Rusko-turski dogovor o Siriji – Kupovanje vremena ili put ka miru?

Rusija i Turska su se dogovorile o planu primirja u cijeloj Siriji, koji će uskoro biti predstavljen svim stranama u sukobu, prenosi turska novinska agencija Anadolu.

Sporazum je postignut u okviru rezolucije Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, a njime se predlaže prekid vatre svih strana u sukobu od ponoći 29. prosinca 2016. godine. U slučaju uspjeha, sporazum trebao biti baza političkih pregovora između vlade i takozvane “umjerene oporbe”, koje Moskva i Ankara žele organizirati u Astani, u Kazahstanu.

Planom se na cijelu zemlju želi proširiti primirje uvedeno prije dva tjedna u Aleppu, kada je, zahvaljujući pregovorima pod pokroviteljstvom Moskve i Ankare, omogućena evakuacija civila iz istočnih četvrti pod kontrolom islamističkih militanata.

Jednako kao i prethodni sporazumi o prekidu vatre koje su dogovorili SAD i Rusija, ovaj također isključuje “terorističke skupine”.

Agencija ne navodi kada i kako je taj sporazum o prekidu vatre zaključen, ali je poznato da su proteklih tjedana pregovori između Rusije, Turske i sirijske “oporbe” vođeni u Ankari.

Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov je jučer potvrdio da su u tijeku pregovori između sirijske vlade i “oporbe”, koji se održavaju prije mogućih mirovnih pregovora u Astani, ali je “oporbena” skupina koju podupire Saudijska Arabija poručila “kako ne zna ništa o pregovorima, ali da podupire prekid vatre”.

Rusija, Iran i Turska su prošli tjedan u zajedničkoj deklaraciji sa sastanka u Moskvi priopćili da su spremni pomoći u posredovanju pri postizanju mirovnog sporazuma.

Međutim, glavni problem u Siriji, kao i u svakom drugom sukobu, jest osigurati vanjsku kontrolu nad svim oružanim skupinama, a onda njihove vođe potaknuti na pregovore. Ovdje će biti teško postići suglasnost oko definicije “terorističkih skupina”, jer Rusija, Iran i Turska imaju različita mišljenja o tom pitanju, a ako se u sve uključi i Saudijska Arabija, koja je isključena iz trilateralnih pregovora Moskve, Ankare i Teherana, problem postaje još složeniji.

Zapravo bi se moglo reći da je riječ o istom planu kao za Ukrajinu, kada su u Sporazumu iz Minska ulogu supervizora hunte iz Kijeva dobili Berlin i Pariz, a Angela Merkel i francuski predsjednik Hollande nije uspjeli, ili bolje rečeno, nisu ni pokušali ostvariti dogovoreno.

Vraćajući se na Siriju, što se danas događa u toj zemlji? Jordan je na sebe preuzeo ulogu održavanje mira u južnoj pokrajini Dara’a, gdje je takozvani “Južni front” gotovo iskorijenjene “Slobodne sirijske vojske” odavno utihnuo. Ostaci Brigade Yarmouk i militanti generala Bashara Al-Zoubija će nakon nekog vremena u južnim sirijskim pokrajinama odustati od pobune i počet će masovni proces razoružanja. Treba reći i da su aktivnosti terorističkih skupina u tom dijelu Sirije doveli do terorističkih napada u Jordanu, što je “crvena linija” koju Amman neće ostaviti bez odgovora. Već ranije je Jordan zatvorio svoje granice za opskrbu terorista svih skupina, ne samo “Islamske države” ili Al-Nusra Fronta, a rezultat je prestanak borbi i relativan mir u tom području.

U središtu zemlje, prije svega u području Damaska i Homsa, djeluju terorističke skupine uglavnom pod kontrolom Katara i Saudijaca. One će biti potisnute i uništene. Prosaudijske skupine oko Damaska su prisutne još samo u Istočnoj Gouti i nekoliko enklava zapadno od prijestolnice, ali su nakon likvidacije njihovog karizmatičnog vođe Zahrana Allousha, koji je ubijen točno prije godinu dana, teroristi u stanom povlačenju i izgubili su većinu teritorija kojeg su nadzirali.

Tamo je prisutan i ISIL, koji se utvrdio u dijelu palestinskog kampa Yarmouk, ali te se snage također nalaze u čvrstom okruženju i pitanje je koliko dugo bi mogle pružati otpor pred dobro isplaniranom ofenzivom.

