Ruski i sirijski planovi, prepreke i klopke u četiri de-eskalacijske zone u zemlji

Jučer je na konferenciji za novinare Glavnog stožera ruske vojske potvrđeno da su se odredila načela stvaranja Oružanih snaga na načelima stvaranja “sigurnosnih zona” u Siriji na temelju dogovora sklopljenog u Astani s Turskom i Iranom. Plan su načelno podržali Damask, kao i dio oporbe, dok su sirijski Kurdi poručili kako ne podržavaju inicijativu, jer u njoj vide “zločin koji će podijeliti Siriju zove na sektaškoj osnovi”.

Prosaudijsko “Visoko pregovaračko vijeće” je u pregovorima u Astani, uz psovke i urlanje u dvorani, kritiziralo postignuti dogovor. Poručili su kako je sporazum Turske, Rusija i Irana nejasan i nelegitiman i dodali kako otvoreno odbijaju ulogu Irana kao jamca bilo kojeg dogovora koji se tiče Sirije.

Ostale oporbene skupine su bile suzdržane od oštrih izjava. “Visoko pregovaračko vijeće” je utemeljeno u Rijadu i obuhvaća “političke i oružane skupine”, a tijekom pregovora je upozorilo da se protivi pokušaju “podijele zemlje kroz nejasna tumačenja de-eskalacijskih zona”.

Iran i Turska su se u četvrtak složili  s ruskim prijedlogom, a rusko Ministarstvo obrane je reklo kako s njihove strane dogovor stupa na snagu od ponoći 6. Svibnja, što je potvrdio zamjenik ministra obrane, general Aleksandar Fomin.

Memorandum o uspostavi zona za de-eskalaciju sukoba u Siriji podržavaju UN, administracija Donald Trump i čelnici zemalja u regiji, što znači da se islamističke skupine, htjele ili ne, morati pridržavati sporazuma.

“U isto vrijeme, potpisivanje sporazuma i uspostave zona za de-eskalaciju sukoba su podržali svi glavnih zainteresirani akteri, Ujedinjeni narodi, američka administracija, vodstvo Saudijske Arabije i druge zemlje, što je sigurno jamstvo njegove provedbe”, rekao je general Aleksandar Fomin.

Mnogi ne vjeruju da će sporazum zaživjeti, ali ga ne treba ga poistovjećivati sa završetkom rata protiv “kalifata” i Al-Nusra Fronta, koji neće stati.

Mohammad Alloush iz prosaudijskog “Visoko pregovaračko vijeće” je kasnije tražio da se sporazum proširi i na područje Qabuna i Barzeha, istočno od Damaska, čime je neizravno priznao da  prihvaća dogovor Rusije, Turske i Irana iz Astane, ali je njegov zahtjev odbijen.

Predstavnik ureda ruskog predsjednika za Bliski istok i sjever Afrike, Mihail Bogdanov, rekao je da će “naoružana sirijska oporba” morati prihvatiti sporazum Rusije, Turske i Irana.

“Oružana oporba je jedna od dvije sirijske strane tog sporazuma. Naravno da ga se moraju pridržavati”, rekao je Bogdanov novinarima.

Mihail Bogdanov je rekao da je Turska, kao jedan od tri jamaca prekida vatre, “preuzela odgovornost za ispunjavanje uvjeta dogovora iz Astane od strane oružane oporbe”.

“Mislim da su se sada produbili i kontakti s našim američkim partnerima, jer ne samo Sirija nego druge problematične situacije na Bliskom istoku zahtijevaju više suradnje”, dodao je Bogdanov, koji je još jednom naglasio da terorističke organizacije nisu dio primirja.

Borba protiv terorizma se seli na istok Sirije i za deblokadu Deir Ez-Zora

Rusko Ministarstvo obrane je priopćilo kako će nakon uspostave zona za de-eskalaciju sukoba, odnosno noćas od ponoći, slobodne sirijske trupe biti poslane u središnju i istočnu Siriju.

U cilju što boljeg provođenja operacija u tom području je na čelo zapovjedništva 5. Dragovoljačkog jurišnog korpusa sirijske vojske postavljen ruski general Sergej Sevrjukov.

Ranije smo naveli točke dogovora, ali na ponovimo. Četiri zone će  biti proglašenje područjem za de-eskalaciju sukoba, a na granici između pobunjeničkih snaga će biti postavljeni punktovi na kojima će biti mješovite sirijsko-pobunjeničke sigurnosne snage. U tom će području biti raspoređeni i strani vojnici mirovnog kontingenta, a nad samim područjima će se uvesti zona zabrane leta, posebno za zrakoplove američke koalicije, kako je rekao predstavnik ruskog predsjednika u pregovorima Aleksandar Lavrentijev.

Osim toga, dogovoreno je da se konačno autohtone sirijske pobunjeničke skupine odvoje od terorista Al-Nusra Fronta i stranih boraca, a ako se to uspije postići, na kraju će pod oružjem ostati nekoliko tisuća militanata bez većih šansi za vojnu pobjedu.

