“Problem 2024.” i tranzicija vlasti u Rusiji nakon Putina

Ubrzo nakon što je Dmitrij Medvedev izabran za predsjednika Rusije u proljeće 2008. godine, nekoliko desetaka ljudi iz najvišeg državnog vrha okupilo se na neformalnom prijemu u palači u Kremlju. U želji da ugode i starom i novom šefu države, jedan od nazočnih je govorio kako dobro što Rusija sada ima dva predsjednika! Ali pokušaj da laskanja nije uspio. Svjedok ove je Mihailu Rostovskom rekao kako je odlazeći šef države Vladimir Putin čeličnim glasom rekao: “U Rusiji može biti samo jedan predsjednik!”

U članku za Moskovski Komsomolec Mihail Rostovski piše da, što je bliži kraj predsjedničke vlasti Putina 2024. godine, to je veće uvjerenje mnogih predstavnika ruske političke elite da Vladimir Vladimirovič nigdje neće otići.

U glavama naših službenika i poslovnih elita vlada ideja da ne možete jednostavno uzeti i ostaviti vlast. Svi su uvjereni da će uoči sljedećih predsjedničkih izbora Kremlj sigurno smisliti neki lukavi trik kao što je parlamentarna republika, uvođenje kolegijalnog sustava upravljanja temeljenog na Državnom vijeću ili ujedinjenje s Bjelorusijom. No, vrijedi li “kolektivnu mudrost” ruske političke elite uzeti za konačnu istinu?

Moja komunikacija sa stručnjacima i članovima Putinova najbližeg kruga me dovela do neočekivanog zaključka da šef države 2024. ništa neće prilagoditi sebi. Promjena vlasti u Rusiji će se održati se u strogom skladu sa shemom propisanom u sadašnjem Ustavu.

No, to ne znači da će promjena u Kremlju za zemlju biti “šetnja kroz prirodu”. Čak i uz najpovoljniji razvoj događaja, proces kojeg stručnjaci nazivaju “tranzicija vlasti” pretvorit će se u tešku, nervoznu i potpuno nepredvidivu političku dramu za Rusiju, i to u dramu u kojoj je Putin osuđen na ključnu ulogu.

Na šinama ravno u ocean

U memoarima poznatog londonskog političkog novinara prošlog stoljeća Arthura Butlera sam naišao na zabavnu priču iz života zastupnika britanskog parlamenta Arthura Palmera.

Po zanimanju inženjer, Arthur Palmer izabran je u parlament 1945. i brzo je stekao reputaciju briljantnog stručnjaka u svim pitanjima vezanim za energiju i grijanje. Kolege, uključujući i ministre, željno su mu se obraćale za savjet. Ali prijedlozi da se Palmer pridruži samoj vladi nisu stizali. Ali jednom je došao njegov trenutak.

Arthura Palmera je potražila premijerova osobna tajnica i rekla da ga šef države želi odmah vidjeti. U stanju radosnog iščekivanja, zastupnik je ušao u premijersku kancelariju i čuo od Clementa Attleea, koji je obnašao premijersku dužnost: “Ah, Palmer, drago mi je što si došao. Imam pokvarenu bateriju za grijanje i nitko je ne može popraviti. Možete li pomoći?” Arthur Palmer je pomogao premijeru, ali nije postao ministar.

Počevši razrađivati temu “Problema 2024.”, isprva sam se osjećao kao Arthur Palmer u uredu premijera Attleea. Očekivao sam da ću od sugovornika čuti potvrdu važnosti moje teme, ali umjesto toga sam naišao na pristojnu zbunjenost. Kao, trčite li, prijatelju, brže od motora? I nije li vam bolje da dođete malo kasnije, a ne da radimo dvije ili tri godine stare reklame?

“Ne razmatra se mogućnosti tranzicije vlasti“, čuo sam u visokom uredu u Kremlju.

“Problem 2024.” u ruskoj javnoj svijesti uopće nije prisutan”, rekao mi je generalni direktor sociološke službe VTsIOM Valerij Fedorov.

“Građani zemlje su sada preokupirani aktualnijim pitanjima oko nasljedstva, mirovinske reforme i shvaćanja da u bliskoj budućnosti neće biti značajnog gospodarskog rasta”, dodao je Fedorov.

