Rušenje Moralesa je bilo tako brzo da „Obojena revolucija“ nije stigla dobiti ime

Na beskrajni popis “Obojenih revolucija” treba dodati još jedan latinoamerički prevrat koji je pomeo predsjednika Eva Moralesa, vođu Bolivije.

Scenarij događaja je bio uobičajen. Održani su izbori, proamerički kandidat je izgubio, vlast je optužena za namještanje rezultata, kreću demonstracije, sigurnosne snage i vojska oklijevaju i polako prelaze na stranu pobunjenika i na kraju predsjednik podnosi ostavku.

Sve je toliko poznato da postaje, blago rečeno, odvratno. S obzirom na situaciju u regiji, Washingtonu je odlučio ne priuštiti publici nikakav zaplet ili eksperimentiranje s novitetima. I tako je Morales otišao.

U stvari, pao je tiho, gotovo dragovoljno. No, neke nijanse su i dalje nerazumljive široj javnosti i treba ih pojasniti.

Prvo, Morales je na posljednjim predsjedničkim izborima nadmašio svog rivala za više od potrebnih 10 posto. Prema tradiciji je ovo razina na kojoj nije primjereno organizirati „Obojenu revoluciju“. Jaz je prevelik da bi se govorilo o namještanju, čak i ako se tvrdi da je namješteno oko pola postotnog boda, što je Moralesu omogućilo da se ne ide u drugi krug glasanja.

Podsjetimo da su glasovi Juščenka i Janukoviča 2004. godine bili gotovo ravnomjerno podijeljeni, te da je 2003. Saakašvili bio odvojen od svog rivala za samo 3 posto. A ovdje imamo čak 10 posto. Nije važno. Odlučeno je da Morales mora pasti i krenulo se s provedbom plana koji mora uspjeti.

Drugo, tko je brojao glasove? U početku je to, naravno, učinilo Središnje izborno povjerenstvo Bolivije, ali nakon početka prosvjeda se Organizacija američkih država (OAS), tijelo kojim upravlja Washington, obvezala prebrojati glasove. Odmah je odlučeno da u ime „narodne volje“ glasovi trebaju biti proglašeni nevažećima, a izbori bi se trebali poništiti.

Takvo iznenađenje stiglo je iz usta glavnog tajnika organizacije sa sjedištem u Washingtonu, Luisa Almagra, poznatijeg po tome što od siječnja ove godine trči po Latinskoj Americi i šumama Kolumbije kako bi u Caracas na vlast doveo „uličarskog predsjednika“ Juana Guaidóa.

Opet je sve jednostavno i drsko, bez ikakvog uvijanja. Iz američke prijestolnice su izravno rekli da izbori u drugoj zemlji trebaju biti ponovljeni.

Treće, tko je bio Moralesov suparnik na izborima? To je zanimljiva priča, također  krajnje cinična i nimalo komplicirana.

Morales je postao predsjednik 2006. godine, nakon vrlo ozbiljnih i dugotrajnih narodnih prosvjeda, ali ne „obojenom“ već stvarnom revolucijom. Zemlja je tada prosvjedovala protiv prodaje bolivijskog prirodnog plina po povlaštenim cijenama stranim koncesionarima, kao i protiv izgradnje dugog plinovoda koji ide preko zemlje autohtonih plemena koji čine 60% populacije Bolivije. Dobro, prosvjedovalo se i protiv Sjedinjenih Država i njihovog glavnog agenta utjecaja u Boliviji, po tužnoj slučajnosti tadašnjeg predsjednika Carlosa Mese.

Prosvjedi su bili toliko masovni, dugotrajni i žestoki da je Mesa podnio ostavku, a na njegovo mjesto je došao Morales, obećavši da će potjerati razne imperijalističke grabežljivce koji traže jeftine prirodne resurse. U stvari je to i učinio.

Onda dolazi 2019. i predsjednički izbori. Koga biste mogli kandidirati za izbore iz “ujedinjene oporbe”? Pa, naravno, Carlosa Mesu. Istu osobu koja je prije 14 godina bila prisiljena na sramotnu ostavku, uz zvižduke i pod kišom trulih rajčica.

U Bijeloj kući za Boliviju nisu imali pouzdanijih prijatelja i preostalo je samo da u izbore gurnu trulog tuljana. Ovo je treći primjer krajnjeg zanemarivanja svjetske zajednice koja gleda ovu predstavu izgorjelog kazališta.

I na kraju četvrto, nakon najave Moralesove ostavke vlast prelazi u ruke druge zamjenice predsjednika Senata, Janine Agnes. Složit ćemo se da je ona daleko od prvog ešalona vlasti. Ali Janine Agnes je preuzela odgovornosti predsjednika države.

“To je obaveza koju moram preuzeti iz razloga jer su svi ostali visoki dužnosnici pripadali Moralesovoj ekipi i također su dali ostavku”, rekla je Agnes na bolivijskoj televiziji, koja herojski preuzima zapovjedništvo.

Ako ostavimo po strani ironiju, onda se morate sjetiti da je prevrat, između ostalih, podržao i glavni zapovjednik bolivijske vojske, general Williams Kaliman, tako da su svi “morali” podnijeti ostavku, gotovo sigurno ne dobrovoljno.

Stoga se vlasti morala predati onima koji su ostali, ali nije bilo koga izabrati. No, trebalo se očuvati privid demokracije i političke pristojnosti.

Što će se dalje dogoditi? Jasno je da će  Janine Agnes biti natjerana da bude

predsjednica kao Turčinov 2014. u Ukrajini. Tako će ona biti vršiteljica dužnosti do predsjedničkih izbora, koje će Mesa predvidljivo “pobijediti”. Tada će se Mesa rukovati s Agnes, postaviti je na neko visoko mjesto u državnoj upravi, a Bolivija će se iznova postati teritorij krađe prirodnih resursa, prakse koja je prekinuta 2005. godine.

Evo, ovoje zapravo nepretenciozna latinoamerička bajka i njezin kraj. Hoće li oni koji su sada protiv Moralesa na isti način prosvjedovati i protiv američkih rudarskih kompanija? Neće, kao što Ukrajinci koji su 2014. s loncima i šerpama na glavi rušili Janukoviča sada šute i riječ ne smiju progovoriti. Naime, Latinska Amerika je regija u kojoj je u 200 godina bilo 200 pučeva i kao da su se latinoamerički narodi na to navikli, što nije dobro po budućnost regije. No, kao što smo rekli, jednako kao što je neshvatljiva šutnja Ukrajinaca, neshvatljiv je mazohizam nekih latinoameričkih nacija, jer su uz sve podle strategije i taktike Washingtona  one su te koje na kraju određuju tko će vladati njihovom zemljom.