Razlog izlaska kompanije CNPC iz Irana, stupa stabilnosti Euroazijske unije i Kine

Jučer je jedna od važnijih vijesti bila kako Kinezi napuštaju Iran i odustaju od posla u fazi 11 Južni Pars, što je djelomično točno, a kasnije ćemo objasniti zašto. Vijest su kao “eksplozivnu” objavili Financial Times, The Wall Street Journal i Bloomberg i drugi, iako  je još u veljači ove godine Teheran upozorio Peking da će nastaviti raditi sam na ovom projektu, ako se kineski div CNPC ne požuri, pošalje ljude i opremu i počne raditi kako je dogovoreno. No, ovoj temi ćemo se vratiti kasnije, jer izvađena iz konteksta zaista izgleda kao „bijeg Kine od dogovorenog posla“.

No vratimo se važnijim i šire obrađenim informacijama o ekonomskim vezama Irana s Euroazijskom ekonomskom unijom i Kinom, kako bi lakše izvukli logične zaključke što se dogodilo s kompanijom China National Petroleum Corporation, koja je ove godine u ožujku pronašla ogromne rezerve nafte na sjeveru zemlje, iako to nije utjecalo na kašnjenje s radovima u Južni Pars, zbog čega je Teheran odlučio nastaviti sam raditi na projektu.

Iran je postao pridruženi član  Euroazijske ekonomske unije

Veza između Irana i EEU je posljedica američkih sankcija Teheranu i Rusiji, dok ostale članice koje nisu sankcionirane ne vide ništa lošeg u slobodnoj trgovini s Islamskom Republikom.

Gotovo svaki tjedan saznajemo da su Sjedinjene Države izrekle još jedne sankcije svima koji ne žele pokleknuti pred „vladarima svijeta“. Popis zemalja, tvrtki i pojedinaca koji nisu zadovoljni fascinantnim i ponekad suludim zahtjevima Sjedinjenih Država redovito se proširuje. Čini se da bi države koje su pale pod američki ekonomski i politički tisak trebale bi propasti, biti potpuno očajne i napustiti povijesnu scenu.

Međutim, u stvarnom životu promatramo nešto drugo. U svijetu se stvara sustav paralelni s paradigmom u Washingtonu, temeljen na drugim principima od onih koje koriste vladari Sjedinjenih Država, opijeni činjenicom što ne mogu biti kažnjeni i da u ovom ili onom dijelu svijeta bez ikakvih posljedica uspiju napraviti krvoproliće.

Međutim, to će uskoro će završiti. Naime, 1. listopada dogodio se vrlo značajan događaj, po svojoj dubini i posljedicama. U Erevanu je održan summit na vrhu Euroazijskog ekonomskog vijeća na kojem su sudjelovali čelnici osam zemalja.

Događaju su pored pet zemalja koje sudjeluju u Euroazijskoj ekonomskoj uniji, Rusije, Bjelorusije, Kazahstana, Armenije i Kirgistana, prisustvovali predsjednici Irana i Moldavije, a sasvim neočekivano je došao i premijer Singapura Lee Hsien Long. Jedan od ekonomskih tigrova jugoistočne Azije odlučio je potpisati sporazum o zoni slobodne trgovine sa zemljama članicama EAU.

Iranski predsjednik Hassan Rohani odmah je napomenuo da je ovaj forum na najvišoj razini izvanredan događaj, posebno za njegovu zemlju.  Od 27. listopada Iran se službeno pridružuje zoni slobodne trgovine EEU, zbog čega će moći ili potpuno ukinuti carine ili ih značajno smanjiti za izvoz 502 svojih roba. Sporazum o slobodnoj trgovini između EEU i Irana će otvoriti nove mogućnosti za povećanje obujma iranske trgovine.