Potpuno suglasan sa svim navedenim, ipak to prihvaćam s velikom rezervom. Pitanje tranzicije vlasti koje nedostaje u našoj javnoj svijesti snažno je prisutno u našoj podsvijesti. Ono neprimjetno truje naš život, sužava horizonte planiranja i jedan je od nesvjesnih, ali najvažnijih razloga trenutnog slabog društvenog blagostanja zemlje. A to se tiče svih, onih koji još uvijek podržavaju Putina i onih koji su ravnodušni prema njemu. Čak i onih s oporbenim stavovima. Stvar nije u samom Putinu, stvar je u karakteristikama stvarne izgradnje ruskog političkog sustava.

Kao djetetu su mi čitali fikcijski roman engleskog pisca Christophera Priesta “Prevrnut svijet”. Glavni lik ove knjige, Gelvard Mann, živi u gradu koji se neprestano kreće šinama od juga prema sjeveru. Grad ne može zaustaviti svoje kretanje zbog posebne geomagnetske situacije na planeti. Ali jednom dolazi trenutak kada grad ne može nastaviti svoje kretanje na sjever na uobičajeni način i položene tračnice ulaze u ocean.

Sadašnji ruski politički model sada je u vrlo sličnoj situaciji i za pet godina će se također “odmoriti u oceanu”.

“Politička stabilnost u zemlji je izgrađena na visokom rejtingu Putina. Ovo je nesporna činjenica. S gubitkom ove visoke ocjene, situacija u državi lako može zalutati”, rekao mi je jedan visoki ruski dužnosnik.

Ali što će se dogoditi ako se visoki rejting “jamca stabilnosti” ukloni iz političkog sustava? Kako je iskreno priznao moj sugovornik, tada ruska politička struktura “ostaje bez grebena”.

Čini se da rješenje ovog problema leži na površini. Dovoljno je slijediti put brojnih vođa zemalja Zajednice nezavisnih država i zemalja trećeg svijeta koje su proširile svoj ustavni “rok trajanja”. Ali zbog složenosti različitih faktora, ova opcija je kategorički neprihvatljiva, za samog Putina i za Rusiju.

“Moje osobno mišljenje je da se ništa neće moći prilagoditi Putinu i on sam to neće učiniti”, nastavio je jedan visoki dužnosnik iz Kremlja koji mi je dao svoju viziju situacije.

“Godine 2008. je mogao trepnuti okom i Ustav bi se odmah promijenio. Da je Putin htio ukloniti ustavno ograničenje broja predsjedničkih mandata za jednu osobu, učinio bi to davno. Činjenica da to nije učinio jasno pokazuje da on to ne želi”, rekao je sugovornik Mihaila Rostovskog.

Rostovski se slaže sa sličnom procjenom, jer se podudara s time kako on razumije “psihološku sliku osobnosti” Vladimira Putina.

“Tko je gospodin Putin?“, bilo je pitanje postavljeno na forumu u Davosu u siječnju 2000. godine, a pokušaji da se pronađe odgovor doveli su do stvaranja jednog sasvim novog žanra političke znanosti.

Jedan od najuspješnijih nedavnih primjera ovog žanra je nedavna izjava poznatog politologa Jevgenija Minčenka:

“Putin ima određeni opći osjećaj svoje misije. Grubo govoreći, došao je s misijom da spasi Rusiju i on ovu misiju ostvaruje. U okruženju koje se brzo mijenja i nepredvidivim vanjskim trendovima, on pokušava povećati stabilnost sustava onako kako on to razumije. I, naravno, on u velikoj mjeri, nema održivu filozofiju i što bi ona trebala biti”, rekao je Minčenko.

“Putin je pokušao različite mogućnosti. Isprva je postojala opcija “Rusija kao dio globalnog Zapada”, ali se onda pokazalo da globalni Zapad nije prihvatio ovaj projekt. Tada se pojavila opcija “Rusija kao regionalna sila sa svjetskim ambicijama”, to jest, ono što sada radi predsjednik. Ali to po mom mišljenju nije holistički koncept”, tvrdi Jevgenij Minčenko.

Mihail Rostovski se slaže sa svime, osim u točki o Putinovom nedostatku “održive filozofije”. S njegove točke gledišta, sve što je Jevgenij Minčenko opisao vrijedi smatrati holističkim konceptom. Zbog “spašavanja i povećanja moći Rusije” Putin je spreman na bilo kakve žrtve, uključujući žrtvovanje osobnog plana. Godine 2024. će Putin morati prinijeti upravo takvu žrtvu.

