Putin – okorjeli diktator ili kruti birokrata?

Bloger koji na Subtsacku piše pod imenom Big Serge Thoughts (Misli Velikog Serža) je 5. oktobra objavio članak sa analizom procesa donošenja odluka Vladimira Putina – kao i činjenicu da zapad, u pokušaju da ga svrgne, je samo uspio da ga ojača.

Politika drugim sredstvima – Putin i Clausewitz

Sa jedinim mogućim izuzetkom velikog Sun Tzua i njegove “Umjetnost rata”, ni jedan vojni teoretičar nije imao takav trajni filozofski uticaj kao pruski General Carl Philipp Gottfried von Clausewitz. Učesnik Napoleonovih ratova, Clausewitz se u svojim kasnijim godinama potpuno posvetio radu koji će postati njegovo ikonično dostignuće pod nazivom “Vom Kriege” – O Ratu.

“Rat je samo nastavak politike drugim sredstvima. Vidimo, dakle, da rat nije samo politički čin, već i pravi politički instrument, nastavak političke trgovine, njegovo sprovođenje drugim sredstvima…”

Ta pretpostavka je relativno jednostavna: ratovanje se uvijek dešava u odnosu na neki viši politički cilj, i on postoji širom političkog spektra.

Politika leži u cijelom spektru: rat počinje kao odgovor na neku političku potrebu, održava se i nastavlja kao čin političke volje u nadi da će na kraju uspjeti da ostvari zadate političke ciljeve. Rat se ne može odvojiti od politike – ustvari, politički aspekt ga čini ratom. Možemo čak ići dalje i konstatovati da rat u odsustvu političke strukture prestaje biti rat, već postaje sirovo, životinjsko nasilje. Politička dimenzija je ono po čemu se rat razlikuje od drugih oblika nasilja.

Analizirajmo rat Rusije u Ukrajini pod tim kriterijama.

Birokrata Putin

Često je slučaj da su najuticajniji muškarci na svijetu slabo shvaćeni u svoje doba – veo moći pokriva i iskrivljuje lik velikana. To je sigurno bio slučaj sa Staljinom i Maom, a podjednako je istinito i za Vladimira Putina i Xi Jinpinga. Na zapadu se posebno na Putina gleda kao Hitlerskog demagoga koji vlada autokratskim terorom i militarizmom. To ne može biti dalje od istine.

Skoro svaki aspekt zapadne karikature Putina je pogrešan – mada njegov profil koji je Sean McMeekin nedavno opisao se više približava istini od većine. Za početak, Putin nije demagog – on nije prirodno harizmatična osoba; i iako je vremenom znatno poboljšao svoje političke vještine i može održati uticajne govore kada je to potrebno, on nije neko ko uživa na podijumu.

Za razliku od Donald Trumpa, Baracka Obame, ili čak – daleko bilo – Adolfa Hitlera, Putin jednostavno nije prirodni orator  koji zna da ugodi publici. U samoj Rusiji njega prati lik dosadnog ali razumnog političkog karijeriste, a ne samouvjerenog populiste. Njegova kontinuirana popularnost u Rusiji je puno više povezana sa uspješnom stabilizacijom ruske ekonomije i penzijskog sistema nego na njegovim slikama kako gologrud jaše konja.

Štaviše, Putin – suprotno mišljenju da poseduje neograničena vanzakonska ovlašćenja – sam uvijek insistira na proceduralizmu. Ruska struktura vlasti izričito omogućava vrlo snažno predsjedništvo (što je bila apsolutna potreba nakon državnog kolapsa tokom 1990-ih), ali unutar ovih parametara Putin se ne smatra kao ličnost koja je sklona radikalnim ili nepredvidljivim odlukama. Zapadni kritičari mogu tvrditi da u Rusiji ne postoji vladavina prava ali u najmanju ruku Putin vlada uz pomoć zakona, sa birokratskim mehanizmima i procedurama koje limitiraju njegovo djelovanje.

