Prof. dr. Aleksa Milojević: “Stranci su uspostavili veoma izazovan, privlačan privredni sistem za domaću izdaju”

Prenosimo u cijelosti intervju s profesorom Aleksom Milojević, kojeg je dao za portal eTrafika o ekonomskom stanju Republike Srpske, kao i Bosne i Hercegovine koja je pod punim stranim protektoratom. Bosnu i Hercegovini muči identičan monetarni problem koji muči večinu država svijeta. Pročitajte odličan intervju s profesorom Aleksom Milojevićem.

Vaš komentar na najnovije tvrdnje premijera RS Radovana Viškovića da je Republika Srpska, po ekonomskim pokazateljima, odmah iza Srbije?

Prof. dr. Aleksa Milojević: Da nije premijer, tvrdnje Radovana Viškovića  da je Republika Srpska, po ekonomksim pokazateljima odmah iza Srbije, bilo bi suvišno komentarisati.

Niti je RS odmah iza Srbije niti je Srbija neki svijetao primjer na kojeg se treba ugledati. Prije bi se reklo da bi se trebalo kloniti puta kojim ide Srbija. Koji je, na žalost, zajednički put svih bivših jugoslovensih republika samo izgleda da Srbija prednjači na tom putu. Na putu rasprodaje zemlje strancima što se kratkoročno pokazuje kao razvoj. To Vam je kao kada bi masovno sjekli šumu to rasprodavali i prikazivali to kao razvoj, kao bogatstvo. Ne gledajući na golet koja slijedi, koja ostaje.

Vlast u Srbiji i ne radi ništa drugo nego rasprodaje svoja prirodna bogatstva i svoju jeftinu radnu snagu. Rasprodaje narod. Hvaleći se stranim investicijama koje donose razvoj. Kojima se ne postavljaju bilo kakva ograničenja. Koje se bogato finansijski i na drugi način, pomažu. Što je pouzdan način uništenja domaće privrede

Sadašnje razvijene zemlje su, u vrijeme svog ekonomskog uspinjanja, smatrale da su slobodno tržište i strane investicije dva najveća ekonomska otrova od kojih su se žastko branile.

Amerika se skoro 130 godina, sve do pred Drugi svjetski rat, štitila carinama i do 200% i tako ekonomski napredovala. Što se odnosi na sve današnje razvijene zemlje. Sve su one  odnjegovale svoje privrede na visokim carinskim i drugim zaštitama i na sprečavanju stranih investicija.

Amerika nije dozvoljavala da strano vlasništvo u bankama prijeđe 30%. Strani vlasnici akcija nisu imali pravo glasa i samo su američki državljani mogli biti direktori banaka.

Strani investitori nisu imali prstup djelatnostima od strateškog značaja. Posebno u korištenju prirodnih borgatstava. Kompanijama u kojima je učešće stranog kapitala bilo  veće od 20% nije dozvoljeno da kupuju zemlju.

Da bi dobile odobrenje strane kompanije su morale da donose visoke thnologije, da se snabdijevaju iz lokalnih izvora i da izvoze.

Kada je ,,Nissan,, otvorio fabriku automobila u Velikoj Britaniji 1981. godine morao je da preuzme obavezu da će nabavke od lokalnih proizvođača iznositi čak 80%.

U Japanu su vladale još drastičnije zabrane. U mnogim,,vitalnim,, granama strane investicije su bile zabranjene.

Da je Japan otvorio granice automobila i da je pustio slobodu stranih investicija nikada ne bi imao svoju Toyotu. Umjesto toga država je strpljivo investirala 40 godina i štitila je carinama dok je nije podigla na potreban nivo. Slično se odnosi na sve današnje razvijene zemlje.

Strane investicije moraju da budu tako regulisane da podstiču razvoj domaće privrede, da joj služe, a ne da je svojom premoći guše, uništavaju. Kako vrijeme prolazi mora sve više da bude domaće a sve manje inostrane privrede, inostranih investicija. Što nije slučaj sa Srbijom a i sa nama.

Svoje nekadašnje ekonomske otrove današnji razvijeni  preporučuju manje razvijenim kao spasonosne lijekove. Prisiljavajući ih na njihovu masovnu upotrebu. Otrov kao lijek. To je suština ekonomske politike današnjih razvijenim prema manje razvijenim.

