Putin i Trump – Teško rješivi bliskoistočni problem ako se SAD ne povuku iz regije

Upravo je završen prvi sastanak dva predsjednika, Donalda Trumpa i Vladimira Putina. Događaj je izazvao pravu poplavu komentara i nagađanja o novim odnosima između supersila, prevladavanju novog Hladnog rata i otvaranju novog komunikacijskog kanala.

Nagađanja su mnoga. Dobro je da se sastanak ipak održao, ali treba biti suzdržan oko njegovih rezultata. Naime, odavno je poznato da je predsjednik trump nepredvidiv i ovakve dimne zavjese mu mogu poslužiti kako bi javnom mnijenju u Sjedinjenim Državama i svijetu pokazao kako nije talac “Deep Statea”, te da se oslobodio iz neugodne situacije u kojoj američku vanjsku politiku određuje cionistički i neokonzervativni lobi.

Da se nije tako lako izvući iz okova ovih krugova pokazuje i nedavno priznanje Jeruzalema kao glavnog grada Izraela i jednostrani izlazak iz nuklearnog sporazuma s Iranom. Konkretno, čini se više nego jasnim da je Trump svoju vanjsku politiku na Bliskom istoku u potpunosti predao u ruke svom zetu Jaredu Kushneru, koji je posvećen interesima Izraela i klike Benyamina Netanyahua. Trump je tako osigurao leđa i osiguravajući podršku radikalnih krugova židovske zajednice u Americi, što bi mu moglo biti jamstvo za ostanak na vlasti.

Odnosi s Rusijom se također se mogu poboljšati, ali je uvjet da Rusija napusti Iran i približi se Izraelu, što je proturječno ruskoj politici ne samo u Siriji, nego u cijelom euroazijskom prostoru.

Pod tim uvjetima bi SAD bile spremne napustiti Ukrajinu i prepustiti je Moskvi. Dakle, formula je jednostavna. Trump će se odreći vlade u Kijevu za koncesije u Siriji.

U zamjenu bi Trump, najvjerojatnije, pitao Putina da pusti SAD i Izrael da se bez ruskog uplitanja suoče s Iranom. To bi u početku bio hibridni rat s pokušajem unutarnje destabilizacije, a potom, ako bude  potrebno, čak i izravnim vojnim napadom na Islamsku Republiku.

Međutim, Putin nije glup i dobro zna da će Rusija, kao saveznik Irana, Sirije i Hezbolaha, tek tako na kocku staviti svoju vjerodostojnost. Osim toga, Ukrajina je važna za Rusiju, ali je Krim već ruski i ukrajinska vojska nema snage da vojno slomi armije Donbasa.

S druge strane bi strateški položaj Moskve bio ugrožen, jer bi bilo kakve promjene u Iranu, uz hipotetsko svrgavanje vlasti u Teheranu, na red bi došla Rusija i na kraju Kina. Moskva i Peking se svim snagama suprotstavljaju novom hegemonijskom poretku kojeg je osmislio Washington.

Američka strategija poprima jasne konture. Namjera je suočiti se s američkim neprijateljima jednim po jednim. Najprije Iran, onda slijedi Rusija i konačno Kina. Ključ za uspjeh ovog plana je izolirati svakog od suparnika, oslabiti ga sankcijama i hibridnim ratom, a onda slijedi završni udarac. Iako su razgovori pred novinarima protekli u relativno prijateljskoj atmosferi, Vladimir Putin dobro pamti izjave i inicijative američke administracije s njihovih putovanja.

U uvodu smo pojednostavili stvari, iako je situacija mnogo složenija, jer ovdje postoji niz “sporednih aktera” o kojima ovisi realizacija američkih planova. Prema posljednjim izvješćima iz Sirije i Turske, Sjedinjenih Država i Izraela, Ankara grozničavo želi preispitati svoju politiku u okviru kurdskog pitanja na Bliskom istoku. Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan, koji je nedavno proslavio pobjedu na izborima, kao da je dobio podršku Tel Aviva i Washingtona. No, kurdski kustosi proteklih 20 do 25 godina, odnosno SAD i Izrael, istovremeno će ići na ucjene kurdskih plemena u Siriji i Iraku, koje će pokušati “preodgojiti” i prilagoditi njihove težnje svojim njihovim planovima.