To je postalo očigledno ovih dana. Kako Ukrajina napreduje na više frontova, pokrenut je novi ciklus kataklizme i trijumfa: pro-ukrajinske ličnosti kliču zbog navodnog kolapsa ruske vojske, dok mnogi u ruskom kampu kritikuju rukovodstvo za koje su zaključili da je kriminalno nesposobno. I pored tih događaja na vojnom frontu, Putin je smireno sproveo kroz pravne mehanizme proces aneksije – održavanje referenduma, potpisivanje ugovora o prijemu u Rusku Federaciju četiri bivše ukrajinske oblasti, koje su potom poslate državnoj Dumi na ratifikaciju, a zatim Vijeću Federacije i za kraj na ovjeru od strane Putina.

Dok Ukrajina svoje ljetnje regrute ubacuje u borbu, čini se da se Putin zaglibio u papirologiji i proceduri. Ugovori za pristup su čak razmatrani od strane ruskog Ustavnog suda, i rokovi su postavljeni da se ukine ukrajinska grivna kao zakonsko sredstvo plaćanja i zamijeni rubljom.

To je čudan spektakl. Putin se polako probija kroz dosadne legalalitete aneksije, naizgled gluv na hor glasova koji viču da je rat na ivici totalnog  kraha. Neumitna smirenost koja – barem u javnosti – zrači iz Kremlja je naizgled u potpunoj suprotnosti sa dogadjajima na frontu.

Dakle, šta se stvarno tu događa? Da li je Putin zaista toliko izolovan od događaja na terenu da nije svjestan da je njegova vojska poražena? Planira li koristiti nuklearno oružje u napadu bijesa? Ili bi to moglo biti, kako kaže Clausewitz, samo nastavak politike drugim sredstvima?

Ekspedicioni rat

Od svih fantazmagoričnih tvrdnji o rusko-ukrajinskom ratu, malo ih je nevjerovatnijih od te da je Rusija namjeravala osvojiti Ukrajinu sa manje od 200.000 vojnika. Glavna činjenica koju posmatrači moraju prihvatiti je da je ruska vojska od prvog dana bila nadjačana. Uprkos tome što Rusija ima ogromnu demografsku prednost nad Ukrajinom, ona je poslala ekspedicionu silu od nepunih 200.000 ljudi, i čak ni oni nisu bili poslati u punom broju na prvu liniju fronta.

Tako slabo rasporedjivanje snaga je povezano sa ruskim modelom vojne službe, koji kombinuje “vojnike pod ugovorom” – profesionalno jezgro vojske – sa bazom rezervista koja nastaje godišnjim talasom regrutacije. Rusija poseduje dvoslojni vojni model sa profesionalnim slojem i velike komponente rezervnih kadrova na koje se može osloniti, uvećana pomoćnim snagama poput volontera BARS, Čečena i milicije LNR-DNR.

Sovjetski Savez je bio u stanju da mobiliše desetine miliona mladića da bi otupio, preplavio i na kraju uništio Nemačku kopnenu vojsku zato što je posedovao dva moćna politička instrumenta: prvi je dalekosežna moć Komunističke partije, sa njenim sveprisutnim organima, a druga je bila istina – nemački osvajači su došli sa genocidnom namerom (Hitler je u jednom trenutku razmišljao kako bi Sibir mogao da pretvoriti u rezervaciju za preživele Slovene koje bi povremeno bombardovao kako bi Untermenschen podsetio ko je glavni).

Putinu sada nedostaje prisilni organ koji je moćan kao komunistička partija, i ni jedna zemlja danas nema politički aparat poput te komunističke mašine, osim možda Kine i Severne Koreje. Dakle, u odsustvu direktne poluge za stvaranje političke – a time i vojne – mobilizacije, Rusija je morala pronaći alternativni put za stvaranje političkog konsenzusa za vodjenje rata većeg obima.

