Rusija je puno napredovala od 1993.: Putinove ustavne promjene prikazuju potrebe revitalizirane države

Ruski “super-predsjednički” ustav iz 1993. godine donesen je ”u krvi”, nakon silnih previranja, u vrijeme kada je zemlja bila na koljenima. Logično je da će se takav ustav preispitati, kada moderna Rusija konačno za to postane zrela.

Što je toliko problematično s trenutnim ustavom iz 1993. i koji su razlozi zbog predloženih amandmana? Odgovori se mogu naći u okolnostima pod kojima je dokument predsjednika Borisa Jeljcina stupio na snagu i u velikoj transformaciji koju je Rusija od tada pretrpjela.

Prije svega, potrebno je naglasiti da su Rusija 1993. i Rusija 2020. u osnovi dvije različite zemlje. Godine 1993. Rusija je bila je mračna sjena Sovjetskog Saveza, s tmurnom sadašnjošću i neizvjesnom budućnošću. Jeljcin je, s ministrom vanjskih poslova Andrejem Kozirevim i ostalim članovima njegova tima, liberalno-usmjereno, gurnuo svoju zemlju pod američku utjecajnu sferu.

Stoga ne čudi što Jeljcinov ustav, usvojen samo dva mjeseca nakon nedemokratske uzurpacije moći od strane njegovog tima (uzrokovanjem nemira u parlamentu tijekom listopadskog puča), nije bio prikladan za njegovu svrhu, koju je ustav jedne takve velike sile kao što je Rusija, trebao imati. Umjesto toga, Ustavom su se legalizirale usluge Zapadnih elita, a posebno Washingtona.

Široko poznate posljedice takve politike bile su tragične za Rusiju, budući da je država prešla u desetljeće bezakonja, siromaštva i rata.

Godine 2020. situacija je potpuno drugačija. Politika predsjednika Vladimira Putina uglavnom je tipa “Rusija na prvom mjestu”, u usporedbi s politikom Jeljcina, zbog čega ona uživa široku podršku vladajućih elita, kao i običnog stanovništva.

Nova stvarnost

Štoviše, današnja Rusija snažna je regionalna sila i glavni igrač u globalnoj politici koju niti jedna zemlja svijeta, uključujući SAD, ne može zanemariti. Također je relativno stabilna i neovisna; stoga je predloženi „novi“ ustav, za razliku od izdanja iz 1993., nastao na temelju domaćeg napora, što znači da nije ”nadahnut izvana”. Stoga ne čudi što su određeni zapadni mediji, kao i neke zapadnjačke medijske kuće unutar Rusije, pokrenule tako žestoku kampanju s ciljem diskreditacije glasovanja i predloženih amandmana.

Anketa nudi ruskim građanima priliku da iskoriste svoje demokratsko pravo na izražavanje odobrenja ili odbijanja predloženog paketa, koji uključuje širok raspon tema, poput jačanja suvereniteta i neovisnosti, socijalnih jamstava, civilizacijske vizije, modela upravljanja, novih prioriteta, uloge države u životu njenih građana, kao i pitanja o mjestu Rusije u multi-polarnom svijetu u nastajanju. Ono što kaže izmjena i dopuna članka 79. jest:

“Ruska Federacija poduzima mjere za potporu i jačanje međunarodnog mira i sigurnosti, kako bi osigurala miran suživot naroda i država, kako bi se spriječilo miješanje u unutarnje stvari države”.

Jedan od amandmana potvrđuje da je Rusija danas nasljednica Sovjetskog Saveza, posebno u vezi s “imovinom SSSR-a koja je izvan teritorija Ruske Federacije”. Ova promjena, koju autori Jeljcinovog ustava iz očiglednih razloga nisu mogli uključiti, izgleda da ukazuje na namjeru za vraćanje određene sovjetske imovina, koju trenutno drže neke države koje su nastale na post-sovjetskom prostoru, s obzirom na činjenicu da je Rusija isplatila dug svih sovjetskih republika, uključujući Ukrajinu.

Postoji i klauzula koja ističe superiornost Ustava Ruske Federacije, u slučaju da je on u suprotnosti s određenim “odlukama međudržavnih agencija, donesenim na osnovu njihove interpretacije odredbi međunarodnih ugovora Ruske Federacije”.

