Prosvjedi postimperijalističke „pete kolone“ u Hong Kongu se nastavljaju

Hong Kong i dalje potresaju veliki prosvjedi iako je pokret koji je ustao protiv lokalnih vlasti ostvario svoj cilj. Podsjetimo,  Hong Kong je vraćen pod kinesku vlast od Velike Britanije 1997. godine, kada mu je obećan visok stupanj autonomije, no u posljednjih nekoliko godina se potiče zabrinutost oko navodnih narušavanja tih sloboda.

Kriza koja je prije nekoliko tjedana počela zbog zakona o izručenju jedan je od najvećih izazova s kojima se Peking suočava na svom teritoriju u 22 godine otkako je ponovno dobio kontrolu nad Hong Kongom.

Čelnica Hong Konga Carrie Lam rekla je u prošli utorak kako je zakon o izručenju “mrtav”, nakon što je izazvao jednu od najvećih političkih kriza u posljednjih nekoliko desetljeća, te priznala kako je vladin rad na tom zakon bio “potpuni promašaj”.

Zakon, prema kojemu bi se stanovnici Hong Konga mogli isporučiti u kontinentalni dio Kine na suđenje, izazvao je velike i nasilne prosvjede te unio nemir u tu bivšu britansku koloniju.

Carrie Lam je sredinom lipnja na velike prosvjede odgovorila suspendiranjem zakona, no u utorak je poručila kako u javnosti još uvijek postoje sumnje i zabrinutost da će proces uvođenja zakona biti ponovno pokrenut.

“Stoga ponavljam, ne postoje takvi planovi, zakon je mrtav”, rekla je Carrie Lam na konferenciji za medije.

Njezina odluka je bila pobjeda za protivnike zakona, ali se pokazalo da je zakon samo izgovor i da će se prosvjedi nastaviti. Prosvjednici su naime pozvali Carrie Lam da podnese ostavku, da se provede neovisna istraga o policijskom postupanju prema prosvjednicima, te da vlada odbaci nasilne prosvjede od 12. lipnja nazivati pobunom.

Sada se u Hong Kongu nasilno prosvjeduje i protiv kineskih trgovaca

Nekoliko tisuća ljudi je prije tri dana prosvjedovalo u Hong Kongu protiv kineskih trgovaca. U povorci iza natpisa “Strogo provoditi zakon, zaustaviti prekogranične trgovce”, prosvjednici su prošli pored farmaceutskih i kozmetičkih trgovina, popularnih među kineskim turistima i trgovcima koji tu kupljenu robu preprodaju u Kini.

Mnoge trgovine su zbog prosvjeda bile zatvorene. Prosvjed je u početku bio miran, ali je pred kraj došlo do sukoba nekoliko prosvjednika i policije, koja ih je rastjerala suzavcem i palicama.

Zapadni mediji navode kako su prosvjedi prošlog mjeseca u Hong Kongu zbog zakona o izručenju Kini pokrenuli prosvjede i zbog drugih problema.

Nekoliko tisuća ljudi prosvjedovalo je prošlog vikenda jer sredovječne Kineskinje glasno pjevaju i “provokativno” plešu u javnom parku. Dakle, svako je razlog dovoljno dobar, ako može unijeti nemir u bivšu britansku koloniju u kojoj, kao što ste primijetili gotovo svi imaju engleska imena, a mnogi su i danas više odani britanskoj kruni nego vlastitoj domovini.

Međutim, svi prosvjedi usmjereni su protiv iste mete, vlade Hong Konga.

Sve što se događa nema nikakve veze s demokracijom, jer je konačni cilj pretvoriti otok u epicentar subverzije s inozemnim financiranjem kojom će se izravnije inficirati kinesko kopno.

Početak i „Revolucija kišobrana“

Pobuna u Hong Kongu je počela krajem 2014. Međutim, tada su prosvjednici tražili promjenu izbornog zakona kako bi uzurpirali vlast na otoku. Peking to, naravno, nije dozvolio.

Jasna poruka Pekinga Washingtonu je tada bila da Kina neće tolerirati nikakve Obojene revolucije na svom teritoriju. Nakon tadašnjih prosvjeda su uklonjene barikade u Hong Kongu i uhićene vođe navodnog “prodemokratskog” pokreta Occupy Central.