To je sada postignuto, zahvaljujući zapadnoj rusofobiji i Ukrajinskoj sklonosti ka nasilju. U toku je suptilna, ali duboka transformacija ruskog društveno-političkog tela.

Stvaranje konsenzusa

Putin i njegovo okruženje su od samog početka gledali na rusko-ukrajinski rat kao egzistencijalni, ali je malo vjerovatno da je većina Rusa to tada razumjela. Umjesto toga, oni su gledali na rat na isti način na koji su Amerikanci gledali na ratove u Iraku i Afganistanu – kao na opravdane vojne kampanje koje su ipak samo zadaci za profesionalnu vojsku, a ne pitanje života i smrti nacije. Malo je vjerovatno da je bilo koji Amerikanac ikada vjerovao da je sudbina nacije ovisila o ratu u Afganistanu (Amerikanci se nisu borili u egzistencijalnom ratu od 1865.), a sudeći po krizi zapošljavanja koja sada muči američku vojsku, čini se da niko ne doživljava prijetnju iz inostranstva.

Ono što se dogodilo u mjesecima nakon 24. februara je doista izuzetno. Egzistencijalni rat za rusku naciju je postao realan za ruske građane. Sankcije i antiruska propaganda – demonizacija i ponižavanje cijele nacije – je okupilo čak i na početku skeptične Ruse da stanu iza rata, a Putinov rejting je skočio.

Osnovna pretpostavka Zapada, da će se Rusi okrenuti protiv svoje vlade, je urušena. Video snimci o mučenju ruskih ratnih zarobljenika od strane ukrajinskih vojnika koji zovu njihove majke da ih podrugljivo obaveste da su njihovi sinovi mrtvi, ruska deca ubijena granatiranjem u Donjecku – sve to je služilo da potvrdi Putinovu implicitnu tvrdnju da je Ukrajina država koju posjeduje demon koji mora biti egzorciran jakim eksplozivima. Usred svega toga Američki pseudo-intelektualni Tweeteraši su stalno izražavali želju za “dekolonizaciju i demilitarizaciju” Rusiju što podrazumijeva rasturanje ruske države i podjele njene teritorije. Vlada Ukrajine (u sada izbrisanim tweetovima) je izjavila da su Rusi skloni varvarstvu jer su oni mongrolska rasa sa pomiješanom azijskom krvi.

Istovremeno je Putin pokrenuo – i na kraju postigao – projekat formalne aneksaciije istočnog dijela Ukrajine. To je takođe pravno pretvorilo rat u egzistencijalnu borbu, i svaki ukrajinski korak ka istoku sada predstavlja napad na suverenu rusku teritoriju i pokušaj urušavanja integriteta države. Nedavna anketa pokazuje da velika većina Rusa podržava odbranu novih teritorija po svaku cenu.

Sada se sve poklapa. Putin i saradnici su od početka zamišljali ovaj rat kao sudbonosan za Rusiju, kako bi izbacili antirusku marionetsku državu sa svog praga i porazili neprijateljski upad u ruski civilizacijski prostor. Javno mnjenje se sada sve više slaže sa tim i ankete pokazuju da je rusko nepovjerenje prema NATO-u i “zapadnim vrijednostima” naglo poraslo. Ideološki, politički i pravni domeni su sada ujedinjeni u tvrdnji da se Rusija u Ukrajini bori za svoj opstanak.

Postignut je politički konsenzus za mobilizaciju i jači intenzitet rata, sada samo ostaje to prevesti u fizički svijet što se tiče ljudstva i opreme. Putin na početku rata nije mogao sprovesti masovnu mobilizaciju pošto za to nije posjedovao mehanizam niti je postojalo dovoljno prijetnje za postizanje neophodne političke podrške. Malo je Rusa tada vjerovalo da neka egzistencijalna prijetnja vreba u sjenci – trebalo im je to dokazati, a zapad u tom pogledu nije razočarao. Isto tako, malo bi Rusa podržalo uništavanje ukrajinske infrastrukture i javnih komunalija na početku rata, ali je sada jedina kritika usmerena ka Putinu unutar Rusije ta koja traži veću eskalaciju.

