Rusko-turski vojni savez – Rješenje za Siriju i cijeli Bliski istok?

Nakon što su pokrenuli suradnju na diplomatskoj i vojnoj razini, Rusija, Iran i Turska situaciju u Siriji prilično uspješno drže pod kontrolom. Istina, ne ide sve tako glatko kako bi mnogi željeli, ali su pomaci očigledni.

Možda nešto manje za tursku vojsku, kojoj je predsjednik Erdogan dao dva mjeseca da oslobode sjeverna područja Sirije, od Jarabulusa do Azaza, dubine do Al-Baba i Manbija, odnosno cijelo područje zapadno od Eufrata i sjeverni dio pokrajine Aleppo. No, turska vojska, koja u odnosu na oko 5 000 pripadnika sirijskih islamističkih milicija, koje su trebale činiti pješaštvo u operaciji “Štit Eufrata”, sada čini veći dio kopnenih snaga na terenu, ne uspijeva napredovati. Prema najvećim procjenama, čak je 8 000 turskih vojnika uključeno u kampanju, koriste se tenkovi, topništvo, borbena oklopna vozila i zrakoplovstvo, a rezultata nema.

Jedan od ključnih ciljeva Erdogana je spriječiti nastanak kurdske paradržave na južnim granicama Turske, što ne želi ni Damask. Washington je još za vrijeme Obamine administracije na sve načine pomagao sirijske Kurde, zbog čega je došlo prijepora s Ankarom. Erdogan se nadao da će se nešto promijeniti s Trumpovom administracijom, ali se čini da je vidno razočaran Trumpovim prijedlogom o stvaranju “sigurnih zona” u Siriji ili susjednim državama, što je turski predsjednik protumačio kao nastavak potpore sirijskim Kurdima.

Na početku sirijske krize je Turska očekivala brzi pad Assada i da će novu vlast, obzirom na demografiju Sirije i sunitsku većinu, formirati Muslimansko bratstvo i srodne skupine odane Ankari.

Na kraju, Assad ne samo da neće pasti, nego je preuzeo stratešku inicijativu. Ovakav neočekivani ishod je prisilio Ankaru da se udalji od svojih ranijih stavova i da, surađujući s Moskvom, pokuša preokrenuti tijek događaja u svoju korist.

U ovom trenutku situaciju u Siriji mogu riješiti Rusija, Iran i Turska, što se vidjelo i po sporazumu o primirju iz Astane, utjecaju Turske na predaju islamističkih milicija iz istočnog Aleppa i prešutnom “dogovoru” oko vojnih aktivnosti turskih snaga protiv “Islamske države” u sjevernom dijelu Sirije. Istina, Damask je uputio nekoliko prosvjednih nota Ujedinjenim narodima o “kršenju suvereniteta i kako operacija nije pokrenuta uz dozvolu legitimno priznate vlade”, ali na terenu, na liniji dodira sirijske i turske vojske, do sada nije zabilježen nijedan incident. Štoviše, sirijske snage su nedavno bez ispaljenog metka ušle u jedno selo u tom području, kojega su, barem prema kartama, držale proturske snage.

Pomoć ruskih zrakoplova je u nekim trenucima bila od presudne važnosti za turske snage u području Al-Baba, kada su se, napredujući dublje prema jugu, našle u nepovoljnoj situaciji.

Ovakav obrat u sirijskoj krizi nitko nije očekivao. Međutim, treba podsjetiti na jedan detalj koji bi, uz kurdski faktor, mogao biti presudan za konačni ishod rata u Siriji i de facto rusko-tursku suradnju na bojnom polju.

