Rusija nije priznala republike Donbasa zbog puno ambicioznijeg plana za Ukrajinu

Donbas je u ratu više od pet godina. Donjecka i Luganska Narodna Republika  od proljeća 2014. trpe agresiju Kijeva, koja nikada nije prestala, iako je rat iz aktivne faze prešao u fazu pozicijskih borbi i bombardiranja rubnih dijelova DNR i LNR od strane ukrajinske vojske. Armija Donbasa, nekoć „narodne milicije“, ne mogu uzvratiti istom mjerom jer su se ukrajinske snage ukopale u naselja u kojima žive rođaci, prijatelji i poznanici boraca s teritorija koji je proglasio neovisnost od Kijeva. Donjecku i Lugansku Narodnu Republiku nije priznao nitko, čak ni Moskva. Na području ove dvije republike, veličine nešto više od 15 000 kvadratnih kilometara je u vrijeme izbijanja sukoba živjelo 3,8 milijuna ljudi.

Postoje mnoge verzije zašto Rusija nije priznala neovisnost narodnih republika. Sudbina i budućnost Donbasa ostaju neriješene pet godina, a na njegovom teritoriju se nastavlja rat čiji kraj još nije na vidiku. Za to vrijeme nije pronađeno nikakvo političko ili vojno rješenje za ovaj sukob. Do sada su jedini sporazumi o njegovom statusu, priznati na međunarodnoj razini, oni iz Minska.

Unatoč očitoj beskorisnosti provedbe sporazuma, svi koji su uključeni u sukob izjavljuju da za Sporazum iz Minska nema alternative. Naravno, postavljaju se pitanja zašto se sporazumi ne provode i zašto, unatoč tome, nisu raskinuti, ili zašto nije predložen neki drugi učinkovitiji mehanizam za rješenje sukoba.

Poznato je da je za okončanje bilo kojeg rata potrebno otkloniti uzroke koji su do njega doveli, bez čega se u osnovi nijedan rat ne može riješiti.

Uzrok sukoba bio je državni udar u Kijevu kojeg su organizirale SAD, a pomogla Europska unija. Uslijedio je oružani odgovor Donbasa neonacistima koji su došli na vlast, koji su silom htjeli asimilirati cjelokupno stanovništvo u državu koja je prigrlila ideologiju ukrajinskog kolaboracionista iz Drugog svjetskog rata Stepana Bandere.

Izbijanje rata na granicama Rusije je ujedno dio američkih planova za pretvaranje Ukrajine u antiruski mostobran i uvlačenje Rusije u oružani sukob s Ukrajinom.

Uspjeh Sjedinjenih Država u Ukrajini je olakšan nemiješanjem ruskog vodstva u ono što se događalo u susjednoj zemlji, osim dobro poznatih događaja na Krimu. Masovni prosvjedi na jugoistoku, referendum o neovisnosti i narodni oružani ustanak na Donbasu odvijali su se bez sudjelovanja Moskve, a mnogi tvrde i protiv njezine volje i želje.

Proces rješavanja sukoba u Donbasu prošao je nekoliko faza, počevši u travnju 2014. potpisivanjem Ženevskog memoranduma od strane EU, Sjedinjenih Država, Rusije i Ukrajine, kojim je Zapad pokušao zaustaviti masovne narodne prosvjede na jugoistoku zemlje i razoružati vojsku u Donbasu. Ništa od toga se nije dogodilo, a protesti su se širili. Ukrajinske vlasti ih nisu uspjele suzbiti, a do ukrajinske granice je premješten impresivan kontingent ruskih trupa. Zapad je bio uplašen odlučnim postupcima Rusije na Krimu i bojao se širenja kampanje na cijeli jugoistok. Štoviše, nije zaboravio kako se Rusija brzo „pozabavila“ Južnom Osetijom i Abhazijom.

