.
5. Privatizacija, ako je proglašena blagoslovom na državnoj razini, potiče privatizaciju i na regionalnoj razini, što dužnosnike dovodi do iskušenja da jednostavno ukradu novac upravo pod krinkom “privatizacije”. Prodaja za novac, umjesto da se prodaje za realnu vrijednost je najčešći način nanošenja štete državnim interesima.
No, ovdje svim ruskim narodima treba postaviti jasno pitanje: žele li početi raditi, kao što rade Kinezi, kako bi se izbjegla prodaja onoga što su generacije njihovih djedova i očeva s velikim teškoćama gradile i stvorile ili se žele prepustiti kratkotrajnim čarima “lakog novca”, nakon čega slijedi odljev profita u inozemstvo i pad u bezdan dužničkog ropstva, što sa sobom nosi gubitak suvereniteta?
Mislim da se ovdje više govori o pravom modelu privatnog poduzetništva, kojeg ipak kontrolira država, ali ga ne financira i isključuje privatizacije. Bilo bi dobro da si Son of Alerik da truda da pomno pročita ovaj članak. jer mu je ovo omiljena tema.
lako je meni za rusiju. neznam što ćemo mi na balkanu sa ovim našim komunističko-robovlasničkim sustavom. rusija je previše ozbiljna država da joj mi držimo pridike oko gospodarstva. ozbiljne države imaju mehanizme zaštite državnih interesa I u uvjetima potpune privatizacije. recimo da je gazprom ili rosnjeft privatne tvrtke što bi se promjenilo za rusiju. ništa jer države poput rusije mogu preko naknada za korištenje prirodnih bogatstava ubirati profit. dakle država je ta koja diktira po kojoj cijeni se od nje otkupljuje nafta ili plin a preko toga ona utječe na prihode privatnih korporacija. meni su problem ovi kleptomani na balkanu gdje se čitavo stoljeće crpe prirodna bogatstva a narod sve siromašniji. kako netko u državi poput bih, gdje ima preko 50% nezaposlenih I gdje oni zaposleni dobivaju plaću 200 eura, može u državnim institucijama dobivati plaću od po 2.500 eura mjesečno. zar u takvim državama plaća u administraciji nebi trebala… Čitaj više »
Dečki dragi,sjećate se možda i najomiljenije parole neoliberalizma:” Maknite državu iz gospodarstva ” !! Ono što nisu glasno rekli je nastavak te rečenice koji glasi ” da mi preuzmemo i državu i gospodarstvo.Neoliberalizam je poput boljševičke revolucije I komunizma.ideologija smišljena za porobljavanje masa.Tamo su masama upravljali Partija i CK,a u neoliberalizmu imamo korporativnu diktaturu u kojoj masama iz pozadine upravljaju korporativni vlasnici.I nakon 100 godina u pozadini isti igrači i ista grupacija,samo su sredstva i alati za porobljavanje drugačiji.
Kad se malo bolje razmisli, nema ničeg ljepšeg za uprave državnih tvrtki od socijalizacije gubitaka. Recimo, u par godina s nekoliko tisuća radnika stvoriš nekoliko milijarda gubitaka, uzmeš taj novac od svih onih poduzeća koja su radila s profitom, od stanovništva kroz PDV, trošarine i ostale namete te saniraš gubitke. Državu onda imaš kao servis preko kojeg paraziti, loši, nesposobni isisavaju životnu snagu (i novac) od onih koji rade, stvaraju. Tako postavljena država je san snova svih partijaša, aparatčika, neradničke klateži koji ‘znaju’ da je za sve kriv neoliberalni kapitalizam, uključujući i raspad milog im samoupravljačkog polugladnog sistema. Idemo s primjerom broj 1. Tvrtka AD Plastik iz Solina je dio nekadašnje Jugoplastike. Privatna je tvrtka, privatizirana 2001. Sami zaposlenici su vlasnici oko 20% firme. Imaju svoje tvornice, osim u Solinu još u Rusiji, Rumunjskoj, Srbiji, Mađarskoj, ukupno osam tvornica u pet država. Prihod im je oko milijardu i sto milijuna… Čitaj više »
Najbolji stvarni primjer za datu tematiku je Cile. Kada je za vrijeme Allendea gospodarstvo bilo u drzavnim rukama, ljudi su zivjeli ispod praga siromaštva, Cile je bio najveci proizvodjac opiata u juznoj Americi a inflacija 200% godisnje. Nakon dolaska Pinochea i radikalne privatizacije cjelokupnog gospodarstva Cile postaje gospodarski tigar juzne Amerike, BDP im se duplira, inflacija pada na 2% godisnje te ujedno proizvodnja opijata i kriminal prakticki nestaju.