Zone za de-eskalaciju sukoba su sljedeće:

Zona 1: Pokrajina Idlib, kao i sjeveroistočna područja pokrajine Latakije, zapadni dijelovi pokrajine Aleppo i sjeverni dijelovi pokrajine Hama. U tom području živi više od milijun civila. Njime dominiraju islamističke skupine povezane sa sirijskom Al-Qaedom, koje ukupno broje 14 500 militanata.

Zona 2: Enklava Rastan i Talbiseh u sjevernoj pokrajini Homs. Tamo živi oko 180 000 civila i aktivna je koalicija “pobunjeničkih” skupina, koja uključuje i borce sirijskog ogranka Al-Qaede. U enklavi je pod oružjem ukupno 3000 terorista.

Zona 3: Istočna Ghouta u pokrajini Damask. Enklavu uglavnom kontrolira skupina Jaish Al-Islam, koja sudjeluje u pregovorima Astani, ali su prisutne i skupine Al-Nusra Front i Faylaq Al-Rahman, koje se bore međusobno. Istočna Gouta je dom za oko 690 000 civila i tamo je prisutno 9000 militanata. Ova zona ne uključuje u susjedno područje Qabuna i Barzeha.

Zona 4: Područje pod kontrolom skupina južno uz granicu s Jordanom, koje uključuje dijelove pokrajine Dara’a i Quneitra. U ovoj zoni živi do 800 000 civila i aktivno je 15 000 militanata takozvanog “Južnog fronta”, ne računajući teroriste takozvane “Islamske države”.

Ovisno s koje strane gledamo, dogovor u Astani može biti uspjeh i neuspjeh. Sada, umjesto ruskih bilateralnih sporazuma s Washingtonom, koji nisu dali nikakav rezultat, imamo dogovor Rusije, Turske i Irana. Četiri sigurnosne zone u Siriji su uglavnom određene, a granične zone i druga tehnička pitanja moraju biti riješena do 22. svibnja,

“Do kraja svibnja će u Siriji biti uspostavljene četiri sigurnosne zone i kontaktne točke između vladinih snaga i pobunjeničkih skupina. Unutar zona će biti zabranjeno korištenje oružja i osigurat će se rad humanitarnim organizacijama. Na rubu zona će se postaviti sigurna područja kako bi se spriječili sukobi. Dogovor je postignut u  s predstavnicima službenog Damaska i oružane opozicije, kao i delegacija iz Rusije, Irana i Turske”, prenose RIA Novosti.

Kao što je priopćeno, smanjenje intenziteta borbi u tim područjima nagovještava da će sirijska vojska saveznici razmjestiti snage za velike ofenzivne operacije u istočnom Homsu, Raqqi i vjerojatno će se krenuti u deblokadu Deir Ez-Zora.

Da predstoji ovaj scenarij upućuju i operacije u tijeku u kojima se čiste velika područja sjeverno od baze Tyas, jugoistočno od grada Salamiya i područja koja ISIL drži zapadno od polja Al-Shaer.

Naravno, sve ovo će biti moguće samo ako Turska bide uspjela jamčiti prekid vatre u Idlibu, iako je jasno da se Al-Nusra Front i na desetine manjih skupina neće držati primirja, pogotovo jer je koalicija Hayat Tahrir Al-Sham u sukobu protiv Ahrar Al-Shama kojeg podržava Turska, tako da ne puni prekid vatre u Idlibu ne treba računati. No, za to može biti zaduženo rusko i sirijsko zrakoplovstvo, te nova artiljerijska oružja i višecijevni bacači isporučeni sirijskoj vojsci, čime se terorističke skupine barem mogu držati na sigurnoj udaljenosti.

U Latakiji, Istočnoj Gouti i Dara’ai će se borbe vjerojatno smanjiti, osim ako Saudijska Arabija i Katar ne misle iskoristiti primirje i slanjem novca i oružja pokrenuti ofenzivu u Quneitri ili pokrajini Dara’a. Naravno da će u tom slučaju naići na adekvatan odgovor, kao  što je prošle godine bilo u Aleppu, kada je Rijad osigurao sve potrebne resurse za izgubljenu “epsku bitku za Sham”.

Tu su i Sjedinjene Države, koje su u okviru ovog dogovora, zajedno s Kurdima, ispale iz jednadžbe. Osim toga, malo je vjerojatno da Washington ima razloga igrati zajedno s Rusijom i Iranom u kombinaciji s Turskom.

Damask ima razloga podržati ovo rješenje, koje nije trajno, ali sirijskoj vojsci daje mogućnost da preuzme nadzor nad središnjim i istočnim dijelovima zemlje i naftnim i plinskim poljima.

Ali ovaj dogovor ne uzima u obzir interese SAD-a, Kurda i zaljevskih monarhija, a bez njih će se rat nastaviti, možda u nešto izmijenjenom obliku.

U svakom slučaju, uspostava četiri zone za de-eskalaciju sukoba u Siriji se može tumačiti i kao novi razvoj događaja, a zone su namjerno odabrane zbog njihove vrijednosti u vojno-strateškom smislu.

