Cijela Europa prosvjeduje, već godinama. Diže se, izlazi na ulice kako bi ”isušila močvaru i ispraznila hodnike moći”. Mnogi govore i o revoluciji. Prosvjed raste. U umovima ljudi i na ulicama. Dobar je znak da su mnogi konačno shvatili da se moraju sami braniti.
Ali mnogi govore o revoluciji, ne znajući što je to revolucija, a to nije dobro, jer nakon toga dolazi razočaranje. Što je s ”vođama”? Za sada se samo prosvjeduje, bez jedinstvenog vodstva i bez jasno definiranih ciljeva. Ono što neumoljivo slijedi je dolazak “dobro osmišljenih zajedničkih ciljeva”, a njih će ponuditi elite koje već planiraju iskoristiti prosvjede za svoje interese i da postojeći sustav ostane netaknut.
To je očito, jer u politici vakum ne postoji i uvijek ge netko pokušava popuniti, samo je pitanje tko će u tome uspjeti. Ove slučajeve pobune je lako kontrolirati, jer ne nose nikakvu viziju drugačije budućnosti. Oni su samo izljev bijesa zbog nepodnošljive situacije.
Problem je što pokreti za opće dobro odavno ne žele sukob sa sustavom i žele promijeniti društvo vodeći tematske sukobe. Prosvjeduje se zbog voda, velikih projekata, obrazovne reforme, često i trivijalnih stvari, ali su tu ”pobune” skupina ljudi koji su razočarani sustavom ili onih koji su duboko vjerovali da će ih neoliberalni model zaštititi. Sada su shvatili da su sami, napušteni i ogorčeni su jer nema ideje kako stvoriti novi društveni model.
Ljudi na ulici su očajni, zbog krize u društvu i krize demokracije. Evidentno je da eksplozije bijesa nisu linearne i ne mogu biti dovršene, nego su konfuzni izljevi nezadovoljstva drastičnih i zbunjenih prijedloga kojima se ništa ne rješava.
Ovakvi prosvjedi dokazuju nepostojanje prave revolucionarne misli u društvu i opet će se naslađivati financijski moćnici. Nema jasnog financijskog cilja kojeg treba ostvariti, nijedna banka nije napadnuta i umjesto marša na Europsku središnju banku i sjedišta financijske moći ćemo i dalje svjedočiti raznim marševima ”za” ili ”protiv” ovoga ili onoga.
Što nam je onda činiti? Prije svega treba stvoriti široku društvenu koaliciju između pokreta za zajednička prava i dobra, ali ne onda ”prava i dobra” o kojima govore politički mainstream i mediji.
Jedinstvo je danas potrebnije no ikad, zato što individualna borba treba višu silu ili zbog dijelova društva koji su izgubljeni i ne uspijevaju uskladiti ciljeve sa sukobom u tijeku. Za riješiti ovo neizdrživo stanje je potreban kolektivni odgovor. Može li ga biti?
Sudeći po svemu što je učinjeno proteklih desetljeća, vrlo teško, iako ne i nemoguće, ali treba imati ideju o tome što se želi postići i širiti svijest o potrebi zajedničkog djelovanja. Problem je što su ”tematske pobune”, koje se bore protiv pojedinih anomalija u društvu zauzele prostor i ugušile kolektivitet. Pobunom protiv nekih projekata, borbom za okoliš, prava točno određenih skupina u društvu se ne rješava ništa i nepodnošljivi sustav ostaje netaknut. Ako se i riješi jedan problem, sustav će generirati novi, koji će biti razlog za novu ”pobunu” koja opet neće riješiti ništa. Stoga izbjegavajmo koristiti riječ ”revolucija”, jer nje nema i sve se čini da do nje nikada ne dođe. Neizdrživi sustav će i dalje proizvoditi bijes, a on će biti kanaliziran u ”pobune” s malim ili nikakvim pobjedama.
Proizvodnja ovakvog otpora je strategija korporativnih elita. Raskomadati i podijeliti homogeni društveni pokret u ogromni mozaik skupina ”tematskog otpora”.
”Sve učinjeno do sada, učinilo je svijet sigurnijim mjestom za kapitalizam. Umanjujući društvene napetosti pomaganjem i tješenjem potrebitih i osiguravanjem sigurnosnih ventila za ljutite”, rekao je čelnik Zaklade Ford McGeorge Bundy (1966.-1979.), savjetnik za nacionalnu sigurnost predsjednika Kennedya i Johnsona.
