Rusija i Kina američkim vođama trebaju podići spomenik zboga saveza kojeg nikada nije bilo

Savez između Moskve i Pekinga nastao je kako bi se zadovoljile privremene potrebe i znajući da dvije zemlje dijele veliku granicu, ali je kratkovidna američka vanjska politika uspjela u teškoj zadaći da uvjeri dva prirodna rivala da odbace dugogodišnja nepovjerenja i pokrenu strateško partnerstvo koje se neizbježno pretvara u savez čiji je cilj potkopati zapadni liberalni poredak koji je nastao nakon Drugog svjetskog rata i konsolidirao se u nakon pobjede Zapada u Hladnom ratu protiv Sovjetskog Saveza.

Ekonomija, obrana, svemir , diplomacija, energija, trgovina, tehnologija i telekomunikacije, ne postoji ruski sektor od strateškog značaja koji je ostao imun za kontakt s Pekingom.

Sjedinjene Države su mogle iskoristiti inherentne slabosti saveza dok je bio u razvoju, opredijelivši se za politiku približavanja Rusiji, igrajući na ono što je poznati strateg Henry Kissinger nazvao „kineskom kartom“, odnosno surađivati s Rusijom kako bi joj pomogao da se obrani od kineskih ambicija i pretenzija na Sibir i ruski Daleki istok.

Ali je Washington odabrao suicidalnu politiku istovremenog napada na oba velika, možda i jedina rivala na globalnoj razini.

Kissingerova je upozoravao Obamu da to ne čini, ali njegovi apeli nisu naišli na plodno tlo. SAD su uvele režim sankcija povezan s ukrajinskim problemom, koji je i dalje je na snazi i produžuje se i proširuje svakih šest mjeseci. Euroamerički blok i dalje isključuje Rusiju iz platforme G8 i izaziva Moskvu u svakom geopolitičkom području u kojem Moskva ima imaju interese, od Venezuele do Sirije, prolazeći kroz “ruska dvorišta” u istočnoj Europi, poput Bjelorusije, Ukrajine i Moldavije. Kad je već tako, ruski predsjednik Vladimir Putin i kineski vođa Xi Jinping su vrlo lako našli zajednički jezik, ali tu više ne govorimo samo o trgovinskoj razmjeni, već o koordiniranom djelovanju Moskve i Pekinga u brojnim sektorima u cijelom svijetu.

I upravo je ova naizgled neprekidna politika ograničavanja natjerala Rusiju da se dodatno otvori Kini, otvorivši joj i vrata Arktika.

Moskva i Peking zajednički ulažu milijarde dolara za razvoj sjevera i Sibira, posebno u izgradnju postrojenja za vađenje i skladištenje prirodnog plina. Razlog je jednostavan, jer gore navedene regije zajedno sadrže oko 85% procijenjenih plinskih polja prisutnih u zemlji, a Rusija sama, budući da je pod sankcijama, nije u mogućnosti iskorištavati sva ova bogatstva bez inozemnih partnera.

Kako se u Rusiji dobro sjećaju izjava američkog establišmenta iz vremena Jeljcina kako će to biti zemlja ograničenog suvereniteta, dugoročno podijeljena na više samostalnih država, a cijeli prostor današnje Rusije će biti „benzinska stanica svijeta“, dolaskom na vlast je Vladimir Putin učinio sve da se to ne dogodi. I uspio je.

Do danas je najveći projekt u sklopu suradnje s Pekingom dovršeni kompleks „Jamal LNG“, gdje Kinezi preko državne kompanije CNPC i „Fonda Novog puta svile“ imaju 30% udjela. Kompleks se nalazi na istoimenom poluotoku, a postrojenja vrijedna 27 milijardi američkih dolara je sagradio ruski Novatek. „Jamal LNG“ je funkcionalan od 2017 . i ima puni kapacitet od 16,5 milijuna tona plina godišnje.

Kao što smo objasnili u prethodnom članku, izgrađen je s posebnim ciljem: otvoriti put poplavi ruskog plina na azijska tržišta u nastajanju, posebno Kine. Plan Moskve od 2014. je ruskim ukapljenim plinom preplaviti Aziju, posebno zbog pada prodaje u Europi s pojavom doktrine „energetske dominacije“ koju promiče Trumpova administracija, a čije je temelje postavio Barack Obama. Pad za sada nije znatan, ali je primjetan i mogao bi biti veći ako realni sektor EU počne bilježiti negativne stope rasta, što je trend koji je već primjetan u Njemačkoj.

Upravo su u kontekstu izgradnje postrojenja „Jamal LNG“ Rusija i Kina su započele zajednički rad na zajedničkom i mirnom iskorištavanju Arktika. Kineske banke ponudile su pomoć Moskvi, koja je imala poteškoća u pronalaženju potrebnih sredstava zbog zabrane pristupa zapadnim kreditima, a zauzvrat je Peking dobio udjele u projektu.

Novatek je tako dobio zajam od 730 milijuna dolara od „Fonda Novog puta svile“, kojeg udobno može otplaćivati u 15 godina, a Kina će dobiti 9% udjela u novom projektu.

U travnju 2016. otvorene su još dvije kreditne linije s China Exim bankom i Kineskom razvojnom bankom vrijedne gotovo 20 milijardi dolara.

Nedavno je predsjednik Vladimir Putin najavio stvaranje izravnog koridora između tvornice na poluotoku Jamal i Pekinga, kako bi se optimizirali rokovi isporuke najvažnijem kupcu plina koji se nalazi u terminalima Novateka.

