Rat, herbicidi i moralno odvajanje

I najmanje tajni agent od svih… Agent Orange!

Dana 10. avgusta 1961. godine, Sjedinjene Države, nekoliko godina prije nego što su zaista poslale trupe, počele su trovati šume i usjeve Vijetnama herbicidima. Svrha: lišiti našeg proglašenog neprijatelja, komuniste Ho Ši Mina, hrane i zemlje koji su im omogućili da putuju od sjevera do juga. Zvalo se, bezazleno, Operacija Ranch Hand.

Agent Orange, najmoćniji herbicid korišten u operaciji Ranch Hand, sadržavao je dioksin, jednu od najotrovnijih supstanci na planeti. Bacili smo 20 miliona galona ovog i drugih herbicida na Vijetnam, kontaminirajući 7000 kvadratnih kilometara njegovih šuma. Pola vijeka kasnije, potpuno smo svjesni posljedica ove strateške odluke, ne samo za Vijetnamce, Laote, Kambodžane, već i za mnoge američke trupe: stotine hiljada smrti i iscrpljujućih bolesti, užasnih urođenih mana, beskrajni pakao.

Istorija je, u svoj svojoj moralnoj primitivnosti, prebacila našu upotrebu agenta Orange u status „kontroverznog“.

Na moje veliko čuđenje, prije neki dan sam saznao da je 10. avgust sada dan sa zvaničnim statusom. Brojne međunarodne organizacije, od kojih su mnoge Vijetnamske, proglasile su ga Danom Orange svijesti.

Kažem, neka ova svijest ostane živa i razvija se barem sljedeću deceniju, koliko su Sjedinjene Države vodile svoj hemijski rat protiv Vijetnama, Laosa i Kambodže. I nisu to vodili u nevinom neznanju. Vrhovni vojni čelnici, na čiji lični život agent Orange, naravno, nije uticao, bili su potpuno svjesni njegove toksičnosti.

Ovo pokreće ono što sam izabrao da nazovem Pitanje iz pakla: Kako je moguće donijeti takvu odluku-staviti kratkoročnu vojnu strategiju ispred moralne stege i saosjećanja prema civilima? Ovo dovodi do drugog, većeg pitanja: zašto vojni i politički lideri nisu voljni ili sposobni da zamisle dugoročne posljedice svojih odluka, odnosno posljedice koje potpuno prevazilaze značaj rata koji pokušavaju da dobiju? Zašto su tako ravnodušni? Zašto su tako… Glupi?

Razmišljajući o ovim pitanjima, ja sam proveo Dan svjesnosti o agentu Orange. Bez obzira na to da li su SAD pobijedile ili izgubile u ratu, zaustavile ili nisu uspjele spriječiti prevrtanje komunističkih domina, krajolik bi i dalje bio opustošen, zaraženi bi i dalje umirali, novorođenčad bi i dalje imala šokantne urođene mane (nedostajući udovi, dodatni udovi, pogrešno postavljeni organi) i još mnogo toga).

Kao što projekat War Legacies Project (Projekat ratnog nasljeđa) bilježi na svojoj veb stranici, SAD su pokušavale da se bore protiv „nevidljivog neprijatelja“ koji se krio u džungli, živeći od zemlje, ubijanjem same džungle. Kao rezultat toga: „Od završetka rata, narod Vijetnama, Laosa i Kambodže opsjednut je svojim nevidljivim neprijateljem.“

Ukratko, rat je ludački – i sve više raste. Vojni establišment nije samo brutalan i okrutan. Toliko je napredan u tehnologiji smrtonosnosti da može uništiti svijet. Nije li došlo vrijeme da se rat obustavi – potpuno! – i ponovo razmisli kako se nosimo sa sukobom.

Pa da, naravno, ali svi znamo da se to neće dogoditi. Bez obzira na to, stvaranje Dana svijesti o agentu Orange moglo bi biti trenutak ljudskog buđenja, šansa da se kolektivno fokusiramo na to pitanje iz pakla: Zašto?

Evo početnog mjesta, zahvaljujući psihologu Albertu Banduri, kako ga je citirao Russell P. Johnson u eseju koji je objavila Divinity School Univerziteta u Čikagu. U suštini, Bandura je tražio odgovor na Pitanje: Šta političkim liderima daje mogućnost da prekrše osnovne ljudske vrijednosti – utvrđene moralne standarde – i počine nehumanost rata?

On fenomen takvog ponašanja naziva „moralnim oduzimanjem“ i postavlja četiri oblika ovakvog ponašanja:

1. Eufemističko etiketiranje: Možemo baciti bombe i ubiti na desetine ili stotine ili hiljade civila, uključujući i djecu, ali mediji ovu akciju opisuju kao „vazdušni napad“. Možemo mučiti iračke zatočenike, ali to nije tako velika stvar kada to zovemo „pojačano ispitivanje“. Možda možemo otrovati džungle jugoistočne Azije, ali dovraga, tu je Jed Clampett koji vodi „Operaciju Ranch Hand“. Lista vojnih eufemizama se nastavlja i nastavlja.
2. Povoljno poređenje. Ako je neprijatelj protiv koga se borite zao – a on to uvijek i jeste – radnje koje preduzimate da biste ga pobijedili, kakve god da su, ipso facto su opravdane. Alternativa je ništa ne raditi, a la Newille Chamberlain da bi umirio Hitlera. Nasilni odgovor kao zlo – bombardovanje Hamburga ili Tokija, nuklearno bombardovanje u Hirošime i Nagasakija – nije jednostavno opravdan, već suština moralne nužnosti.
3. Premještena odgovornost. Samo sam izvršavao naređenja, viče čuvar Buchenvalda. Uradio sam ono što mi je rečeno. Kako Johnson piše: „Odluke se donose i opravdavaju, a da niko nikada nema osjećaj da je pređen moralni prag.“ Zaista, „čitavo društvo se može osloniti na prebacivanje odgovornosti kako bi se zaštitilo od moralnog nadzora“. Štetna nuspojava ovoga poznata je kao „moralna povreda“. Kada vojnik napusti vojsku, opravdanje za ubistvo može potpuno nestati; rezultat je visoka stopa samoubistava među veterinarima.
4. Pripisivanje krivice. Oni su nas na to natjerali! „Nečije akcije se tretiraju kao puke reakcije, prouzrokovane ne sopstvenim odlukama, već djelovanjem neprijatelja“, piše Johnson. “…Ako su naši postupci pretjerani ili varvarski, druga strana je kriva što nas je dovela do takvih krajnosti. “Kada obje strane u sukobu pribjegnu tome, što je gotovo uvijek slučaj, Bandura naziva rezultat „recipročnom eskalacijom“. Rat postaje sve krvaviji.

Dan svijesti o agentu Orange, kao što sam primijetio, bio je 10. avgusta. Mislim da bismo ostatak godine trebali provesti u čast Dana svijesti o ratu i dehumanizaciji.

Autor: Robert C. Koehler