U Idlibu, dijelu pokrajine Hama i sjeverozapadnom dijelu pokrajine Aleppo je glavni problem Turska. Naime, Ankara tamo mora preuzeti kontrolu nad svim skupinama, a one koje se ne pokore volji turskog vrha će biti stavljene izvan zakona i uništene.

Jasno je da će ovo biti duga priča, ali Rusija ima najmoćniji faktor pritiska na Tursku, ne računajući ekonomski ili neki drugi, nego Kurde.

U tom smislu Erdogan mora biti posebno oprezan, posebno ako se uzme u obzir opseg podrške koju Kurdi već dobivaju od Sjedinjenih Država. U slučaju nepoštivanja dogovora s Moskvom, sirijski Kurdi bi mogli dobiti i podršku Rusije. Uopće ne treba dvojiti da će se Erdogan u tom slučaju odreći Idliba, samo kako bi spriječio jačanje kurdskog faktora na južnim granicama Turske.

To bi zapravo bio prilično povoljan izbor za turskog predsjednika. Rat protiv Kurda i “kalifata” odnosi živote i novac, tako da bi se svi teroristi okupljeni u Idlibu mogli koristiti u kampanji “Štit Eufrata”, a tamo će biti “prikladno zbrinuti”.

Ako u Idlibu Al-Nusra Front dovoljno oslabi ili bude uništen, ranije dogovoreni saudijsko-turski projekt “Slobodnog Idliba” bi se lako priveo kraju.

Trenutno je situacija povoljna i zato što Rijad i Ankara o pitanju Sirije već mjesecima nemaju zajednički jezik. Zbog toga su Rusija i Iran odabrali pravi trenutak za pokretanje nove faze rješavanja problema. Plan podrazumijeva da se svim terorističkim skupinama onemogući opskrba od strane inozemnih sponzora, fragmentirati ih i na kraju uništiti. Nakon toga bi se o područjima utjecaja trebali dogovoriti Moskva, Ankara, Teheran i Damask, ali ovdje u obzir treba uzeti međusobne kombinacije sve četiri strane.

Na ovaj je način problem već djelomično riješen, jer bi se iz igre izbacile Sjedinjene Američke Države s Kurdima i Saudijci sa svojim terorističkim skupinama. Na kraju bi ostala Turska sa svojim skupinama, a na drugoj strani Rusija, Damask, Iran i Hezbollah. U slučaju da dogovor s Ankarom bude postignut, svi ostali će biti stavljeni izvan zakona i uništeni.

SAD i Kurdi nisu dio ove jednadžbe i trenutno ih ne treba ni dirati, ni napadati.

Od siječnja do ožujka 2017. sirijska vojska i saveznici imaju drugog posla. Može ostvariti značajan napredak u istočnom Homsu, čak vratiti Palmiru i polja Shaer, čime bi riješili problem opskrbe gorivom.

Potrebno je čistiti i džepove otpora u širem području Damasku, a istočno od Aleppa može doći do značajnih pomaka u smjeru Eufrata, ali ne u potpunosti, jer treba sačuvati koridor u koje će se ISIL boriti protiv proturskih islamističkih skupina koje pokušavaju napredovati sa sjevera.

Zapravo, sirijske snage su u tom području zapravo u najpovoljnijem položaju. Tamo se međusobno bore njihovi neprijatelji, progresivno crpe resurse i slabe, a da vladine snage ne moraju poduzimati baš ništa. Mogu čak i pomoći Turskoj ili Kurdima, sasvim svejedno, ako će to pomoći da se održi status quo.

Nakon što se smiri jug Sirije, nakon Dara’ae je vrlo vjerojatno da će val pomirenja zahvatiti Quneitru i zapadne dijelove zemlje.

Kao što se može vidjeti na karti sukoba, ima mnogo opcija za nove ofenzive, ali je najvažnije da vladine snage osiguraju zaleđe. Vratiti nadzor nad Palmirom do proljeća bi bilo u skladu s najavljenim primirjem. Prioritetni pravci udara protiv Al-Nusra Fronta i “Islamske države” su još uvijek otvoreno pitanje, ali je jasno da se ove skupine neće uništiti same od sebe.

