Vijeće Europe (VE), međunarodna organizacija sa sjedištem u Strasbourgu (F), osnovana je 1949. godine za promicanje ljudskih prava, demokracije i pravne države u Europi. U kontekstu ove organizacije od velike je važnosti Europska konvencija o ljudskim pravima. Konvencija utvrđuje temeljna prava pojedinaca (pravo na život, slobodu, zabranu mučenja, pošteno suđenje, obvezno kazneno pravo, slobodu izražavanja, okupljanja i udruživanja, itd.). Sve države članice obvezne su štititi i poštivati prava predviđena Konvencijom, a u slučaju kršenja svaka oštećena strana ima pravo žalbe Europskom sudu za ljudska prava.
Jesu li Sporazumi iz Minska (I i II) mogli izbjeći vojnu agresiju na Ukrajinu?
Dana 5. rujna 2014. Ukrajina, Rusija i izaslanici Narodnih republika Donjecka i Luganska, pod pokroviteljstvom OESS-a – Organizacije za europsku sigurnost i suradnju, potpisali su Sporazum u Minsku o prekidu vatre. Na žalost, klauzule sporazuma kasnije nisu poštovali ni separatisti ni ukrajinska Vlada. I tako se rat nastavio istim intenzitetom kao i prije. Od trenutka implementacije Protokola Minsk II (2015.), zapadni mediji su prestali govoriti o ratu u Donbasu . “Zaboravljeni rat Europe”, kako ga je s pravom nazvao BBC, definicija je koja izvrsno odgovara mainstream medijima o ratu u Donbasu. Nakon što je deset mjeseci rat bio na naslovnim stranicama globalnih medija, sukob je ubrzo pao u zaborav, iako su borbe i dalje trajale. I tako budućnost Donbasa ostaje i dalje opasno neizvjesna[1] . Osim uvjetnih obveza, točke 11. i 12. ovih sporazuma, postavljaju obvezu osiguravanja suvremenih oblika autonomije i samouprave za etničko rusko stanovništvo na istoku zemlje. Gotovo je nemoguće jednostrano postići ove ciljeve, bez suradnje svih uključenih strana potpisnica sporazuma, uključujući i njihove „međunarodne zaštitnike”. Primjerice, da je bilo više ukrajinskih napora u smislu implementacije tih sporazuma, sigurno bi se ublažilo jedan od glavnih izvora napetosti. Spomenute sporazume iz Minska u veljači 2015. potpisale su Ukrajina-članica VE, Rusija-članica VE, separatisti i predstavnik OESS-a – Organizacije za europsku sigurnost i suradnju. Pregovorima su prisustvovale Francuska-članica VE i Njemačka-članica VE i, ono što je osobito važno, sporazum je odobrilo i Vijeće sigurnosti UN-a.[2] Postavlja se pitanje; Jesu li Europa – uključujući VE i UN, učinile sve što je bilo u njihovoj moći da sporazumi iz Minska stupe na snagu? Očigledno nisu.
Sedam godina kasnije, 19. veljače 2022. godine, „The Wall Street Journal“ prenosi informaciju; “Scholz je predložio Zelenskom da se odrekne NATO-a. Ukrajinski predsjednik odbio”
Prema informaciji koju je prenio „The Wall Street Journal“, njemački kancelar Scholz je 19. veljače ove godine, pozvao ukrajinskog predsjednika Zelenskog da se odrekne svojih težnji za pridruživanjem NATO-u i preuzme neutralnost kao sastavni dio šireg sigurnosnog sporazuma u Europi. Ovaj bi sporazum, kako je predložio Scholz, trebao potpisati ruski predsjednik Vladimir Putin i njegov američki kolega Joe Biden. U njemu bi se nalazile i odredbe za sigurnost Ukrajine. Time je Scholz učinio posljednji pokušaj da riješi sukob između Moskve i Kijeva. Prema informacijama američkog dnevnika, Zelensky je odbio njegov prijedlog, uz obrazloženje da se „Putinu ne može vjerovati“ i da „većina Ukrajinaca traži ulazak zemlje u NATO“. Takav odgovor je njemačke dužnosnike jako zabrinuo, jer su time šanse za mir postale veoma neizvjesne. Jamstvo da Ukrajina ostane neutralna i da neće pristupiti NATO-u, jedan je od glavnih zahtjeva Moskve.[3] U međuvremenu je, bivša kancelarka Angela Merkel ponovila: „Odluka da se stavi veto na ulazak Ukrajine u NATO 2008. bila je ispravna”. Zašto Zelenski nije odmah prihvatio ponuđene uvjete, jer će to najvjerojatnije morati prihvatiti sada, u koliko doista želi da se vojna intervencija ne pretvori u nuklearni rat između Rusije i SAD-a? Također, prema istom izvoru, sredinom siječnja direktor Središnje obavještajne agencije (CIA) Sjedinjenih Država, William Burns tajno je posjetio Kijev, gdje je navodno održao sastanak sa Zelenskim i iznio mu plan za “napad”.[4] Ciljevi Zelenskog – kada je predlagao isključenje Rusije iz VE-a, očigledno su daleko od želje za postizanje mirnog rješenja. Jer, Zelenski uporno traži da se Ukrajina primi u NATO i da zapad nastaviti slati ubojito oružje i streljivo u njegovu zemlju.
