Rast tenzija između Egipta i Izraela

Hoće li izraelski plan o raseljavanju Palestinaca izazvati rat sa Egiptom?

Otkako je Izrael započeo svoju brutalnu kampanju etničkog čišćenja u Gazi, odnosi između Egipta i režima u Tel Avivu su značajno narušeni.

Nakon arapsko-izraelskih ratova, Egipat i Izrael su uspostavili diplomatske odnose 1980. godine, osnovali konzulate u glavnim gradovima i razmijenili ambasadore. Od tada, Egipat je postao bitan saradnik cionističkog režima. U januaru 2011. godine, Binyamin Ben-Eliezer, bivši ministar odbrane poznat po svojim bliskim vezama sa egipatskim zvaničnicima, izjavio je da Egipat nije samo izraelski najbliži prijatelj u regionu već da njihova saradnja prevazilazi stratešku.

Također, Egipat i Izrael su imali dobru saradnju na polju ekonomije i turizma. Prema podacima iz izraelskog Instituta za izvoz i međunarodnju saradnju, na teritoriji Izraela postojalo je 117 izvoznika robe u Egipat. A vrijednost egipatske robe izvezene u Izrael iznosila je oko 236 miliona dolara u 2011. godini. Također, Egipat i Izrael su povezani gasovodom. Naime, Egipat je potpisao sporazum s Izraelom o isporuci prirodnog gasa u roku od 20 godina.Egipatska javnost je bila protiv toga, ali izvoz je, uprkos protestu, otpočeo.

Međutim, 2012. godine, izvoz je obustavljen, zbog, kako je egipatska strana rekla, izraelskog nepridržavanja uslova dogovora i kasne isplate. Obje vlade su se složile da to nije nikakav uvod u političku krizu ili narušavanje mira između dvije zemlje, već stvar biznisa. Izvoz je nastavljen do 2014. godine.

Kada je Izrael kasnije otkrio zalihe prirodnog gasa u polju Tamar, stvari su se okrenule i sada Egipat uvozi gas od Izraela. Čak ni rat u Gazi nije obustavio isporuku. Egipatska javnost, kao i većina arapskog svijeta, gaji jaka antiizraelska osjećanja.

Prema istraživanju 2019-2020, 13% Egipćana podržava diplomatsko priznanje Izraela, dok se 85% protivi. Arapsko-izraelski sukob održavao je odnose hladnim, a antiizraelsko huškanje preovlađuje u egipatskim medijima.

Međutim, sada i egipatska vlada na čelu sa generalom El-Sisijem zateže odnose sa Tel Avivom. Posljednjih dana pojavili su se brojni izvještaji o vojnim i političkim prijetnjama iz Kaira kao odgovor na novu asertivnost Tel Aviva u Gazi. Netanyahuov kabinet želi napasti Rafah. To je podiglo egipatske zvaničnike na noge i pojačalo tenzije.

Kairo je posljednjih dana postavio najmanje 40 tenkova i oklopnih vozila duž granice. Pored vojnih upozorenja, bilo je u izobilju verbalnih prijetnji egipatskih zvaničnika. Ezzat Saad, bivši pomoćnik egipatskog ministra vanjskih poslova i član egipatskog vijeća za vanjske poslove, izjavio je prošle sedmice: “Prijetnja Egipta da će suspendovati mirovni sporazum je iskrena i ozbiljna.”

U intervjuu za Sputnjik, on je dalje ustvrdio: “Ako Izrael istraje u slabljenju suštine mirovnog sporazuma, egipatsko rukovodstvo je spremno da preduzme odlučne mjere.” Mohamed Razi, sekretar Odbora za nacionalnu odbranu i sigurnost u egipatskom Predstavničkom domu, ponovio je svoju izjavu u intervjuu za Sputnjik, ističući: „Dok egipatska vlada podržava mirovni sporazum s Izraelom, svako kršenje s druge strane predstavljalo bi kršenje međunarodnog sporazuma, ugrožavajući njegovu stabilnost.”

Husein Haridi, bivši pomoćnik egipatskog ministra vanjskih poslova, primijetio je: “Izjava egipatskog Ministarstva vanjskih poslova potvrđuje eksplicitne poruke Egipta Izraelu i zapadnim akterima,posebno američkim, signalizirajući da se interesi Egipta i njegova nacionalna sigurnost kada je u pitanju odnos s Tel Avivom približavaju kritičnoj granici. To implicira da će Izrael snositi odgovornost za potencijalne opasne ishode.

Prema izvorima na koje se poziva američka novinska agencija Associated Press, Kairo je također zaprijetio da će suspendovati mirovni sporazum iz Camp Davida ako izraelske snage budu raspoređene u Rafahu.

Također i New York Times i Wall Street Journal izvijestili su prošle subote da su egipatski zvaničnici upozorili Izrael na mogućnost suspenzije sporazuma ako izraelske snage napadnu Rafah.

S obzirom na čvrst stav cionističkih vlasti u vezi sa operacijama u Rafahu, ovo pitanje će bitno uticati na odnose između Kaira i Tel Aviva u budućnosti.