Ali danas, nakon oslobođenja Aleppa i značajnog napretka u širem području Damaska, i što je najvažnije, namjera da se utječe na sponzorstvo Turske, očito je da je igra završena. Inozemni akteri i strane u sukobu se moraju prilagoditi novim uvjetima.

Kada Donald Trump početkom proljeća konačno dođe do teme Sirije, većina posla će biti završena i novi američki predsjednik će morati rješavati situaciju na temelju stanja kojeg zatekne na terenu. Tada će glavna tema vjerojatno biti Kurdi.

S druge strane postoji mogućnost da Turska ne poštuje dogovor, ali bi to za Ankaru bila najgora opcija.

Zapovjedništvo Oružanih snaga Sirije je 22. prosinca najavilo puno oslobađanje Aleppa, što je “strateški zaokret i važna prekretnica u ratu protiv terorizma”.

Ulazak sirijske vojske u cijelo područje grada Aleppa je bio udarac inozemnim akterima i silama koje od prvih dana podržavaju terorističku zavjeru protiv Sirije. Nakon ove velike pobjede, sirijska vlada planira oslobođenje cijelog teritorija Sirije.

Aleppo je strateška, ali i velika psihološka pobjeda. No, ovo nije kraj rata i opcija za nastavaka borbi je mnogo.

Iako je Bashar Al-Assad uspio “smiriti” središte i jug zemlje, te osloboditi drugi najveći grad Sirije, u udaljenim dijelovima zemlje situacija još nije sigurna.

Neočekivani udar militanata “kalifata” na Palmiru i gubitak grada su pokazali da su nakon pet godina rata sirijske snage iscrpljene i još nisu dosegle svoj puni potencijal. Osim toga, pod kontrolom različitih terorističkih skupina su još uvijek golema područja na sjeveru i istoku zemlje.

Kao što je navedeno u Damasku, glavni smjer udara, nakon što je sirijska vojska uspostavila kontrolu nad Aleppom, bit će u pokrajine Deir Ez-Zor, Raqqa i Idlib. Doduše, ovo je prilično široko tumačenje, ako se u obzir uzme problem da bi za svaku od ovih ofenziva trebalo osigurati isti broj vojnika kao u Aleppu, a sirijska vojska i saveznici u ovom trenutku nemaju resursa za sva tri fronta istovremeno.

Deir Ez-Zor, koji je trenutno pod kontrolom “kalifata”, trenutno je pretvorena u arenu sučeljavanja geopolitičkih interesa Turske, Sjedinjenih Država, sirijskih Kurda, sunitskih plemena i ostataka “Islamske države”.

Jedan od časnika sirijske vojske je rekao da je Deir Ez-Zor “ipak najvažniji od svih gradova u istočnom dijelu zemlje, osobito zbog blizine područja s bogatim naftnim poljima, koje ISIL koristi kako bi namaknuo sredstva za svoje terorističke aktivnosti”.

Osim toga, oslobađanjem grada bi se blokirala opskrba ISIL i drugih terorističkih skupina u istočnoj Siriji, što bi ih dovelo do ruba opstanka i uvelike olakšalo uklanjanje terorista u Raqqi.

S druge strane, zbog blizine granice s Irakom, sirijska vojska riskira da se oči u oči nađe u borbama s dijelom terorista koji pružaju otpor u Mosulu. Dovoljno je da SAD i saveznici oslabe pritisak na ISIL u Mosulu, ostave koridor za prolazak terorista i sirijske snage bi se u širokim pustinjskim prostranstvima našle u borbama protiv terorista koji su ionako spremni na smrt.

Važniji dio je pokrajina Idlib, gdje po obavještajnim ima oko 20 tisuća militanata. Međutim, neki od njih su spremni na mirovni sporazum s Assadom, ali je najutjecajnija i najbrojnija skupina još uvijek Al-Nusra Front, sirijski ogranak Al-Qaede, koji u pokrajini upravlja koalicijom Jaish Al-Fatah.

Al-Nusra front nije i ne može biti dio rusko-turskog dogovora, što znači da za ovu skupinu primirje ne vrijedi. Osim toga, proteklih godinu dana su se u Idlib preselili i viši zapovjednici “Islamske države”, među kojima dvojica čelnika tuniškog ogranka “kalifata”. Zanimljivo je da su oni u Idlib došli kao predstavnici “Islamske države” kako bi koordinirali borbena djelovanja sa “Slobodnom sirijskom vojskom”.