Strasbourg, 16. ožujka 2022.
Vijeće ministara VE objavilo je u svome priopćenju od 16. ožujka, da je jednoglasno usvojilo prijedlog u „kojem se smatra da Ruska Federacija više ne može biti članica te organizacije”. Odluka je donesena dan nakon što je Rusija službeno izvijestila organizaciju da će se povući iz VE-a. Važno je znati da je Parlamentarna skupština VE-a na svom izvanrednom zasjedanju, zahtijevala od Odbora ministara da isključi Rusiju zbog “neopravdane i ničim izazvane invazije na Ukrajinu“. Što znači „ničim izazvane“? Ukupan broj žrtava povezanih sa sukobom u Ukrajini od od 14. travnja 2014. do 31. prosinca 2021.godine – prema podacima UNHCR-a, procjenjuje se da je iznosio od 51.000 – 54.000. Od toga 14.200-14.400, poginulih, među njima veliki broj civila i djece, te 37-39.000 ozlijeđenih (od toga 7.000-9.000 civila). Procjenjuje se također, da je bilo više od 1,8 milijuna interno raseljenih osoba, s nekoliko stotina tisuća izbjeglih u Rusiju. Odlukom Odbora i Parlamentarne skupštine VE-a, Ruska Federacija sada prestaje biti članica i sljedećih institucija: Međunarodne suradničke skupine za droge i ovisnosti (Pompidou Group); Grupe za suradnju za prevenciju, zaštitu i organizaciju pomoći u slučaju ozbiljnih prirodnih i tehnoloških katastrofa (EUR-OPA); Europskog fonda za potporu koprodukciji i distribuciji kreativnih kinematografskih i audiovizualnih djela “Eurimages”; Proširenog djelomičnog sporazuma o sportu (EPAS);Proširenog djelomičnog sporazuma o kulturnim rutama; Proširenog djelomičnog sporazuma o Zvjezdarnici o nastavi povijesti u Europi; Europskog audiovizualnog opservatorija. Također prestaje biti članica Europske komisije za demokraciju kroz pravo (Venecijanska komisija);
Napad na Ukrajinu predstavlja “flagrantno kršenje” statuta VE i Europskog suda za ljudska prava
Glavna tajnica Vijeća Europe Marija Pejčinović Burić, opisala je napad na Ukrajinu kao “flagrantno kršenje” Statuta VE i Europskog suda za ljudska prava, koje to tijelo nadzire. Da je riječ o „flagrantnom kršenju“ Statuta, uopće nije sporno. Jer to što čini Rusija, jednostavno je neprihvatljivo i nedopustivo za članicu VE-a. Pritom se postavlja načelno pitanje; Kako VE općenito, ne samo u ovom konkretnom slučaju, dosljedno nadzire „flagrantno kršenje Statuta“ od drugih članica VE-a? (https://www.coe.int/en/web/portal/-/the-russian-federation-is-excluded-from-the-council-of-europe)
Reagiranje ruske strane
Ministarstvo vanjskih poslova Rusije, nakon suspenzije, daje priopćenje ; “Države NATO-a i Europske unije, zlorabeći svoju većinu u VE, neprestano pretvaraju ovu organizaciju u instrument antiruske politike, odbijajući ravnopravan dijalog. Pod ovim uvjetima naša zemlja neće ostati u VE-u”.
