Promjena u Bijeloj kući unosi paniku u EU

U jutro 15. prosinca 2016. su glavne ruske medijske kuće objavile vijest “kako je šefica europske diplomacije Federica Mogherini govorila o mogućem savezu Rusije i EU protiv Trumpa”.

Tako su ruski mediji komentirali intervju kojeg je visoka predstavnica EU za vanjske poslove i sigurnosnu politiku, Federica Mogherini, dala za američki The Wall Street Journal.

Konkretno, ruske RIA Novosti su u izjavu Federice Mogherini komentirale sljedećim riječima:

“Europska unija se može ujediniti s Rusijom i suprotstaviti se politici novoizabranog predsjednika Sjedinjenih Država Donalda Trumpa.”

“Nakon promjene američke administracije, Europska unija i Rusija mogu zauzeti zajednički stav, koji će vjerojatno biti u suprotnosti politikom novoizabranog američkog predsjednika Donalda Trumpa”, rekla je visoka predstavnica EU za vanjske poslove i sigurnosnu politiku Federica Mogherini, piše Izvestia.

Jučer u popodnevnim satima je na ove “izjave” bio prisiljen odgovoriti i glasnogovornik ruskog predsjednika, Dmitrij Peskov.

Peskov je rekao “kako smo se našli u trenutku da moramo racionalno suditi, a još se ne zna kakvu će politiku voditi Donald Trump”.

U načelu, intervjuu Federice Mogherini su ruski mediji posvetili veliku pozornost, samo zato što je dan jednom od vodećih američkih listova i zato što je odjeknuo u američkoj javnosti.

Ali, umjesto ovakvog tumačenja, njene se riječi doslovno mogu tumačiti i kao solidarnost europske s američkom elitom u zajedničkom protivljenju Trumpu. Naime, Europska unija nikada nije pokazala namjeru da želi odustati od euroatlantske strategije.

Još jedna važna okolnost koju ne treba zaboraviti u intervjuu s Federicom Mogherini jest da je on dan uoči važnih političkih događaja za Europsku uniju i pred završni summit EU 2016.

U vezi s ovom događajem, Mogherini je za The Wall Street Journal rekla:

“Kao odgovor na upute predsjednika Baracka Obame i zbog naše transatlantske solidarnosti, Europska unija u idućih šest mjeseci produljuje antiruske sankcije. No, to ne znači da je EU spremna spontano slijediti Trumpa i njegovu politiku, osobito u vezi Irana. EU ne slaže sa zahtjevom Trumpa da se otkaže nuklearni sporazum s Iranom i da se vratimo na politiku sankcija protiv Teherana.”

Ukratko, Federica Mogherini je htjela reći da je EU spremna na zaokret američke vanjske politike s Obame na Trumpa, ali nije spremna s drastične promjene o ključnim pitanjima.

Zapravo, cijelo “moguće jedinstvo” EU i Rusije, prema Mogherini, jest pitanje Irana, mirovni proces na Bliskom istoku,  ali s razlikom da šefica europske diplomacije spominje “moguću” ulogu Ujedinjenih naroda, dok Moskva u tom procesu inzistira na ulozi UN-a.

No, najvažnije od svega je otvoreni sukob Rusije i EU po pitanju Ukrajine. U vezi s tim, spomenulo se produljenje sankcija protiv Rusije, jer je za Bruxelles Moskva glavni “krivac” što se ne provode odredbe Sporazuma iz Minska.

Mogherini je rekla da će EU nastaviti politiku sankcija prema Moskvi, bez obzira na stav Trumpa, i zbog ovog detalja ne bi trebalo obraćati pozornost na ostatak sadržaja intervjua kojeg je dala za The Wall Street Journal.

Federica Mogherini je vjerojatno američkoj javnosti htjela pokazati da EU može voditi vlastitu vanjsku politiku, koja neće biti stav Trumpove administracije, ali je savršeno usklađena s transatlantskim vektorom.

No, ovom je izjavom zapravo rekla nešto posve suprotno, odnosno da bez uputa Washingtona i izvan američke hegemonije EU nije u stanju postaviti nikakve smjernice vlastite vanjske politike.

Zapravo, način na koji je ona to u intervjuu rekla sugerira na jedan veliki problem. Naime, ne samo da postoje velike razlike među zemljama članicama EU o gotovo svim pitanjima na dnevnom redu, nego se dovode u pitanje i sami temelji vanjske politike EU. Čelnici Europe se osjećaju prilično nesigurno i dezorijentirano, suočeni s mogućnošću novog kursa u vanjskoj politici Trumpove administracije.

U međuvremenu, EU još uvijek ne zna iznaći prava rješenja za migracijsku krizu, što je bilo pitanje o kojem se raspravljalo na sastanku na vrhu. Ključnu ulogu u odvraćanja migranata na putu ka EU ima Turska, što je od posebne važnosti za Europsku uniju.

Međutim, turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan nije dobio željeno iz dogovora s Bruxellesom, posebice ako govorimo o bezviznom režimu za Tursku.