U praksi će to biti komplicirana priča i samo u slučaju Idliba se može utvrditi stabilna linija razdvajanja. U drugim područjima će to biti naporan posao.

Druga od tri de-eskalacijske zone je zapravo islamistička enklava okružena vladinim snagama. Ona je, prije ili kasnije, osuđena na uništenje, osim ako ne prestane pružati otpor i položi oružje.

Osim toga, iz druge zone je već provedeno uklanjanje dijela militanata, koji su ili otišli u Idlib ili su prihvatili ponuđenu amnestiju.

Možda je najvažnije spomenuti Istočnu Goutu, zbog koje dugo trpe rubni dijelovi Damasku, koja je uporište različitih skupina militanata više od četiri godine. U posljednjih godinu i pol su bivši blokovi stambenih zgrada gotovo uništeni u uličnim borbama, a teritorij pod kontrolom terorista se smanjio gotovo deset puta. Oslobođena su brojna područja, a među najvažnijima je Wadi Barada, zapadno od Damaska, odakle se prijestolnica napaja pitkom vodom. Ostali džepovi otpora su odsječeni jedni od drugih i okruženi vladinim snagama.

U takvim okolnostima su čak i nepomirljivi dijelovi terorista “Islamske države” i Al Qaede, okruženi u Istočnoj Guta, povremeno tražili “ulaznicu za Idlib”. Povremeno im se pružala takva mogućnost, što je izazvalo kritike čak i unutar krugova bliskih Basharu Al-Assadu, na prvom mjestu u vojsci, koja je bila zbunjena zašto se teroristima omogućava da popunjavaju “rezerve Idliba” u situaciji u kojoj mogu biti uništeni. No, na kraju se ova odluka pokazala “dobitnom kombinacijom”, jer su ideološke razlike među šarolikim islamističkim skupinama na kraju dovele do unutarnjeg sukoba među teroristima, gotovo s istim rezultatom.

Osim toga, rat do samog kraja u Istočnoj Gouti može potrajati dugo vremena i uzrokovao bi brojne civilne žrtve. Ne zaboravimo da tamo trenutno živi skoro 700 000 civila i gubici bi bili strašni.

Stvaranje zone za de-eskalaciju sukoba u Istočnoj Gouti će eliminirati opasnost po središnji dio Damaska, iako je teško pretpostaviti kako će biti uspostavljen odnos između vojske, civilnih vlasti i nepomirljivih dijelova islamističkih skupina koje su ostale u Istočnoj Gouti. Prema nekim izvješćima, komunikacija s “nepomirljivima” se može povjeriti onim dijelovima “umjerenjaka” koji sudjeluju u  pregovorima u Astani  i koji su vojno prisutni u islamističkoj enklavi.

Možda je malo poznato da u Istočnoj Gouti živi preko 600 tisuća ljudi, od kojih mnogi redovito putuju preko linije fronta u Damask na posao, što je još jedan ustupak Assada, koji zbog civila ikada nije uveo potpunu blokadu opkoljenih područja. U ovom slučaju, nijedna od odredbi sporazuma se ne odnosi na teritorij pod kontrolom terorista “Islamske države”.

Otprilike ista situacija je i sjeverno od grada Homsa, gdje malu enklavu drže teroristi i “umjerene skupine”, a riječ je o uskom pojasu koji blokira nekoliko velikih naselja s alavitskim i kršćanskim stanovništvom. Situacija u ovoj regiji je posebno teška, jer tu nema jasne linije fronta kao u Idlibu i Aleppu.

Nastavak vojnih operacija u to području bi doveo do velikih gubitaka života. Na primjer, blizu grada Al-Rastan je koncentrirano tri tisuće militanata među  populacijom od više od 100 tisuća ljudi. Tu je posebno važno stvoriti sigurne linije, koja će pružiti priliku da se izbjegne daljnja blokada pojedinih naselja.

Na kraju imamo zonu za de-eskalaciju sukoba na jugu zemlje u provincijama Dara’a i Quneitra, gdje živi od pola milijuna do 800 tisuća ljudi, a procjenjuje se da je tamo aktivno oko 15 tisuća militanata. Tu je stanovništvo izmiješano, ali zbog velike koncentracije šiita na granici s Libanonom se nadzor prekida vatre očekuje od Irana.

Konačno razgraničenje sva četiri zemljopisna područja se moraju provesti prije 22. svibnja, što samo po sebi potvrđuje složenost postupka. Kada se uskoro sastane radna skupina, priječi će se na praktična pitanja oko stvarnog razdvajanja. Uglavnom, nakon utvrđivanja preciznih granica će u svim zonama biti omogućen humanitarni rad, a sirijska vojka će dobiti vrijeme potrebno za čišćenje širokih područja u središtu i istoku zemlje, sve do jordanske i iračke granice i konačno deblokirati Deir Ez-Zor.

Vjerojatno je to i bio glavni cilj ruske inicijative, a uspjeh će biti velika pobjeda s relativno ograničenim resursima u ljudstvu sirijske vojske.