Tijekom rasprave u britanskom parlamentu u svibnju 1940. se bivši šef vlade David Lloyd George obratio se tadašnjem premijeru Nevilleu Chamberlainu riječima: “Premijer nas je pozvao da se žrtvujemo. Svečano izjavljujem da on sam može dati primjer u tom pogledu i žrtvovati mjesto koje sada zauzima!”

Usporediti Putina i sudionika Münchenskog sporazuma s Hitlerom Nevilleom Chamberlainom duboko je manjkav posao. Ali još uvijek insistiram na mojoj misli da riječi Davida Lloyda Georgea vrlo precizno opisuju situaciju u kojoj će se Vladimir Putin naći 2024. godine.

Irina Lukjanova, poznata ruska književnica i učiteljica, jednom je u jednom intervjuu rekla: “Jedna od glavnih zadaća roditelja je da postanu nepotrebni za svoje dijete. Kako mogu biti nepotrebni, pitate. Majka i otac trebaju dijete u bilo kojoj dobi. Ali je zadatak svakog roditelja da podignu osobu koja može postojati bez nas.”

Isto vrijedi i za sadašnju rusku politiku.

Putin ne može ne shvatiti vezu između njegovog osobnog rejtinga i političke stabilnosti u zemlji koji ima svoje slabosti. Putin ne može a da ne shvati da će prije ili kasnije ta “pupčana vrpca” morati biti prekinuta. Kraj njegova predsjedanja 2024. će bit će idealan trenutak za takav razlaz.”

Putinov odabir

Kada je general George Washington bio zapovjednik vojske američkih pobunjenika protiv Londona, ponuđeno mu je da pretvori Ameriku u monarhiju i postane njezin kralj. Washington je ljutito odbacio je taj prijedlog. Kada je general Washington izabran za prvog predsjednika Sjedinjenih Država, preporučeno mu je da preuzme titulu “Njegovo Visočanstvo predsjednik”. Umjesto toga, vođa novorođene države odlučio se za prozaičan izraz “gospodin predsjednik”. Kada je George Washington dva puta bio predsjednik, američka politička elita je očekivala da ide na treći mandat. Umjesto toga, Washington je dobrovoljno dao ostavku na mjesto šefa države i povukao se na svoje imanje.

Sve ove činjenice iz povijesti našeg “glavnog protivnika” izravno su povezane s trenutnom ruskom političkom realnošću. Svaka osoba koja uopće razumije rusku politiku sigurno će vam reći da je glavna nesreća Rusije nedostatak razvijenih i stabilnih političkih institucija.

No institucije mogu nastati samo kroz tradiciju, a tradicije se temelje na presedanima. U slučaju Sjedinjenih Država, prvi predsjednik zemlje, George Washington, bio je otac mnogih takvih presedana. U slučaju moderne Rusije, takva uloga pada na prvog i četvrtog ruskog predsjednika – Vladimira Putina.

Naravno, ne smijemo zaboraviti da je prije Putina bio Boris Jeljcin, koji je dobrovoljno i prijevremeno odbio “Monomahov šešir” u prosincu 1999. No, Jeljcin je sve svoje fizičke i političke resurse potrošio prije njegova formalnog odlaska s vlasti. Za Putina se to ne može reći.

Ako isključimo mogućnost nečeg posve neočekivanog, jer svi hodamo pod istim nebeskim svodom,  u proljeće 2024. godine će 71-godišnji Vladimir Vladimirovič dalje biti u savršenoj fizičkoj i političkoj formi. Prijenos ovlasti apsolutno sposobnog predsjednika na nasljednika u strogom skladu s Ustavom stvara doista značajan presedan – presedan kojeg će se kasnije vrlo teško zaobići.

Naravno, teško ne znači da i to nije moguće. No nedavna politička povijest naše zemlje pokazuje da smo u stanju asimilirati i imati dobre presedane. Od 1917. do 1957. je postojalo “pravilo” u našoj politici da je svaki pobjednički vrhovni vođa fizički lomio svoje poražene suparnike.

Prema tom “pravilu” je Nikita Hruščov imao moralno pravo upucati članove “antipartijske skupine” Molotova, Malenkova i Kaganoviča koji su ga pokušali zbaciti. Ali Hruščov ih je poslao u počasno političko progonstvo. Jednostavno rješenje i jedan presedan, a koliko života je spašeno?

