Rusija i Iran u borbi za spas Venezuele sudjeluju puno više nego što pokazuju

Novi sukob između Rusije i Sjedinjenih Američkih Država počinje u Venezueli. Iako se čini da su reakcije Moskve suzdržane, nije pretjerivanje reći da će američke akcije naići na ruski otpor. Situacija je izuzetno komplicirana, a scenarij se može razviti na neočekivan način. Slobodni svijet s tjeskobom i zabrinutošću gleda kako SAD preko venecuelanskih marioneta pokušavaju ponoviti slično što su učinile u travnju 2018. u Armeniji ili u veljači 2014. u Ukrajini.

U čemu je razlika? Sljedbenici legendarnog pukovnika i gorljivog latinoameričkog bolivarskog revolucionara Huga Chaveza su u Venezueli još uvijek na vlasti, usprkos “uličarskom predsjedniku”. Osim toga, predsjednik Nicolas Maduro još uvijek uživa potporu ogromne većine stanovništva. Podržava ga vojska i većina Nacionalne garde.

Chavez i njegov vjerni učenik Maduro su s jedne strane a s druge venecuelanski oligarsi, kriminalci, prostitutke, liberali i svo ostalo smeće koje uključuje lokalne marionete koje rade za USAID, Nacionalni demokratski institut (NDI), Međunarodni republikanski institut (IRI) i druge. Ove organizacije optužuju vladu u Caracasu za autoritarnost, što je istina, ali u tome nema ničeg iznenađujućeg, jer su u Latinskoj Americi gotovo sve vlasti autoritarne. To je uobičajeno na ovom dijelu planete. Na primjer, vladali su argentinski general Juan Domingo Peron ili čileanski general Augusto Pinochet, a latinoamerički diktatori su u gotovo svakoj zemlji bili iz redova vojske. Imali smo i proameričke marionetske “demokratske vlade” sa zlikovcima kao što su bili otac i sin Duvalier na Haitiju ili Somoza u Nikaragvi, kako su pisali povijest “mračnih latinoameričkih godina”. Latinska Amerika je u političkom smislu stara gotovo 200 godina i uvijek je bila baza za sirovine Sjedinjenih Država i Europe. Postojale su i potpuno nezavisne države, ali su  trajale iznimno kratko vrijeme.

Do 90% stanovništva gotovo svake latinoameričke zemlje je siromašno, baš kao i veći dio građana zemalja bivšeg Istočnog bloka ili ogromna sirotinjska predgrađa zapadnih megalopolisa.

Ali autoritarnost Chaveza i Madura je oblik vladavine upravo u ime najsiromašnijeg dijela naroda, protiv bogatih i špekulanata, protiv korumpiranog dijela kompradorskih poduzetnika. Zato u Venezueli nije ni potrebno dovoditi ljude na skupove potpore vladi. Siromašni dolaze sami i žure se suprotstaviti proameričkoj  “demokratskoj opoziciji”. Dakle, mi svjedočimo teškom sukobu između pristaša Chavezovog pokreta i proameričkih marioneta. To i jeste glavni razlog da postoje i žrtve u Venezueli.

Organizacija američkih država (OAS), koju vode SAD, priznala je Juana Guaidóa za “prijelaznog predsjednika”, ne priznajući legitimno izabranog Madura. Međutim, cijela Južna Amerika je krajnje skeptična prema ovoj organizaciji. Poznati kolumbijski analitičar Pablo Jofré pojašnjava nemoć i beskorisnost Organizacije američkih država.

“Sirijski, libijski pa čak i sjevernokorejski scenariji su ovdje nemogući. MERCOSUR i OAS se ne mogu smatrati neovisnim tijelima s dovoljnim utjecajem i sposobnima da išta promijene. Macri i Temer, sada Bolsonaro, daleko su od ljudi koji bi mogli organizirati nešto ozbiljno i nikoga ne zanimaju , posebno zato što su njihovi poslovi i biografije krajnje netransparentni”, piše kolumbijski analitičar.