U tom kontekstu imamo samo informacije provladinih medija iz Ankare, koji navode kako su operacije u sjevernoj Siriji za Ankaru “uspješno” završile.

CNN Türk je u srpnju izvijestio da predstavnik turskog ministarstva vanjskih poslova Hami Aksoy izjavio kako Turska napušta Afrin. Tako je operacija, koja je bila oštro kritizirana zbog dobivanja glasova birača, završila je odmah nakon predsjedničkih i parlamentarnih izbora u Turskoj. No, nemojmo žuriti sa zaključcima. Turski izbori i “priča o Afrinu” nisu bili pravi razlog za zauzimanje ovog dijela sjeverne Sirije.

“Prije nekog vremena stanovnici Afrina osnovali su svoje općinsko vijeće. U vijeću su Kurdi, Turkomani i Arapi. Vojne i sigurnosne strukture se također postupno predaju u njihove ruke. Turska će ostati ovdje neko vrijeme. Govoriti o tjednima je netočno, što želim napomenuti. Međutim, kao što sam rekao, vlast se predaje lokalnom stanovništvu, rekao je Hami Aksoy.

Ali je stvarnost daleko od izjava Ankare. Točno je, što su potvrdili i kurdski izvori u Siriji, da su se neke turske tenkovske bojne povukle iz Afrina u okolicu Azaza i Manbija. Izvori također kažu da turske snage napuštaju i strateške uzvisine. No, Turci nastoje ostati u Afrinu i kontrolirati grad kroz administraciju uspostavljenu pod njihovom kontrolom. Ali zašto je Ankara toliko nespretna?

Ovdje imamo i otvoreno pitanje zašto je 4. srpnja 2018. ruska delegacija otišla u Afrin, gdje je s turskom stranom održala nekoliko sastanaka. Očigledno su predstavnici Rusije postavili pitanje Turcima “gdje su sada teroristi”? Otišli su i vrijeme da Turska teritorij i grad Afrin vrate legitimnom vlasniku, vladi i narodu Sirije. Uključujući i Kurde iz Afrina.

Međutim, Hami Aksoy, koji govori ono što mu naredi Erdogan, laže. U Afrinu se nakon okupacije situacija nije “normalizirala” za jedan dan. Okupatorske proturske islamističke milicije su mučile lokalno stanovništvo, krale su, rušile kuće, a zabilježeni su brojni sukobi između različitih bandi.

Lokalne YPG snage nisu dopustile napadačima da slobodno dišu  i pokrenule su “drugu fazu povijesnog otpora u Afrinu”. Akcije Kurda se svode na pojedinačne napade i likvidacije, ali se time daje izgovor za ostanak turskih snaga.

Povećani pritisak je doveo do sukoba između bandi i sukoba klanova koji su s turskom surađivali u vojnom dijelu kampanje i invaziji na Afrin. Kada je Aksoy dao svoju izjavu, atmosfera terora u Afrinu je bila intenzivirana, a nakon tri eksplozije 27. lipnja se krenulo u kućne racije. U Afrinu se teško može govoriti o stabilnosti, iako su nedavno turske vlasti dovele nekoliko autobusa stranih novinara iz turskog grada Gaziantepa, koji su posjetili centar grada u kojem je “sve bilo u savršenom redu”.