Zapad je odlučio djelovati odlučnije i 7. svibnja poslao je svog izaslanika u Moskvu, koga je zastupao čelnik Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OESS), Didier Burkhalter, koji je Moskvi dao ponudu koja se nije mogla zanemariti, a kasnije ćemo objasniti i zašto. Navodno je Moskva upozorena da bi se Rusija, ukoliko se krimski scenarij bude širio, mogla naći u potpunoj međunarodnoj, političkoj i ekonomskoj izolaciji. SAD su to zaista mogle organizirati, ali govorimo o 2014.

Tada je na konferenciji za novinare Vladimir Putin prvi put preporučio odgađanje referenduma u Donbasu, Rusija je povukla trupe s ukrajinske granice i ubrzo priznala rezultate predsjedničkih izbora.

6. lipnja 2014. godine, na obljetnicu savezničkog iskrcavanja 1944. u Normandiji, čelnici Rusije, Njemačke, Francuske i Ukrajine, bez sudjelovanja američke strane, složili su se da u „Normandijskom formatu“ zajedno riješe sukob u Donbasu. Bio je to uvod u Sporazume iz Minska. Već tada je utvrđeno da se Donbas pod određenim uvjetima treba vratiti u Ukrajinu.

Milicije Donbasa i dobrovoljci su se nastavili boriti protiv opremljenije ukrajinske vojske, a sudbina republika već je bila unaprijed određena.

Nakon pregovora predstavnika Ukrajine i Donbasa je krajem lipnja sklopljeno primirje, ali je Petro Porošenko prekršio sporazum i pokrenuo napad na Donbas s ciljem likvidacije republika vojnim sredstvima. Bio je vrlo blizu ostvarenja tog cilja. Snage ukrajinske vojske i kriminalne neonacističke skupine bataljona Desnog sektora su vjerovale da će bez problema poraziti lokalne milicije.

To bi bio ozbiljan strateški poraz za Rusiji, koja nije izravno intervenirala, ali je pružila svu potrebnu pomoć Donbasu, uključujući slanje dobrovoljaca, od kojih mnogi s velikim ratnim iskustvom iz borbi u Pridnjestrovlju, Čečeniji, čak i veterane iz Afganistana. I Donbas je preživio.

Zašto je Vladimir Putin popustio i odlučio čekati?

Postoje mnoge verzije zašto Rusija 2014. godine nije poduzela ozbiljne mjere za oslobađanje Donbasa, možda i cijelog jugoistoka, a prema nekima sve do Dnjepra, uključujući grad Odesu. Od svih verzija je najlogičnija da Rusija u to vrijeme naprosto nije bila spremna za globalno sučeljavanje sa Zapadom.

Sjedinjene Države su tada mogle srušiti ekonomiju Rusije i zemlja ne bi mogla opstati. Rusija je 2014. trebala dovršiti naoružavanje vojske, organizirati proizvodnju komponenti koje su ruskom vojno-industrijskom kompleksu isporučivane iz Ukrajine, pokrenuti vlastiti sustav naplate umjesto međunarodnog sustava SWIFT kojeg kontroliraju SAD, omogućiti izvoz plina da zaobiđe Ukrajinu, diversificirati gospodarstvo i provesti supstituciju uvoza, ojačati poljoprivredu i postići samodostatnost prehrane i tek onda prihvatiti izazov za moguće globalno sučeljavanje sa Zapadom. 2014. godine je Rusija jednostavno bila u  situaciji da si nije mogla dozvoliti luksuz punog embarga Zapada i njegovih saveznika poput Australije, Japana, Južne Koreje, Novog Zelanda, Kanade i drugih zemalja iz zapadne orbite. S politikom kakvu je vodila, Moskva je uspjela ograničiti štetu na „ciljane sankcije“ koje nisu uništile rusku ekonomiju. Učinak sankcija se osjetio 2015. godine, a već 2016. su stvari krenule nabolje. Za rješavanje svih tih zadaća je trebalo vremena i Rusija se tek sada približava rješenju tih problema.