U Latinskoj Americi postoji još jedan cijeli planinski lanac. Zemlje poput Argentine, Brazila, gdje su SAD nedavno izazvale smjenu vlasti, poput robova podupiru bilo koju grupu iz Washingtona. Zemlje koje imaju barem malo samopoštovanja čvrsto stoje na strani Madura, bilo izravnom, poput Kube, Nikaragve i Bolivije, ili neizravno, kao Meksiko i Urugvaj.

“Europa je glup kontinent koji je zaboravio što je suverenitet”

“Europa se ne računa. To je glup kontinent, gdje se samo povremeno sjete da su nekada bile suverene države, uključujući i svjetske sile. Zamislite, čak se i u Argentini stanovništvo protivi proameričkim marionetama na vlasti i sklonije je slušati nacionalnog idola, nogometaša Diega Maradonu, nego svoju vladu. 24. siječnja slavni Argentinac je na Instagramu objavio svoju fotografiju s kapom u bojama nacionalne zastave Venezuele i napisao: “Ne namjeravam se mijenjati. Danas, više nego ikad, ja sam s predsjednikom Nicolasom Madurom. Venezuelom upravljaju ljudi. Volim vas!”, podsjeća Pablo Jofré.

Iako to u Europi ne znaju, Maradonine riječi uzrokuju stvarne političke cunamije u mnogim zemljama Latinske Amerike. Latinoamerikanci obožavaju svoje nogometne idole, a često njihovi nogometaši, nakon završetka sportske karijere, postaju političari i zastupnici u parlamentima. Ili jednostavno ostaju cijenjeni članovi društva koje su vlasti prisiljene slušati. U tom dijelu svijeta, ako želite voljeti obične građane, morate voljeti nogometne igrače. Morate se slikati s njima i pretvarati se da slušate idole masa. Maradonu ne poznaje samo Latinska Amerika i on ima sljedbenike i obožavatelje širom svijeta. Maradona, priznat kao jedan od najboljih nogometaša XX stoljeća, uvijek je otvoreno izražavao svoju predanost lijevom političkom taboru. Ima tetovaže s likom revolucionara Fidela Castra i Ernesta Che Guevare. Maradona poznaje i mnogo važnih političara u Latinskoj Americi i drugim dijelovima svijeta, a s nekima od njih je osobni prijatelj. I ako Maradona tvrdi da “ljudi vladaju u Venezueli”, budite sigurni da će mu ogromna višemilijunska vojska nogometnih navijača u Latinskoj Americi, Europi, Aziji i Africi vjerovati. Maradoni sigurno više nego američkom State Departmentu.

Rusija, Kina i Iran su rekli svoje, ali bez puno pompe

Kina i Rusija su upozorile Washington da se ne miješa u unutarnje poslove Venezuele. Iran i čak i Turska su izrazili jasnu potporu predsjedniku Maduru. Rusija je čak upozorila Sjedinjene Države na vojnu intervenciju u Venezueli, jer se već nekoliko mjeseci priča kako Washington priprema vojnu operaciju kako bi zbacio vladu “chavista”.

Izjave ruskog predsjednika Vladimira Putina i ministarstva vanjskih poslova Rusije u posljednjih nekoliko dana su neprestano emitirali i prenosili brojni ruski mediji, televizijski kanali. Ništa se ne može dodati i komentirati i sve je tako jasno u ruskom stavu.

Manje se spominju reakcije Kine i Irana. 24. siječnja je kinesko ministarstvo vanjskih poslova izjavilo kako se Peking protivi miješanju u unutarnje poslove Venezuele, pozivajući sve zemlje da poštuju suverenitet ove zemlje.

“Uvijek se pridržavamo načela neuplitanja u unutarnje poslove drugih zemalja i protivimo se bilo kakvom uplitanju u unutarnje poslove Venezuele”, poručio je Peking.