Postoji još jedan dokaz. 5. srpnja, dakle za vrijeme boravka u Afrinu ruskog izaslanstva, turske policijske snage su uhitile dvojicu pripadnika Kurdistanske radničke stranke (PKK) “koji su pokušavali prodrijeti u Afrin”, izvijestila je turska novinska agencija Anadolu. Prema izvješću, Kurdi su imali oružje, prigušivače i improvizirane eksplozivne naprave. No, kurdski izvori tvrde da su uhićena dva Kurda, izbjeglice iz Afrina, koji su pokušali saznati sudbinu svojih nestalih članova obitelji.

Turska najavljuje povlačenje vojske i vojne opreme iz Afrin ne zbog Afrina, nego zato što područje više nije sigurno tursku državu. Službeno je u operaciji u Afrinu sudjelovalo 6400 turskih vojnika i 25 000 naoružanih islamista iz 47 islamističkih skupina, uključujući ISIL i bivši Al-Nusra Front, koji su u na međunarodnom popisu terorističkih organizacija. Sirijski Kurdi tvrde da je stvarni broj napadača bio puno veći. Sada Turska “višak” vojnika i opreme iz Afrina baca u druge regije i istovremeno pokušava ostaviti dojam “kako Afrin, korak po korak, ide ka miru i da Turska nije okupator”.

Nakon invazije, koja je završila 18. ožujka, u područje Afrina su došli teroristi koji su ranije s obiteljima  napustili Goutu, Homs, Hama i druge gradove. Kurdi tvrde kako su Turci doveli oko 100 000 ljudi i da su promijenili demografski sastav Afrina. Osim toga, Kurdi optužuju Ruse i Damask da su “Afrin zamijenili za Goutu”.

No, Ankara namjerno krivotvori istinu, a cilj je uništiti Rusiju, Iran i vodstvo Sirije, koji traže povlačenje Turske iz sjeverne Sirije. Bez obzira koliko savez Turske s Rusijom i Iranom izgledao jak, kada je u pitanju Erdogan uvijek treba biti oprezan.

Američke koalicija i Izrael nisu zadovoljni činjenicom što se nastavlja konstruktivan dijalog između čelnika kurdskih snaga i Damaska. Podsjetimo da su ove kurdske snage, koje čine okosnicu takozvanih “Sirijskih demokratskih snaga” (SDF), nastale i podržane su od strane SAD-a i Izraela.

Na primjer, nedavno je u gradu Qamishliju, nakon pregovora između Kurda i sirijske vlade, donesena odluka o uključivanju kurdske milicije u vojsku sirijske vlade. Naravno, ovo je udarac i tandemu Sjedinjene Države-Izrael, ali i Turskoj. Sličan sastanak je održan 1. srpnja u gradu Tabqa, na zapadu pokrajine Raqqa. Stranke su razgovarale o sigurnosti u gradu Raqqa, koju treba prepustiti sirijskoj vojnoj policiji, u pokrajini se uspostavljaju zajedničke kontrolne točke, a kurdske formacije se trebaju uključiti u redove sirijske vojske. U pokrajini se otvaraju mjesta za regrutaciju u vojsku i vode se pregovori o ustupanju velike brane na Eufratu elektro-energetskom sustavu Sirije, koji je treba obnoviti i pustiti u pogon.

Sporazum o Raqqi još nije potpisan, jer su SAD i Francuska kategorički protiv njega. Ipak, zbog pregovora i predstojećeg sporazuma su SAD i Turska krenuli pregovarati o Manbiju, zbog čega  se kurdski pokret podijelio u dva logora. Neki su Kurdi pristali na pregovore sa službenim Damaskom bez preduvjeta. Situaciju s kurdskim skupinama u Raqqi komplicira činjenica da je to većinski arapski grad, koje se snažno protive prisilnoj mobilizaciji u redove proameričkih SDF snaga.

Prosvjede stanovništva je podržala arapska skupina “Liwa Tuwar Al-Raqqa”, koja je formalno dio “Sirijskih demokratskih snaga”. U svibnju ove godine je došlo do borbi i sukoba koji su zaustavljeni ulaskom vojske u Raqqu. Mjesec dana kasnije je kurdska sigurnosna policija “Asayish” neko je vrijeme blokirala sjedište ove skupine. Pet dana kasnije je uhićen njezin vođa, Ein Issa.