Glavno je pitanje kako se u ovim odnosima postaviti prema vrijednostima koje propagira EU, jer su one u suprotnosti sa standardima turskog režima, koji postaje sve više autoritaran.

Neke zemlje, na čelu s Njemačkom, vjeruju da Tursku u riješavanju strateški važnih pitanja treba nastaviti mamiti članstvom u Europskoj uniji. Zagovornici ove linije vjeruju da će Turska zbog takvog stava predložiti nove inicijative za suradnju. Austrija vjeruje drugačije i tvrdi da Turskoj zauvijek treba zatvoriti perspektivu za članstvo u EU.

Politika proširenja Europske unije je također delikatno pitanje, jer ima i drugi strateški smjer – onaj ukrajinski. Na summitu se odlučilo o sudbini Sporazuma o pridruživanju s Ukrajinom, kojeg je referendumom blokirala Nizozemska. Referendum nije bio obvezujući, ali se nizozemski premijer Mark Rutte morao držati demokratskih načela. Iako stiže vijest da je Ukrajina dobila “bezvizni režim” i da će Nizozemska ratificirati Sporazum EU-Ukrajina, Rutte je zatražio pisano jamstvo da to ne znači i članstvo Ukrajine u EU, da se Kijevu više neće slati vojna i financijska pomoć, kao i da se u slučaju migracijske krize uvede “mehanizam suspenzije” bezviznog režima. Osim toga, ona putovanja za koja Ukrajincima neće trebati viza su vremenski su ograničena, a svaka zemlja ima pravo odrediti koliko će Ukrajinaca primiti na “privremeni rad”. Dakle, može se reći da je Mark Rutte dijelom ispunio obveze Nizozemske kao članice EU, a na drugoj strani je učinio sve da se usvoji potpuno novi sporazum, koji nije ni približno ono što su Ukrajinci željeli.

Naime, usvojena je deklaracija koja dopunjuje sporazum, a koja “Ukrajini ne daje status zemlje kandidata za ulazak u EU i ne predstavlja obvezu da se takvo što dogodi u budućnosti”.

Druga važna točka je da Sporazum o pridruživanju EU-Ukrajina ne sadrži nikakve obveze za države članice u pružanju vojne pomoći Ukrajini, niti obvezuje zemlje EU da Kijevu osiguraju dodatnu financijsku potporu.

Postoji i još jedan jasan politički signal za Kijev, ali i druge zemlje koje još nisu dio Europske unije. Taktički je sporazum spašen, ali je u strateškom smislu  Europska unija pokazala da je spremna odustati od svoje najvažnije “soft power” poluge u regiji – nuđenja budućeg članstva u EU svojim susjedima.

Sporazum kakav je “iznudio” Mark Rutte, vjerojatno u prešutnom dogovoru s nekim od čelnicima EU, može se tumačiti da Ukrajina nikada neće dobiti status kandidata za članstvo u EU. Birokratskim jezikom govoreći, njime se odustalo od temeljnih načela, a za probleme su se pronašla “tehnička rješenja”, što je glavni rezultat summita.

Istina, “nizozemski obrat” je konkretnom slučaju pokazao da se, ako netko želi, može zaobići volja građana i da će “u ime zajedništva” to biti i učinjeno.

Ono što je važno za istok Europe jest da je Europska unija pokazala da je spremna napustiti svoja temeljna načela, ali da još uvijek ne želi odustati od stvarnog nadzora nad Ukrajinom. Tehničke korekcije ne ometaju trenutnu politiku, iako se zbog njih problemi samo gomilaju.

Na kraju summita je Rutte javno upozorio da je summit usvojio deklaraciju o Ukrajini, ali da se time ne jamči i ratificiranje Sporazuma o pridruživanju s Ukrajinom u nizozemskom parlamentu. Očito je da Rutte problem želi odgoditi do razdoblja nakon izbora.

Lider Slobodarske stranke, Geert Wilders, rekao je da će u slučaju pozitivnog glasovanja o Ukrajini u nizozemskom parlamentu pokrenuti inicijativu za izglasavanje nepovjerenja vladi, ali takve prijetnje u trenutnom odnosu snaga imaju čisto retoričku vrijednost.

Još jednom je potvrđeno da EU ograničava europsku perspektivu Ukrajine, posebno ako se u obzir uzme da nema nikakvih nejasnoća što se tiče trgovinskih povlastica EU za ukrajinske proizvođače.

Da bi zasladilo ovu gorku pilulu za režim u Kijevu, Europsko vijeće je na jučerašnjem summitu odobrilo uvođenje bezviznog režima za zemlje EU za ukrajinske državljane. Međutim, Europski parlament je o ovom pitanju odgodio glasovanje do travnja sljedeće godine, iako je ranije priopćeno da će se stvar riješiti do 1. veljače 2017. Čak i u Kijevu mnogi počinju vjerovati da Bruxelles i Berlin ovaj alat pokušavaju držati kao sredstvo mogućeg pritiska na Kijev.