Prilikom čišćenja barikada koje su demonstranti podigli u četvrti Mong Kok u Hong Kongu policija je uhitila više od stotinu ljudi, uključujući i dva lidera prosvjednog pokreta Occupy Central – Joshuu Wonga i Lestera Shuma.

Nakon što su prosvjednici blokirali središte grada, službe sigurnosti i policija u Hong Kongu su došli na mjesto gdje su prosvjednici takozvane „Revolucije kišobrana“, kineske verzije Obojene revolucije, podigli drvene i metalne barikade i proveli odluku suda o njihovom uklanjanju. Za uklanjanje barikada u ulici Nathan Road je krajem 2014. angažirano oko 7 tisuća policajaca.

Joshua Wong (18) je tada postao “ikona borbe za demokraciju u totalitarnoj Kini” i bio je na svim naslovnicama zapadnih dnevnih listova i tjednika.

List South China Morning Post tada prenosi kako je odluku o uklanjanju barikada je donio Vrhovni sud Hong Konga i to na zahtjev jedne transportne tvrtke i dvije taksi kompanije, koji su se žalili da su zbog demonstracija pretrpjeli ogromne gubitke .

U uklanjanja barikada je uhićeno 116 ljudi, a privedeni su zbog nepoštivanja odluke suda, ilegalnih prosvjednih aktivnosti i posjedovanja oružja.

Treba podsjetiti da je sredinom listopada 2014. oko 9000 ljudi sudjelovalo u sukobima s policijom, što je rezultiralo s 26 uhićenja, a ozlijeđeno je i 15 policajaca.

Prosvjednici su tada ultimativno tražili izravan izbor čelnika u Hong Kongu, gradu od 7 000 000 ljudi, umjesto modela prema kojem kandidate moraju potvrditi središnje vlasti u Pekingu. U lipnju 2014. je održan internetski referendum u kojem je u 10 dana sudjelovalo oko 800 tisuća ljudi, ali nitko nije točno utvrdio jesu li svi bili stanovnici Hong Konga.

Potom su aktivisti pokreta Occupy Central po modelu „nenasilnog otpora“, već viđenog u brojnim prosvjedima diljem svijeta u režiji američke Zaklade za razvoj demokracije (NED) , CANVAS-a i njima odanih lokalnih nevladinih udruga, blokirali poslovni centar grada i pokušali provaliti u zgrade gradske uprave i vladine urede.

Bez obzira na brojne dokaze o povezanost mladoga Joshue Wonga s američkim neokonzervativcima i činjenicu su Martin Lee, Jimmy Lai i Joseph Zen potvrdili kako su lideri pokreta Occupy Central primali novac od američkih zaklada i surađivali s američkom vladom, mediji i dalje uporno tvrde kako je riječ o „studentskom pokretu kojem je jedini cilj demokratizacija Hong Konga i kineskog društva”.

Akcijom 2014. je Peking ujedno poslao jasnu poruku Washingtonu kako neće tolerirati nikakve „Obojene revolucije” na svom teritoriju“. Peking je tada bio strpljiv i odabrao je odličan trenutak za provođenje akcije čišćenja ulica Hong Konga od prozapadnih „aktivista“, budući da se Sjedinjene Američke Države u tom trenutku nikako nisu mogle pohvaliti visokim demokratskim standardima, jer su SAD tada potresali rasni nemiri zbog ubojstva Michela Browna i skandali s policijskim likvidacijama. Bilo bi naivno vjerovati da je Peking slučajno čekao pogodan trenutak za tadašnju akciju.

Opširnije o vezama pokreta Occupy Central s američkih zakladama i nevladinim udrugama

Prosvjednici pokreta Occupy Central u Hong Kongu od 2014. do danas uzvikuju poznate parole i usvojili su poznate taktike koje u svim dijelovima svijeta Sjedinjene Države provode u okviru političke destabilizacije i svrgavanja vlada.

Međutim, identificiranje lidera, praćenje novca i praćenje zapadne medijske pokrivenosti tih događaja otkrivaju sa sigurnošću da su Washington i Wall Street opet zauzeti poslom kako bi Pekingu što teže vladao kineskim otokom Hong Kongom.

Tko je bio iza pokreta Occupy Central?