”Osiguravajući financije i političke okvire za mnoge zabrinute i predane ljude koji rade u neprofitnim organizacijama vladajuća klasa je uspjela odvojiti i kontrolirati vodstvo od ostatka zajednice, tako da rad na socijalnoj pravednost pod tim uvjetima postane gotovo nemoguć”, napisao je 2004. Paul Kivel u svom djelu ”Vi to zovete demokracijom -Tko zarađuje, tko plaća a tko zaista odlučuje”.
U novom svjetskom poretku se prakticira ritual pozivanja vođa civilnog društva u unutarnje krugove moći, dok se istovremeno suzbijaju njihove akcije. Time s ostvaruje nekoliko važnih ciljeva.
Kao prvo, svijetu se poručuje da kritičari globalizacije prvo moraju zaslužiti pravo da se ”miješaju” u donošenje važnih odluka. Drugo, stvara se iluzija da globalistička elita ipak odlučuje legitimno. I treće, kaže se ”kako nema alternative globalizaciji, temeljne promjene nisu moguće i većina se može samo nadati suradnji s ovim vladarima.
Na kraju dolazimo do apsurdne situacije u kojoj takozvano ”civilno društvo” samo osnažuje moć korporativne elite, dok na drugoj strani istovremeno slabi i dijeli prosvjedni pokret.
Kao što je navedeno u početku, danas je nužno ponovno promišljanje strategije protesta i predstavljanje te strategije masama. No, to je jako teško u uvjetima u kojem imamo ”proizvodnju pristanka”, termin kojeg su osmislili Edward S. Herman i Noam Chomsky.
”Proizvodnja pristanka” predstavlja propagandni model korišten od strane korporativnih medija, kojim vlast manipulira javnim mnijenjem i pojedincima nameće mjerila vrijednosti i vjerovanja.
”Masovni mediji služe kao sustav kojim se poruke i simboli prenose općoj populaciji. U svijetu koncentriranog bogatstva i rastućih sukoba interesnih klasa, ispunjavanje i provođenje tog plana zahtjeva sustavnu propagandu. Proizvodnja pristanka implicira manipulaciju i oblikovanje javnog mišljenja. Njome se nameće konformizam i prihvaćanje autoriteta i postojeće hijerarhije. Ona zahtjeva podčinjavanje etabliranom društvenom poretku. ”Proizvodnja pristanka” opisuje podčinjavanje javnog mnijenja narativu masovnih medija i njihovim proizvoljnim lažima”, pišu Herman i Chomsky.
Međutim, osim proizvodnje pristanka, postoji i proizvodnja otpora, koja igra odlučujuću ulogu u interesima vladajuće klase.
U suvremenom kapitalizmu je prevladala iluzija o demokraciji. U interesu korporativne elite je prihvatiti neslaganje i proteste kao dio sustava, jer oni ionako ne ugrožavaju uspostavljeni društveni poredak. Svrha je ne suzbijati otpor i neslaganje, nego naprotiv, oblikovati prosvjedni pokret i postaviti vanjske granice neslaganju.
U svrhu očuvanja legitimiteta ekonomske elite koriste ograničene i kontrolirane oblike otpora, s ciljem sprečavanja razvoja radikalnih i masovnih prosvjeda, koji bi mogli uzdrmati same temelje i institucije globalnog kapitalizma. Drugim riječima, ”proizvodnja otpora” djeluje kao sigurnosni ventil koji štiti i održava novi svjetski poredak.
No, kako bi proces proizvodnje otpora bio učinkovit, on mora biti pažljivo reguliran i nadziran od strane onih koji su vode prosvjedne pokrete.
Financiranje otpora
Kako je to u svom eseju o proizvodnji otpora opisao prof. Michel Chossudovsky, to se postiže njegovim financiranjem. Oni protiv kojih je prosvjed usmjeren financiraju organizatore prosvjeda. Poduzetničke i financijske elite, koje kontroliraju najveće zaklade, ujedno nadziru i financiraju brojne nevladine udruge i organizacije civilnog društva koje su ranije bile uključene u prosvjedne pokrete protiv postojećeg društvenog poretka. Programi mnogih nevladinih udruga i pokreta se u velikoj mjeri financiraju iz javnih i privatnih zaklada, uključujući, među ostalima, Zakladu Ford, Rockefeller, McCarthy i druge.