Milorad Dodik takođe je izjavio da se mladi i obrazovani ljudi u sve većem broju vraćaju u RS, jer, kako reče, ovdje imaju bolje uslove za napredovanje nego na Zapadu.

Prof. dr. Aleksa Milojević: Izjava Milorada Dodika, da se mladi vraćaju sa Zapada jer su se ovdje stekli,on misli  i njegovom zaslugom, bolji uslovi toliko je besmislena i neosnovana da je svaki komentar suvišan. On to tako govori dok povorka najsposobnijih u odlasku narasta i dok 80% omladine izjavljuje  da želi da napusti ovu zemlju, ne čak ni samo iz ekonomskih razloga. Nego zbog opštih društvenih. Zbog nepodnošljivosti političkog despotizma, zahtijevanog političkog podaništva, koji ne dozvoljava da se živi od rada i čestitosti. Od ljudskosti. Zbog svakojakih zavada i opšte nesigurnosti. Zbog potpunog poništenja čovjeka i njegovih vrijednosti.

Na tvrdnje brojnih ekonomskih stručnjaka da je Srpska prezadužena, te da nam, uz ovakvo vođenje ekonomske politike, slijedi neminovni bankrot, vlasti uporno odgovoraju da to nije tačno, kao i da su sve zemlje u regiji, pa i u Evropi, mnogo zaduženije od RS. Šta je istina?

Prof. dr. Aleksa Milojević: Obzirom da je ekonomija racionalno bavljenje osnovni princip je da prihod mora da bude veći od troška. Kod dugova godišnji prihod ostvaren upotrebom duga bi morao da bude veći od godišnjeg troška, od iznosa otplate. Upotreba duga bi morala da bude takva da se iz ostvarene dobiti obezbijedi potrebna otplata i zamašan ostatak. Smatra se da je dug isplativ kada samo trećina ostvarene dobiti odlazi na otplatu a dvije trećine ostaju kao domaće bogatstvo.

U Republici Srpskoj sadašnji godišnji prirast bruto domaćeg proizvoda (BDP) je oko 300 miliona KM dok je iznos otplate oko 900 miliona KM. Zaradimo jednu a vraćamo tri KM i Vlada tvrdi da nismo prezaduženi. Teško  je za povjerovati.

To međutim nije dobar račun. Ne pokazuje pravi nivo zaduženosti.

Kredite bi trebalo vraćati iz prihoda koji se ostvari dugom a ne iz drugih izvora. Kako kod nas dugovi učestvuju u ,,stvaranju,, BDP sa oko četvrtine  sa toliko bi trebali da učestvuju i u njegovom prirastu, što iznosi 75 miliona KM. Dakle na dugovima se lažno statistički uveća BDP za 75 miliona KM iz čega se mora vraćati 900 miliona KM. Lažano, statistički na dugovima zaradimo jednu a vraćamo 12 KM. Jasno je da dugovi vrše pritisak  na ukupnu privredu i stanovništvo jer nemaju svoju ni približnu ekonomsku otplatu. A kako će i imati kada se svega 7% duga upućuje u privredu. Ovoliko trošiti tuđeg,ništa sa tim ne proizvoditi i nadati se dobru nije moguće. Samo se nekom dobru nada naša Vlada. U suštini vara narod.

Jasno je da iza svega ovoga slijedi bankrot. Koji će biti takav da mu je teško predvidjeti ishode. Plašeći se i najgoreg. Posebno imajući istorijska iskustva. Oni koji su izlazili iz valutnog odbora, iz dugotrajnog čvrstog deviznog kursa oporavljali su se i po pedeset godina. Neki nikada. Mnogi su zapadali u duga i teške građanska ratovanja.

Najgore su tvrdnje i najgori govor je o tome da su svi zaduženi  i da se to podjednako odnosi i na najrazvijenije.

Nije isti unutrašnji i spoljni dug. Unutrašnji dug razvijenih, koji se u Evropskoj Uniji zadužuju kod svoje Centralne banke, zapravo i nije dug. To je deficitarno (prekomjerno) budžetsko finansiranje, trošenje. Na kraju to sve može da završi u inflatronom topljenju vrijednosti i unutrašnjoj preraspoodjeli bogatstva, na toj osnovi, ali nema materijalnih oticanja. Samo se naduvano novčano svodi na realno materijalno.