Tijekom oslobađanja grada Aleppa su vladine snage i saveznici otkrili čitav spektar sponzora terorizma i sirijskog rata općenito. Otkriveno je oružje, pronađeni su važni dokumenti, a dr. Bashar Jaafari je pred Ujedinjenim narodima potvrdio da su u Aleppu zarobljeni i strani vojni instruktori, među kojima je najviše Saudijaca.

Znakovit je i američki odgovor na ova otkrića. Reuters je citirao jednog od dužnosnika američke administracije, koji je pod uvjetom anonimnosti rekao:

“Tko je pobijedio? Putin, Iranci i Assad. Tko je izgubio? Mi i Jordan. Saudijci i zemlje Perzijskog zaljeva.”

Uz gotovo otvorenu podršku sirijskim teroristima, Zapad i arapske monarhije i dalje tvrde kako im je cilj stvoriti “alternativu Assadovoj Siriji”, koji navodno gradi “umjerena oporba” u Idlibu.

Britanski ministar obrane M. Fallon je rekao da je u Siriju stigla skupina od 20 britanskih instruktora, čiji je zadatak “procijeniti borbenu sposobnost oporbenih snaga, uključujući i militante koji su u Idlib pobjegli iz Aleppa”.

Sada se legitimne sirijske vlasti suočavaju s teškom dilemom i treba li nastaviti rat koji traje više od pet godina ili pokušati pronaći kompromis s onima koji to žele? Ali, čak i nakon vojne pobjede i oslobođenja cijelog teritorija, nema povratka u prošlost. Razmatra se i opcija da se u zemlji poslije rata formira koalicijska vlada, koju bi činila sunitska većina s predstavnicima sekularne opozicije i Kurda.

Međutim, predsjednik Bashar Al-Assad, kao i njegov otac Hafez, oštro s protivi nastanku političkih organizacija i stranaka s vjerskim i etničkim predznakom. Za njega to znači sigurnu propast Sirije i podjelu zemlje po sektaškim granicama.

Dakle, osim vojnih operacija je posebno važna diplomatska komponenta, koja uključuje i najnoviju rusko-tursku-iransku inicijativu. U tom smislu svi igraju na kartu povećanja broja “moćnih prijatelja”, a tu ključna regija postaje Idlib u kojoj su zastupljene različite sile.

Militantne skupine u pokrajini, koje su oslabljene višemjesečnim borbama u Aleppu, sada moraju donijeti konačnu odluku. Hoće li poslušati Tursku ili će nastaviti djelovati u okviru “Regionalnog vijeća” kojeg nadziru Al-Nusra Front i ISIL? Žele li nastaviti pokolj ili pregovarati s Basharom Al-Assadom i tako tražiti svoje mjesto u budućoj vladi Sirije?

Prostor za manevar službenog Damaska je puno veći, posebno ako se u obzir uzme isključenje Al-Nusra Fronta i njemu odanih skupina iz bilo kakvih političkih pregovora. U svijetu i široj regiji je svima jasno i da se Assada ne može svrgnuti vojnim putem, što znači da države Arapskog poluotoka, Turska, Jordan i ostali zainteresirani akteri moraju pristati na pregovore s aktualnim legitimnim vlastima u zemlji.

Vremenski faktor također radi za Siriju. Donald Trump je već najavio svoje vanjskopolitičke prioritete, od kojih je jedan borba protiv “Islamske države”. To bi trebalo smanjiti napetosti u istočnim dijelovima Sirije i rizik od prelaska militanata iz Iraka.

Na temelju navedenog, najveća pozornost Moskve i Damaska je možda ipak usmjerena na Idlib, manje na istočni Homs i Deir Ez-Zor, jer bi uspjeh u ovoj pokrajini ojačao njihovu pregovaračku poziciju i doveo do dugo očekivanog odvajanja “umjerene” oporbe od terorističkih skupina. Ako svemu tome i Turska bude dala svoj doprinos, onda bi se moglo govoriti o skorom povratku mira u Siriji. U suprotnom slučaju se neće promijeniti ništa. Rat će potrajati, a  Ankara će za nepoštivanje preuzetih obveza vjerojatno morati računati i na odgovarajući odgovor Moskve i Teherana, što u je ovim okolnostima Erdoganu najmanje potrebno.