Iran dobiva slobodan pristup tržištu sa 183 milijuna ljudi i bruto domaćim proizvodom većim od 4000 milijardi  dolara. Sve će to doprinijeti dubljoj integraciji sa zemaljama članicama EEU, pojednostaviti trgovinske odnose i potaknuti provedbu drugih projekata, uključujući i one grandiozne kao kineski „Jedan pojas, jedan put“.

Iran i Kina ovog mjeseca počinju raditi u okviru projekta „EEU + Novi put svile“

Sporazum između Irana i Kine kao dijela ove inicijative također će stupiti na snagu u listopadu. Prema brojnim stručnjacima i političarima, posebno ruskom ministru vanjskih poslova Sergeju Lavrovu, spajanje kineskog gospodarskog projekta i EEU pozitivno će utjecati na razvoj regije, a te će se strukture međusobno organski nadopunjavati. Njihovim daljnjim razvojem stvorit će se osnova za stvaranje novog geopolitičkog prostora u Euroaziji u kojem će SAD imati sve manje prostora. Ubrzo, nakon provedbe postavljenih zadataka, bit će smiješno slijediti Sjedinjene Države kao što je to činio SSSR od vremena Gorbačova ili Rusija za vrijeme Jeljcina. Taj put neće voditi nigdje.

U svom govoru prije puta u Erevan, iranski predsjednik Hassan Rohani napomenuo je da je ulazak Irana u zonu slobodne trgovine EEU događaj bez presedana u modernoj povijesti njegove zemlje. Iran se pridružuje nekoj regionalnoj udruzi prvi put od Islamske revolucije 1979. godine. Iranski predsjednik izjavio je da je ulazak u sporazum o slobodnoj trgovini s EAU vrlo važan korak upravo u uvjetima kada SAD nastavljaju politiku „maksimalnog pritiska“ na Islamsku Republiku.

Ulazak u EEU će osigurati nesmetanu povezanost Irana s globalnom ekonomijom, doprinijet će prosperitetu nacionalnog gospodarstva i povećanju njegove konkurentnosti na svjetskoj sceni. Iranski veleposlanik u Rusiji Mehdi Sanai, koji završava svoju diplomatsku misiju, nazvao je pridruživanje Irana EEU povijesnim događajem koji će koristiti ekonomiji njegove zemlje i narodima zemalja članica Euroazijske ekonomske unije.

Iranski predsjednik je tijekom sastanaka s čelnicima država na summitu na vrhu, predložio je da zemlje članice EEU aktivnije koriste iranske luke za tranzit svoje robe. Zemljopisni položaj Irana omogućava tranzit u različita područja svjetskih tržišta. Kako bi olakšao takve operacije, Iran brzo širi svoje lučke kapacitete, kako na obali Kaspijskog mora u lukama Astara, Enzeli, Amirabad, Fareydunkenar, tako i na jugu zemlje, u lukama Imam Homeini, Bandar Abbas, Jaska, Chabahar i drugih.

Osim toga, stvaraju se velika međunarodna prometna čvorišta i koridori, posebice transportni „Koridor sjever–jug“ od St. Petersburga do Bandar Abasa u Iranu u kojeg je čvrsto integrirana Rusija. Logično je zaključiti da se Iran priprema za gospodarsku ekspanziju u EEU.

Na summitu čelnika Euroazijske ekonomske unije je usvojen Koncept formiranja zajedničkog financijskog tržišta EEU, proračun ove strukture za narednu godinu i niz odluka za poboljšanje i pojednostavljenje zakonodavstva u području prometa i energetike.

Čelnici zemalja članica EEU istaknuli su zadaće poboljšanja rada jedinstvenog tržišta zajednice i proširenja suradnje u ključnim sektorima gospodarstva. Sporazumi su, prema riječima predsjednika Bjelorusije Aleksandra Lukašenka, postavili temelje za osiguranje slobodnog kretanja kapitala.