Iz Ruske perspektive je najveći problem sa Putinom to da nije išao dovoljno daleko. Drugim riječima, politika mase se sada nalazi ispred vladine, čineći odluku za mobilizaciju i eskalaciju politički jednostavnom. Iznad svega, treba zapamtiti da Clausewitzov maksim ostaje važeći. Vojno stanje je samo dio političke situacije, a vojna mobilizacija je takođe politička mobilizacija – manifestacija političkog učešća društva u državi.

Vrijeme i prostor

Ofanzivna faza rata se nastavlja na više frontova, ukrajinska vojska vrši napad na sjeverni Lugansk, a nakon nekoliko neuspjeha u Hersonu su konačno postigli teritorijalni napredak. Ipak je upravo danas Putin rekao da je neophodno sprovesti ljekarske preglede djece u novopridošlim oblastima i obnoviti školska igrališta. Šta se tu dešava? Da li je on potpuno izolovan od događaja na frontu?

Postoje samo dva načina za tumačenje svega toga. Prvi je spin zapadnih medija: Ruska vojska je poražena i iscrpljena i proterana sa terena. Putin je poremećen, njegovi komandanti su nesposobni, i jedina karta koja je Rusiji ostala da odigra je ubacivanje pijanih, neobučenih regruta u mašinu za mljevenje mesa.

Druga interpretacija je ona koju zagovaram, da se Rusija priprema za zimsku eskalaciju i ofanzivu, i trenutno se bavi kalkulisanom trgovinom po kojoj se odriču prostora u zamenu za vreme i ukrajinske žrtve. Rusija nastavlja da se povlači tamo gde su im pozicije operativno ugrožene ili suočene sa ogromnim ukrajinskim snagama, ali paze da izvuku svoje trupe iz opasnosti. U Limanu, gdje je Ukrajina pretila da će opkoliti garnison, Rusija je poslala mobilne snage kako bi deblokirala selo i osigurala povlačenje garnizona. Ukrajinska zasjeda je propala, a ukrajinsko Ministarstvo unutrašnjih poslova je objavilo bizarni tweet (koji je kasnije izbrisan) sa video snimkom o uništenim civilnim vozilima kao “dokaz” da su ruske snage uništene.

Rusija će vjerovatno nastaviti sa povlačejem tokom narednih sedmica, štiteći svoje jedinice pod artiljerijskom i vazdušnom odbranom, uništavajući ukrajinsku tešku opremu i iscrpiti njihovu vojsku. U međuvremenu, nova oprema se nagomilava u Belgorodu, Zaporožju i Krimu. Moje očekivanje je da će se taktičko rusko povlačenje nastaviti do kraja oktobra dok se front ne stabilizuje, nakon čega sledi operativna pauza dok se tlo ne zamrzne i onda eskalacija i zimska ofanziva kada se okupi dovoljni broj jedinica.

Sablasni mir zrači iz Kremlja. Mobilizacija je u toku i 200.000 ljudi prolazi kroz obuku širom Rusije. Vagoni vojne opreme stalno pristižu preko mosta Kerch dok se Ukrajinska ofanziva i dalje odvija bez vidljivog ruskog pojačanja na frontu. Očigledan je ogroman raskorak izmedju stoicizma u Kremlju i pogoršane situacije na frontu.

Možda su Putin i čitav ruski generalštab zaista krivično nesposobni – možda ruske rezerve zaista nisu ništa drugo nego gomila pijanca. Možda ne postoji nikakav plan.

Ili, možda će sinovi Rusije ponovo odgovoriti na poziv domovine kao što su to učinili 1709., 1812. i 1941. godine.

Dok vukovi još jednom vrebaju na vratima, stari medved se ponovo diže da se odbrani.