Ugovor između Egipta i Izraela

Proces ocrtavanja i podjele granica pojasa Gaze i Egipta započeo je nakon ratifikacije mirovnog sporazuma iz Camp Davida 1979. godine. Ovim dogovorom je uspostavljena “tampon zona” duž granice, poznata kao “Filadelfijski koridor” ili “Cesta Salah Al -Din”, koja se proteže 14 kilometara od Sredozemnog mora do prelaza Kerem Shalom u južnoj Gazi.

Egipat je jasno rekao da granicu smatra crvenom linijom i svaku akciju Tel Aviva vidi kao kršenje mirovnih sporazuma i sporazuma.

Prije početka operacije Oluja Al Aksa 7. oktobra, egipatske granične vlasti i Hamas nadgledali su Filadelfijski koridor. Međutim, posljednjih sedmica, mogućnost povratka izraelskih snaga na granicu izazvala je zabrinutost u Kairu.

Egipćani tvrde da trenutne akcije Izraela krše bilateralni mirovni sporazum iz 1979. i njegove anekse u Protokolu iz 2005. koji se odnose na Filadelfijski koridor.

Štaviše, sporazum je podijelio Sinajsko poluostrvo na tri zone, pri čemu su se obje strane dogovorile o specifičnim nivoima i tipovima vojnog naoružanja koje će biti stacionirano u svakoj zoni.

Zona A, smještena duž Sueskog kanala u zapadnom Sinaju, čini prvu zonu. Zona B je pozicionirana u centralnom Sinaju, dok se treća i posljednja zona, zona C, nalazi u istočnom Sinaju duž graničnog pojasa sa Gazom. Mirovni sporazum ograničio je egipatsko sigurnosno prisustvo u zoni C na pojedinačne policijske snage.

Osim toga, sporazum je dozvoljavao “ograničeno” prisustvo izraelskih policijskih snaga da nadgledaju granice u zoni D, unutar pojasa Gaze. Ovaj aranžman je trajao do 2005. godine, kada su se Izraelci povukli iz Gaze, preuzimajući kontrolu nad kopnenim prijelazom Rafah od palestinske strane do granice.

Ugovor o koridoru Filadelfija, prema Institutu za bliskoistočnu politiku u Washingtonu, pridržava se uslova Mirovnog ugovora iz 1979. bez izmjena ili revizije. Ipak, njegov četvrti član dozvoljava “dodatne sigurnosne mjere” s ciljem jačanja sigurnosnih aranžmana navedenih u sigurnosnom aneksu. Ove mjere dozvoljavaju raspoređivanje egipatskih graničnih snaga koje se sastoje od 750 vojnika opremljenih lakim naoružanjem duž osovine i graničnog područja. Oni su zaduženi za borbu protiv terorizma i operacije protiv krijumčarenja kako bi spriječili infiltraciju i aktivnosti krijumčarenja.

Nakon potpisivanja ugovora sa Egiptom, Izrael je imao za cilj osigurati sigurnost granica i spriječiti njegovu eksploataciju u vojne svrhe od strane palestinskih frakcija otpora.

Nakon ugovora o Filadelfijskom koridoru potpisan je i Sporazum o kretanju i pristupu, također poznat kao AMA, zaključen između samoupravnih entiteta i Egipta 15. novembra 2005. Ovim sporazumom je prenijeta kontrola nad kopnenim graničnim prijelazom Rafah na palestinske samoupravne entitete pod nadzorom Evropske unije.

Međutim, otprilike dva mjeseca nakon implementacije ugovora o Filadelfijskom koridoru, politički i sigurnosni krajolik u Pojasu Gaze doživio je transformaciju. Nakon pobjede Hamasa na parlamentarnim izborima 2006. godine, Rafah je u suštini pao pod kontrolu Hamasovih snaga.

Izraelski plan za prinudno raseljavanje Palestinaca

General-major Al-Sayed Al-Jabri, egipatski vojni stručnjak, tvrdi da Tel Aviv, na osnovu tri sporazuma s Egiptom, naime: Sporazumom iz Camp Davida,Mirovnim ugovorom  i Sporazumom o prolazu, nije ovlašten da poveća svoje vojno prisustvo na granici Rafah ili da preuzme kontrolu nad njom. Izrael je ograničen na raspoređivanje najviše 4000 izraelskih vojnika u zoni D, isključivo naoružanih lakim pješadijskim oružjem, bez oklopnih vozila, artiljerije ili zračnih operacija u tom području.

Prema ovom vojnom analitičaru, uvođenje “oklopnih snaga, artiljerije ili aviona u region” predstavljalo bi očigledno kršenje Egipatsko-izraelskog mirovnog sporazuma, Sporazuma iz Camp Davida i Sporazuma o prolazu.

Ukoliko Izrael ne odustane od svojih planova,Egipat zadržava ovlaštenje da preduzme sve potrebne mjere kako bi zaštitio svoju nacionalnu sigurnost.