Prema nekim izvješćima, zbog situacije u Latinskoj Americi je održana posebna sjednica Centralnog komiteta KP Kine. To treba provjeriti, ali je sigurno da je zanimanje za situaciju u Venezueli od vrha kineskih komunista vrlo vjerojatno i opravdano.

Istog dana, 24. siječnja, glasnogovornik iranskog ministarstva vanjskih poslova Bahram Qassemi je izrazio potporu svoje zemlje venecuelanskom narodu i vladi protiv “bilo kakvog stranog uplitanja” u unutarnje poslove te latinoameričke zemlje.

“Islamska Republika Iran podržava vladu i narod Venezuele u otporu bilo kakvom stranom uplitanju u njihove unutarnje poslove ili bilo kakvih nezakonitih radnji, kao što su pokušaji da se organizira državni udar i sankcionira cijeli narod”, kazao je Qassemi u posebnom dokumentu iranskog ministarstva vanjskih poslova.

“Nadamo se da će sve političke razlike ili probleme u Venezueli riješiti ljudi i vlada zemlje, što je prije moguće i donošenjem zakonskih i mirnih odluka”, dodao je Qassemi i dodao kako Teheran smatra da su događaji u Venezueli posljedica američkog uplitanja u unutrašnje poslove zemlje.

Ovdje vidimo gotovo iste komentare o Venezueli koji su došli iz Rusije i Irana, što je jedan od niza dokaza o savezničkim odnosima Teherana i Moskve. Svijet se još jednom uvjerio da je, nakon postizanja nuklearnog sporazuma, razvoj odnosa između Irana i Rusije u političkoj i sigurnosnoj sferi bez presedana, kao što je izvijestio iranski Mehr News.

Iranski mediji su istaknuli da se izjava iranskog ministarstva vanjskih poslova pojavila odmah nakon što se vođa “venecuelanske opozicije” Juan Guaidó proglasio “privremenim predsjednikom”, nakon čega je dobio potporu Washingtona i mnogih latinoameričkih zemalja i što je potaknulo predsjednika Nicolasa Madura da prekine odnose sa Sjedinjenim Državama. Reakcija Irana je sasvim razumljiva i očekivana.

Čak i u Kolumbiji, koja je potpuno podređena Washingtonu, postoje hrabri stručnjaci koji govore o tome što se zapravo događa u Venezueli.

Evo što je kolumbijski analitičar Pablo Jofré napisao u novinama El Ciudadano: “Zemlja kojom vlada Nicolas Maduro ima važan geopolitički značaj, tako da nitko ne bi trebao biti iznenađen oživljavanjem aktivnosti različitih država koje imaju svoje interese u ovoj regiji. To se uglavnom odnosi na tri supersile – SAD, Kinu i Rusiju. Kina i Ruska Federacija su uložili znatnu količinu novca u Venezueli, posebno u sektore poljoprivrede, proizvodnju nafte, naoružanje i industrije, ali se njihova aktivnost ne objašnjava samo time, već i pokušajima Sjedinjenih Država da izguraju rivale i uspostave punu dominaciju u regiji. Danas se predati se Sjedinjenim Državama znači zatvoriti vrata budućnosti. Teško da Washington želi doći u Latinsku Ameriku samo na neko vrijeme. Amerikanci nastoje da se ne primijeti njihov interes i djeluju kroz OAS. Reakcija Rusije i Kine izvana izgleda gotovo neprimjetno. Ni jedna ni druga zemlja nisu glasno iznijele tvrdnje koje bi ukazivale na moguću pomoć sadašnjoj vladi, ne samo ekonomskim nego i vojnim metodama. Međutim, stvarne akcije Ruske Federacije i Kine nam dopuštaju da shvatimo da oni neće odustati od svog statusa u Venezueli. Rusi ne viču, ali djeluju teško. I sami su pod američkim sankcijama i znaju kako raditi protiv toga”.

