Rusija dolazi u Afriku – U strahu od SAD-a zemlje “crnog kontinenta” traže ruske baze

Čini se da je rusko spašavanje sirijskog predsjednika Bashara Al-Assada, kojem su samouvjereni Amerikanci pripremili sudbinu Muammara Gaddafija, ostavilo snažan dojam na mnoge političke vođe, osobito u Africi. S početkom 2019. su gotovo istovremeno stigle dvije vijesti, koje upućuju na to da vodstvo barem dvije države crnog kontinenta žele rusku pomoć.

Prvo je 10. siječnja ministrica obrane Srednjoafričke Republike (SAR), Marie-Noëlle Koyara, za RIA Novosti rekla kako ne isključuje mogućnost raspoređivanja ruske vojne baze u svojoj zemlji.

“Još nismo razgovarali o specifičnom izgledu baze, ali u okvirnom sporazumu ta mogućnost nije isključena. Ako predsjednici, kao glavni zapovjednici, kao vođe nacije, odluče razmjestiti bazu, tada će naše zemlje to napraviti. A mi, kao ministri obrane, već ćemo se dogovoriti”, rekla je ministrica Koyara.

Štoviše, ministrica obrane Srednjoafričke Republike je to rekla u pozadini ubrzanog jačanja vojne i vojno-tehničke suradnje njezine zemlje i Ruske Federacije. U kolovozu 2018. godine su dvije zemlje potpisale međuvladin sporazum o tim pitanjima. Zatim je, prema riječima Andreja Kemarskog, direktora Odjela za Afriku ruskog ministarstva vanjskih poslova, Moskva donirala veliku seriju lakog oružja svom novom afričkom savezniku. U afričku zemlju je ruska vojska poslala i 175 vojnih instruktora. Uz njihovu pomoć je 2018. godine u centru za obuku u Berengu obučeno više od 1600 vojnika i 600 časnika žandarmerije, policije i nacionalne garde.

Sada su vlasti Srednjoafričke Republike spremne za rusku vojnu bazu na svom teritoriju. Zašto? Odgovor očito leži u teškoj političkoj situaciji u afričkoj zemlji. Od 2013. godine SAR potresaju nasilni sukobi između vladinih snaga i lokalnih milicija s jedne strane i muslimanskih pobunjenika iz koalicije Séléka s druge, koji traju i danas. Francuske postrojbe, čiji je kontingent trajno raspoređen u Srednjoafričkoj Republici, navodno sudjeluje u razoružanju pobunjenika. U mirovnim operacijama su također sudjelovali američki vojni transportni zrakoplovi. Sada se ispostavilo da Rusija ulazi u politički nered koji je stvoren destabilizacijom regije nakon pada Muammara Gaddafija.

Međutim, ruske vojnice već dugo sanjaju ne samo u Srednjoafričkoj Republici. Točno na isti dan kada je u glavnom gradu zemlje, Banguiju, gospođa Marie-Noëlle Koyara smatrala nužnim i pravovremenim da razgovara s dopisnikom RIA Novosti, u Moskvi je ruski premijer Dmitrij Medvedev potpisao vrlo zanimljiv dokument – sporazum o pojednostavljenom postupku ulaska ratnih brodova Rusije i Sudana u luke obiju tih država.

Prema nacrtu sporazuma, svaka od posada brodova dvije zemlje mora podnijeti obavijest o ulasku u luku samo sedam dana prije priveza ili sidrenja. U teritorijalnim vodama države primateljice u isto vrijeme ne može biti više od sedam brodova druge strane i ne smiju nositi  oružja za masovno uništenje. Država domaćin je dužna jamčiti sigurnost pomoraca tijekom njihovog boravka.

Svima je apsolutno jasno da su sve ove ljubaznosti s pojednostavljenim postupkom krajnje jednostrane. Uostalom, nemoguće je zamisliti da sudanska mornarica, koja ima samo dva mala pristaništa i nekoliko desetaka sićušnih patrolnih i patrolnih čamaca, ikada stigne u Sevastopolj, Novorosijsk ili Kronstadt na Baltiku? Stoga govorimo isključivo o budućim olakšicama za rusku mornaricu.

