Religija klimatskih promjena: Koliko prije nego što počnu prinositi ljudske žrtve?

Odricanje od prokreacije, ometanje života drugih ljudi i želja za smrću u masovnim razmjerima, zaštita okoliša pokazuje tendencije poput kulta

Povijest nas uči da su neke drevne civilizacije ubijale svoju djecu kako bi promijenile vrijeme. Nekada su prakticirali žrtvovanje djece kako bi umirili svoje bogove u pokušaju da udvaraju njihovu milost. Ti su primitivni narodi vjerovali da se ljudskim žrtvama sile prirode mogu prisiliti u njihovu korist. Na primjer, jedan od načina na koji su Asteci poštovali svoje bogove bilo je ubijanje ljudi u polju strijelama kako bi njihova krv mogla oploditi zemlju.

Moderni ekološki pokret često se uspoređuje s religijom. Sigurno misli da ljudi mogu promijeniti vrijeme, a uključuje i viziju grijeha i pokajanja – prokletstvo i spasenje. Iznad prisutnosti stvarnih neopagana i štovatelja Gaje u svojim redovima, sam pokret za zaštitu okoliša pokazuje karakteristike kulta obožavanja prirode – i to izrazito antiljudskog. Mnogi od njegovih pristaša zapravo vjeruju da svijet ima rak, a taj rak se zove ljudska rasa.

Pokret Just Stop Oil daje uvjerljiv primjer kako je moderna zaštita okoliša postala primitivna i barbarska religija pod bilo kojim drugim imenom. U listopadu 2022., ikonoklastički aktivisti ciljali su Suncokrete Vincenta Van Gogha (1888.) u Nacionalnoj galeriji u Londonu za prosvjed protiv “klimatske opasnosti”. Oštećivanjem umjetničkih djela u muzejima, blokiranjem cesta, zaustavljanjem igranja na sportskim utakmicama i još mnogo toga, ovi eko-fašisti otkrivaju ekološki duh ne samo obdaren apokaliptičnim prizvukom, već i s namjerom da zagorčaju život bližnjima i unište neke od najboljih primjera povijesnih ljudskih postignuća.

Naravno, razumna briga za izbjegavanje onečišćenja i očuvanje naših prirodnih resursa na odgovoran način je hvalevrijedan etički stav. Uvijek trebamo brinuti o okolišu, biti odgovorni za njegovu zaštitu i ujedno pomagati siromašnima.

Međutim, napori ‘ekologa’ da se smanje emisije ugljičnog dioksida čine energiju manje pristupačnom, što povećava troškove potrošačkih proizvoda, guši gospodarski rast, košta radna mjesta i nameće štetne učinke na najsiromašnije ljude na Zemlji. Nasuprot tome, izdvajanje novčanih sredstava za pomoć u izgradnji postrojenja za pročišćavanje otpadnih voda, poboljšanju sanitarnih uvjeta i opskrbi čistom vodom za siromašne ljude imalo bi veći neposredni učinak na njihov položaj nego bitka oko nejasnog koncepta ‘globalnog zatopljenja’.

U srži uvjerenja ekstremista o klimatskim promjenama dva su glavna načela: da ljudi mogu kontrolirati vremenske prilike i da će ljudi dovesti do kraja svijeta ako ne poštuju prirodu. Ovo zvuči poput vjerskog spisa, i dok će ekolozi spremno pružiti znanstvena istraživanja da potkrijepe svoje izjave, rijetko će tolerirati protuargumente – primjerice kada netko istakne da se niti jedno od njihovih apokaliptičnih predviđanja dosad nije obistinilo.

Prema riječima australskog senatora Jamesa Patersona,

“Javno sramoćenje i maltretiranje svakog znanstvenika koji se razlikuje od ortodoksije o klimatskim promjenama jezivo podsjeća na suđenje vješticama iz Salema ili španjolsku inkviziciju, s javnim bičevanjem – metaforički govoreći – za njihove misaone zločine. Doista, ‘disidenti’, kako su ih također nazivali, trpe ritualna poniženja od strane svojih kolega i medija, pri čemu se svaka njihova motivacija dovodi u pitanje, a stajališta klevetaju.”

Kad temperatura poraste, čujemo: ‘Vau, to je jasan dokaz klimatskih promjena.’ Ali kad dođe do brzog zahlađenja, čujemo: ‘Vau, to je još jedan dokaz klimatskih promjena.’ Prema Jonahu Goldbergu, osnivaču urednika časopisa National Review Online, “Ljepota globalnog zatopljenja je u tome što dotiče sve što radimo – što jedemo, što nosimo, kamo idemo. Naš ‘ugljični otisak’ je mjera čovjeka.”