Takve pretpostavke velike moći bile su praktički nemoguće 1993. Međutim, one odgovaraju modernoj Rusiji, koja možda 2020. godine predstavlja jedno od središta utjecaja,  s državama poput SAD-a, koja dugo vremena svoj nacionalni interes stavlja iznad bilo kojeg međunarodnog ugovora.

Nadalje, druge promjene zabranjuju onima koji imaju inozemno državljanstvo i dozvolu boravka u inozemstvu obnašanje većeg broja visokih javnih položaja, čime se u Rusiji sprječava pojava „političkih legionara“, koji nisu rijetkost u nekim susjednim državama s niskim nivoom suverenosti. Ova predložena izmjena odnosi se na sve najviše dužnosnike konstitutivnih entiteta Ruske Federacije, šefove saveznih državnih tijela, senatore, zamjenike Državne dume, Povjerenika za ljudska prava, suce i tužitelje.

Postoje veća ograničenja u pogledu predsjedničkih kandidata, koji se ne mogu kandidirati ako su prethodno imali strano državljanstvo i ako su živjeli u Rusiji manje od 25 godina (s izuzetkom za stanovnike Krima). Ti amandmani svakako dodatno jačaju ruski suverenitet i neovisnost na najvišoj zakonodavnoj razini.

Tu ima popriličan broj zanimljivih izmjena, poput one koja predviđa potencijalno formiranje saveznih teritorija unutar Rusije. Sudeći prema nedavnim komentarima senatora Andreja Klishasa, to bi bile regije posebnog statusa, koje najvjerojatnije služe ili vojnim ili ekološkim svrhama, koje bi bile pod nadzorom Moskve, a ne regionalnih vlasti.

Nešto slično već postoji u velikom broju zemalja, uključujući SAD. Valja napomenuti da je ovo jedan od mnogih predloženih amandmana koji predviđaju daljnju centralizaciju ovlasti i pooštrenu kontrolu na svim razinama, od izvršne vlasti Federacije do vlasti lokalne samouprave. Među njima je nekoliko izmjena i dopuna četvrtog poglavlja Ustava, koje u osnovi pretvaraju super-predsjednički režim u hiper-predsjednički režim, dajući predsjedniku još veće ovlasti, na štetu drugih vlasti.

Na primjer, ako se izmjene usvoje, predsjednik će moći razriješiti premijera, imenovati i razrješavati glavnog tužitelja, zaustaviti zakonodavni postupak kako bi provjerio prijedloge zakona na njihovu ustavnost i još mnogo toga.

Međutim, moramo istaknuti i brojna predložena ograničenja, poput izmjene i dopune članka 81., kojim se predviđa dvotrećinsko ograničenje za buduće predsjednike Ruske Federacije.

Možda su autori ovih amandmana proučavali kinesko iskustvo iz godina brzog ekonomskog rasta u Hu Jintaou (i Jiang Zeminu), u smislu kombiniranja visoko centraliziranog sustava upravljanja i kontrole s redovitom rotacijom na vrhu.

Vladati zauvijek?

Naravno, ne možemo zanemariti promjenu koja bi Putinu omogućila da se ponovno kandidira za predsjednika 2024. godine. Međutim, uzimajući u obzir pragmatizam ruskog predsjednika, može se pretpostaviti da je ovo možda manevar distrakcije i instrument političkog osiguranja. U međunarodnoj politici postoji koncept poznat kao “bogalja-patke”, koji se koristi kako bi se ukazalo na ranjivost odlazećeg političkog lidera (odnosno političara kojem uskoro završava mandat, što je de facto činjenica u vezi s Vladimirom Putinom). Takve se izjave ne uzimaju ozbiljno zbog padajućeg utjecaja, kako unutar zemlje tako i na globalnoj areni, što je prilično opasno u današnjem nemirnom svijetu.