Kod našeg inostranog duga sve je drugačije. Naš dug je istinski dug. Koji se mora vratiti odlivom realnih materijalnih vrijednosti. Devizama koje se stiču izvozom. Koji dug će se na kraju višestruko uvećati. Naš osnovni ekonomski i politički problem je u nepopustljivom niskom čvrstom deviznom kursu. U visokoj precijenjenosti domaće valute.

Nepopustljiv čvrat devizni kurs negira ekonomski  zakon, ne dozvoljava mu da se ispolji, da onda kada se pravi šteta, kada Vlada pravi štetu narodu,da opada vrijednost novca. Vlada pravi i najveće štete, rastu dugovi, deficiti, gubici, a vrijednost novca ostaje nepromijenjena. Upravo pod tom ekonomskom zaštitiom vlada i može da se ponaša kako se ponaša i da govori kako govori. Da ovoliko vara narod.

Čvrst devizni kurs (valutni odbor) omogućava lažno statističko prikazivanje bogatstva. Da se tuđe prikazuje kao naše.

Pod zaštitom nepromijenjene vrijednosti novca u naš BDP se uračunava oko polovica (kolika je novododata vrijednost  sa porezima) vrijednosti doznaka (750 miliona KM), polovica vrijednosti duga (2,6 milijardi KM) i iznos novododate vrijednosti koja potiče od stranih investicija (2,4 milijardi KM) što sve skupa iznosi 5,75 milijardi KM. Kada se tome dodaju i oko dvije milijarde KM koje se ,,na bijelo,, i na crno iznesu iz zemlje izlazi da je naš BDP kojeg smo mi stvorili  i koji ostaje u zemlji svega oko tri milijarde KM, što je oko 30% ukupnog statističkog iznosa.

Da nije čvrstog deviznog kursa  ovoga svega ne bilo. Višak novca koji pristiže putem radničkih doznaka i putem dugova brzo bi se inflatorno istopio pa tuđe ne bi moglo da uđe u račun našeg bogatstva.Slično se odnosi na strane investicije. Posebno inostane banke  koje svojim visokim kamatama tako nemilosrdno uništvaju domaću privredu.Statističko bi bilo jednako stvarnom. Naš BDP ne bi imao svoju lažnu statističku vrijednost od preko deset milijardi KM nego relanih oko tri milijarde.Koja vrijednost će se ,zbog sadašnje precijenjene vrijednosti valute, u konačnom obračunu ,sniziti najmanje za polovicu.

Kod nas su dugovi, deficiti i gubici znatno iznad iznosa BDP što je osnova gubitka vrijednosti valute za bar 100%. Kada se to dogodi  vrijednost BDP će se zbog porasta cijene raspoloviti  dok će inostrani dugovi sa sadašnjih oko 3,5 milijardi KM i platni deficit sa sadašnjih 1,2 milijaardi KM porasti za  dva puta. Domaći BDP će pasti na 1,5 milijardi a inostani dugovi i deficiti će porasti na oko deset milijardi KM. To je teška ekonomska sudbina koja nas čeka i koja se neda izbjeći. Neviđeno siromaštvo pod teretom nepodnošljivih dugova.

Otplate pritisle a nema roba za izvoz. Neugodno je i zamisliti do kojih dubina može da bude pad vrijednosti novca,odnosno provala inflacije. U koje duboko siromaštvo ćemo propasti.

Obzirom da je valutni odbor (čvrst kurs) privremena institucija koja traje do uništenja domaće privrede, do nemogućnosti otplate kredita, kojem stanju  se ubrzano približavamo, moguće je očekivati skori prestanak njegovor rada. Kada domaća valuta kreće u svoje nužno slobodno tržišno međuvalutno izravnanje gubeći vrijednost i za nekoliko puta.

Čvrstim deviznim kursom moguće je gušiti ekonomski zakon, odgoditi njegovo djelovanje ali ga nije moguće uništiti. Sva ova statistička varanja oko pogrešnog računanja BDP i sva ova vladina varanja o razvoju kojeg nema, uskoro ćemo skupo platiti. Po punoj tržišnoj cijeni . Koja će biti neuporedivo veća od sadašnjih lažnih računanja  po nominalnim vrijednostima novaca (čvrst kurs).