Projekt je u fazi planiranja i vjerojatno bi mogao prijeći teritorij Mongolije.

Potražnja za arktičkim plinom toliko je toliko velika da je Moskva nedavno naredila inače privatnoj kompaniji Novatek da započne s građevinskim radovima na kompleksu „Arktik LNG2“, koji bi trebao biti završen do 2023. Godine. Tako Kinezi imaju 20% udjela i ispituje moguću izgradnju trećeg postrojenja.

Kombinirani kapaciteti postrojenja „Jamal LNG“ i „Arktik LNG2“ omogućit će Rusiji da se do 2030. pozicionira među prvih pet svjetskih proizvođača i izvoznika ukapljenog plina.

Ipak, ako se odmaknemo od ukapljenog plina, najambiciozniji projekt osovine Moskva-Peking je zasigurno takozvani “Polarni put svile “, trgovački put koji bi, počevši od Šangaja, prešao ruske polarne vode da bi stigao do europskih luka poput Rotterdama i Hamburga u vremenu znatno manjem u usporedbi s onim koje trenutno dopušta obilaženje Južne Azije preko Malake i Sueza.

Za Peking bi to bilo pitanje ubrzanja rokova otpreme i isporuke robe na europsko tržište i jačanja uloge ekonomskog giganta, a za Moskvu to pitanje nadilazi jednostavan komercijalno-ekonomski interes. Zapravo, Rusiji bi se morala priznati ulogu jamca na toj ruti od strane međunarodne zajednice, te bi, prema tome, njene ambicije na Sjevernom polu dobile legitimitet, kojeg danas potkopavaju i osporavaju različite države, Sjedinjene Države, Danska i Norveška na prvom mjestu.

Kina smatra iskorištavanje prirodnih resursa Arktika i razvoj „Polarnog puta svile“ komplementarnom idejom. Dvije zemlje zajedno bi mogle ostvariti svoje ambicije na obostranu korist, a na štetu Sjedinjenih Država.

Prokineska arktička politika značila bi ugovaranje infrastrukture i energetskog razvoja ogromne i nenaseljene regije za Peking, a Moskvi bi to omogućilo da koncentrira resurse javnog proračuna na geopolitička područja i sektore koji su od kritičnog i hitnijeg značaja, dalje od Sibira i Dalekog istoka, gdje rizici moguće kineske prijetnje više ne postoje, barem ne u smislu teritorijalnih pretenzija. U smislu ulaganja ruske vlasti samo moraju provoditi postojeće zakone i ne dozvoliti nikome da u strateškim sektorima stekne udio koji bi inozemnim ili nedržavnim akterima dozvolio da steknu punu kontrolu u donošenju odluka određene kompanije ili projekta. Do sada u poslovanju s Kinom to nije bio slučaj.

Arktik bi zauzvrat bio zaštićen od prijetnji bilo kojeg izazivača, kako iz geografskih tako i vojnih razloga.

Inozemna agenda Trumpove administracije je u početku izgledala kao da je usmjerena na zbližavanje s Rusijom s antikineskim ključem, ali je ubrzo prevladala tvrda linija. Je li to bila odluka Trumpa ili stvarnih vladara Bijele kuće, takozvane „duboke države“, to ne možemo znati.

U pogledu Rusije su ojačana i vojna i ekonomska ograničenja, dok je protiv Kine pokrenut trgovinski rat koji riskira da cijelo globalno gospodarstvo povuče u recesijski vrtlog.

Rusija i Kina, dvije zemlje povijesno podijeljene prirodnim suparništvom za dominaciju u Euroaziji, našle su zajedničkog neprijatelja u Sjedinjenim Državama protiv kojega se treba boriti, brzo realizirajući višesektorsko partnerstvo. Bila je to noćna mora preminulog geostratega i geopolitičara Zbigniewa Brzezinskog, koji je u djelu “Velika šahovska ploča” to predvidio kao hipotezu, a danas se to dogodilo upravo zbog strateške kratkovidnosti Washingtona i Bruxellesa.

U nacionalnom interesu Sjedinjenih Država je bilo da se zbliži s Rusijom, a Trump je mogao krenuti tim putem, ali umjesto toga je radije krenuo stopama svog prethodnika. Prilika da se dva azijska diva dovedu do sukoba, kao u vremenima Nixona i Kissingera, bilo je i možda postoje i danas, ali raskid rusko-kineskog saveza postaje sve teži, prije svega zbog rasta intenziteta sukoba između Sjedinjenih Država s jedne strane i dva američka rivala s druge.

Posljednja vijest koja bi mogla biti zadnji čavao u lijesu izazivanja sukoba između Kine i Rusije su bile nedavne velike zajedničke vojne vježbe i dogovor dva ministarstva obrane o ruskoj pomoći Kini u uspostavi učinkovitog sustava ranog prepoznavanja prijetnje raketnih napada. Rusija de facto Kini ustupa svoju tehnologiju sustava Voronjež i radarskih stanica koje kinesku proturaketnu obranu podići na puno višu razinu od postojeće. Washington zaista zaslužuje najbolje komplimente, jer je uspio učiniti nemoguće. Prije samo nekoliko godina, početkom ove dekade XXI stoljeća,  Rusija i Kina su bili dobri partneri, ali ne i saveznici. Sve bilateralne sastanke i srdačno ozračje upriličeno za novinare je pratila mala, ali primjetna sjenka nepovjerenja. Danas je ona potpuno iščezla, a sve zahvaljujući Obami i Trumpu i njihovim europskim trabantima.

Energetska strategija Kremlja: „Manje Europe, više Azije“