Objašnjenje zašto je nužno uključiti Tursku u aktualne zajedničke američko-izraelske akcija s Kurdima se vidi kada uzmemo u obzir napade Turske protiv Kurda u Iraku. Izjava Ankare od 6. srpnja, dan nakon posjete ruske delegacije 4 i 5 srpnja. Afrinu, također je znakovit dokaz o povezanosti Washingtona, Tel Aviva i Ankare o djelovanju u kurdskim regijama.

Ovdje dolazimo do onoga o čemu smo pojednostavljeno govorili u početku. Tijekom posljednjeg mjeseca je njihov cilj bio na brzinu stvoren konglomerat kurdskih plemena usmjeriti u pravcu Irana.

Međutim, u Iraku je došlo do raskola u strukturama koje su izgradile turske, izraelske i američke obavještajne službe. Gotovo odmah se situacija među iračkim Kurdima počela “prelijevati”na Kurde u Siriji.

Osiguran je neuspjeh američko-izraelskog plana raspada i fragmentacije Iraka i Sirije. To se dogodilo kada su  iranske vlasti upozorile Rusiju, ali i svoje protivnike, najmanje od kolovoza 2014. godine, da SAD, uz pomoć Izraela i Turske, stvaraju ISIL s ciljem stvaranja “kalifata”.

“Klasični”, onaj turski PKK, 2014. prestaje davati podršku i prekida komunikaciju sa svojim kurdskim frakcijama, koje se još od doba Sadama Husseina koriste u oružanim provokacijama i sabotažama protiv Irana.

Turski ministar vanjskih poslova Mevlut Cavusoglu 6. srpnja izjavljuje kako su Ankara i Washington dogovorili zajedničku akciju protiv PKK u Siriji.

“U našem planu djelovanja postoji jasan konsenzus s američkom stranom o zajedničkoj akciji protiv Kurdistanske radničke stranke nakon Manbija”, istaknuo je Cavusoglu. Podsjetimo da čak i Peshmerge u Iraku postaju “turski PKK”. No, sudeći po rezerviranosti Cavusoglua, sada Turci govori o tome što će učiniti SAD u suzbijanju tih snaga i paravojnih organizacija, koje su nakon Afrina, razočarane tandemom SAD-Izrael, otišle na pregovore bez preduvjeta sa sirijskim vodstvom.

Bit će zanimljivo vidjeti hoće li se američki i francuski specijalci, na primjer, odlučiti na aktivne kaznene mjere protiv svojih bivših štićenika i saveznika među YPG milicijama u sklopu proameričkih SDF snaga i drugih grupa? Zar zapadni i izraelski obavještajci zaista misle da će nakon svega Kurde u regiji još jednom moći staviti pod svoju kontrolu, a zatim ih pokušati “preusmjeriti” za borbu protiv Irana?

Već su se od početka srpnja mogli pratiti  poslovi sirijskih Kurda. 4. srpanja, očito nakon što su saznali za dolazak ruskog izaslanstva u Afrin, “pobunili” su se Kurdi u Manbija. Vojno vijeće grada, koje djeluje kao dio uglavnom kurdskih SDF snaga, upozorilo je tursku vojsku da ne ulazi u Manbij. Iako je poznato da turske snage od sredine svibnja patroliraju na rubnom dijelu grada, kao dio dogovora postignutog između Ankare i Washingtona, trenutno je situacija još uvijek status quo.

“Podaci o mogućem ulasku turske vojske u sam Manbij nisu točni. Prema sporazumu sa Sjedinjenim Državama, turske trupe patroliraju duž granice grada Manbija na području rijeke Sajur. S druge strane, koalicijske snage patroliraju unutar Manbija”, rekao je čelnik Vojnog vijeća Manbija.