Tu je upravo odgovor o našoj prezaduženosti. Naše dugove neće vaćati inostrani krediti, ni doznake ni strani investitori koje se vrijednosti sada uračunavaju u naše bogatstvo. Zarađivati jednu a vraćati sedam ili ko zna koliko KM, zbog nužne konačne nepredvidive provale inflacije, koja sudbina nas čeka,ekonomsko je i društveno buduće stanje o kojem je neugodno i razmišljati.

Tu je i odgovor o našem bankrotu. O veličini bankrota u kojeg  ćemo nužno, ekonomski zakonito, dospjeti. Ekonomija, to su realne materijalne veličine i tu prevare nisu moguće. Sve stigne na naplatau u svojim realnim,punim materijalnim iznosima. Bilo bi vrijeme da se razmisli o odgovornostima onih koji nas vode u tom pravcu ma gdje se oni tada nalazili.

Da se može bez zaduživanja i da je to put napretka govori svijetao primjer male Estonije (1,2 miliona stanovnika). Kada je bila u režimu valutnog odbora dug je iznosio 10% BDP. Sada kada je u Evropskoj Uniji dug je 6% BDP. Najmanji dug a najuspješniji razvoj. Tako radi patriotska vlast.

Nedavno zaduživanje RS na Londonskoj berzi vlasti su predstavile kao “nevjerovatan uspjeh”. Da li su zahvaljujući tom zaduženju uslijedila obećanja o povećanju plata u zdravstvu, prosvjeti i još nekim oblastima, ili je to rezultat “domaćinske ekonomije”, kako tvrde iz Vlade?

Prof. dr. Aleksa Milojević: Naša vlast se i ne bavi ničim drugim osim što vara narod. Zaduživanje na Londonskoj berzi je taj puni dokaz. Zadužiti se toliko i pod takvim nepovoljnim uslovima može samo vlast kojoj nije stalo do naroda. Kojoj je individualni politički račun ostanka u vlasti veći i važniji od naroda. Da tim prljavim, prokletim, ukletim novcem potkupi, podmiti kako bi produžila u vlasti, sa uništavanjem movog naroda kao nespornim rezultatom.

Da li ova vlast ima hrabrosti da pogleda iza sebe. U svojih skoro 20 prošlih godina vlasti. U početku ostatak moćne srednje razvijene privrede bez dugova, deficita, gubitaka. Na kraju rasprodata i uništena privreda, dugovi, deficiti, gubici, beskrajno siromaštvo iz kojeg se bježi na sve četiri strane svijeta i priča se o dobru. Kažu da će stid spasiti svijet. Da li će stid doprijeti do naše vlasti? Teško je vjerovati. Da ga ima već bi ga bilo.

Koliko ima istine u tvrdnjama da aktuelne vlasti u oba entiteta opstaju zahvaljujući kreditima MMF-a, koji, nekako, po pravilu stižu uoči izbora? Da li je strancima zaista u interesu da BiH ima ovakvu vlast?

Prof. dr. Aleksa Milojević: Pa to je svakome jasno. Osnova opstanka ove vlasti je u dugovima. Vlasti i ne rade ništa drugo nego što se zadužuju i to troše. Zadužuju se, kupuju privremni mir, kupuju izbore i tako vladaju. Varaju narod. Do naše potpune propasti. Zaduživanje i nije ništa drugo nego kopanje što dublje povalije u koju će nas vlast strovaliti.

A i odgovor na pitanje da li su stranci zainteresovani za održanje ove i ovakve vlasti je jasan i nedvosmislen. Oni su je stvorili i oni je održavaju. Želeći da je u njenom zlu unaprijede.

Očekivanja i nadanja da će nam stranci pomoći kao i posebno obraćanja njima za pomoć krajnje su neosnovana i besmislena. Da nam pomažu oni kojima je osnovna briga zarobljavanje, eksploatisanje manje razvijenih. Koji su i kod nas uspostavili svoj kolonijalni privredni sistem i svoju, našu izdajničku vlast, da ga izvršava. Razvijeni skoro da i ne rade ništa drugo nego zarobljavaju manje razvijene po svijetu. Satirući ih i satjerujući ih, krajnje bezdušno u nepodnošljivo siromaštvo. Što je slučaj i sa nama. Radeći to sa izuzetnim uspjehom. Posebno u ovo poslednje globalističko doba. Gdje je Evropska Unija izuzetano dostignuće sa izuzetnim uspjesima. Koja, razvijajući model samokolonizacije, samozarobljavanja, uspijeva da i dojučerašnje srednje razvijene zemlje ubrzano srozva u duboko siromašvto, što je upravo slučaj sa nama.