Antiglobalizacijski pokret se, navodno, protivi Wall Streetu i teksaškim naftnim divovima koje kontrolira Rockefeller, ali upravo njihove zaklade velikodušno financiraju ”progresivne antikapitalističke mreže”, baš kao i ekologe, velike protivnike velikih naftnih korporacija, a sve s ciljem kako bi na kraju nadgledali i usmjeravali njihove aktivnosti.
Mehanizam ”proizvodnje otpora” zahtijeva manipulativno okruženje i suptilnu suradnju pojedinaca unutar ”progresivnih” organizacija, uključujući i antiratne udruge, one za zaštitu okoliša i antiglobalizacijski pokret.
Skriveni cilj ”proizvodnje otpora” je uspostava granica do kojih politički korektna oporba može ići. S druge strane, mnoge nevladine udruge su pune operativaca zapadnih obavještajnih službi, a čak je i sve više ”progresivnih alternativnih” medija na internetu postalo ovisno o financiranju iz korporativnih i humanitarnih zaklada.
Fragmentirani aktivizam
Cilj elita je bio raskomadati i podijeliti društvene pokrete u ogromni ”učini sam” mozaik. Rat i globalizacija u aktivizmu civilnog društva više nisu u prvom planu. Aktivizam se raspršio. Više ne postoji ujedinjeni antiglobalistički i antiratni pokret. Zamaglila se veza između ekonomske krize i ratova koje SAD vode u svijetu.
Neslaganje je fragmentirano. Prosvjedni pokreti se odvajaju u razne tematski orijentirane pokrete – pokrete za ženska prava, klimatske promjene, okoliš, antiglobalističke i mnoge druge. Svaki zasebno dobiva velikodušne financijske injekcije od onih protiv kojih se navodno bore. Plan je bio oslabiti i podijeliti prosvjedni pokret i preusmjeriti antiglobalizacijski pokret s početka devedesetih u područjima u kojima neće prijetiti interesima elite.
Ove ”akreditirane” organizacije civilnog društva, financirane iz privatnih zaklada, ”Ford”, ”Rockefeller”, ”Rockefeller Brothers”, ”Charles Stewart Mott”, ”The Foundation for Deep Ecology” i drugih, djelujući formalno kao predstavnici ljudskih pokreta su zapravo postale lobističke skupine.
Pokret fragmentiran u mnoštvo raznovrsnih ”tematskih” nevladinih udruga, predvođenih istaknutim i predanim aktivistima, sam je sebi svezao ruke. U konačnici, pomogli su, možda i nenamjerno, slabljenju ujedinjenog antiglobalističkog pokreta.
Vođe nevladinih udruga i organizacija su bili itekako svjesni odakle im dolazi novac. No, unutar američkih i europskih nevladinih organizacija zaista vlada uvjerenje kako su te zaklade neovisna i filantropski nastrojena zasebna tijela, odvojena od korporacija, kao na primjer Zaklada Rockefeller Brothers, koju smatraju neovisnom od obiteljskog carstva Rockefeller.
Istina je da su nevladine organizacije u udruge svezane u luđačku košulju i njihovo postojanje ovisi o korporativnom novcu. Sve njihove aktivnosti se pozorno prate i kontroliraju od strane poduzetničke i financijske globalističke oligarhije.
U ovoj priči, korporativna elita, čijim interesima uredno služe MMF, Svjetska banka i Svjetska trgovinska organizacija, spremno će financirati organizacije koje su predvodnice prosvjednih pokreta protiv WTO i drugih ”međunarodnih” financijskih institucija. Podržani novcem iz gore navedenih zaklada, nevladine organizacije postavljaju i razne čuvare čija je zadaća praćenje provedbe neoliberalne politike, ali bez podizanja prašine oko toga ili postavljanja previše pitanja, na primjer kako blizanci iz Bretton Woodsa i WTO svojom politikom pridonose osiromašivanju milijuna ljudi.