Godine 2003. pojedine članice VE sudjeluju u vojnoj agresiji na Irak
Dana 27. ožujka 2003. godine, na web stranicama Bijele kuće, objavljena je vijest da „Multinacionalna koalicija“ predvođena SAD-om, vojno kreće na Irak, suverenu državu članicu UN-a. Među njima su se na popisu našle i neke članice VE-a; Ujedinjeno Kraljevstvo, Albanija, Bugarska, Češka, Danska, Estonija, Mađarska, Italija, Sjeverna Makedonija, Latvija, Litva, Poljska, Portugal , Rumunjska, Španjolska, Nizozemska, Slovačka… Neke od njih su naknadno poslale vojne kontingente, često simbolične, ali ponekad značajne. Pogledajmo samo neke brojke: Ujedinjeno Kraljevstvo 46.000 vojnika; Ukrajina do 1650 vojnika; Danska do 545 vojnika; Češka do 300 vojnika; Makedonija do 77 vojnika; Latvija do 136 vojnika; Poljska do 200 vojnika; Slovačka do 110 vojnika; Litva do 120 vojnika; Italija do 3.200 vojnika; Norveška do 150 vojnika; Mađarska do 300 vojnika; Portugal do 128 vojnika; Španjolska do 1200 vojnika; Nizozemska do 1345 vojnika;[5] Glavni tajnik Ujedinjenih naroda Kofi Annan je tada izjavio: „Rat pod vodstvom SAD-a protiv Iraka nezakonit je, jer invaziju nije odobrilo Vijeće sigurnosti UN-a, niti je on u skladu s Poveljom UN-a“.[6]
Izvješće Chilcot o intervenciji Ujedinjenog Kraljevstva (UK) u ratu u Iraku
Izvješće o intervenciji UK-a u ratu u Iraku, objavljeno je 6. srpnja 2016. godine. Službenu istragu britanske vlade – koju je vodio Sir John Chilcot, naručio je 2009. tadašnji premijer Gordon Brown. Istraga je koštala deset milijuna funti. Izvješće baca svjetlo na pogreške britanske obavještajne službe i Vlade prije i tijekom okupacije Iraka, koja je rezultirala stotinama tisuća smrtnih slučajeva. Cilj istrage bio je ocijeniti rad britanske administracije od trenutka kada je odlučeno da se uključi u rat, sve do povlačenja britanskih trupa iz Iraka. Pitanja na koja je istraga pokušala odgovoriti bila su: Na temelju kojih informacija je donesena odluka o ratu? Jesu li britanske trupe bile pripremljene? Kako je vođen sukob? Kakvi su bili planovi za rješavanje problema povlačenja trupa i eskalacije nasilja u zemlji? Koji su rezultati istrage? Velika Britanija je odlučila ući u rat u Iraku, a da nije procijenila i istražila sve diplomatske mogućnosti. Tajne službe nisu imale dokaza da Sadam Hussein posjeduje oružje za masovno uništenje. Libija, Sjeverna Koreja i Iran tada su bile daleko opasnije zemlje u smislu proliferacije kemijskog, biološkog i nuklearnog oružja. Odluka o ulasku u rat donesena je na temelju “netočnih informacija”, polazeći od pretpostavke da je Sadam Hussein u posjedu oružja za masovno uništenje. Nije bilo “dovoljno čvrste” pravne osnove za ulazak UK-a u rat. Ministar obrane brzo je donio odluku i nije procijenio rizike i probleme s kojima će se vojska suočiti. Kao rezultat toga, vojsci je nedostajala oprema i obuka. Posljedice rata bile su podcijenjene. Konačno, vlada nije uspjela postići ciljeve koje je postavila kada je intervenirala u Iraku: uspostaviti mir i smanjiti opasnost od terorističkih napada. U ratu je poginulo 150.000 Iračana (podaci ažurirani do srpnja 2009.). Osim toga, rat je izazvao milijun izbjeglica, a cijela regija postala je nestabilnija, toliko da je pogodovala rađanju Islamske države.