Ovome se gotovo ništa ne bi moglo dodati. Ako se ne prisjetimo da su Amerikanci, kroz svoju “demokratsku klijentelu”, nakon 11. prosinca 2018. pogoršali situaciju u Venezueli godine, kako su ranije izvijestili mediji, dva ruska strateška bombardera Tu-160 su nakon dugog leta sletjela u Caracas. Pratile su ih posade ruskih zrakoplovnih snaga u avionima An-124 i Il-62. Kasnije su čak letjeli zajedno s venecuelanskim zračnim snagama. Bilo je i napisa da su venecuelanske snage protuzračne obrane “počele govoriti ruski” i tako dalje, a kasnije je u međunarodnu luku glavnog grada Venezuele sletio ruski “putnički zrakoplov” Boeing 777, ali bez podacima o putnicima.

Još više problema je Sjedinjenim Državama prouzročila izjava iranskog ministra obrane brigade general Amira Hatamija da je njegova zemlja “spremna prenijeti svoje obrambeno iskustvo u Venezuelu”. Hatami je, kao dio velikog iranskog izaslanstva, došao je u siječnju u Caracas kako bi nazočio ceremoniji inauguracije Nicolasa Madura.

“Američki vladari su zbog svog imperijalnog duha neprijateljski raspoloženi prema slobodnim i suverenim vladama i narodima, a Iran je odlučan razvijati i produbljivati svoje odnose sa suverenim zemljama svijeta, uključujući Venezuelu”, rekao je general Amir Hatami.

Ministar obrane je obećao Maduru potporu iranskih oružanih snaga, naglašavajući potrebu jačanja razine suradnje između dviju zemalja u različitim područjima.

Nicolas Maduro je tada rekao kako 40 godina nasilnih akcija Sjedinjenih Država protiv naroda Irana nisu dale nikakve rezultate, a Iran je, odupirući se i fokusirajući se na svoje unutarnje sposobnosti, danas napredna zemlja u svim sferama, posebno u obrani.

Napominjemo da međusobni interesi Venezuele i Irana nisu novost i konvergencija između dvije zemlje u otporu Washingtonu je počela još 2005. godine. Iako su i ranije surađivali, Caracas i Teheran 2005. uzimaju kao novo polazište u razvoju bilateralnih odnosa, jer je tada između dvije zemlje zaključeno 26 sporazuma o suradnji na različitim područjima.

Dakle, pažljivi promatrači i svijet, ne uključujući međunarodnu zajednicu Sjedinjenih Država i vazalskih zemalja,  jasno razumiju da u Venezueli nema nikakve revolucije, već svjedočimo pokušaju državnog udara i prijenosu vlasti u ruke američkih marioneta. Zašto kažemo da “svijet razumije”? Naime, ako Rusija, Kina i Iran tako misle, a njima dodamo Indiju, čak i Tursku, onda je gotovo polovica svijeta protiv Sjedinjenih Država i protiv američkih marioneta u Venezueli.

Još nekoliko riječi o posebnom karakteru iransko-venecuelanskih odnosa i posebnom interesu Irana za ovu latinoameričku zemlju. Prisutnost predstavnika Irana na inauguraciji venecuelanskog predsjednika Madura podsjeća nas na povijest odnosa između dvije naizgled različite zemlje smještene na različitim kontinentima. Sudjelovanje izaslanika Islamske Republike na ovoj ceremoniji, posebno u činu ministra obrane, predlaže dalekosežne planove dugogodišnjih partnera. Podsjetimo da je prvi od latinoameričkih vođa koji su se približili Iranu bio pokojni venecuelanski predsjednik Hugo Chavez, koji je došao na vlast u veljači 1999. godine.