Franjo, vrati seee (Tahi) !
Idealna privreda bi bila privreda vođena potrebama društva koja bi proizvodila onoliko i onda određene robe koja je potrebna društvu. Ako se radi o izvozu onda bi se proizvodilo samo toliko da zaustavljanje izvoza iz bilo kog razloga (recimo sankcije) ne bi izazvalo velike probleme društvu. Taj ideal je vrlo teško ostvariv. “Planska privreda” (u kontroli države) je praktično isti oblik kao gore opisani sa tim da privredu vodi vladajuća politička struktura. To je realniji model ali ga vode političari… Državno-privatna varijanta je takođe dobar model gde postoji realna i zdrava konkurencija. Jedino što treba je obezbediti da konkurencija zaista bide realna i zdrava – što je verovatno teže ostvariti nego “društvenu privredu”. – Kritika ruskog pristupa privrednom razvoju stoji ako se ona posmatra “dvodimenzionalno” – na papiru. Ono što se u čisto ekonomskim analizama ne nalazi su političko-vojni pritisci. Zapad Kinu nikada do sada nije smatrao ozbiljnim konkurentom već… Čitaj više »
Da je liberalni fašizam samo umiveno robovlasništvo, nije uopće sporno. ono što se moramo zapitati je kako je moguće da ljudi bivaju opetovano preveslani u izglasavanje tog smeća na čelo države. Viđeno u Argentini ne tako davno. Ispada realno da prosječna ljudska ovca ima pamćenje amebe i svijest (logično,a čega drugog) ovce. Nedavno proživljene patnje se brzo zaborave, i povjerenje daje slijedećoj slatkorječivoj bud@li koja ih onda ponovno ošiša do gole kože. Potrebno je zaista maksimalno strpljenja da i dalje želiš pomoći tim ovcama bez pameti, i raditi za nihovo dobro, znajući da ti nisu u stanju reći ni hvala. Jedini što čovjeka veseli je da u trenucima promjena zanos ljudi traje dovoljno dugo da se stigne obračunati s neprijateljima naroda, i posložiti pristojan broj njih pred zid, dok se oni koji ostanu prikriveni ponovno ne razmašu i okrenu ovce na svoju stranu. Čovjek ipak treba biti zahvalan i za… Čitaj više »
Previse komplicirano . Hitler je to davno lijepo objasnio. Jaka drzava znaci jaku ekonomiju. Amerika je pocela propadati kad su bankari i burzovni mesetari postali mocniji od drzave. Rusija se za vrijeme staljina naglo razvijala dok je za vrijeme gorbacova pocela propadati. Mada je sistem pod obojicom bio isti. I juga je dobar primjer. Dok je Tito cvrsto drzao uzde ekonomija je cvjetala. Kad je ispustio krajem sedamdesetih sve je otislo kvragu.
Ocekivano odlican clanak, odlicnog autora.
Nazalost, tendecija, je okrupnjivanje kapitala, i to na najvisem nivou. Najbogatije i najmocnije korporacije (u privatnim rukama, naravno), su mocnije, i po prihodu jace od mnogih drzava. Privatni vlasnici, po definiciji gledaju samo svoj, privatni interes. Ljudi koji imaju stotine milijardi, zele jos (za sto?), opci interes ih ne zanima. Najavljeni TIPP sporazum trebao je legalizirati pravo multinacionalki, da tuze i da se sude sa suverenim drzavama. Ovo je jasno i glasno povratak, nisam siguran, na feudalizam, ili nesto jos gore. Malo je drzava, koje su prepoznale tendencije, a jos manje je onih koje zele ili mogu nesto uciniti da se zastite od nikad sitih, uvijek pohlepnih, najcesce, zlocinaca, koji vrte, doslovno, sve pare svijeta.