S druge strane, cionisti tvrde da, uprkos strogim mjerama sigurnosti i procedurama, Hamas i dalje koristi granicu Rafah kao svoju glavnu rutu za vanjski kontakt i nabavku vojnih zaliha i opreme.

Prema izraelskoj novinskoj kući I24, koja citira cionističke vojne analitičare, napredovanje cionističke vojske prema “Filadelfijskom koridoru” ima za cilj da odvoji pojas Gaze od egipatskog Sinaja.

Pored toga,izraelski vojni establišment je prošle sedmice objavio da će Tel Aviv postaviti vojne instalacije na toj lokaciji i da će u narednim godinama njegovo osoblje biti stacionirano uz egipatske snage duž koridora kako bi osigurali da Hamas u budućnosti ne koristi to područje za krijumčarenje opreme i oružja.

Međutim,Kairo ne vjeruje izraelskim tvrdnjama o rušenju Hamasovih tunela i sprečavanju krijumčarenja već smatra da Tel Aviv želi iskoristiti priliku  i prebaciti palestinske izbjeglice u Sinaj.Time bi etnički očistili Gazu i ne bi više morali da ubijaju civilno stanovništvo.

Događaj koji je nedavno privukao pažnju egipatskih vlasti u negativnom svjetlu je otkrivanje zvaničnog vladinog dokumenta od strane cionista, koji poziva na premještanje Palestinaca iz pojasa Gaze na egipatski Sinaj. Ovaj dokument, objavljen 31. oktobra 2023. godine, izazvao je značajne kontroverze a cionistčka vlada ga se na kraju odrekla.Bar u medijima.

Dokument, koji je objavilo Ministarstvo obavještajnih službi, predlaže preseljenje Palestinaca iz Gaze u Egipat kao jednu od tri opcije za rješavanje Pojasa Gaze nakon završetka rata.

Dokument od 13. oktobra 2023., na 10 stranica, nosi pečat izraelske obavještajne službe pod vodstvom Gile Gamliela, ministra povezanog s Likudom.

On promovira evakuaciju civila iz Gaze kao povoljan ishod rata.

Ovaj prinudni plan preseljenja prikazan je u više faza, pri čemu početna faza uključuje evakuaciju stanovnika Gaze na jug, dok se zračni udari fokusiraju na sjeverni dio Pojasa Gaze.

U drugoj fazi će početi kopnena invazija, praćena okupacijom sjever-jug i “čišćenjem podzemnih uporišta Hamasovih boraca”.

Ovaj list navodi da će oni koji žive u Pojasu Gaze biti preseljeni na egipatsku teritoriju istovremeno sa okupacijom Gaze i da im neće biti dozvoljeno da se tamo vrate.

Prema dokumentu, trebalo bi započeti kampanju kojom bi se Palestinci u Gazi primorali da prihvate ovaj plan i da se odreknu svoje zemlje.

Ovaj dokument poziva izraelsku vladu da pokrene kampanju odnosa s javnošću u zapadnom svijetu kako bi unaprijedila program “transfera” (protjerivanja) Palestinaca iz Gaze “na način koji da se Izrael predstavi u pozitivnom svjetlu.

Nekada je nacistički Berlin rješavao “jevrejsko pitanje” a sada Tel Aviv želi riješiti “palestinsko pitanje”.

Prema izraelskim vojnim izvještajima, Tel Aviv tek treba da finalizira odluku o evakuaciji stanovništva Gaze. Međutim, razmatraju se dvije opcije: jedna uključuje sjeverni dio Pojasa Gaze, dok druga podrazumijeva premještanje stanovnika iz Pojasa Gaze u Khan Yunis. Ova druga opcija se smatra praktičnijom zbog blizine Khan Yunisa Rafahu.

Ovo sugerira da cionistički režim ima za cilj da se pozabavi zabrinutošću i protivljenjem Egipta u vezi sa rizicima povezanim s raseljavanjem Palestinaca premještanjem civila iz Rafaha prije nego što započnu vojne operacije.

Ipak,s druge strane, cionistički režim treba da se zabrine oko potencijalnog povlačenja Kaira iz mirovnog sporazuma. Ako Izrael krene u realizaciju ovog plana, tenzije sa Egiptom će eskalirati i možda preći u oružani sukob. Cionisti to ne žele jer bi gubitkom Egipta kao važnog saradnika, izraelska južna granica bila ugrožena.

Izrael ne može u isto vrijeme da bije bitku na 3 fronta: Hamas u Gazi, Hezbollah u Libanu i Egipat na Sinaju. Pored toga, američko-britanska koalicija protiv Jemena ne donosi dobre rezultate  Izrael je dodatno ugrožen i od strane Ansarullaha. Također, ne smijemo isključiti i nezadovoljstvo naroda i sve masovnije proteste izraelskog stanovništva protiv Netanyahuove vlade.

U zaključku, Izrael se nalazi u teškoj situaciji. Rješavanje palestinskog pitanja prinudnim raseljavanjem može samo donijeti veću štetu Tel Avivu, više nego samim Palestincima. Sve se više čini da Izrael neće dočekati svoju 80. godišnjicu.

Izvor: PISjournal