Putin se vjerojatno ne planira kandidirati 2024. (osim kao posljednje sredstvo), već će umjesto toga krenuti u koordinirajuću ulogu u pozadini, što se može zaključiti amandmanima na temelju kojih se postojećem predsjedniku, (amandmanima koji se također mogu opozvati), može pružiti prilika da postane trajan, odnosno doživotni član Vijeća Federacije (što predstavlja Gornji dom ruskog parlamenta).

Treba se dodati i to da ”imunitet odlazećeg predsjednika” baš i ne predstavlja novost u kratkoj povijesti moderne Rusije, s obzirom na to da je taj status odredio Jeljcin (za sebe, kao i članove njegove obitelji) prije 20 godina.

Također treba napomenuti da, osim bivšeg predsjednika (i regionalnih predstavnika), Vijeće Federacije može također uključiti do 30 imenovanih senatora, od kojih sedam mogu biti doživotni članovi Vijeća. Može se pretpostaviti da su te izmjene predložene u svrhu nesmetanog prijenosa moći i očuvanja cjelokupne stabilnosti, uzimajući u obzir Ujedinjeno Kraljevstvo (Dom lordova) i Sjedinjene Države (Senat).

Uz sve navedeno, moramo naglasiti i niz civilizacijskih amandmana koji kulturu, povijesnu istinu i interese sunarodnjaka u inozemstvu definiraju kao objekte koji moraju biti zaštićeni od potencijalnih prijetnji, kao i uvođenje Boga u Ustav, što je prilično standardna praksa mnogih razvijenih država (npr. Australije, Kanade, Njemačke, itd.)

To se uklapa u Putinovu konzervativnu i tradicionalističku politiku, koju je vodio posljednjih osam godina, ali također signalizira povratak ideologije u Ustav, prvi puta od dana SSSR-a. To znači da Rusija ponovno dobiva svoj civilizacijski razvojni program, kojeg slobodno može predstaviti ostatku svijeta. To znači da će, ako predloženi amandmani budu prihvaćeni, Rusija igrati ulogu jednog od glavnih stupova utjecaja u novom, multi-polarnom sustavu svijeta.

Konačno, među predloženim amandmanima također je dosta elemenata orijentiranih prema društvu i ljudima, što se mogu pronaći i u ustavima socijaldemokratskih, pa čak i socijalističkih država. Na primjer, država jamči minimalnu plaću ne manju od visine uzdržavanja, “redovnu indeksaciju mirovina i naknada” i “ciljanu socijalnu potporu”, što će zasigurno prihvatiti starije osobe, koje su tradicionalno podržavale Putina, od kojih su mnogi bili uznemireni zbog mirovinske dobne reforme, koja je donesena u 2018. godini.

Tu je i niz drugih promjena koje jako podsjećaju na stanje kakvo je bilo u SSSR-u, poput one koja jamči „zaštitu dostojanstva“ i „poštovanje osobe radne snage“, koje bi trebale pogodovati svima onima koji čeznu za sovjetskim vremenima, no ono što je zanimljivo je da su mnogi koji žale za SSSR-om, rođeni nakon raspada SSSR-a. Također, postoji prijedlog o intenzivnijem sudjelovanju države u životima njenih građana, u njihovom odgoju, moralnom obrazovanju, pa čak i zdravlju, što, čini se, dovodi određeni stupanj bio-politike u jednadžbu.

Ovo još jednom sugerira da Rusija doista može slijediti “kineski put”, ne samo objedinjujući ekonomska obilježja socijalističkog i kapitalističkog sustava, već i povećavajući ulogu države, što može biti u suprotnosti s liberalnim idealima individualizma, što opet može dovesti do toga da liberalna manjina ne podrži amandmane.

S druge strane, djeca i invalidi definirani su kao ključni prioriteti ruske državne politike. Amandmani također pružaju državnu potporu znanstveno-tehnološkom napretku i okolišu, što jednadžbi dodaje ekološku politiku, humanitarnost i progresivnost te daje post-modernu prednost novoj verziji Ustava.

Sveukupno, predloženi amandmani predstavljaju prilično raznolik i eklektičan zbir ideja, s time da je demokratsko glasovanje svakako bolji mehanizam vrednovanja od nasilnog puča. Rusija je puno napredovala od 1993.

U međuvremenu, ustavne promjene su prošle.

Izvor: Ernest A Reid