Ali ono što je posebno važno, na početku je bilo govora i stvaranju ruske vojne baze u Sudanu, u to na zahtjev Kartuma. Moskva je novu afričku inicijativu ocijenila kao vrlo povoljnu. Krajem studenog 2017. je u Kremlju o tom pitanju sa sudanskim predsjednikom Omarom Al-Bashirom razgovarao Vladimir Putin. Sudanski predsjednik je tada u Moskvu doputovao s jednim od zrakoplova ruske flote, kao što je nedavno ruski vojni zrakoplov Omara Al-Bashira vozio na sastanak sa sirijskim vođom Basharom Al-Asadom u Damask i natrag.

Možda je ruska strana morala poduzeti takav korak jer Međunarodni kazneni sud u Haagu već dugo tereti Al-Bashira za brojne ratne zločine u sudanskoj pokrajini Darfur. Sudanski predsjednik, bojeći se uhićenja, zbog toga rijetko putuje izvan zemlje.

Ali da bi se susreo s Vladimirom Putin,  očito je sudanski vođa letio mirne duše. Prvo, zato što Moskva nije ratificirala Rimski statut i stoga nije obvezna poštivati naredbe Međunarodnog kaznenog suda, a drugo, Al-Bashir je tada prenio prijedlog Rusiji, kojeg bi Putin, kako je i sam mislio, teško mogao odbiti. Konkretno, kako bi Sudan bio siguran da neće biti meta američke agresije, otvorio bi rusku vojnu bazu na svom teritoriju. Područje za novu bazu je nazvano Port Sudan i iz njega se izravno izlazi u Crveno more.

Nema sumnje da je Kremlj dugo želio čvrsto uporište na obali Crvenog mora. Osim toga, drugi globalni akteri sanjaju o istoj stvari, jer su te vode, kao i Sueski kanal i tjesnac Bab-el-Mandeb, glavni smjer tranzita nafte s Bliskog istoka. Prije nekoliko godina je Kina, potaknuta nevjerojatnim ekonomskim rastom, najavila svoju glavnu vanjskopolitičku inicijativu, “Jedan pojas – jedan put“, kombinaciju kopnenog “Gospodarskog puta svile” i “Pomorskog puta svile XXI stoljeća”. Prema službenim podacima iz Kine, “Jedan pojas – jedan put” obuhvaća većinu Euroazije, povezujući zemlje u razvoju, uključujući “nove ekonomije” i razvijene zemlje. Procijenjena ekonomska vrijednost projekta je 21 000 milijardi dolara.

Stoga se tim vodama sve više približavaju najrazličitije pomorske zastave. Ono što se danas tamo događa snažno podsjeća na biblijski babilonski urnebes.

Naime, sve do nedavno su trgovačke rute od Indijskog oceana do Crvenog mora kontrolirane samo iz velike američke vojne baze u Kampu Lemonnier, gdje je do 4000 vojnika i časnika, te francuska baza u kojoj se nalazi nekoliko njemačkih i španjolskih vojnih kontingenata. Na istom mjestu su male vojne baze Velike Britanije i Italije. Svi oni su dugo bili nagomilani na području malog Džibutija, na samom ulazu u tjesnac Bab-el-Mandeb.

Međutim, nedavno je i Japan najavio da u blizini ima svoju vojsku. Od siječnja prošle godine Saudijska Arabija ima sporazum s vlastima u Džibutiju, do je u ljeto 2017. godine, unatoč prosvjedima Washingtona, Kina u istoj zemlji otvorila svoju prvu stranu vojnu bazu.

Jasno je da je za Moskvu vrlo primamljivo biti u društvu vodećih vojno-političkih aktera svijeta. Štoviše, rastuće aktivnosti ruske mornarice u Crvenom moru i Indijskom oceanu je nemoguće osigurati bez oslanjanja na nove mornaričke baze.