Svaka čast na analizi uspješnosti Kineske i Ruske ekonomije, ali bi daleko sretniji bio, da se autor pozabavio problemom u “ekonomijama” “država” nastalim raspadom Jugoslavije, analizom sadašnjeg stanja i eventualne mogućnosti za izlazak iz ovog ponora u koji i dalje propadamo. Da Kina nije pobila i na dugi rok pozatvarala pokvarene političare i gospodarstvenike nikada ne bi došla na ovu razinu. Nešto slično je u manjoj mjeri i Rusija učinila, (ali bez smaknuća pohlepnog ološa). Dokle god u Hrvatskoj sudski procesi traju u nedogled a korumpirano i lopovsko smeće prolazi nekažnjeno, mi nemamo šanse. Najveći problem ja vidim u samoj vlasti i vladi koja može NEKAŽNJENO donositi odluke koje su čista VELEIZDAJA a za koje bi u Kini bili SIGURNO smaknuti. Tu je i sudstvo gdje od dna do vrha vrvi korumpiranim ološem. Posljedično i izaslanici u saboru i vodstva stranaka znajući kako “sustav funkcionira”, ne mogu (i kad bi… Čitaj više »
Jedini ispravan potez koji politicari mogu povuci u ovom trenutku je povratak na drzavu blagostanja iz 70-ih i 80-ih sa svim ondasnjim ogranicenjima koja su se stavljali pred privatne biznise.Da budem jasniji, privatni biznis ni u jednom trenutku ne moze narasti toliko da predstavlja opasnost po drzavu (bilo koju),takodjer ne moze postati vlasnik nicega sto se smatra javnim (narodnim) vlasnistvom.
Zanimljivo je to, našim političarim su puna usta privatnog poduzetništva, zakona privatnog vlasništva prije svega itd itd, i tako ja sad želim biti privatnik-naftaš-plinar-rudar, imam zemlju u privatnom vlasništvu i u dubinama MOG privatnog vlasništva su nepregledne količine plina, nafte, zlata, dragog kamenja. Kada mogu početi sa eksploatacijom ? Ne, ne mogu, to je državno, trebam nekog tenisača-reketara da mi dozvoli da ja na svojoj zemlji zarađujem na mojoj nafti, plinu, zlatu, dijamantima !? pa kako to ako sve treba privatizirati. Ne bi ja imao ništa protiv da ta MOJA nafta bude državna i da se prodajom nafte financiraju bolnice, škole, gorivo za privredu i poljoprivredu doslovno besplatno ali to nije praksa. Što je to ? Sve više mi se čini da su izbori svake četri godine ništa drugo nego borba za privatiziranje svega unutar granice države te stjecanje osobne koristi bez ikakvog interesa za ostale u državi, tkz. narod.… Čitaj više »
Bilo je tu i ciste mrznje i zelje da se zatire sve „komunisticko“.
Gledao sam intervju sa Nemcovim.
– Drzavna preduzeca treba prodati, pokloniti, baciti.
– Zasto baciti?
– Da komunisti nemaju sta preuzeti ako se vrate.
To je bila osnovna zamisao. Tacka posle koje nema povratka. Jer ako komunisti i pobeduju na demokraticnim izborima ce preuzeti… sta? Nista, jer je sve privatno i u to se ne smeju mesati.
U „diktaturama“ kao sto je Rusija se mozda i moze nacionalizirati, uz osude o krsenju ljudskih prava i sankcije. Ali ako vukojebine, kao sto su Srbija ili Hrvatska, pokusavaju ce kapital skicati i praviti probleme, tako da niko ni ne razmislja o tome.
Dobar članak. Dobro zapažanje. Dobra analiza. Dobro objašnjeno.
Privatizacija je kompleksno pitanje i teśko je odradit, ne uvik, ali je često bolje ništa ne poduzimat.
Privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju proizvoda i usluga nije sporno, ali samo za područja koja nisu monopoli.