Hruščov je stvorio presedan koji se dugo smatrao novim pravilom, ovaj put bez ikakvih citata. Stvarajući presedan za civiliziranu i ustavnu promjenu vlasti, Putin će pružiti još značajniju uslugu zemlji i snažno je gurnuti naprijed.

Netko može dobiti dojam da ovdje govorim o stvarima koje se odnose samo na malu skupinu liberalne inteligencije metropole. Ali ovaj dojam je u velikoj mjeri pogrešan.

“Je li promjena vlasti u strogom skladu s Ustavom građanima važna?”, upitao sam šefa VTsIOM-a Valerija Fedorova, očekujući odgovor “ne”.

No, Valerij Fedorov me je ozbiljno iznenadio i rekao: “Promjena vlasti u vremenskom okviru predviđenom Ustavom u očima ruskog društva ima vrlo važnu i bezuvjetnu vrijednost. Sve političke korake koji bi se mogli protumačiti kao cinični pokušaji manipuliranja Ustavom stanovnici zemlje doživljavaju vrlo loše.”

Drugim riječima, situacija je zrela. Rusko društvo se boji života bez jamstva stabilnosti koji um daje Putin, ali priznaje potrebu da nakon pet godina siđe s uobičajenih tračnica i savlada ocean.

A sada, snizimo razinu patosa pogledajmo kako “civilizirana i ustavna promjena vlasti” izgleda na papiru,

“Putinov politički utjecaj u Rusiji je posljedica ne samo njegove pozicije predsjednika, već i njegovog neformalnog autoriteta. Ta se ovlast, kao ni funkcije jamca političke stabilnosti,  ne može automatski naslijediti. Moguće je osigurati izbor nasljednika, ali da bi se na njega prenio sav Putinov politički potencijal, to je problem kojeg treba smatrati prvom ozbiljnom preprekom u “glatkom” prijenosu vlasti u Rusiji.

U razdoblju od 2008. do 2011. se ova prepreka pokazala nepremostivom. Ako gledate iz sadašnjosti u prošlost, tijek povijesti često nema alternativu. Mnogi u Rusiji to već smatraju aksiomom i da je, nakon što je završio svoja dva prva četverogodišnja predsjednička mandata, Putin predao predsjedništvo Medvedevu kako bi se vratio 2012. i ponovno krenuo svojim putem.

No, prava priča o predsjedništvu Medvedeva je mnogo dramatičnija. Kao što je prije nekoliko godina, s mješavinom oduševljenja i divljenja, jedan od najbližih suradnika Putina rekao: “Šef je stvarno bio spreman dati vlast Medvedevu!”

Međutim, ta je spremnost trajala samo do trenutka kada Putin nije čvrsto zaključio da novi predsjednik ne vuče ostale i da će se morati vratiti “na galiju”.

U novoj fazi povijesti takvu slobodu Putin više neće imati, jer će mu put do predsjedništva biti zatvoren. Međutim, Vladimir Vladimirovič neće slijediti ni primjer Georgea Washingtona i “povući se na imanje”.

U toj sutrašnjici, odnosno danu poslije političke stvarnosti, Putin će morati pronaći delikatnu ravnotežu između dva jednako usmjerena zadatka. Naime, još neko vrijeme će morati ostati u ruskoj politici, u jednom ili drugom obliku, kako bi se smanjio potencijalni traumatski učinak promjene u Kremlju, kako bi se održala stabilnost i osigurao kontinuitet vlasti. Ali u isto vrijeme, Putin ne bi trebao spriječiti njegovog nasljednika da “otkrije” da promjena vlasti 2024. zapravo znači promjenu moći.

Kako će Putin i njegov nasljednik na mjestu predsjednika proći između Scile i Haribde? Malo je vjerojatno da će nam Vladimir Vladimirovič uskoro otkriti svoja razmišljanja o tom pitanju.

Ali evo mojih misli. Stari i novi predsjednik će najvjerojatnije morati proći kroz tjesnac u atmosferi politički i ekonomski prilično olujnog vremena, piše Mihail Rostovski.

Sučeljavanje sa Zapadom do 2024. sigurno neće završiti. Amerika neće napustiti svoju strategiju ekonomskog davljenja zemlje koja, s gledišta Washingtona, pokušava preokrenuti rezultate Hladnog rata. To će onemogućiti Kremlj da odustane od svog trenutnog gospodarskog kursa.