Na marginama summita Euroazijskog ekonomskog vijeća Hassan Rohani je imao niz bilateralnih sastanaka s čelnicima zemalja članica, od kojih su najvažniji bili sastanci s ruskim predsjednicima Vladimirom Putinom i s premijerom Armenije Nikolom Pašinjanom, koji se doslovno pripitomio i uklopio u istočni vanjskopolitički kurs zemlje, iako su nakon „revolucije“ u Armeniji svi mislili da zemlju se okrenuti Zapadu, poput Ukrajine. To se nije dogodilo, a kako nije tema ovog članka, nećemo ulaziti u detalje i tražiti odgovor na pitanje zašto.

Na sastanku s Putinom je Rohani izravno razgovarao o pitanjima razvoja bilateralnih odnosa, stanju nuklearnog sporazuma, kao i situaciji u Perzijskom zaljevu i Siriji. Iranski predsjednik govorio je o svom novom prijedlogu nazvanom “Hormuška mirovna inicijativa”, čija je svrha, između ostalog, jamčiti sigurnost energetskih resursa, slobodan transport nafte kroz Hormuški tjesnac, što je Vladimir Putin podržao, kao i nuklearni sporazum, napomenuvši kako Rusija čini sve napore kako bi strane u sporazumu u potpunosti poštovale njegove odredbe.

Nakon sastanka s armenskim premijerom Nikolom Pašinjanom, Hassan Rohani je rekao da postoji veliki potencijal za razvoj iransko-armenskih trgovinskih i ekonomskih odnosa. Iran aktivno sudjeluje u programu izgradnje „Koridora sjever-jug“, pokušava učinkovito surađivati s Armenijom na području poljoprivrede i informacijske tehnologije, a u elektroenergetskom sektoru provodi se opsežni program isporuke plina za električnu energiju. Također je razmatrana mogućnost formata trilateralne suradnje uz sudjelovanje Gruzije ili čak multilateralne suradnje kojoj bi se pridružila Rusija, iako će Tbilisi teško pristati na takav format.

Prema njegovim riječima, Iran je spreman povećati količinu isporuka plina Armeniji, a armenska strana izjavila je o spremnosti da postane tranzitna zemlja za iranski plin.

Podsjetimo, Iran je sada dio slobodnog tržišta Euroazijske ekonomske unije koja djeluje od 1. siječnja 2015. Isprva je obuhvaćala Rusiju, Bjelorusiju i Kazahstan, a kasnije su joj se pridružile Armenija i Kirgistan, a vrlo je vjerojatno da će se ta struktura uskoro proširiti s novim članovima.

Iran i Kina

Ovdje se vraćamo na početak članka i izjave ministra nafte Bijana Zangeneha da iranska tvrtka Petropars, utemeljena 1998. i koja ima svu tehnologiju, sama nastavlja raditi na projektu faze 11 Južni Pars. Kako kineski CNPC uopće nije davao izjave na ovu temu, novinari su Zangeneha pitali što je s Kinezima i jesu li se povukli iz projekta, a on je odgovorio: „Da povukli su se“.

Međutim, ovdje je posebno važno vratiti se u kolovoz ove godine, kada je iranski ministar vanjskih poslova Mohammad Javad Zarif posjetio Peking.

Tada su se Iran i Kina na razini ministarstava vanjskih poslova, a usred napetosti Kine sa Sjedinjenim Državama, složili da ažuriraju program suradnje za sljedećih 25 godina, potpisan 2016. godine, koji sada uključuje dosad neviđenih 400 milijardi dolara ulaganja u iransko gospodarstvo, što će, kako piše Forbes, potpuno anulirati učinak američkih sankcija.

Ulijevanje kapitala, koje bi se usredotočilo na iranski sektor nafte i plina, također će biti distribuirano na cijelu prometnu i proizvodnu infrastrukturu. Zauzvrat, kineske tvrtke zadržavat će pravo prvog odbijanja sudjelovanja u bilo kojem petrokemijskom projektu u Iranu, uključujući pružanje tehnologije, sustava, praćenja procesa i imenovanje osoblja potrebnog za dovršavanje takvih projekata.