S obzirom na Rusiju, uoči summita se htjelo pokazati jedinstvo francusko-njemačke osovine u EU. Njemačka kancelarka Angela Merkel i francuski predsjednik François Hollande su izjavili da će oni osobno ponuditi da se za sljedećih šest mjeseci prošire sankcije protiv Rusije, pod izgovorom neispunjavanja odredbi Sporazuma iz Minska. No, upućenijima je poznato da je pitanje sankcija je s Amerikancima dogovoreno tijekom posljednjeg posjeta Obame u Berlinu, a EU je sada samo odradila svoj dio zadaće.

Međutim, prijedlog za proširenje sankcija Rusiji, pod izgovorom zbog ruskih akcija u Siriji tijekom oslobađanja Aleppa, odbijen je na najvišoj razini EU, iako se u završnoj deklaraciji Rusiji nedvosmisleno pripisuje “dio odgovornosti za napade na civile i bolnice u Aleppu”.

Dakle, summit održan u Bruxellesu je pokazao je da će Europska unija i dalje biti konsolidirana po pitanju antiruske politike, kao dio bivšeg vektora euroatlantske politike Obamine administracije. Međutim, sankcije i zajednički stav EU o ukrajinskoj krizi neće biti tako jednostavno uskladiti, što su uoči summita pokazale telefonske konzultacije između Merkel i Putina o tranzitu plina.

Uoči summita se Ukrajina odlučila poslužiti ucjenama, prijeteći EU da će joj zimi stvarati poteškoće u tranzitu plina preko njezina teritorija. Ostaje nejasno što Kijev misli time postići i kako će EU reagirati na ovu bolnu temu. Očito je da je pojašnjenje u tom smislu može uslijediti tek nakon promjene administracije u Washingtonu.

Sljedeći summit EU će se održati pod predsjednikom Trumpom, a Europljani unaprijed osjećaju nesigurnost u svakom pogledu.

Da situacija za EU nije bezazlena vjeruje i američki stručnjak Ian Brenner, koji je izjavio “da će s Trumpom u Bijeloj kući Europa izgubiti najviše”.

Stručnjak za geopolitiku i čelnik istraživačke tvrtke Eurasia Group, Ian Brenner, vjeruje da bi predsjednik Trump uskoro mogao ukinuti sankcije protiv Rusije, što je izjavio  u intervjuu za švicarski list Tages Anzeiger .

“Pod predsjedništvom Trumpa će najviše štete pretrpjeti Europljani. Ranije je transatlantska zajednica bila vođena zajedničkim vrijednostima i osiguravala je ukupnu sigurnosnu arhitekturu i ekonomski poredak, a Trump sve to dovodi u pitanje. A tu je, iznad svega, i njegov prijateljski odnos s Putinom, što ga udaljava od njemačke kancelarke Angele Merkel, koja je ruskog predsjednika sankcionirala nakon njegove agresije u Ukrajini, a potom počela provoditi zajedničke mjere protiv njega. Vjerujem da će Trump uskoro ukinuti američke sankcije Rusiji”, rekao je Ian Brenner.

I u samoj Europi postoje različita mišljenja o ovom pitanju. Države istočne Europe, kao što su Poljska i baltičke zemlje, strahuju da će Amerika podržati Putina, dok druge žele ponovno poslovati s Rusijom. Za Europu je posebno mrska činjenica da Trump, baš kao i Putin, otvoreno podržava populističke snage, koje Europska unija neskriveno mrzi. Sada EU mora uspostaviti odnose s američkim predsjednikom, koji je i sam dio tih snaga”, rekao je Brenner.

Od budućeg predsjednika Trumpa neće imati koristi ni mnoge azijske zemlje.

“Budući da je Trump najavio odustajanje od Transpacifičkog sporazuma predsjednika Obame, sve azijske zemlje koje su se ranije oslanjali na SAD će, kao protutežu, gledati na sve veći utjecaj Kine. Stoga su i one gubitnici. Kao rezultat toga, one će biti prisiljene obratiti se Kini”, ističe stručnjak.

Općenito, vanjska politika Trumpa će biti slična onoj koju vodi Peking.

“Dani kada su Sjedinjene Američke Države sebe vidjele kao branu moralne superiornosti i aktivno u svijetu branile vladavinu prava i demokraciju su prošlost. Vanjska politika Trumpa više će sličiti kineskoj vanjskoj politici. Ona će biti jednostrana, više taktički nego strateški usmjerena na vlastite interese i spremna na suradnju samo s onim zemljama od kojih očekuje obostranu korist”, zaključuje Ian Brenner.

Naravno, odgovore na sva nerazjašnjena pitanja ćemo dobiti već prvih tjedana Trumpove administracije, jer, kao što je rekao Dmitrij Peskov, “sada smo u trenutku da moramo racionalno suditi, a još se ne zna kakvu će politiku voditi Donald Trump”.