U više navrata se spominje nekoliko imena. Benny Tai, predavač prava na Sveučilištu u Hong Kongu, kako navode različiti izvori u zapadnim medijima bio je glavni organizator prosvjeda koji su buknuli 2014. No, uz njega se spominju mnogi “suorganizatori”.

South China Morning Post tada piše: „Gomila se obratila političkim teškašima, uključujući predsjednicu Građanske stranke Audrey Eu Yuet-mee , bivšeg šefa katoličke biskupije kardinala Josepha Zen Zi-kiuna i predsjednika osnivača Demokratske stranke Martina Lee Chu-minga.“

„Jimmy Lai Chi-Ying , vlasnik Next Media koji je pod istragom Nezavisne komisije za borbu protiv korupcije o donacijama prodemokratskim političarima, rekao je da je stigao odmah nakon poziva Martina Lee Chu-minga“, dodaje South China Morning Post.

Benny Tai redovito pohađa američki State Department, Nacionalnu zakladu za demokraciju (NED) i njezinu podružnicu Nacionalni demokratski institut (NDI), te razne organizirane forume. 2014. je govorio je na konferenciji o demokraciji u Hong Kongu (NDI ) o „političkim reformama“. Aktivan je i na Centru za komparativno i javno pravo Sveučilišta u Hong Kongu (CCPL), kojeg također financira NDI. Godišnje izvješće CCPL-a za razdoblje 2013.-2014. navodi Bennya Taija kao prisutnog na najmanje tri funkcije centra, kao i na vođenju jednog od projekata pokreta Occupy Central.

Martin Lee, Jimmy Lai i Joseph Zen potvrđeni su kao vođe pokreta Occupy Central i suradnici američkog State Departmenta. Martin Lee, osnivač predsjednika Demokratske stranke u Hong Kongu i je bio redovit gost Sjedinjenim Državama kako bi se izravno urotio s Nacionalnom zakladom za demokraciju i političarima u Washingtonu. Prije „Revolucije kišobrana“ je Lee čak išao na konferenciju “Zašto je važna demokracija u Hong Kongu” koju je organizirao NED. Na događaju je bio i Anson Chan, još jedna istaknuta osoba koja je podupirala prve nerede na ulicama Hong Konga.

Medijski mogul Jimmy Lai susreo se u lipnju 2014. s neokonzervativcem i bivšim predsjednikom Svjetske banke Paulom Wolfowitzom.

China Daily tada piše kako se Lai, vlasnik Next Media i Apple Dailya,  susreo s Paulom Wolfowitzom, bivšim zamjenikom američkog ministra obrane u administraciji Georgea W. Busha na privatnoj jahti pet sati krajem svibnja 2014.

Lai je također tražio pomoć Wolfowitza u osiguravanju raznih poslova u Mianmaru. South China Morning Post u svom članku iz 2014. otkriva “kako je Jimmy Lai Paula Wolfowitza platio za „pomoć u projektima Mianmaru”, što je potvrđeno u obavijesti od 22. srpnja 2013., koju je uputila Šangajska komercijalna štedionica.

Laiove veze sa zloglasnim neokonzervativcem Wolfowitzom ne bi smjele biti iznenađenje, kao ni da je NED, glavni politički agitator u svijetu, prepun neokonzervativaca koji se miješaju i u rad upravnog odbora NED-a, kao i u razne druge korporativne fondove. Sam NED je samo front za geopolitičke i korporativne interese koji se skrivaju iza “promicanja slobode” i “demokracije” u svijetu.

Tu je i “studentski vođa” Joshua Wong, koji je uhićen usred prosvjeda 2014. Wong je svoju karijeru počeo u projekt “NDItech” još od 2012. godine.

U objavi pod nazivom “Da li se promjena u Hong Kongu počinje s jednim korakom”?”, NDI piše: „Osnivač znanstvene akademije Joshua Wong Chi-fung (15) postao je ikona pokreta, a njegova vješta interakcija s medijima upisana je i distribuirana na You Tubeu. Kroz ovu stranicu, mladi iz Hong Konga su se udružili oko zajedničkih poruka i slika – na primjer, izjednačavanje politike Pekinga s “ispiranjem mozga” i ponavljanjem tema koje podsjećaju na prodemokratski pokret na trgu Tienanmen iz 1989. godine.“

Wongov rad služi da  se ometu pokušaji Pekinga da ponovno uspostavi kineske institucije na otoku, čuvajući zapadne i njima srodne institucije, uključujući „neovisni“ obrazovni sustav.