A najveći problem je privatizacija upravljanja centralnom bankom i privatizacija poslovnih banaka šta se u Hrvatskoj dogodilo 1994 jer da nije, ni oluje 1995 nebi bilo.
Sa mogućnośću distribucije novca odnosno usmjeravanja tokova novca postiže se to da se političarima daju zadaci kako bi donosili određene zakone koji su uglavnom protiv građana, a u korist onih koji vladaju nad novcem. Ako je iznad političara na vlasti neko ko želi da se neka tvrtka uništi onda će je političar uništit i joś na tome dobit mita sa druge strane.
Upravljanje novcem je pitanje svih pitanja i to nebi smilo bit privatno.
Dobar clanak a ovo sto cu napisati je samo komentar na zbivanja proteklih decenija na ovom prostoru a potaknut prethodnim textom Tesko je sagledati velicinu i znacaj politickog procesa kad si dio njega ,tada nedostaje nesto sto analiticari nazivaju ,,vremenski odmak ”. A kod novinara postoji tendencija ,,ovdje i sada” a o posljedicama kasnije ako bude bilo vremena.Ljudi u bivsoj drzavi uvijek su znali sta ih razdvaja ali rijetko je netko iskazivao interes za ono sto nas povezuje.Da li je to zajednicki jezik ,pismo ,ekonomija,brakovi medju ljudima ,obicaji etc.etc….Nisam nostalgicar i pesimist a i vecina ljudi koje poznajem .Pamtim kad me je otac odveo kod rodjaka u posjetu da mi pokaze STECAK U DVORISTU KUCE.Tada to nisam razumio ni shvatio sta je htio ,jednostavno mi je pokazao gdje su,, kamenovi”.Kasnije sam pokazao interes za KAMENJE i povijest (historiu) i poceo traziti po literaturi da saznam nesto vise o sebi i… Čitaj više »
Dobra ekonomija je samo ona ekonomija koja je odrziva …ona ekonomija koja nije odrziva nije dobra ekonomija Ekonomija je pojam za sebe a sistem koji upravlja ekonomijom je opet pojam za sebe .Gusarstvo i piratstvo nije nastalo u Americi nego u Omisu ,Opuzenu i na Hrvatskim otocima poglavito na Jadranu kad Amerika i Rusija nisu bile zaokruzene ni kao drzave ni kao politicki prostor .To je dio naseg nasljedstva to ja zovem neo liberalna turisticka ponuda .A proces privatizacije mozemo usporediti sa piratizacijom i gusarstvom sa sagledivim posljedicama tj,katastrofom lokalnih razmjera .Niko nije kriv sto mala ceta USKOKA ne mere stat na rep piratima gusarima i Hajducima.
Tamo jedino trebaju slušati Glazijeva i ni jednog drugog a pogotovo ne medvedeva no problem je što ne vlada Glazijev već braća od medvedeva.
privatizacija – poklananje dobrih firmi koje su bile napravljene u starim vremenima u vlastništvo politicarima, VIP-u i/ili “stranim ulagacima” za male pare.
Uvijek je najbolje ako država i privatni poduzetnici surađuju, odnosno ako im se interesi ne razilaze. Jedan moj poznanik ima tvornicu sa 200 zaposlenih u Njemačkoj. Pokrenuo ju je iz svoje male radionice davnih 70-ih. Čovjek proizvodi zaštitu od vjetra, sunca i kiše za automobile, što vožnju čini ugodnijom i lakšom. Vlasnik je 26 patenata i sve je izgradio sam svojom vlastitom inicijativom. Državi je samo važno da njegovih 200 zaposlenih plaćaju porez i sve ostale socijalne iznose, te da njegovo poduzeće ostvaruje dobit i plaća porez. Kako vidimo, privatna inicijativa u suradnji sa državom daje najbolje rezultate. Država je tu da stvori što je moguće bolje okvirne uvjete za poslovanje. Nažalost, znamo da to nije uvijek tako.