Da ponovimo, Kina će pružati novac i tehnologije i sustave za iranski sektor nafte i plina, ali i za cijelu tranzitnu i proizvodnu infrastrukturu, odnosno naftovode i plinovode.

Prema ekskluzivnom intervjuu za Petroleum Economist, jedan viši izvor u iranskom petrokemijskom sektoru rekao je rekao: „Središnji stup novog dogovora je to da će Kina uložiti 280 milijardi dolara u razvoj iranskog sektora nafte, plina i petrokemije, a uslijedit će još 120 milijardi dolara u nadogradnji iranske transportne i proizvodne infrastrukture, što će je već dogovoreno za prvih pet godina, a onda u svakom narednom razdoblju, ako se obje strane dogovore.“

Kina će također moći kupiti naftu, plin i kemijske proizvode s popustom od najmanje 12%, uz dodatak od još 6 do 8% kao “naknadu prilagođenu riziku”. Nadalje, plaćanje će moći biti denominirano u „mekim“ valutama, uključujući afričke i one srednjoazijskih država. To će pomoći Kini da reciklira devizne rezerve nakupljene iz svojih trgovinskih viškova, a izbjeći će korištenje američkog dolara i zaobići međunarodni platni sustav kojeg kontroliraju SAD.

Petroleum Economist navodi kako sporazum nudi Kini mogućnost da stvori važan proizvodni čvor za svoju inicijativu „Jedan pojas, jedan put“ u Iranu. Na projektu će raditi iranski radnici, a gradit će se tvornice koje su osmislile i nadzirat će kineske tvrtke, koje će zatim koristiti transportnu infrastrukturu „Novog puta svile“ za izvoz u Europu.

Dakle, Kina ne samo da će neizravno ulagati u Južni Pars, iz kojeg se jeste povukla sa svojom nacionalnom kompanijom CNPC, već u cijeli naftni i plinski sektor Islamske Republike i druge industrije čije će robe plasirati u Europu.

Dobro, zašto se onda CNPC povukao, odnosno nije počeo raditi na projektu kako je obećao.

Ovdje bi već mogli zaključiti članak logičnim zaključkom da CNPC posluje u cijelom svijetu i s gotovo svim većim svjetskim kompanijama i da ima transakcije koje idu preko sustava SWIFT i ima imovinu u Sjedinjenim Državama. S eskalacijom trgovinskog rata bi Trump sigurno  zamrznuo dio sredstava ili imovine kineske kompanije i logično je da ovaj posao ide preko neke od kompanija koje Peking stvara posebno za ovakve poslove ili da financira i šalje opremu iranskoj kompaniji Petropars.

Kako je kreditna linija od 400 milijardi dolara namijenjena iranskom energetskom sektoru, ovaj novac može koristiti i Petropars, koja će do kraja ove iranske kalendarske godine, koja završava 2. ožujka 2020., pustiti u pogon prvu platformu kapaciteta više od 14 milijuna kubnih metara plina dnevno.

Kao što smo rekli, iranska kompanija je već sankcionirana i uspješno posluje jer nema veze sa sustavima naplate koje nadziru SAD, a tehnologiju dobiva od domaćeg tehnološkog diva Mapna, koji tehnologiju proizvodi sam, ali dijelove sofisticirane opreme vjerojatno nabavlja od partnera u svijetu koji ne poštuju američke sankcije.

Nakon dovršetka projekta će njegov kapacitet biti impresivnih dvije milijarde kubnih metara plina dnevno.

Na pitanje zašto projekt nije odmah dodijeljen Petroparsu, Zangeneh je rekao: „Namjeravali smo privući strani kapital za razvoj projekta, osim činjenice da je platforma za nas bila vrlo važna i Petropars je trebao učiti od drugih tvrtki u konzorciju.”

Raskid s kompanijom CNPC

Da će se ovo dogoditi moglo se naslutiti još u veljači ove godine, kada je Teheran rekao da se kineski partneri moraju odlučiti žele li ili ne žele raditi na projektu.

