Prvi korak u ukidanju sankcija: Rusija se vraća u Vijeće Europe

Parlamentarna skupština Vijeća Europe (PACE) izglasala je u utorak vraćanje prava glasa Rusiji koje joj je oduzeto prije pet godina zbog takozvane „aneksije“ Krima. Skupština je prijedlog odobrila sa 118 glasova za, 62 protiv i 10 suzdržanih.

Ovo je prvi put da je ukinuta jedna sankcija protiv Rusije koje su Moskvi nametnute zbog njene vojne potpore stanovnicima Krima da održe referendum o samoodređenju i ujedinjenju s Ruskom Federacijom, na kojeg su, kako tvrde vlasti Krima i Rusije, stanovnici bivšeg ukrajinskog polutoka prema Povelji Ujedinjenih naroda i kao politički entitet u obliku autonomne republike imali puno pravo.

Parlamentarna skupština Vijeća Europe je 2014. oduzela ruskim izaslanicima pravo glasa, čime su željeli kazniti Rusiju zbog ujedinjenja s Krimom.

Glavni tajnik Vijeća Europe u odlasku, Thorbjørn Jagland, rekao je na plenarnoj sjednici u Strasbourgu da bi to tijelo trebalo zadržati svoj inovativni karakter. Dodao je kako je PACE forum za dijalog i suočavanje. Za njegovu nasljednicu je jučer na petogodišnji mandat izabrana hrvatska ministrica vanjskih poslova Marija Pejčinović-Burić.

Zajedno s Europskim sudom za ljudska prava (ECHR), Vijeće Europe je odgovorno za nadgledanje ljudskih prava u 47 zemalja članica.Vijeće Europe ne pripada Europskoj uniji, stoga ni ECHR nije njeno sudsko tijelo.

Dakle, ovlasti ruskog izaslanstva u PACE-u su obnovljene u cijelosti. Svi pokušaji Ukrajine da to spriječi odbili su delegati iz drugih europskih zemalja, od kojih se samo šest odlučilo na demarš i sada će u znak protesta povući svoje predstavnike. Zemlje koje su odlučile prosvjedovati na ovaj način i povući svoja izaslanstva su Estonija, Latvija, Litva, Gruzija, Ukrajina  i Poljska. Slovačka je opovrgla napise medija kako pripada ovoj skupini.

Sve što se događalo protekla dva dana je vrlo loš signal za Kijev, ali je vrlo dobro za Europu u cjelini. Povratak ruskog izaslanstva u PACE je bez sumnje pobjeda ruske diplomacije, iako bi ispravnije bilo govoriti o obnovi pravila i prirodnim razvojem jednog razumnog procesa kojeg je uspješno, uz pomoć Poljske i baltičkih država, opstruirao Kijev.

Privremena odsutnost Ruske Federacije je narušila autoritet ove organizacije i sigurnost Europe u cjelini. Parlamentarna skupština nije elitni klub u kojem se pozivaju samo svoji, niti je vojno-politički blok sa zajedničkim interesima koji trži jedinstvo ili čak jednoglasnost. To je platforma za dijaloge, sporove i ekspertne procjene, gdje europski narodi predstavljaju političari s vrlo različitim, često suprotstavljenim stajalištima. Kroz PACE države Europe međusobno komuniciraju i nastoje razviti zajednički pristup oko najosjetljivijih pitanja u području izazova i prijetnji.

Rusija nije samo najveća i najnaseljenija država u Parlamentarnoj skupštini Vijeća Europe, nego i europskom kontinentu u cjelini. Nije samo velika ekonomija, nego utjecajni akter na međunarodnoj sceni na kojoj zauzima jedinstveno mjesto zbog svoje vojne moći, uključujući nuklearnu, te statusa najvažnijeg dobavljača energetskih resursa. Rješavanje značajnih problema bez sudjelovanja Rusije je moguće na lokalnoj razini, ali na globalnoj je to nemoguće.

Rusko se izaslanstvo vratilo, jer bi njegovo odsustvo bilo nemjerljiva šteta za sam PACE. Ipak, nije se sve dogodilo “samo po sebi” i povratak je bio slijed nekoliko važnih okolnosti.

Prvo, to je bio principijelan stav službene Moskve, prema kojoj je sudjelovanje Rusije u radu Skupštine moguće samo ako se u cijelosti obnove ovlasti njene delegacije. Nije bilo moguće da ruski izaslanici ostanu u organizaciji kao „vreća za udaranje“, povremeno uključeni u rješavanje zajedničkih problema ili udaljavani oko važnih tema koje se tiču same Rusije.