Izračunato je da su razlike u razvijenosti 1750 godine između tadašjih razvijenih i nerazvijenih bile 1:2. U Evropi se nešto bolje živjelo nego u Africi zbog obilnije vode, zemlje, šume koji su tada bili osnovni izvorai bogatstva.

Za istorijski skoro beznačajno vrijeme, za nešto preko 250 godina Zapad je uspio da u potpunosti razori svijet. Da iz ogromnog dijela planete izvuče skoro sva ekonomska bogatstva ostavljajući narod u neviđenom i sve većem siromaštvu. Samo za to da bi sve manji broj bogatih pojedinaca i najrazvijenijih zemalja zgrtali  ogromna bogatstva.

Deset najbogatijih zemalja svijeta imaju 140 puta veće bogatstvo od deset najsiromašnijih zemalja. Mjereno dohotkom po stanovniku. Ono što bogat zaradi za mjesec dana siromašnom je potrebno dvanaest godina.

Da bi bilo bogatstva mora biti siromaštva. Što većeg siromaštva kako bi bogatstvo što brže raslo. Odakle upravo toliko bavljenje razvijenih na širenju siromaštva po svijetu. U kojem redu i mi stojimo. Zbog toga svaki govor, svako obraćanje strancima za pomoć je krajnje besmislen i neosnovan.

Ukoliko dođe do promjene vlasti, šta bi trebalo prvo učiniti kako bi se ekonomija makar postavila na zdrave temelje? Koliko je potrebno vremena da se domaća privreda oporavi?

Prof. dr. Aleksa Milojević: Prvo teško je očekivati promjenu vlasti. Sudeći po dosadašnjim istorijskim iskustvima. Nema primjera da je ovakva vlast, vlast valutnog odbora, izgubila na izborima. Sve su smijenjene nasilno. Putem narodnooslobodilačkih pokreta. Vodeća partija kod nas ionako osvoji svega oko 17% ukupnog broja glasova pa joj neće biti teško da to ostvari i ovog puta. Imajaući u vidu veličinu resursa.posebno finansijskih, kojima raspolaže.

Drugi dio odgovora je, na žalost, još porazniji. Nema nikakih izgleda da na vlast dođu nove patriotske snage, jer ih jednostavno nema. Ne pojavljuju se. To nije bilo koja opoziciona strana. Sudeći po njihovim izbornim programima. Svi bi upravo u ovakvu a ne drugačiju vlast. Za šta ima dovoljno dokaza u našoj nedavnoj prošlosti. Tadašnja vlast a današnja opozicija  kada je bila na vlasti ni u čemu se bitnom nije razlikovala od sadašnje vlasti. Uostalom vlada puna i sadašnja saglasnost vlasti i opozicije u svim elementima privrednog, našeg kolonijalnog sistema. Opozicija niti bilo koja stranka koja pretenduje na vlast ne protivi se valutm odboru, privatizaciji prodaje, zaduživanju, otvorenom tržištu, stranim investicijama. Ne smiju. Plaše se odmazede stranaca. Sada ne smiju a kada bi došli na vlast ne bi htjeli. Da su htjeli imali su priliku. Bili su na vlasti. Bar današnja opozicija.

Stranci su uspostavili veoma izazovan, privlačan privredni sistem za domaću izdaju. Za samokolonizaciju. Kojem izazovu, kojem sistemu se uglavnnom ne odolijeva.

Nema ništa ugodnije i privlačnije nego, svojim vladanjem nanosti štetu narodu i tako se bogatiti. Uz to pokazivati se uspješnim. Što je veća šteta, što je veće propadanje privrede i siromašenje naroda a vlast uspješnija. Razvoj je u porastu. To je izazov kojem se ne odolijeva. Vladanje kao varanje, novi je metod kolonizacije, samokolonizacije koji je toliko upješan. Zbog toga što ga upravo tako čvrsto grle domaće vlasti. Hrle u njega.