Tada je iranski ministar nafte Bijan Zanganeh rekao je da želi razbistriti nejasnoće oko Kine u velikom investicijskom projektu na plinskom polju Južni Pars.

Zanganeh je na iranskoj državnoj televiziji tada rekao da je Iran odbio zahtjev kompanije China National Petroleum Corp za obustavu poslovanja u fazi 11 Južni Parsa u kojem je kineska kompanija imala 80% udjela ulaganja. Naime, CNPC je po ugovoru ranije imao 30%  udjela ulaganja, ali je na sebe preuzeo 50% udjela francuskog Totala, koji se povukao iz projekta iako je do trenutka povlačenja u plinsko polje uložio 90 milijuna dolara.

Nakon izlaska Totala, CNPC ostaje jedini iranski partner u projektu i neko vrijeme se činilo da će kineska tvrtka ostati najveći dioničar i operator projekta. No tada su se pojavila izvješća da se Kinezi izvlače iz projekta zbog straha od nepotrebnog izlaganja američkom financijskom sustavu, pipe portal Oil Price, koji kaže kako je na neki način Zanganehova izjava samo službena potvrda starih vijesti iz veljače.

“Moramo riješiti problem s Kinom, koja mora poslovati ili se povući iz ugovora. Ako to bude slučaj, kineski udio će biti prebačen na iranski Petropars”, rekao je Zanganeh u veljači ove godine, dodavši da je odluka o tom pitanju dospjela na najvišu razinu iranske vlade.

Nakon toga su se iranski i kineski čelnici sreli više pita i raspravljalo ne samo o ovom već i o brojnim drugim pitanjima, ali je kreditiranje Irana s 400 milijardi dolara ključna vijest koja se odnosi i na ovaj posao.

„Unatoč trenutnoj potvrdi da CNPC odlazi, Iran se ne čini ništa manje odlučnim u provedbi svojih planova za Južni Pars s državnim Petroparsom kao operatorom. Ovaj razvojni projekt predviđa proizvodnju plina s polja u količinama od oko dvije milijarde kubnih metara plina dnevno“, piše specijalizirani portal Oil Price.

Iran je uspio proširiti druge faze plinskog polja koje dijeli s Katarom samostalno, uloživši milijarde dolara i koristeći tehnologiju koja postoji u zemlji. Zanganeh je početkom ove godine rekao da je iranska proizvodnja plina na obalnom polju dosegla 610 milijuna kubnih metara dnevno i da je iranski udio u dnevnoj proizvodnji na tom polju premašio udio Katara.

U svom intervjuu Zanganeh je izrazio nadu da bi Iran i Kina mogli naći prijateljsko rješenje o ulozi CNPC-a u fazi 11 Južnog Parsa, ali nije vidio nepremostiv problem ako se to ne dogodi.

„Kina je Iran su prijatelji, ali ne možemo čekati sporo poslovanje u ovakvim projektima. Tražimo alternativna rješenja”, kazao je Bijan Zanganeh.

Na kraju je jučer potvrdio da se kineski CNPC povukao, što je bilo očekivano. Iranski ministar nafte rekao je da je China National Petroleum Corp napokon zamijenjena s iranskom tvrtkom Petropars u razvojnim planovima za fazu 11 plinskog polja Južni Pars, jer je projekt u zastoju više od dvije godine zbog američkih sankcija Teheranu.

CNPC je također obustavio ulaganja koja su mogla doseći više od 2,5 milijardi dolara, a s druge strane kineska država odlučuje kreditirati Iran sa stotinama milijardi dolara, prvenstveno u energetskom sektoru, ali takva kreditiranja ne podliježu jednostranim američkim sankcijama. Odgovor što se dogodilo je logičan i prilično jednostavan.

Kao što smo rekli, Zangeneh je rekao da će prva platforma u fazi 11 Južnog Parsa biti postavljena do ožujka i crpit će više od 14 milijuna kubnih metara plina dnevno.