Čak su i neki u Rusiji vjerovali da je taj “prostor za suradnju” bolje očuvati, čak i na tako jadan način sa sudjelovanjem u radu organizacije vezanih ruka, ali je prevladao težak pristup kroz ultimatum, a velika većina Europljana je bila „prisiljena“ prihvatiti ruski ultimatum jer je to odgovaralo interesima jedne i druge strane.

Drugo, ne manje principijelna i krajnje logična pozicija Moskve je bila po pitanju “nema ovlasti – nema plaćanja”. Velika rupa u proračunu ometala je rad Skupštine i njegov birokratski aparat učinila nesvjesnim saveznikom Moskve.

Treće, kategorički stav Kremlja koji je uzrokovao “izgnanstvo” je zatvoren, Krim je dio Rusije.

Potrebno je razumjeti da je PACE mogao pričekati i zadržati Rusiju u „tamnom kutku“ malo duže samom u slučaju da je bilo i najmanje nade da će se ruski stav promijeniti možda s promjenom vlasti. No, ponovno ujedinjenje Krima s Ruskom Federacijom podupiru sve parlamentarne snage zemlje i apsolutna većina njezinog stanovništva, tako da su kompromisi s ruske strane nemogući, a na Zapadu su općenito svjesni toga, čak i kada tvrde da ne žele odustati od “svoje borbe”.

Ali nema potrebe gajiti iluzije, jer će povratak ruskog izaslanstva biti kao povratak nestašnog đaka u školu i svi će Rusiju podučavati “slobodi i demokraciji”.

No, istina je i da su zbog toga zapadne zemlje morale demonstrativno uništiti “solidarnost s Ukrajinom”. Svatko je shvatio da bi Ukrajinci bili protiv sadašnje odluke, a razumje se i zašto, ali su jednostavno odbacili mišljenje Kijeva i tako ih ponizili u javnosti.

Druga je stvar što Ukrajince nitko ne može ponižavati više od ukrajinskih političara, koji su u samodopadljivoj histeriji dosadni svakome osim Gruzijcima i Baltima.

Kratki popis onih država čiji su predstavnici zapravo napustili PACE u znak prosvjeda protiv obnove ruskih ovlasti je poznat. Upravo su njihovi vođe stigli u Tbilisi ubrzo nakon početka rata 2008.To su Latvija, Litva, Poljska i Estonija, te Ukrajina i Gruzija po defaultu. Tada je podrška Saakašvilijevoj agresiji postala festival otvorenih laži i Moskva se toga dobro sjeća. Sada se događa isto, uz rusofobiju ugrađenu u temelje pristupa predstavnika navedenih zemalja.

Međutim, Poljaci napuštaju sjednicu samo djelomično. Ukrajinske igre sa Stepanom Banderom su potkopavale čak i njihovu solidarnost.

Ovo zanemarivanje ukrajinske “borbe” je samo po sebi daleko jasniji dokaz o pukotini u politici sankcija od same obnove prava ruskog izaslanstva kao takvog. Opet, Rusija se vraća u PACE prvenstveno zato što je tamo potrebna, ali fermentacija u redovima “prijatelja Ukrajine” je važan signal. Gosti iz Kijeva ponovno su glumili žrtve i iznosili neistinite tvrdnje, ali, kako se ispostavilo,  to jednostavno nisu mogli nametnuti kao zajednički stav većine europskih zemalja.

Možda će za neke to tek sada biti otkriće, ali na ovaj način se Ukrajina može i treba suočiti s većinom političkih sukoba u koje je uključena. I to ne radi Rusije, naravno, nego zbog njih samih.

Osim toga, sankcije predstavljaju gubitak koji Europa trpi zbog čisto ukrajinskih interesa. A Ukrajina zauzvrat ne može ponuditi Europi ništa osim histerije, iza koje pokušava sakriti korupciju, menadžersku osrednjost, cenzuru, diskriminaciju milijuna ljudi koji govore ruski, neonacizam i kategoričnu nespremnost za rješavanje sukoba Donbasa kompromisom ili mirnim putem.

Izvještavanje europskih kolega o ideji mirne reintegracije Donbasa isključivo na temelju Sporazuma iz Minska je zadatak novoosnovane ruske delegacije. Ako ignoriranje ukrajinske histerije postane praksa, može se učiniti mnogo korisnih stvari i obnoviti obostrano korisne gospodarske odnose Europe s Rusijom, uspostaviti neprekidnu opskrbu plinom i donijeti održivi mir Donbasu.

Kijev je prepreka na tom putu, a primjer Parlamentarne skupštine Vijeća Europe govori da se i takva prepreka može ukloniti ako se vodite razumom i vlastitim nacionalnim interesima.