Navedena predsjednica Građanske stranke Audrey Eu Yuet-mee također je radila za NED, redovito pohađajući njegove forume i one koje sponzorira njegova podružnica NDI. Godine 2009. bila je istaknuti govornik na javnom političkom forumu čiji je domaćin bio “SynergyNet”, također financiran od strane NDI-a. Godine 2012. bila je gostujući predavač na Ženskom centru za “Međunarodni dan žena” koji financira NDI. Žensko vijeće u Hong Kongu (HKCW) na godišnjoj razini također financira NDI.

Uz SynergyNet, CCPL i HKCW, postoji još nekoliko nevladinih organizacija koje financiraju SAD, koje podržavaju, legitimiraju i opravdavaju Occupy Central ili ugošćuju one koji ga vode. Među njima je i američki “Hong Kong Transition Project” koji tvrdi da “prati tranziciju ljudi iz Hong Konga iz subjekata u građane”. Već po imenu i misiji je cilj SAD-a u Hong Kongu jasan – pretvoriti Hong Kong u epicentar subverzije s inozemnim financiranjem kojom se izravnije inficira kineski kopno.

Projekt tranzicije imao je zadatak legitimirati “prodemokratski referendum” koji je proveden 2014. godine, a koji je tada poslužio kao opravdanje za povećanje nemira na ulicama Hong Konga.

Za neslužbeni „prodemokratski referendum“ u Hong Kongu se pisalo: „Oko 730 000 stanovnika Hong Konga, što je ekvivalent petine registriranog biračkog tijela, glasovalo je na neslužbenom “referendumu” koji je razbjesnio Peking i izazvao žestoke napetosti u uredničkim tekstovima, pripremne policijske vježbe i cyber-napade.“

„Occupy Central, prodemokratski pokret koji je organizirao anketu, nada se da će pritisnuti Peking da dopusti da 7,2 milijuna stanovnika Hong Konga izaberu vlastitog vođu do 2017. Ako Peking odbije, CCLP kaže da će pokret mobilizirati najmanje 10 000 ljudi i blokirat će glavne ceste u šumi nebodera i vladinih ureda na sjevernoj obali Hong Konga“, prijetili su 2014. organizatori prosvjeda i ove godine su uspjeli na ulicama okupiti preko 2 milijuna ljudi.

Međutim, ovaj „tranzicijski projekt“ povezuje se s drugim organizacijama u Hong Kongu koje financira SAD, uključujući “think tank” Civic Exchange, financiran od strane Exxona, američkog State Departmenta, NDI, Britanskog vijeća, Zaklade braće Rockefeller, Morgan Stanleya, Citi grupe, britanskog konzulata i mnogih drugih. Dakle, tvrdnja da je “nezavisni think tank” u Hong Kongu nezavisan je skandalozna.

Što je pravi cilj prosvjeda?

Američki NDI na svojoj stranici posvećenoj političkom uplitanju u Hong Kong otvoreno navodi:

„Godine 2005. NDI je pokrenuo šestomjesečni program s mladim političkim vođama koji je bio usmjeren na osposobljavanje skupine članova i članova političkih skupina u političkim komunikacijskim vještinama. U 2006. godini NDI je pokrenuo školu kampanje okružnog vijeća za kandidate i voditelje kampanja uoči izbora 2007. godine. NDI je također radio na okupljanju političkih stranaka, čelnika vlada i aktera civilnog društva na javnim forumima kako bi raspravljali o razvoju političkih stranaka, ulozi stranaka u Hong Kongu i političkim reformama. U 2012. godini, na primjer, konferencija think tanka Hong Kong SynergyNet, koju je podržao NDI, uključivala je govornike stranaka cijelog ideološkog spektra i istraživala kako usvajanje sustava koalicijske vlade može dovesti do boljeg zakonodavnog procesa.“

Doista, same organizacije, forumi i političke stranke iz pokreta Occupy Central povezani su i vođeni stranim interesima, posebice američkog State Departmenta kroz NDI. Budući da se u “demokraciji” i “samoupravi”, te svakom koraku prosvjednog pokreta Occupy Central vide strani interesi, “demokracija” zasigurno nije istinski plan protesta.