Pretendenti na vlast ništa ne govore o razgradnji postojećeg kolonijalnog i zgradnji novog oslobodilačkog privrednog sistema, bez čega nema napretka, a govore o napretku. Kada oni dođu na vlast. Što nije ništa drugo nego političko varanje. Znajući kada bi došli na vlast niti bi mogli niti bi htjeli bilo koju značajniju promjenu.

Ne bi mogli jer je sistem takav da ga nije moguće demokratski, partijski uništiti. Umjesto uništenja sistema, sistem bi uništio partiju koja bi pokušala da ga uništi.

Stvar je jednostavna. Valutni odbor sa svojim nepopustljivim niskim čvrstim deviznim kursom i stranim novcem prva je i osnovna kolonijalna institucija. Bez kojeg odstranjenja nema napretka.

Svaki pokušaj te vrste završio bi u provali ogromne inflacije koja bi uništila vlast. Zbog toga se u ovakvu vlast ulazi ali se iz nje ne izlazi. Na izborima, demokratskim sredstvima.

Umjesto postojećih nestvarnih partijskih govora i nadmetenja put kojim bi bilo moguće krenuti  i koji može da donese određene uspjehe, sve do konačne pobjede, odnosi se na postepenu razgradnju postojećeg kolonijalnig prije svega privrednog sistema. Kada bi opozicija imala to u svom programu i prisiljavala vlast na potrebne izmjene.

U izboru strategije, valutni odbor, iako je osnovna kolonijalna institucija, nije na glavnom pravcu udara. Zbog toga što ga nije moguće neposredno uništiti. Njega je potrebno potkopati da se sam uruši. Oduzimajući mu ekonomske osnove njegovog djelovanja.

Potrebno je zadržati ga da ne bi došlo do provale inflacije i da bi iznosi otplata bili postojeći, minimalni. Potkopavanje se ostvaruje razvojem vlastite privrede. Time se ostvaruje masovnije priticanje domaćeg novca što umanjuje potrebu za inostranim. Za zaduživanjem i za kreditima kod domaćih, inostranih banaka.

Da bi se razvijala domaća privreda potrebno je osvajanti masovnu dioničarsku, akcionarsku svojinu  koja je jedina svojinska osnova za razvoj krupnih, prije svega industrijskih preduzeća , koja su jedina garancija razvojne uspješnost. Niskom cijenom svojih proizvoda domaća preduzeća bi postepeno istiskivala instrana sa domaćeg tržišta. Izrastanjem domaće praivrede, na toj svojinskoj osnovi, uspješno bi se potkopao opstanak valutnog odbora. Što bi bila priprema  za osvajanje vlastitiog novca. Bez kojeg nema ni vlastite privrede ni države. Na taj način bi se ostvario izlazak iz kolonijalizma upravo na leđima stranaca. Koristeći se niskim otplatama dugova.

Izuzetno je povoljna finansijska osnova za razvoj akcionarstva. U bankama je u Bosni i Hercegovini na štednji oko 12,5 milijardi KM koja sredsta trunu  na kamatama od 0,5% do 2% zavisno od vremena oročenja. Tamo trunu jer nemaju svojinskog akcionarskog izlaza. Krčenjem tog puta ostvario bi se ogroman finansijski priliv iz tog pravca, što bi silno umanjilo potrebu za zaduživanjem.

Pored osvajanja  masovne akcionarske svojine, kao osnovnog strateškog pravca, tu su i drugi oblici razgradnje postojećeg kolonijalnog privrednog sistema.

Dijelom se to odnosi na razgradnju postojećeg poreskog kolonijalnog sistema zasnovanog na skoro jedinim indirektnim porezima (86%). Ukupno direktni porezi bi trebali da narastu na 50%, s tim što bi oni trebali da pune 80 % budžeta opština. Što bi doprinijelo bitnoj izmjeni kadrovske strukture. Da na vlast u opštinama i u Republici dolaze najsposobniji koji su u stanju da zarađuju direktne poreze. Kojih nema bez moćne privrede i bogatih građana.

Naravno da su tu i aktinosti oko zaštitnih carina i uredjenja uslova za strane investitore i slično.