“Nedavno smo se susreli s predstavnicima koalicijskih snaga i uvjerili su nas da će oni jamčiti sigurnost Manbija i da nitko neće ući na ovaj teritorij. Međutim, u slučaju nepredviđene situacije, namjeravamo se suprotstaviti turskoj vojsci”, dodao je.

A onda, 6. srpnja Manbij čvrsto preuzimaju američke specijalne snaga, koje su tamo raspoređene na dan terorističkog napada tijekom prosvjeda protiv turske vojne invazije. Jedan je prosvjednik ubijen, a tri su ozlijeđena. Iako ne postoje informacije o tome tko je odgovoran za organizaciju terorističkog napada, za pretpostaviti je da su američke specijalne snage koje lutaju ulicama Manbija osobno poznavale teroriste.

Irak i tamošnja situacija s Kurdima

Ranije je Ankara samo stranke i organizacije sirijskih Kurda optuživala da su “ogranak terorističkog PKK-a”. No, to se primijenilo nakon tri događaja Prvo, 3. srpnja je iračka vojska najavila uspostavu pune kontrole nad iračko-sirijskom granicom i početak izgradnje rovova i drugih utvrda. Drugo, isti dan u Bagdadu i Basri su se pojavili plakati s antiameričkim sloganima, posebno usmjerenom protiv predsjednika Donalda Trumpa. Treće, klerik Moqtada Al-Sadr postiže dogovor s proiranskim snagama, što je nazvao reakcijom na kontakte nekih političkih snaga s Washingtonom oko pitanja formiranja iračke vlade.

Odmah nakon najave su provedeni udari na kurdska vojna skladišta i druge zgrade na sjeveru iračke pokrajine. SAD je tada poručio kako je navodna “prijetnja agresije” tako visoka da su “američko veleposlanstvo u Bagdadu i američke snaga, kako bi zaštitile ovo mjesto, pojačali sigurnosne mjere zbog zabrinutosti od mogućih oblika nasilja”. 4. srpnja su Turci nastavili zračne i raketne napade na irački Kurdistan, čak ni u pokrajini Erbil. Naravno, ponovno su mete isključivo bile “militanti PKK-a”. I konačno 7. srpnja, Turska je otvoreno zaprijetila svim iračkim Kurdima, osim proturskog klana Barzani i njihove “Kurdistanske demokratske stranke” (PDK). Turski ministar vanjskih poslova Cavusoglu je iznenada optužio iračku “Patriotske unije Kurdistana”, odnosno klan Al-Talabanija i pokret “Gorran” da su u vezi s Kurdistanskom radničkom strankom (PKK) i upozoreni su da će zbog toga biti kažnjeni.

Cavusoglu je rekao da su dvije kurdske stranke nakon referenduma o neovisnosti iračkog Kurdistana navodno počele podržavati PKK i potkopavati autoritet vođe kurdske regije Massouda Barzanija, što su učinili “na zahtjev neke zemlje”.

Turska, koja se zajedno s Bagdadom i Iranom borila protiv odcjepljenja iračkog Kurdistana, sada spominje nekakvog dužnosnika Talabanijeve stranke koji je “na zatvorenom sastanku u Turskoj Cavusogluu rekao da je njegova stranka trenutno pod zapovjedništvom vodstva PKK”. Što se tiče moguće vojne operacije protiv PKK u Iraku, Cavusoglu je rekao kako će Ankara započeti pregovore o ovom pitanju sa Sjedinjenim Državama, neposredno nakon stvaranja nove vlade u Iraku.

Primjetno je da Cavusoglu slijedi “dnevni red” američkog i izraelskog tandema. Činjenica je da su “Patriotska unija Kurdistana” i pokret “Gorran” uz vlade u Bagdadu i Irana stekli mnoge pristaše u Mosulu, Kirkuku i drugim gradovima i pokrajinama sjevernom Iraku tek nakon neuspjelog referenduma o neovisnosti iračkog Kurdistana. Te stranke su optužila Massouda Barzanija z a izdaju, zbog čega je na kraju dao ostavku na mjesto predsjednika iračkog Kurdistana.