Moran konstantirati da je Son of Alerik najblizi istini, ne slazen se uvik s njim, ali naveja je konkretan primjer Plastike i TLM-a koji zorno pokazuju da drzava nije uvik i u svim poslovima najbolja opcija! U biti, mozda bi idealna kombinacija bila da drzava drzi strateske grane – energiju, vodu, šume, NP, i – financije, a proizvodnju i usluge uredno privatno vlasnistvo! E sad, zasto je Adam Smith ili glupan ili lazljivac? Zbog ljudske pohlepe! Prevelika moc drzavnika vodi gusenju slobode i diktaturi, dok prevelika moc korporacija vodi u korporativni fašizam! Pa i Milton Friedman je to obrazlozija jos 70-ih… Dakle – nekakva cvrsta, stabilna drzava sa urednim slobodama za privatni sektor, ali uz uvjet da je korupcija u drzavi na nultoj razini! Ovo je vjerojatno utopija UPRAVO zbog ljudske pohlepe, di ce pare bušiti i tamo di burgija nemože!
Ovo je …citat iz Bhagavad Gite… samo za ljubitelje neo liberalizma i slicnih,, idejnih rjesenja ” u politici i drustvu opcenito
…Ako budeš ubijen, zadobit ćeš raj; ako pobijediš, uživat ćeš zemaljske radosti; stoga ustani, o Kuntin sine, i odluči se za borbu. Držeći se podjednako u radosti i bolu; u dobitku i gubitku, u pobjedi i porazu, pripremi se za borbu i tako nećeš dopasti u grijeh.Tvoja je dužnost da radiš, a nikako rezultat rada; neka nikada osobna korist ne bude pokretač tvoje aktivnosti, ali nemoj nikada pasti u neaktivnost. Stojeći , odbacivši privrženost, , radi bez obzira na uspjeh ili neuspjeh….Nas narod bi rekao ,,Radi vole kad nemas skole”…moje osobno misljenje i nekih drugih osoba definirano je ovim rijecima,,,Znanje nema komplexe vrijednosti,ako si spoznao znas ako nisi neznas…
neoliberalnu ideologiju, turbokapitalizam, špekulativni virtualni kockarski kapitalizam na burzama.. sve je to izmislila rotšildsko-rokefelerovska ciobankarska lihvarska mafija, vlasnici FED-a, vlasnici SAD-a, vlasnici UN-a, vlasnici EU…. I svi mi, koji smo odrasli u nekadašnjoj Jugoslaviji, ranije smo bili naivni, vjerujući, da će samom privatizacijom i samim prelaskom sa socijalističke državne ekonomije na kapitalističku, preko noći, doći totalno blagostanje i bogatstvo kao u Njemačkoj, Danskoj, Austriji, itd… malo sutra Ustvari, rezultat tog blagostanja koje je postignuto u sjeverozapadnoj Europi, bila je razumna takozvana “socijalna tržišna ekonomija”. Koja je vladala u tim državama od 1945. do negdje sredine 90-ih godina. Jedan od autora te ekonomije, bio je tvorac njemačkog gospodarskog čuda nakon rata, Ludwig Erhard, ministar gospodarstva dugogodišnjeg poslijeratnog kancelara Adenauera ( 5 mandata i ukupno 20 godina na vlasti!!) i kasnije i sam kancelar Njemačke sredinom 60-ih godina. Parola Erharda bila je “blagostanje za sve”. “socijalna tržišna ekonomija”. bila je kapitalistička ekonomija,… Čitaj više »
A da malo pojednostavimo računicu. Ako su na jednoj strani oni koji posjeduju sredstva za proizvodnju, a na drugoj šljakeri. Pitam vas kako će obje skupine pokriti svoje troškove i ostvariti profit (štednju) ako posluju putem robno-novčane razmjene. Pa da imaš i najveće umove na svijetu, prvo moraš riješiti mogućnost da svi rade pozitivno. Bez obzira tko ima sredstva za proizvodnju. Čak ni radničko dioničarstvo tu nije faktor rješenja nego samo faktor manjeg socijalnog raslojavanja, ali tek kada rješimo isplativost posla.
Za crvene menadzere na ovim prostorima je super kad je sto vise drzavno.Malo istine i cinjenica nebi skodilo.Koje privatiziro,kosu tajkuni,ko je za sitnis prisvojijo nekretnine.Sada djece crveni se smiju malim ljudima ,vi selite a micemo uzivat dar partije.