Moskva je diplomatskim putem pokušavala intervenirati, dok je istovremeno pružala humanitarnu i vojnu pomoć Donbasu. Na bivšeg ukrajinskog predsjednika Porošenka, iako uzalud, vršio se pritisak za provedbu Sporazuma iz Minska, prema kojima se Donbas trebao vratiti u Ukrajinu. Međutim Porošenko prije, a Volodimir Zelenski sada, kao da tjeraju najbogatiju i najproduktivniju regiju iz Ukrajine. Nisu proveli nijednu od odredbi iz Sporazuma iz Minska i stalno prijete da će, ako se Donbas ne preda, biti prisiljeni na vojnu opciju.

Ali Porošenko prije i Zelenski danas kao da se ne sjećaju kako je ukrajinska vojska poražena je u kotlovima u Ilovajsku i Izvarinu, te u blizini Saur-Mogile, kasnije u Debalcevu. Narodne milicije su tada desetkovale ukrajinske trupe, ali nisu planirale daljnje borbe i zauzimanje Mariupolja. U svakom slučaju, vojne pobjede su prisilile Kijev da sjedne za pregovarački stol i potpiše Sporazume iz Minska.

U skladu sa sporazumima, strane u sukobu su Ukrajina i republike Donbasa, a Rusija, Njemačka i Francuska su međunarodni posrednici. Unatoč tome, Zapad čini sve kako bi Rusiju predstavio kao stranu u vojnom sukobu s Ukrajinom i nameće joj sankcije zbog neispunjavanja nepostojećih obveza.

Sporazumi iz Minska formalno teže mirnom rješavanju vojnog sukoba u Donbasu, ali predviđeni mehanizmi ne uklanjaju uzroke koji su doveli do sukoba. Sporazumi su mogli ispuniti samo jednu zadaću, važnu u trenutku njihovog potpisivanja, a to je zaustaviti vruću fazu rata.

Sporazumi predviđaju vojne, humanitarne, gospodarske i političke aspekte rješenja sukoba. Izvodljiva su bila samo prva dva i djelomično su provedena. Ugovori detaljno opisuju kako se treba provesti razdvajanje zaraćenih strana i na kojoj udaljenosti moraju biti određene vrste oružja. Ali ni to nije poštivano i ukrajinska je vojska na mnogim mjestima zauzela “sivu zonu” i približila se položajima armije Donbasa. OESS nema nikakvu kontrolu nad situacijom, a granatiranja se nastavljaju na dnevnoj bazi.

Ukrajina vojnim sredstvima ne može zauzeti republike, kao što su u Ukrajini i Sjedinjenim Državama svjesni da Rusija to neće dopustiti. Ruska vojska neće biti ni potrebna za ulazak na teritorij republika, ukrajinske trupe su na dometu ruskih projektila i zrakoplovstva. Vojska Donbasa morat će samo prihvatiti zarobljenike.

Sukobi i granatiranja Donbasa bi se mogli zaustaviti, ali je za to je potreban pristanak Washingtona, kojem je rat u Donbasu bio potreban kao faktor pritiska na Rusiju. Na početku sukoba SAD su pokušale uvući Rusiju u sukob, ali ona “nije ušla u rat” i očito je da sada to neće učiniti.

Situacija se tijekom godina mijenjala. Rusija je nametnut čitav niz sankcija, uključujući i za Donbas, a vojna konfrontacija tamo u ovoj fazi nije ni relevantna za Sjedinjene Države. Stoga prekid neprijateljstava u Donbasu može biti predmet sporazuma Rusije i Sjedinjenih Država, koje odlučuju hoće li i kada zaustaviti ovaj rat.

Moguće je organizirati i učinkovitu kontrolu primirja bez sudjelovanja mirovnih snaga. Može se provoditi „unakrsni nadzor“ svake strane u sukobu u “sivoj zoni”. Slična shema je primjenjena tijekom uklanjanja raketa srednjeg dometa kasnih ’80-ih, kada je sovjetska vojska kontrolirala uništavanje raketa u Sjedinjenim Državama, a Amerikanci u SSSR-u.