I sve dok je tome tako, nijedan prosvjed nije revolucionaran. Ove slučajeve pobune je lako kontrolirati, jer ne nose nikakvu viziju drugačije budućnosti i one su samo izljev bijesa zbog nepodnošljive situacije.
Nema nista dok banda ne omasti konopac.
…bijes teško da može biti kontroliran u masi….nismo sveci Babiću…oni nam dozvoljavaju otpuštanje napetosti tako da do izljeva bijesa nikada ni ne dođe…..gdje su ti bijesni europljani….nigdje.
stari dobri kapitalisticki recept protiv revolucije ,red banana -red pornografije- red nogometa .Priznajte bas i nije neka mudrost ali pali .
Da, samo kolektivni odgovor. A da bi do njega došlo “kolektiv” mora da bude pravilno informisan o trenutnoj situaciji i predviđenim ciljevima – to je prvi i osnovni problem. Znači mora se naći odgovarajuća alternativa mainstream medijima ili da se ona “očiste”. Tada treba definisati probleme, doneti odluke kako da se reše i krenuti na rešavanje. Revolucija podrazumeva brza rešenja a narod ne kaže džabe “sve što je brzo to je i kuso”. Puno puta sam pisao “ovo nije sprint, ovo je maraton” u kome snaga nije presudna već izdržljivost i upornost. To nije piknik, nije zabava gde malo duvamo u pištaljke, malo lupamo u šerpe… Ideji se mora posvetiti, mora se uložiti i vreme i trud. Nema čarobnog štapića da se mahne i da sve postane kao iz bajke. Ne smemo čekati da nam probleme reše pojedinci, Bog ili vanzemaljci – ako želimo promene moramo ih sami sprovesti. Jer… Čitaj više »
Da sve je to tako ali. Pitam cemu vodi nekakva, mozebitna promjena neke od elita? Biti ce druga, elita, biti ce sjasi Murta da sad malo jase Kurta! Novac kvari a mnogo novca jos i vise! Ma mislio sam vlast! Biti u vlasti to mnogima znaci zivjeti stalni orgazam.Imali smo u SFRJ naj sustav u cijeloj historiji covjecanstva. Trebalo ga je doraditi do savrsenstva i nije bas bilo potrebno mnogo posla oko dotjerivanja. Sta smi mi ucinili. Najnormalnije kao i svi kreativni narodi usli smo u nove procese druge drustvene sustave. Zalosno je samo to sto smo to uradili nepripremljeni sa nesto znanja o tom putu. Najpotrebnije je znati od kuda idem, kojim putem treba da idem i gdje planiram doci. Dobro krenulismo i isli negdje, samo dgje smo to dosli je pitanje svih pitanja, kada se usporedi sa onim sto smo imali u onoj “tamnici naroda”. Nisam milanCZ hahaha!
Autor kaže kako “mnogi govore o revoluciji, ne znajući što je to revolucija”, a onda ni sam ne daje objašnjenje istoga. Autor govori o “nepostojanju prave revolucionarne misli u društvu”, a onda ni sam ne definira što bi to bilo i koji su to pravi nosioci takve misli. Autor kaže kako je “Jedinstvo je danas potrebnije no ikad”, a onda ne kaže oko čega i na kakvim temeljima bi se to jedinstvo trebalo graditi. Autor govori o pobunama koje “ne nose nikakvu viziju drugačije budućnosti”, no ne spominje niti jedan pokret koji u današnje vrijeme ima takvu viziju. Autor upozorava kako “vlast manipulira javnim mnijenjem i pojedincima nameće mjerila vrijednosti i vjerovanja.”, no ne kaže gdje su te vrijednosti i vjerovanja neokaljana manipulacijama. Elita (poduzetnička, financijska, korporativna) je korumpirana, civilno društvo također, politički mainstream i mediji su uz njih, veći pokreti otpora su usmjeravani i infiltrirani, proizvodi se pristanak i… Čitaj više »
Rijetki zemljani će skužiti da se sa njima manipulira iz istog izvora milenijima, ono što je nama stoka to smo mi njima………….