Isprva je to bio interes, diktiran čisto pragmatičnim razmatranjima, budući da je među prioritetnim koracima na međunarodnoj sceni bila potreba da se reformira Organizaciji zemalja izvoznica nafte (OPEC), koju je stvorila Venezuela kako bi u svjetlu stvaranja novog ekonomskog poretka konsolidirala ovu skupinu zemalja. Do trenutka kada je Chavez preuzeo dužnost, OPEC je, iako je imao utjecajnu strukturu, prolazio teško razdoblje. Nakon što je odlučio drugi kongres ove organizacije održati u Caracasu, kako bi mu dao dodatni poticaj, bivši vođa Venezuele odlazi u službeni posjet u sve zemlje članice skupine, uključujući Iran. Od tada je Chavez u Teheranu bio najmanje šest puta. Odnosi su se posebno približili nakon izbora iranskog predsjednika Mahmuda Ahmadinedžada, kojeg je čitav svijet doživljavao kao gorljivo, čak i “revolucionarnog” antiameričkog i anticionističkog lidera.

Podsjetimo na samo dvije izjave pokojnog venecuelanskog predsjednika o izraelskom sukobu s Palestincima. 28. studenog 2009. godine, pozdravljajući šefa Palestinske nacionalne autonomije (PNA) Mahmuda Abbasa u Caracasu, pukovnik Chavez je izjavio: “Od prvog dana Bolivarske revolucije, Venezuela je stala na stranu Palestine i borbe palestinskog naroda protiv američkog carstva i njegovih sluga. Još jednom, u Caracasu, ponovno potvrđujemo naše obveze u podršci Palestincima, našu solidarnost s borbom palestinskog naroda za obnovu njegovih prava i stvaranje palestinske države sa svojim glavnim gradom u svetom Jeruzalemu.”

Druga epizoda se dogodile 22. rujna 2011. godine, kada je Chavez od glavnog tajnika Ujedinjenih naroda Ban Ki-moona u pripremu za raspravu na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda i Vijeća sigurnosti zatražio hitno priznavanjem PNA kao neovisne države.

Chavez je u svom obraćanju svjetskoj zajednici rekao: “Priznanje iz Ujedinjenih naroda bit će povijesni korak za palestinski narod koji godinama trpi ugnjetavanja. U posljednjih nekoliko dana je Washington više puta ponovio da će staviti veto na rezoluciju Vijeća sigurnosti, ali za ovu odluku postoji zajamčena većina u Općoj skupštini. To znači da će samo jedan dio palestinske želje za neovisnošću biti blokiran, i to je sve. Kao što znamo, carstvo Sjedinjenih Država, kao što čini i u drugim sličnim slučajevima u svijetu, ponaša se vođeno dvostrukim moralom. Djeluje protiv Libije, a s druge strane Izraelu dopušta da čini sve što želi. Sjedinjene Države su postale glavni pristaše holokausta kojeg cionistički barbari provode nad palestinskim narodom.”

Izjave Madurova prethodnika, pukovnika Chaveza, jasno pokazuje zašto Sjedinjene Države i Zapad općenito “kažnjavaju” Venezuelu, a možemo pretpostaviti da Izrael djeluje “iz sjene”.  Postaje sasvim jasno i zašto su Venezuela i Iran tako snažno jačali odnose sve ove godine. Chavez je Islamsku Republiku uvijek smatrao modelom narodne demokracije i naglašavao da su obje zemlje dio “ujedinjenog fronta borbe protiv imperijalizma sile koja pokušava pogaziti identitet i pravo na samoodređenje naroda”.

U ožujku 2005. je tadašnji iranski predsjednik Mohammad Hatami posjetio Venezuelu. Kontakti između najviših dužnosnika, ministara i parlamentaraca su postali redoviti. Tijekom posjeta je potpisano dodatnih 70 protokola na 270 postojećih sporazuma u području industrije, poljoprivrede, energetike i transfera tehnologije.

Iran je u Venezueli izgradio postrojenja za sklapanje automobila, traktora, poljoprivrednih strojeva i bicikala, tvornice mlijeka i druge objekte. S druge strane je značajna količina benzina isporučena Iranu. U budućnosti je namjeravao oštro povećati iranska ulaganja u Venezueli. Energija je postala ključno područje suradnje između Venezuele i Irana.