Na humanitarnom planu je bez ikakvih problema moguća razmjena zatvorenika “svi za sve”, jer za to postoje svi preduvjeti. Za sada je zamijenjeno 35 Ukrajinaca za 35 Rusa, a slične razmjene su provedene i u dogovoru Kijeva s Donjeckom i Luganskom. No, još uvijek ima ljudi koji neotrebno čame u bivšim zatvorima pretvorenim zarobljeničke centre.

Pitanje amnestije za sukobljene strane još uvijek nije rješeno, jer ne postoji mehanizam za procjenu stupnja sudjelovanja onih koji su bili uključeni u sukob. Za Kijev su do ovog trenutka sviu Donbasu „teroristi i separatisti“, čak i ako se radi o običnim ljudima koji su obavljali poslove opskrbe jedinica i slično.

U gospodarskom pogledu, promjena vlasti u Kijevu je obećavala da će ukinuti blokadu prometnica i veze s republikama, kao što je bilo prije 2016. i nastaviti trgovinu industrijskim proizvodima i sirovinama. Prije svega, to treba Kijevu, koji kritično ovisi o ugljenu iz Donbasa. To bi osiguralo nastavak rada velikih poduzeća ukrajinskih oligarha i opskrbu njihovih proizvoda Ukrajini. Ali ni tu se ništa ne mijenja, usprkos svim obećanjima Volodimira zelenskog u predizbornoj kampanji.

Unatoč službenim izvješćima o obnovi industrije i razvoju Donbasa, tamošnja situacija je vrlo teška, a većina poduzeća neradi. Stanovništvo ima problema s pronalaženjem posla, a ako ga ima, onda su plaće male. Zbog mogućih zapadnih sankcija, državne strukture Rusije ne obnavljaju industrije Donbasa, niti se proizvodnja integrira u ruske industrijske strukture. Ipak, stvorene su sheme za poslovanje preko banaka u Južnoj Osetiji i Abhaziji i prodaja onoga što se proizvede, posebno ugljena, preko „trećih entiteta“.

Glavna poduzeća Donbasa nalaze se pod nadzorom najmoćnije ruske korporacije Rostec. Vanjsko upravljanje poduzećima provodi tvrtka Vneštorgservice, posebno stvorena i registrirana u Južnoj Osetiji, na čelu s Vladimirom Paškovom.

Zbog zapadnih sankcija, ruske industrijske strukture ne idu u Donbas, a Vneštorgservice je prisiljen poslovati zaobilaznicama, što zahtjeva pomoć gospodarstvenika sumnjive reputacije, koji u sjeni provode sheme za opskrbu sirovinama i prodaju proizvoda, ali većina prihoda ne završava u proračunu republika.

Tako u Donbasu postoji industrijski potencijal i mogućnost njegovog razvoja, ali se on ne koristi, dok tijekom godina infrastruktura i oprema stare i propadaju, a upravljačke strukture nestaju zbog nedostatka kvalificiranih stručnjaka. Sve su to problemi koji se moraju riješiti.

Politički, sporazumi iz Minska predviđaju rješavanje sukoba povratkom Donbasa u Ukrajinu s posebnim autonomnim statusom i decentralizacijom države, ali sporazumi nisu predvidjeli mehanizme kako to realizirati. Mjere propisane sporazumima ne uklanjaju uzroke koji su doveli do sukoba, koji bi se trebali ticati ne samo Donbasa, već i cijele Ukrajine.

Tako smo došli u situaciju u kojoj je nemoguće vratiti Donbas u današnju Ukrajinu, jer bi, usprkos svim jamstvima, decentralizaciji i posebnom statusu, Kijev odmah rasformirao lokalnu armiju, a jedinice lokalne policije ne bi mogle zaštititi stanovništvo od odmazde. Bez rušenja ovakvog sustava vlasti u Ukrajini, zabrane postojeće ideologije i denacifikacije Ukrajine, jedini put Donbasa je daljnje odvajanje od Ukrajine. Stoga je politički aspekt Sporazuma iz Minska mrtvo slovo na papiru.