Da bi došlo do promjena u društvu, mora se dogoditi nekoliko stvari. Prvo, mora doći do kritične mase obespravljenih i potlačenih koji više nemaju što izgubiti osim svoje glave. Drugo, mora se stvoriti ćelija superpametnih sposobnih,ustrajnih i lojalnih ljudi koji moraju znati što žele, moraju znati kako organizirati mase i koji su spremni izložiti svoj život za dobrobit svih. Dalje, dokle god se radi o minornom narodu ili zajednici nemoguće je inicirati bilo kakav ustanak zato što su vlade svih država u okružju umrežene i drže pod kontrolom sve građane. Dakle da bi se išta moglo desiti trebalo bi doći do destabilizacije narodnih masa na globalnom ili bar kontinentalnom nivou koje bi uposlile službe sigurnosti do te mjere da uvelike izgube kontrolu nad masama i samim tim omogućile organiziranim ćelijama da lakše i brže djeluju. Treba imati na umu da bez velikih razaranja, šteta i prolijevanja krvi nema nikakvih promjena.… Čitaj više »
Demokracija je davno pod kontrolom elita.Nezadovoljnih protiv sustava ima dosta,ali su provaljeni,a njihovo nezadovoljstvo raspršeno i kanalizirano.Elite vladaju psihologijom,pomoću koje ovladavaju svim većim prosvjedima i usmjeravaju ih u slijepo crijevo.Više puta prosvjedi su u njihovoj režiji i služe da se nezadovoljni ispušu bez ikakvog postignutog cilja.Primjer su posvjedi u Grčkoj,koji su bili na rubu pobune i građanskog rata.Slično je bilo i u Španjolskoj.Na vlast je došla Syriza,sa Ciprasom na čelu.Govorio je da neće bit mjera štednje i da neće popustiti zapadnim bankarima.Na temelju toga je dobio izbore.Kad je došao na vlast,okrenuo je priču i popustio bankarskim i EU pritiscima.Prosvjednici izdani od vrha su ubrzo odustali od većeg otpora.Znači elite ciljaju u glavu.Tu postavljaju svoje ljude.Ako nisu njihovi počne sa podmičivanjem,ako ne uspije slijede ucjene i glava ti u torbi.Takvi prosvjedi se pomno prate i proučavaju.To bi mogao probit samo neki jaki,nepotkuljiv vođa,kojemu su bitni njegovi ljudi i ima hrabrost oduprijeti… Čitaj više »
Odličan tekst! Analitičkim pristupom autor pokazuje zašto prosvjedi propadaju,tko ih vodi, tko financira, tko uobličava. Što se tiče predloženog ‘pohoda na Europsku centralnu banku’, a nešto slično smo imali s (vođenim i kontroliranim) Occupy pokretom, čak i da uspije, s tim se ništa promijenilo ne bi. Postoji samo jedna jedina stvar na ovom svijetu koja je bitna, a to je – na koji način novac ulazi u optjecaj. Kao dug/kredit ili nekreditno. Promjenom prirode novca bi se promijenila priroda svakog sustava i svakog čovjeka! A oni koji danas vladaju svijetom bi s tom malom promjenom (iz kreditnog u nekreditni) ostali bez jedine poluge s kojom mogu upravljati svijetom.
Nacionalna država je naveća opasnost današnjem čovječanstvu. Najbolji primjer je bivša Jugoslavija i potreba obrane srp. naroda u svim njenim dijelovima: na spontane i iskrene proteste nesrpskih naroda protiv agresije bilo koje vrste je odgovoreno beogradskim tenkovima. Nacionalna država znači ne voljeti Ruse zbog diktatora Putina. Nacionalna država znači ne voljeti Engleze zbog povijesnoga brit. kolonijalizma: najbolji obol tome je ono što su napravili rus. i franc. brit. nogometnim navijačima tokom posljednjega prvenstva u Francuskoj. Izgleda da Francuzi nisu shvatili da je najvažnije biti dobar domaćin. Ako Madrid ne shvati da mora, svakako i nadasve treba, biti dobar domaćin Kataloncima — radikalizirat će ih, a postoji velika mogućnost da i neki drugi špan. dijelovi krenu istim ili sličnim putem. I ne mora biti samo revolucija programirana, jer to isto može biti i država. A ne zaboravimo da i Katalonija teži tome da bude država, i, ako već nije legalno, legitimno… Čitaj više »
Babiću majstore
Znaci kao i na glasanje, ne vrijedi ici ni na prosvjede. A Che odozdo gleda travu, kao i Gubec. I što sada, čekati kritičnu masu…