“Nadamo se da će iranske naftne tvrtke pokrenuti aktivnosti na riječnom pojasu Orinoco”, naglasio je Chavez i društvu  gosta koji je bio nazočan na početku ceremonije bušenja u Anzoategui.

Brzo približavanje dviju država i njihovih vođa, koje je preraslo u blisko prijateljstvo, uz suradnju unutar OPEC-a kako bi se održale visoke cijene nafte, temeljilo se na suprotstavljanju zajedničkom američkom neprijatelju. Nazvali su Washington svjetskim žandarom, optužili ga za hegemonizam, nametanje vlastitih pravila i vlastitog modela društvene strukture koja uništava izvorne civilizacije. Vodstva Irana i Venezuele su bila ujedinjena na svim prestižnim forumima.

S obzirom na Chavezov anticionizam se može pretpostaviti da su se Caracas i Teheran dobro razumjeli u okviru palestinskog problema. Chavez je stalno naglašavao: “Venezuela će uvijek i svugdje biti zajedno s Iranom, u bilo kojem trenutku i bilo kojoj situaciji”.  Ahmadinedžad je uvijek ponavljao: “Iran i Venezuela stoje jedno pored drugoga i podržavaju jedni druge. Osjećam da sam upoznao brata i čovjeka s kojim sam u istom rovu.”

Toplo prihvaćajući predsjednika Hatamija, Chavez je zaprijetio: “Ako se Sjedinjene Države usude bombardirati iranska nuklearna postrojenja, izgubit će isporuke venecuelanske nafte.” Naravno, Venezuela je podupirala i podupire iransko pravo na razvoj nuklearne energije u miroljubive svrhe.

Postoji i ideološka pozadina rastućeg međusobnog razumijevanja. Sam Maduro, kada je bio predsjednik parlamenta, kada je posjetio Teheran u travnju 2005. godine, naglasio je: “Venezuela i druge zemlje kontinenta nastoje iskoristiti iskustvo Islamske revolucije. Iran može otvoriti put za tješnju suradnju između revolucionarnih skupina Bliskog istoka i Latinske Amerike.”

U veljači 2017. u Teheranu su dužnosnici Venezuele pozvani na veliku međunarodnu konferenciju “Zajedno  pomozimo palestinskoj intifadi”, koju je organizirao iranski parlament. Tada su brojna izaslanstava latinoameričkih zemalja došla u Iran i toplo su primljena u Teheranu. Zapravo se može govoriti o  ideološkom jedinstvu kojem je temelj suprotstavljanje američkoj vanjskoj politici protiv Irana i protiv cijele Latinske Amerike.

Sada, kada su se odnosi između Sjedinjenih Država i Irana oštro pogoršali, nakon brojnih napada Donalda Trumpa koji nije priznao legitimnost nuklearnog sporazuma kojeg je Teheran zaključio sa “šestorkom”, a još više nakon povlačenja Washingtona iz ovog međunarodnog ugovora, stvoreni su objektivni i subjektivni preduvjeti za još jaču interakciju između Irana i Venezuele. Nepotrebno je reći da je Venezuela također pod pritiskom Washingtona, koji taži da suverena latinoamerička zemlja provede “dugotrajne reforme koje će zemlju izvesti iz društvene i gospodarske krize”. Koliko su te reforme dobra donijele može se vidjeti na primjeru Ukrajine.

One u suštini znače potpun i bezuvjetan predaju zemlje i njezinog bogatstva inozemnim vladarima. Naravno, Amerikanci i njihove vodeće energetske kompanije bi bili presretni ovim scenarijem. Ali nafta nije jedini cilj. Poznato je da američka administracija i Izrael sumnjaju na venecuelanske vlasti financijski pomažu libanonski Hezbollah. Iransko vodstvo snažno upozorava Washingtonu da će, ako se pritisak nastavi, biti velikog porasta problema u Bijeloj kući i vrlo vjerojatno u cijelim Sjedinjenim Državama.