Drugim riječima, ideja o “klimatskim promjenama” u biti je nepobitna jer se, negdje, na neki način, klima neprestano mijenja. Ova nepobitnost čini ga savršenom osnovom za vjersko uvjerenje. A ova vjera, zauzvrat, čini ljude “potrebnim” muškarcima i ženama. Franklin Delano Roosevelt, koji je bio američki predsjednik od ožujka 1933. do travnja 1945., jednom je ustvrdio da će se ljudska bića u doba oskudice naći pritisnuta nečim što je nazvao “nuždom”. Život zahtijeva zadovoljenje potreba poput hrane, odjeće i skloništa. Stoga je Roosevelt inzistirao na tome da “potrebni ljudi nisu slobodni ljudi” i da bi država trebala biti u stanju učiniti ljude “oslobođenima straha”.

James Tonkowich s Instituta za religiju i demokraciju u Washingtonu, DC, objašnjava da postoji duga povijest ekološkog razmišljanja koje ljude prvenstveno vidi kao potrošače i onečišćivače. “Takvo razmišljanje navodi mnoge da inzistiraju na tome da su prava na pobačaj sastavni dio svakog plana zaštite okoliša”, kaže on. Odricanje od djece, pa čak i pobačaj, stoga promiču ‘zelene elite’ u takozvanim ‘zapadnim demokracijama’ kao ekološki prihvatljive, dok žene bez djece daju svoj doprinos smanjenju ugljičnog otiska civilizacije.

Tragično, ne samo da se mlade generacije zavaravaju da se odriču djece zbog straha od ugrožavanja planeta, već i prekidaju svoje zdrave trudnoće, a neki idu toliko daleko da otvoreno tvrde da je to učinjeno u službi klimatskih ciljeva. Jedna udana žena jednom je novinama izjavila da je “ne imati dijete nešto što je ekološki najprihvatljivije što može učiniti”. Isti članak izvještava o drugoj ženi koja je prekinula trudnoću u čvrstom uvjerenju da:

“Rađanje djece je sebično… Svaka osoba koja se rodi koristi više hrane, više vode, više zemlje, više fosilnih goriva, više drveća i proizvodi više smeća, više zagađenja, više stakleničkih plinova i pridonosi problemu prenapučenosti. ”

Naravno, zabrinutost oko prenaseljenosti nije nova. Godine 1968. ekolog Paul Ehrlich ponovio je ekonomista iz 18. stoljeća Thomasa Malthusa kada je predvidio glad u cijelom svijetu zbog prenapučenosti i zagovarao trenutnu akciju za ograničavanje rasta stanovništva. Ehrlichova ‘Populacijska bomba’ bila je jedna od najutjecajnijih knjiga prošlog stoljeća. “Negdje u sljedećih 15 godina doći će kraj”, rekao je proročanskim tonom prije više od 50 godina.

Nepotrebno je reći da se to proročanstvo nikada nije obistinilo. Unatoč svim brigama, pristup hrani i resursima povećavao se kako je globalno stanovništvo raslo.

Očito, to nije spriječilo neke ekološke aktiviste da nastave davati slične bizarne izjave o čovječanstvu i budućnosti našeg planeta. Princ Philip, pokojni vojvoda od Edinburgha, napisao je 1986.: “Moram priznati da sam u iskušenju tražiti reinkarnaciju kao posebno smrtonosni virus” kao način da se nešto učini u vezi s prenapučenošću ljudi.

Trebali bismo biti duboko sumnjičavi prema svakom argumentu koji koristi jezik koji ljude naziva “invazivnim virusom”, “kugom” ili čak “problemom” koji treba riješiti. Ovo je argument koji odaje želju da se donese smrt u velikim razmjerima, da se eliminiraju ljudska bića u potrazi za nekim utopijski malim brojem održivih preživjelih.

Ipak, neki ekolozi čak žale kako ni rat ni glad nisu u stanju dovoljno smanjiti populaciju i radije vole dolazak smrtonosnog virusa nego plijen na nedužnima. Došli smo do toga da se čak i novi ljudski život doživljava kao prijetnja okolišu, pri čemu neki otvoreno tvrde da su novorođenčad nepoželjni izvor stakleničkih emisija i potrošači prirodnih resursa.

Zbog toga se ovi podmukli aspekti kulta ekologa moraju razotkriti i osporiti.

Autor: Augusto Zimmermann