Pobunjeni Donbas jeste neugodan faktor za Rusiju, jer je izgovor za uvođenje sankcija. U početku je ustanak doslovno zbunio Moskvu, kojoj nije bio potreban poput Krima, ni politički, ni ekonomski, ni vojno. Svi razumiju da je u ovoj fazi još uvijek nemoguće integrirati Donbas u Ukrajinu, ali je također nemoguće priznati neovisnost i integrirati ga u Rusiju. Zapad samo čeka taj potez Moskve da izvrši još veći pritisak na Rusiju.

Osim toga, priznavanje i odvajanje republika ukida bilo kakvu mogućnost za povratak ostatka Ukrajine u sferu utjecaja Rusije, a Moskva i ne krije da joj je cilj ponovno uspostaviti veze s bratskim ukrajinskim narodom, kojeg trenutno vodi manjina koja povijesno potječe iz austrougarske Galicije i zapadnih ukrajinskih provincija.

Zato je želja ruskog vodstva da “gurne” Donbas u Ukrajinu i ojača položaj proruskog stanovništva, kako bi se spriječio konačni gubitak Ukrajine, logična i razumljiva.

Sjedinjene Države se također ne žure da se Ukrajina vrati u sferu utjecaja Rusije. Uložili su previše napora u raskol i moraju zadržati svoju odskočnu dasku na samim granicama Rusije. Kremlj danas nema poluga da riješi ovaj problem i zato „nema alternative“ Sporazumima iz Minska. Ali isto tako ni Zapad nema alternative i mora se pomiriti s tim da ovakva Ukrajina nije kandidat ni za EU, posebno ne za NATO.

Rusija još u početku oklijevala priznati izbor novog ukrajinskog predsjednika Zelenskog i počela je poduzimati proaktivne korake u Ukrajini. Na primjer, počela je izdavati ruske putovnice građanima DNR i LNR, iako takvi koraci ne govore o mogućem priznavanju Donbasa, a još manje o njegovom uključivanju u Rusiju.

Priznanje neovisnosti Donbasa ne uklapa se u ruski koncept rješavanja ukrajinske krize, ali odluka o davanju državljanstva građanima DNR i LNR ima dalekosežne posljedice i poruka je Sjedinjenim Državama i ukrajinskim elitama da će, ako pređu „crvenu liniju“ i napadnu ruske državljane u Donbasu, oni dobiti rusku zaštitu. Osim toga, to stanovnicima Donbasa ulijeva povjerenje u njihovu budućnost i daje im mogućnost kretanja po teritoriju Rusije, dobivanja posla, obrazovanja, medicinske i socijalne pomoći. Stoga je ovaj korak puno više od običnog „dvojnog državljanstva“, kako ga tumačimo mi u regiji.

Rusiji je zanimljiva cijela Ukrajina, možda bez Galicije, ili barem jugoistok s Odesom i pristupom Pridnjestrovlju, ali trenutno nema preduvjeta za realizaciju takvih ciljeva. Ukrajinske „elite“ su u potpunosti podređene Washigntonu, društvo je demoralizirano i dezorijentirano i nema nikoga tko bi vodio narodni pokret protiv Kijeva.

Za provedbu ovog plana se vjerojatno gradi jasna strategija s nizom političkih, ekonomskih i socijalnih metoda i mehanizmima, moguće i vojnih, koji će vratiti teritorij i ukrajinski i ruski narod na njegovo povijesno mjesto u njegovoj civilizaciji. Za te svrhe će biti potreban svjetionik, a to može biti samo Donbas, gdje se zajedničkim naporima mogu formirati reformatorske snage bivše Ukrajine. Donbas bi trebao biti temeljito promijenjen i radikalno očišćen od političke i ekonomske močvare u koju je bio uvučen. Trebao bi postati civilizirano i atraktivno središte za ujedinjenje zemalja jugozapadne Rusije. Naravno, to uopće ne znači promjenu granica, već povratak Ukrajine u zajednicu istočnoslavenskih narioda, gdje i pripada, a žurba  u tom procesu je loš saveznik.