Međutim, Iran i ne skriva da će se svi oni koji podržavaju samozvane “revolucionarne pokrete” i terorističke skupine kao što je Mojahedin e-Khalq (MEK), uključujući i europske zemlje, suočiti s odgovarajućim koracima Teherana.

Iran se doista nada proširiti vojnu suradnju s Venezuelom. S tim u vezi je posebnu pozornost privukao je hitni posjet ruskih zrakoplova Tu-160 latinoameričkoj zemlji. Potom, na sastanku s venezuelanskim kolegom Vladimirom Padrinom Lopezom, iranski general Hatami, iako je usred civila izgledao poput “crne ovce”, izgledao je samouvjereno i nepokolebljivo. Nije isključeno da su tijekom pregovora postignuti konkretni sporazumi. Što se tiče glasina o navodnoj izgradnji iranskih vojnih baza, prema ustavu koji je na snazi u Venezueli je takvo što nemoguće podići na teritoriju latinoameričke zemlje. Međutim, ne smijemo zaboraviti da je 2017. godine, na inicijativu Madura, osnovana Nacionalna ustavotvorna skupština s ciljem uvođenja temeljnih izmjena i dopuna temeljnog zakona zemlje.

Treba spomenuti još dvije izjave. Venecuelansko ministarstvo nafte je 24. siječnja priopćilo kako smatra da je Nicolas Maduro, izabran na prijevremenim izborima u svibnju 2018. godine, jedini legitimni predsjednik Venezuele.

To je vrlo važno, jer vlasnici nafte u Venezueli ne žele ispasti iz tržišne utrke i  iz energetskog sektora, čak i ako Sjedinjene Države, Zapad, Izrael i njihovi vazalu unedogled budu podržavali samozvane “revolucionare” u Caracasu. Važno je napomenuti da je, prema različitim procjenama, Venezuela svjetski lider u dokazanim naftnim rezervama.

Nažalost, ekonomija Venezuele u velikoj mjeri ovisi o proizvodnji nafte, koja daje 95% prihoda od izvoza, više od 50% prihoda državnog proračuna i čini oko 30% BDP-a.

25. siječnja je Hezbollah, zapravo glavna politička snaga Libanona, jer je pobijedio na posljednjim parlamentarnim izborima, priopćio: “Stranka oštro osuđuje pokušaj državnog udara protiv legitimne vlade zemlje, kojeg su podržale Sjedinjene Države. Cijeli svijet shvaća da cilj američke intervencije nije zaštititi demokraciju i slobodu, nego kontrolirati resurse zemlje, te kazniti države koje brane svoj suverenitet. Hezbollahova izjava je prikladna za razmatranje službenog stava, ako ne vlade, onda svakako libanonskog parlamenta.”

Još uvijek je teško predvidjeti rasplet i ishod destabilizacije u Venezueli, ali je  već svima jasno da se izvorni plan Sjedinjenih Država i njegovih saveznika urušio. Ni vojska, ni glavne jedinice Nacionalne garde, niti vlasnici nafte nisu stali na stranu “uličnih revolucionara”.

Rusija, Kina i Iran predvode skupinu zemalja koje nisu željele izdati Venezuelu. A tko će se sada “srušiti”?  Maduro ili Trump, budući da se plan za rušenje vlade u Venezueli osobno pripisuje predsjedniku Sjedinjenih Država? U Sjedinjenim Državama je tek završila privremena blokada vlade, ali raskol s Kongresom nije prevladan. Sva zbrka oko Venezuele i Madura u Washingtonu može dovesti do novih podjela. Osim toga, Donald Trump je svojim biračima obećao da neće započinjati još jedan rat, a stvari u Venezueli nisu tekle po plani i za dobiti ovu bitku mu je preostala samo vojna opcija.

Međutim, velika euroazijska trojka koju čine Rusija, Kina i Iran imaju svoju  taktiku i strategiju kako se nositi s problemom u Venezueli i pomažu Caracasu da prevlada sukob s uličnim pučistima iza kojih stoje SAD.