Rim se sjeća kako je Bundesbanka 1992. pomogla Sorosu da uništi liru

Tijekom tri desetljeća nakon ponovnog ujedinjenja Njemačke, Berlin je Italiju smatrao nestabilnom i problematičnom zemljom na kojoj će “istovariti” troškove unutarnjih politika, centralizaciju svoje moći u Europi i reforme poželjne za njezin razvoj, tvrdi većina talijanskih analitičara, čime su nastavili retoriku Grčke iz vremena ucjenjivanja Atene oko „mjera pomoći“ Trojke, koje su Grke gurnuli u još veće dužničko ropstvo.

Posljednjih tjedana se ovaj sukob vidi u dvoboju između sjevernih „tvrdolinijaša“ i mediteranskih zemalja oko  euroobveznica o kojima se puno raspravlja kao odgovoru na krizu izazvanu koronavirusom.

To se vidjelo i proteklih godina tijekom krvavih mjera štednje, nametanja „sustavnih reformi“ i rezova javne potrošnje nametnutih zemljama južne Europe, dok su razlike bile sve očitije, posebno u poticajima njemačkom financijskom sustavu. „Najsimpatičniji“ takav slučaj datira iz vremena zore ujedinjene Njemačke do dramatične  1992. godine, koja je bila prekretnica za Italiju.

Možda neki ne znaju za špekulativni napad Georgea Sorosa na liru na “Crnu srijedu” 1992. Godine, kada je mađarsko-američki tajkun napao je talijansku valutu prodajući lire na financijskim tržištima, što mu je donijelo ogromnu zaradu.

Ali nijedan financijski prevarant bez vanjske političke podrške nije mogao baciti na koljena zemlju poput Italije.

Unatoč kontekstu kojeg je tada obilježilo propadanje talijanskog elektroenergetskog sustava, od pravosudnog skandala „Mani pulite“, do napada mafije na srce države i ekonomskih i financijskih posljedica  Ugovora iz Maastrichta, koji je vladu  Giuliana Amata prisilio na povlačenje nacionalnih tekućih računa, ništa nije sugeriralo kolaps lire do dolaska problematičnih vijesti iz Njemačke.

Sam George Soros je to javno priznao na konferenciji u Udinama 2013. godine.

„Špekulativni napad na liru bio je legitimna financijska operacija. Oslonio sam se na izjave Bundesbanke u kojoj mi je rečeno da njemačka banka neće podržati talijansku valutu. Bilo je dovoljno znati to pročitati”, rekao je George Soros.

Nije taško pronaći dokaze da Soros ne laže, jer je njemačka središnja banka u stvari odustala je od obrane režima fiksnog tečaja Europskog monetarnog sustava, što je bilo jasno u trenutku kada je njegov predsjednik Helmut Schlesinger izjavio da europska monetarna unija na temelju europske valutne jedinice nije “homogena monetarna jedinica”, što se posebno odnosilo na slabost lire.

Theo Waigel, njemački ministar financija, nazivajući „besmislenima šanse za obranu talijanskog boravka u Europskom monetarnom sustavu“, bio je povod za napad Sorosa, zbog čega je Rim u mjesec dana „spržio“ 30 tisuća milijardi lira kako bi podržao svoju valutu na tržištu.

Njemačkoj je trebalo da pooštri stope zbog održive politiku monetarne rekonstrukcije „1 u 1“, koja je usvojena kako bi za zapad zemlje mogao apsorbirati valutu bivše Istočne Njemačke, za koju su ekonomisti procijenili da vrijedi samo četvrtinu zapadne marke.

Bio je to početak propasti bivše Demokratske Republike Njemačke, ali i izgradnje “ekonomskog zida” koji do danas dijeli zemlju, što je Berlin natjeralo da unutarnje izazove prevlada tako što će ih preliti na ostatak Europe.

Bundesbanka je pokrenula kreditnu krizu i izvukla novac s tržišta, a Banka Italije se morala prilagoditi stopama, prinos na višegodišnje državne obveznice je naglo porastao, zbog čega se javni dug Italije povećao, a lira oslabila.

Sve ovo Talijanima kroz glavu prolazi kao „déjà vu“ i lekcija im je za sadašnjost. Sada se stvara tabor koji želi spriječiti Berlin da na ostale podijeli svoj energični unutarnji odgovor na koronavirusnu krizu. Francuska podržava Italiju, koja je umorna od “varanja” na europskoj fronti i ne želi plaćati njemačke prohtjeve u obliku državnog fonda za štednju i posljedično buduće štednje, čime bi opet platila skupu cijenu za pokornost u ime „zajedništva i solidarnosti“. Povijest je učiteljica života i poziva na oprez. Ne samo Rim, već sve zemlje Europske unije.