Koja je njegova glavna bit? Ne u naglasku na dosljedno povećanje životnog standarda građana, kao što je bio slučaj u razdoblju prije Krima. Počevši od 2014. godine, ruske vlasti se prinudno klade na očuvanje ekonomskih resursa dostupnih riznici, inače Moskva jednostavno ne bi imala šanse da se odupre napadu Zapada koji je dizajniran na principu “mi ćemo ih odvesti u smrt”.

Takva namjerno oštra ekonomska politika predsjednika i vlade koju zastupaju Medvedev i Siluanov neće dovesti do kolapsa popularnosti vlade. Kao što je Valerij Fedorov s pravom primijetio, “ljudi shvaćaju da Putin ne laže kad kaže da okolo ima previše neprijatelja”.

Ali takav ekonomski kurs neće pridonijeti ni porastu popularnosti vlasti. Do sljedećih predsjedničkih izbora politička, ekonomska, socijalna i moralna situacija u Rusiji će biti vrlo teška. Vladimir Putin će morati ostaviti predsjednika u sjeni univerzalnih emocija.

Nitko neće biti dirnut, i nema potrebe. Tranzicija vlasti bit će za Rusiju test snage, iz kojeg se mora izvući, a da ne krene putem samouništenja.

Da sam sanjar, želio bih 2024. vidjeti doista konkurentne predsjedničke izbore uz sudjelovanje i šanse za osvajanje mandata vrijedne oporbene ličnosti. Ali ja sam realist i zato mislim da sljedeći predsjednik Rusije može doći samo iz “Putinovog kaputa” i iz političkog sustava kojeg je on izgradio.

Neki ljudi vole ovaj sustav, a nekima se on ne sviđa. Ali ni jedno ni drugo nije važno. Važno je da je sustav kojeg je Putin izgradio u doglednoj budućnosti neodvojiv od okvira koji zemlju čuva u jednoj državi.

Politički analitičar Abbas Gallyamov, koji je krajnje kritičan prema sadašnjim ruskim vlastima, ogorčeno je rekao: “Prije svega, političko slabljenje režima neće dovesti do jačanja demokracije, nego do smanjenja stupnja kontrole sustava. Razina kaosa će se povećati, Rusija će se godinama povećavati i sve više podsjećati na afričku “propalu državu”.

“Umjesto institucija, postojat će klanovi koji trajno između sebe dijele energetske resurse i financijske tokove. Nitko neće regulirati njihovo ponašanje. Stupanj zaštite običnog građanina od samovolje se u ovoj situaciji ne povećava, već slabi”, tvrdi Gallyamov.

“Ovo je scenarij noćne more onoga što se može dogoditi u Rusiji u slučaju neuspjele tranzicije vlasti 2024. Noćna mora, ali, nažalost, prilično realistična”, kaže Rostovski.

Kako napraviti da ovaj realizam ostane samo teorija i strašne priče stručnjaka? Visoki dužnosnik iz Kremlja nedavno mi je rekao: “U zemlji raste zahtjev za socijalnom pravdom i njenom autentičnošću”.

Jako sam zadovoljan što Kremlj to razumije i nadam se da će se buduća tranzicija vlasti u Rusiji provoditi na principima “autentičnosti”. Bilo kakva laž, bilo kakvi pokušaji prevare, pribjegavanje trikovima kao što je parlamentarna republika neće samo biti lože prihvaćeni u društvu, nego će Rusiju gurnuti u teška vremena.

Kao što sam napisao na početku ovog članka, sada “Problema 2024.” nije posebno aktualan u zemlji. Ali to je privremeno. Što nam bude bliža 2024. godina, to će u društvu biti više rasprave, sporova i bolnih razmišljanja o ovoj temi. Različiti politički akteru će u javnu sferu baciti imena raznih “kandidata za nasljednike” i nuditi vlastite recepte za rješavanje problema tranzicije vlasti. Mnogi će to nuditi, ali će samo jedan morati odlučiti – Vladimir Vladimirovič Putin. Vjerujem da će učiniti pravu stvar. Vođa s tako izraženim osjećajem svoje povijesne misije ne može upropastiti svoju zemlju. Čekamo trenutak kada će to dokazati – 2024. godine”, zaključio je Mihail Rostovski.

MK | Михаил Ростовский