Cavusogluove riječi jasno pokazuju da na Turska ipak stoji uz SAD i Izrael i da je protiv Irana ne samo oko pitanja iračkih Kurda, nego i onih iz Sirije, jer fraza “na zahtjev nekih određenih zemalja” je bila izravna aluzija na Iran. Naime, Teheran i specijalci Quds snaga Iranske revolucionarne garde su uspostavili blisku suradnju s iračkim Kurdima iz Talabanijeve stranke i pokreta “Gorran”.

Dvostruki teroristički napad u Kirkuku, Bagdadu i nekoliko drugih gradova u sjevernom i južnom Iraku, očito spadaju  u niz inozemnih provokacija kojima se želi pokazati kako ni Kurdi ni šiiti u Iraku “nisu zadovoljni suradnjom s Iranom”.

U vrijeme kada se govori o prisutnosti i svim vrstama destruktivnih aktivnosti u sjevernom Atlantiku, na Bliskom istoku novi “Trojni pakt” može teži izazvati Treći svjetski rat, koristeći kao izgovor  jačanje Irana na iračkom teritoriju i u Siriju nakon 5 godina rata kojeg proiranske milicije i IRGC vode protiv terorizma i plaćeničkih islamističkih skupina Sjedinjenih Država, Izraela i Turske.

Novi fašistički “Trojni pakt” ne može oprostiti Iranu i iračkim Kurdima iz navedene dvije stranke za neuspjeh američko-izraelskog plana razaranja iračke države i stvaranje kurdske kvazi-države, ali isključivo na teritoriju sjevernog Iraka. Tek nakon toga je trebalo ojačati “sirijski Kurdistan”, iako to povijesno nikada nije bila njihova zemlja, nego Asiraca i Armenaca koji još uvijek žive na ovim prostorima.

Moguće je da su razna kurdska plemena i stranke namjeravali iskoristiti američke i izraelske interese za stvaranje nekakvog “Velikog Kurdistana”, ali su na kraju upravo Sjedinjene Države i Izrael, uz pomoć Turske, iskoristili Kurde u regiji. U početku samo protiv Sadama Husseina, a kasnije gdje god je trebalo.

Ali su bili loše sreće. Još gore su prošli Kurdi, koji su dokazali da su samo alat u rukama “Trojnog pakta” kojeg čine SAD-Izrael i Turska, a trebali su poslužiti u suočavanju s Iranom.

Sada je problem što Barzani i njegovi ljudi još uvijek raspolažu sa svojim Peshmergama. Uostalom, SAD i Izrael su  pripremali ove snage od početka i navodno su potrošili dvjesto tisuća dolara, iako je vjerojatnije da su potrošili milijarde dolara i izraelskih šekela.

Ipak, bilo je teško pretpostaviti da će u srpnju 2018. godine spomenuti “Trojni pakt” započeti provokacije u regiji koje su gore opisane.

Turci su u suštini zanemarili ciljeve i rezultate posjeta ruskog izaslanstva Afrinu, kojim se neizravno sugerira da napori “Trojnog pakta” među Kurdima nisu usmjereni samo protiv Irana nego i protiv Rusije. Svi su  prilično iznenađeni zbog izdržljivosti i strpljivosti vrhovnih vođa Ruske Federacije i Islamske Republike u odnosima s Turskom, koja je 2015. i 2018. dokazala nepouzdanost i “privrženost” destruktivnim planovima SAD-a i Izraela za Bliski istok.