Iako Port Sudan nije sasvim na ulazu u tjesnac Bab-el-Mandeb, visoko precizna oružja, koja ima Rusija, lako može kontrolirati tjesnac odande. Stoga ne čudi što je Putin već dugo razmišljao o zahtjevu Omara Al-Bašira.

Sada, vjerojatno, isto tako razmišlja o pozivu koji dolazi iz Srednjoafričke Republike. U srcu Afrike bi za Rusiju bilo idealno da ima zrakoplovnu skoku za strateško dalekometno zrakoplovstvo i protupodmorničke zrakoplove, bez kojih je nemoguće djelovati u Indijskom oceanu.

Dakle, argumenti “za” postoje. Ostaje ih usporediti s onima koji su “protiv”. Na primjer, zamjenik premijera Anton Siluanov tvrdi “kako u riznici nema dodatnog novca, a kada će biti – nije poznato”. Ako je točno što tvrdi Siluanov, rasprava je završena.

Za sada se obrana ruskih geopolitičkih interesa u dvije afričke zemlje navodno povjerava plaćenicima, koje u zapadnom tisku nazivaju privatnom vojnom tvrtkom Wagner.

Baš kada se pisalo o jačanju suradnje Moskve s afričkim zemljama, dopisnici zapadnih medija su ove dobro naoružane i obučene ljudi nedavno uočili i u Srednjoafričkoj Republici i Sudanu. Na primjer, britanski list The Times početkom siječnja izvještava o ruskim vojnim aktivnostima u ove dvije zemlje.

“Prema izvješćima iz Sudana, časnici skupine Wagner su viđeni u glavnom gradu Kartumu, gdje zbog protuvladinih prosvjeda treniraju državne sigurnosne snage. Deseci kamufliranih bijelih muškaraca su se vozili u kamionima i promatrali prosvjede protiv vlade Omara Al-Bašira u Kartumu. Čini se da Vladimir Putin i Kremlj ponovno izazivaju hegemoniju Zapada i u Africi djeluje u sektoru sigurnosti, jača komercijalne odnose i otključava tržišta za ruske tvrtke”, ranije ovog mjeseca piše The Times.

No poruka istih novina dolazi i iz Srednjoafričke Republike, a prema onome što piše The Times, famozna vojna tvrtka Wagner bi trebala imati nekoliko bojni raspoređenih diljem svijeta.

“Kao što se pretpostavljalo, stotine zaposlenika tvrtke Wagner je stacionirani su u Srednjoafričkoj Republici, kao u susjednom Sudanu. Prošle su godine pomogli u obuci lokalne vojske”, piše britanski list.

I za kraj, Afrika postaje značajan akter na globalnom tržištu oružja i vojne opreme. Zemlje kontinenta čine do 10% svjetskog izvoza oružja. Ako su od 1990. do 1999. vojni izdaci afričkih država iznosili 6,4 milijarde dolara, zatim od 2000. do 2013 gotovo 20 milijardi dolara, kasnije rastu po stopi od  5,9% i 2014. godine je kontinent izašao na vrh u svijetu. Od 2005. do 2014. su rashodi za obranu u Africi porasli su za 91% i 2014. godine su iznosili 50,2 milijarde dolara.

Za afričke zemlje je Moskva glavni dobavljač naoružanja i 35% oružja afričkih zemalja dolazi iz Rusije. 2016. je oko 12% ruskog izvoza oružja završilo u Africi, koja je drugo najveće tržište za prodaju oružja, odmah nakon azijsko-pacifičke regije, gdje prema Stockholmskom mirovnom institutu završava dvije trećine ruskog vojnog izvoza.

Za Zapad su ovakve aktivnosti Rusa u Africi postale neobične, ali da su pratili Siriju, zapadne vođe su mogle zaključiti da će Rusiji morati ustupiti mjesto i na crnom kontinentu. Naravno, ove aktivnosti Moskve, ne ulazeći u temu radi li se zaista o vojnoj tvrtki Wagner, “umirovljenom” časnicima i vojnicima ruskih specijalnih snaga, službe GRU ili redovnom vojnom osoblju, vrlo loše je primljeno od strane bivših vlasnika “crnog kontinenta”.