Umjesto toga, možemo govoriti o “mekoj” rekolonizaciji Washingtona i Londona. Da je Occupy Central bio uspješan i da se Peking glupo složio s tim da se lideri ove orkestrirane šarade mogu kandidirati na izborima, oni koji bi vodili Hong Kong ne bi bili predstavnici naroda, već bi to bili strani interesi kroz skupinu zastupnika koji ne skrivaju da se održavaju američkim novcem i imaju političku i medijsku podršku Zapada.

Dugi rat Zapada protiv Kine

Occupy Central 2014. i njegova metastaza ove godine su samo jedan od mnogih gambita u tijeku SAD-a protiv Pekinga. Posjet američkoj internetskoj stranici zaklade NED otkriva ne jednu, nego četiri stranice posvećene miješanju u kinesku unutarnju politiku. Aktivnosti NED-a su podijeljene na Kinu općenito, Tibet, Xinjiang, kojeg se naziva “Istočnim Turkestanom” kako ga nazivaju ujgurski separatisti, te na Hong Kong.

NED financira sve politički subverzivne skupine koje su usklađene i koje su ovisne o Zapadu, a neprijateljski su raspoložene prema Pekingu. „Pomoć“ se kreće od “monitoringa” i “medijskih” organizacija, do političkih stranaka, kao i fronta nasilnih ekstremista u Xinjiang.

To nije ništa novo. Već u Vijetnamskom ratu i takozvanim “Pentagonovim dokumentima” objavljenim 1969. je otkriveno da je sukob bio samo dio veće strategije usmjerene na zadržavanje i kontrolu Kine. Iako se SAD na kraju izgubile rat u Vijetnamu i bilo kakvu šansu da iskoriste Vijetnamce protiv Pekinga, dugi rat protiv Kine nastavio se  do danas.

Ova strategija ograničavanja je ažurirana i detaljno opisana u izvješću Instituta za strateške studije iz 2006., gdje se opisuju kineski napori da osigura svoj naftni lanac od Bliskog istoka do obala u Južnom kineskom moru, kao i sredstvima pomoću kojih Sjedinjene Države mogu očuvati američku hegemoniju diljem Indijskog i Tihog oceana.

Pretpostavka je da, ako zapadna vanjska politika ne uspije potaknuti Kinu na „odgovorno sudjelovanje u međunarodnom sustavu”, mora se poduzeti konfrontirajući stav kako bi se zadržala nacija u usponu.

To uključuje financiranje, naoružavanje i potporu teroristima i vazalskim režimima Afrike, Bliskog istoka, središnje i jugoistočne Azije, pa čak i unutar samog kineskog teritorija. Dokumentirana potpora tim pokretima ne uključuje samo separatiste u Xinjiangu, nego i militante i separatiste u Baluchistanu u Pakistanu, gdje je Zapad bez uspjeha pokušavao omesti projekt velikog ekonomskog koridora Kina-Pakistan.

Uplitanje u Tajland i poticanje sukoba između Kine i heterogenog fronta koji uključuje Vijetnam, Filipine i Japan, također su dio ove politike ograničavanja.

No, koliko god se SAD trudile, prosvjednici u Hong Kongu teško mogu  ostvariti znatne uspjehe u destabilizaciji Kine. Veći problem za Peking je podanički postkolonijalni mentalitet dijela stanovništva, čak i ako govorimo o velikom broju ljudi, koje kao da ne razumije da im ništa dobro neće donijeti služenje podmuklim stranim interesima pod krinkom “promicanja demokracije”.

Cilj pokreta Occupy Central i aktualnih prosvjeda, koji poprimaju oblik onih u Kijevu, kada nakon ustupaka dolaze novi zahtjevi, je pod svaku cijenu učiniti Hong Kong nepodnošljivim za život i upravljanje, a najveću cijenu će platiti ljudi koji tamo žive. Ne zato što je to cilj bezumnih, možda i dobronamjernih sudionika prosvjeda koji su zavedeni trupom pobunjenika iz Washingtona, već zato što je to cilj stvarnih organizatora prosvjeda i usmjeravanja pokreta iz inozemstva.