Britanske okupacijske snage izgradile su vlastite zatvore i vršile svoje sadističko zlostavljanje i mučenje nad iračkim zatvorenicima. Iračani su procijenili da je broj zatvorenika bio veći od 60.000. Mnogi zatvorenici su ubijeni, a mnogi su jednostavno nestali. U listopadu 2009. iračka vlada je objavila procjenu nasilnih smrti za razdoblje 2004.-2008. Prema vladinoj procjeni, više od 85.000 Iračana, broj koji uključuje i civile i vojno osoblje, nasilno je umrlo tijekom četverogodišnjeg razdoblja.[7] Velika studija koju su proveli iračka vlada i Svjetska zdravstvena organizacija, pokazala je da je 151.000 Iračana umrlo nasilnom smrću između ožujka 2003. i lipnja 2006. godine. Ocjene iz ovog izvješća se u stanovitoj mjeri (negdje više, negdje manje) odnose i na ostale članice VE-a koje su sudjelovale u agresiji. Njemačka i Francuska – također članice VE-a, dostojanstveno su izbjegle taj zločinački rat. Pouka rata u Iraku glasi: “Preventivni ratovi” su ilegalni ratovi. Je li to bila i pouka za Vijeće Europe? Očigledno nije, jer niti jedna članica VE koja je sudjelovala u tom krvavom, sramotnom i ilegalnom ratu nije suspendirana iz te organizacije. Premda je britanska istraga o Iraku, nakon što je s nje skinuta oznaka tajnosti, pokazala da su premjer Tony Blair i ministar vanjskih poslova Jack Straw, stalno upozoravani da bi invazija na Irak mogla biti zločin. Njihovi pravni savjetnici definirali su ga kao “jedan od najtežih zločina prema međunarodnom pravu”.[8] Za VE to očigledno nije bio razlog za suspenziju bilo koje članice iz te međunarodne organizacije. Uopće nema sumnje u nezakonitost rata protiv Iraka i nastavak okupacije iračkog teritorija. Nije to bio samo nelegitiman rat, već ozbiljno kršenje međunarodnog prava i Povelje UN-a. „U ovome ratu, povrijeđene su i temeljne norme Ženevskih konvencija o humanitarnom ratnom pravu, korištenjem zabranjenog oružja (fragmentacijske bombe, osiromašeni uran, neselektivno bombardiranje), ciljanim ubijanjem novinara i drugih ‘neugodnih svjedoka’, sustavno uništavanje cjelokupne civilne infrastrukture, opća praksa zatvaranja bez suđenja i mučenja“.[9]
S obzirom na to da je po mišljenju nadležnih institucija, to bio “jedan od najtežih zločina prema međunarodnom pravu“, postavlja se pitanje; Znači li to da su pojedine članice VE koje su sudjelovale u njemu i dalje trebale ostati članice te organizacije? Zašto nije prema svima postupljeno na isti način – po kriterijima Statuta, kao što je korektno i dosljedno učinjeno nedavno prema Rusiji? Odredbe Statuta VE iz 2003. kao i danas 2022. godine, nisu se mijenjale. Očigleno, problem o kojemu se javno ne želi razgovarati, u biti je logičan i jednostavan: „Svi smo u VE-u jednaki, ali neki su jednakiji od drugih“.
- [1] http://www.korazym.org/72356/donbass-la-guerra-in-europa-dal-2014-la-memoria-cancellata-la-lotta-tra-lefficacia-dei-mezzi-militari-e-quella-della-narrazione-parte-2/
- [2] https://www.ilsussidiario.net/news/guerra-in-ucraina-8-anni-di-donbass-e-i-15mila-morti-che-loccidente-ha-dimenticato/2307163/
- [3] https://www.askanews.it/esteri/2022/04/05/wsjscholz-propose-a-zelensky-rinuncia-a-nato-a-5-giorni-da-guerra-pn_20220405_00022/
- [4] https://www.islamnograzie.com/zelensky-respinse-la-proposta-di-scholz-di-rifiutare-di-aderire-alla-nato/
- [5] https://it.abcdef.wiki/wiki/Multi-National_Force_%E2%80%93_Iraq
- [6] https://www.theguardian.com/world/2004/sep/16/iraq.iraq
- [7] https://www.britannica.com/event/Iraq-War/The-surge
- [8] https://appelloalpopolo.it/?p=32259
- [9] https://www.didaweb.net/mediatori/articolo.php?id_vol=684; https://fabbricaidee.wordpress.com/2004/12/16/tribunale-mondiale-sulliraq/
Marija Pejčinović Burić je odavno na ruskom popisu sankcioniranih.