Ako malo bolje pogledamo, posljednjih dana je “Trojni pakt” Siriji Rusiji i Iranu priredio neugodno iznenađenje. Vidjevši da je sirijska vojska izbila na granicu s Jordanom i krenula na granicu s Izraelom i okupiranom Golanskom visoravni, Sjedinjene Američke Države su preko državnog tajnika Mikea Pompea počele optuživati Rusiju za kršenje sporazuma postignutom između dvije zemlje u kojem su se Moskva i Washington složili oko nekakve “južne de-eskalacijske zone u Siriji”.

Odmah se otvorilo pitanje “Irana i njegovih milicija, koje odmah moraju napustiti Siriju”.

Ne zaboravimo da se uz pomoć Turske, jer bi bez toga bilo nemoguće, otvorio novi front u ratu i pokrenuti su teroristički napadu na sjeveroistoku pokrajine Latakija  u području grada Kabanija. To je očito posao Turske, koji se dogodio u njezinoj zoni odgovornosti, odnosno okupacijskoj zoni u sjevernoj Siriji. Istovremeno su SAD i Izrael pokušali stvoriti novu terorističku koaliciju naziva “Vojska juga”, ali se ova vojska brže predaje nego što uspije oformiti jedinice i odrediti operativna područja djelovanja.

Bit će zanimljiva dogledna budućnost terorističkog kampa za obuku u Al-Tanfu, kojim upravljaju SAD, Britanci i Jordan. Al-Tanf zapravo više nije potreban “Trojnom paktu”, ali može poslužiti da se produži rat u Siriji, a sudeći po djelovanju turske vojske u sjevernom Iraku i u toj zemlji.

Nije slučajno da su 8. srpnja u parlamentu Iračkog Kurdistana predstavnici stanovnika planine Qandil pozvali zastupnike da prestanu šutjeti o turskim bombardiranjima sela u tom području.

Zastupnici 63 sela iz pokrajine Qandil su posjetili parlament u Erbilu o prenijeli poruku okružnog parlamenta, rekao je jedan od zastupnika Omer Bargkay u intervjuu za lokalnu kurdsku agenciju Bas News. Govorio je o sastanku sa zamjenikom predsjednika parlamenta i da mu je rečeno kako će se službeno raspraviti problem s predsjednikom parlamenta i premijerom kurdske regije u Iraku.

Posljednja događanja bacaju posve novo svjetlo na situacijski savez Rusije, Irana i Turske, kojeg, kako se čini, Ankara koristi za dobivanje što većih ustupaka od američkih saveznika. Ipak, Erdogan je nepredvidiv kao i Trump, stoga se u njega ništa ne može isključiti.

Činjenica da je borci  klana Barzani u Iraku godinama bore na strani Turske protiv svojih iračkih Kurda više nije tajna. No, jednako tako je istina da su u današnjem okruženju Massoud Barzani i njegov klan zbog toga optuženi za bratoubilački rat.

Jučer je Moskva uputila važnu poruku Ankari i upravo je proširila embargo na uvoz hrane iz Europske unije i na Tursku. Naime, nakon početka dvostruke geopolitičke i geostrateške igre Ankare je Rusija reagirala tako da je jučer ruski embargo na proizvode iz Europske unije proširila na Tursku. Ovo je veliki udarac za Ankaru, koja je od početka godine izvoz voća i povrća povećala za 25%, uglavnom zbog potražnje na tržištu Rusije, a vrijednost izvoza je dosegao 794 milijuna dolara. Moskva neće Erdoganu odgovoriti vojno ili drugim instrumentima teškog pritiska i ovo se može smatrati znakom upozorenja, ako nastavi surađivati sa Sjedinjenim Državama i Izraelom na štetu Sirije i Irana, što znači i na štetu Rusije.

S druge strane, napori Irana i njegovih saveznika u regiji, uglavnom usmjereni protiv Sjedinjenih Država i Izraela, prije ili kasnije će se okrenuti protiv Turske. U svakom slučaju, kada je Iran se počne suprotstavljati Turskoj, Rusija će morati otvoreno reći tko joj je pravi partner na Bliskom istoku.