Ministar je rekao da će najveća iranska kompanija za energetsku izgradnju i inženjering, Mapna Group, raditi na tehnologiji koja je potrebna za platformu za povećanje pritiska koju je trebao izgraditi francuski Total.

Sam ministar je priznao da će pitanja koja se tiču platforme za povećanje pritiska u projektu ovisiti o tekućim razgovorima između iranske kompanije Mapna i „drugih tvrtki“. Koje su to tvrtke, nije htio odgovoriti.

Zangeneh je rekao da je na nedavno održanom energetskom summitu u Moskvi sastao i sa saudijskim kolegom.

“Rekao sam mu da smo prijatelji već 22 godine, što je prijateljstvo koje je nadživjelo sve uspone i padove u iransko-saudijskim odnosima i da sam se bez problema susreo s njim”, rekao je Zangeneh i dodao kako Iran nije pokrenuo sukob sa Saudijskom Arabijom i da želi biti prijatelj sa svima u regiji.

„Ne smiju nas smatrati neprijateljem. Naši neprijatelji su izvan regije”, rekao je iranski ministar, a oda digresija sa Saudijskom Arabijom ima veze s kineskim naporima da jačanjem suradnje s Iranom utječu na Rijad da odustane od petrodolara.

Iranska Mapna Grupa

Ima li iranska kompanija Mapna Group kapacitete da razvije sve tehnologije za južni Pars. Sudeći po postojećim projektima ima, a sada kada iranskoj državi ne nedostaje kredita, vjerojatno će se lakše snalaziti na globalnom tržištu opreme za eksploataciju nafte i plina.

Ipak, sama Mapna je simbol nacionalne tehnologije. Od samog osnutka su kapital tvrtke, ljudski resursi i empirijski kapaciteti bili u stanju napraviti sjajan posao za iranski energetski sektor.

“Očekujem da će Mapna ući u sektor visokotehnoloških naftnih usluga koji je trenutno u vlasništvu dviju međunarodnih kompanija. Tvrtka nam također može pomoći u upravljanju i popravljanju rotacijskih strojeva”, rekao je ministar Zangeneh, napominjući da je Mapna postigla dobar napredak u proizvodnji rotacijskih strojeva, koji su ključ naftne industrije.

“Smatram da je budućnost Mapne vrlo svijetla i nadam se da će postići nove vrhunce u razvoju nacionalne tehnologije i donijeti više ponosa Islamskoj Republici, inženjerima, stručnjacima i radnicima”, zaključio je iranski ministar nafte

Ako ste pažljivo čitali ovaj za mnoge predugačak članak, vrijedilo je ne toliko zbog ove teme, već zbog „proizvodnje vijesti“ koje se lako mogu opovrgnuti, ali se često pozornost obraća samo na naslov. Tako je inače korektan portal Oil Price vijest o potvrdi iranskog ministar da CNPC neće sudjelovati u fazi 11 Južnog Parsa naslovio „Veliki udarac za Iran – Kina se povlači s najvećeg svjetskog plinskog polja“, da bi u zadnjem ulomku analitičarka portala priznala da Iran ima kapacitete da sam nastavi raditi na projektu. No, tako se proizvode vijesti i tome je teško stati na put, ali je dovoljno malo zdrave logike za zaključiti da je Peking odlučio ne izlagati CNPC udarcima ispod pojasa američke uprave i stvar riješiti kreditiranjem uz obostrano povoljne uvjete. Ipak, Iran je u svim dugoročnim planovima previše dragocjen za Kinu da bi se Peking odlučio zadati niske udarce svom partneru o kojem velikim dijelom ovisi realizacija inicijative „Jedan pojas, jedan put“, da ne govorimo o pogodnostima s povlaštenim cijenama iranske nafte i  plina za „azijskog diva“.

Oil Price / Forbes / Global Construction Review / PressTV1 / Oil Price / Shana