Vijeće Europe nije isto što i Europsko vijeće. Ne brkati to. Jer EV je organ EU-a a VE nije. Ova ružna kreatura na slici, sa brnjicom, je Charles Michel, belgijsko kabalče, predsjednik Europskog vijeća i Bilderbergovac. I ćaća Luis Michel je bio visoki funkcioner EU-a Iako VE nije organ EU-a, iako su u VE-u, članice sve države Europe, kabala iz pozadine upravlja i sa VE-om. VE je također kabalina organizacija. Iza njenog stvaranja konce su vukli isti oni koji su vukli konce i iza stvaranja UN-a i NATO-a iste godine, kao i iza WHO-a , godinu ranije, kao i iza EEZ-a (EU-a), 8 godina kasnije.. VE se popunjava kabalinm, mahom sorosevim kadrovima, kao i ova naša Pejčinovićka.. naprimjer, opunomočenik VE-a za ljudska prava, ranije je bio Latvijac Nils Mužnikes. Inače rođen i odrastao u SAD-u, Sorosevo dijete, prije nego što je 2012. dobio tu funkciju, radio je u CIA-ionom Radio… Čitaj više »
Izlazak Rusije iz VE je stvar simbolike, realno stanje je zabrana prodaje zapadne robe običnim Rusima, njihovo sve češće pa i fizičko maltretiranje na Zapadu, proterivanje ruskih i beloruskih prevoznika, ukidalje avio linija… prekid odnosa na svim nivoima!
Uskoro će sve veze biti pokidane (uprkos jakom protivljenju evropske privrede), ostaće UN za kraj a njegovom formalnom sahranom (pošto je odavno lipsao i “usmrdeo se”) ulazimo u vrlo opasnu fazu: kad se prekinu telefonske, internet veze poruke će se slati “na raketni pogon”.
Rusija nije napustila VE već je izbačena. To je velika razlika. Rusija je izolirana i sve teže će funkcionirati.
Očekivan potez i dobar odgovor.
Kad su rusi mogli napustiti LGBT mogu i VE. Prvi su velika medjunarodna organizacija i drugi mala regionalna. Ustalom to nije vazno. Vaznija je vijest da je Lukasenko ogranicio izvoz brasna, ulja, konzervi i ostalog na 1kg i 1l po turistu iz EU (ovi iz ZND mogu sa sobom nositi koliko hoce, ali turisti iz EU imaju ogranicenje). Proteklih vikenda turisti iz EU dolazili su masovno i kao najezda skakvaca pustosili prodavnice tako da bi bjelirusi u ponedeljak zaticali prazne police. Zbog ove odluke u pribaltickim drzavicam je zavladala panika. Druga vazna vijest je da su rusi odustali od zastite autorski prava, brendova i sl. Rusi ce od sada moci legano uvoziti zapadne brendove pod sankcijama direktno od azijskih proizvodjaca. Uvozice orginale, naravno, ali po proizvodjackim cijenama, a zapadne kompanije nece moci da ih tuze u RF i traze odstetu. Ruskinje ce ponovo moci kupovati u buticima Lui Viton torbice.… Čitaj više »
Vec se primjeti drugaciji odnos evropljana prema Rusima i Srbijancim , zivim CH i radim u gradu Zug na jezeru, do prije mjesec dana u magacinu su radili izmedju ostalih najvise Rusi njih mozda 30 ali evo kako se rat jos zahuktava ostalo ih je samo 3 koji su tu duze od 10 godina a ostalim nije produzena radna dozvola a isto tako 4-5 srbijanaca je upozoreno na ponasanje vezano i za oznake V i Z koje su primjecene kod nekih i nakon toga za sada je mirno niko ne zeli da izgubi posao zbog gluposti.
Gde su ovi bili tjekom PLANdemije?
To fašističko-antislavensko vječe je trebala Rusija več odavno napustiti.
Treba stvoriti slavensko vječe Evrope i zgaziti zapadne fašiste.
Rusiju ne mogu uništiti ni atomske bombe, a kamoli šaka zapadno-evropskog jada i čemera. A onim fašistima iz baltskih država ne bih ja prodao ni kilogram brašna. Lukašenko, naljutio si me. Predobar si. Ali šta čemo, takva nam je slavenska duša. Peviše opraštamo.
Minski sporazumi ne bi ništa riješili. Previše su nedorečeni i komplicirani i polagali su previše povjerenja u OSCE koji je sad pokazao da je na ukrajinskoj strani.
Rusija je zapocela fazu 2. Artiljerija roka punom parom, a kotlic se zatvara.