Podsjetimo da je Saudijska Arabija u ožujku 2014. Muslimansko bratstvo proglasila terorističkom skupinom, a poznato je da su Erdogan i cijela vladajuća turska stranka AKP iznikli i nerazdvojnim nitima povezani s ovom organizacijom. Ovaj potez Rijada nije omeo suradnju s Ankarom u Siriji, što se najbolje vidjelo u združenoj ofenzivi protuskih i prosaudijskih skupina protiv sirijske vojske u ožujku 2015. u sirijskoj pokrajini Idlib. Zbog kasnijeg zahlađenja odnosa s Rusijom se uspješno održavao ovaj savez između ideološki nepomirljivih skupina, ali je nakon neuspjelog puča u srpnju 2016. u Turskoj i zbližavanjem Moskve i Ankare nastao raskol između Turske i saudijskog režima.

To se na kraju najbolje vidjelo pokretanjem mirovnog procesa u Astani, gdje je u delegaciji sirijske oporbe među vodećim ljudima bio saudijski čovjek, Mohammad Alloush.

Neki članovi sirijski oporbe, najviše oni iz saudijske frakcije, izrazili razočaranje nastupom Turske u Astani. Jedan od njih je za član Reuters izjavio kako Turska u Kazahstanu nije zagovarala stavove oporbe, nego se vodila vlastitim ciljevima. Nije neočekivano da u bliskoj budućnosti Mohammad Alloush bude “zamijenjen” nekim od proturskih predstavnika, jer je očito da sve turske inicijative u pregovorima koče saudijske marionete.

Na bojnom polju je također došlo do raskola, gdje su tvrdolinijaške prosaudijske skupine stale pod barjak Al-Nusra Fronta, a proturske još uvijek poštuju želje svojih sponzora iz Ankare i ne samo da se pridržavaju primirja, nego su se vojno sukobile s Al-Nusra Frontom i njegovim saveznicima.

S obzirom na zakulisne igre, Ankara sada strahuje da bi Trumpova “sigurna zona”, na čemu turska vojska, uz prilično velike gubitke i s malo uspjeha, radi skoro šest mjeseci, te ruski prijedlog nacrt novog sirijskog ustava, koji predlaže i autonomna područja za Kurde, mogli dovesti do najgoreg scenarija za Tursku. Samo spominjanje kurdske autonomije, bez obzira u kojim granicama, dovelo je do ljutitih komentara u provladinim medijima u Turskoj. Međutim, Semih Idiz za Al-Manar piše kako je ljutnja puno više bila usmjerena protiv Sjedinjenih Država, a tek površno se spominje i Rusija. Možda zbog činjenice da je rusko Ministarstvo vanjskih poslova žurno priopćilo kako se ne radi i nikakvom “konačnom prijedlogu”, nego o nacrtu sirijskog ustava i nekoliko ključnih točaka koje mogu biti polazište za daljnju raspravu.

Glavi urednik lista Yeni Safak, Ibrahim Karagul, napisao je “kako je Trump izdao zapovijed koja bi mogla imati veze s planom da uspostave “terorističkog koridora”, naglašavajući potporu Washingtona sirijskoj kurdskoj stranci PYD i njenom oružanom krilu YPG – snagama.

Ankari je jasno da bi Trumpova “sigurna zona” bila pod zaštitom američke vojske i spriječila Tursku da provodi operacije protiv kurdskih YPG snaga.

Možda treba napomenuti da je Erdogan rekao kako turska vojska, nakon što ga oslobodi iz ISIL-a, neće ići dalje od sirijskog grada Al-Baba, južno od blizine turske granice. Bojeći sukoba između Turske i YPG snaga, Washington je inzistirao da turska vojska ne smije ići dalje od 20 km južno od njezine granice sa Sirijom.

“Uskoro moramo ostvariti brzi napredak i završiti posao tamo odakle nećemo ići dalje na jug”, 27. siječnja je novinarima izjavio je Erdogan, na povratku iz službenog posjeta Tanzaniji.

Turska i njeni saveznici iz takozvane “Slobodne sirijske vojske” tjednima pokušavaju zauzeti Al-Bab. Čak i uz potporu ruskih zrakoplovnih snaga, te američkih zrakoplova, koji također povremeno provode udare po Al-Babu, turske snage i savezničke islamističke milicije trpe znatne gubitke. Unatoč napadima teškog topništva, tenkova i pješaštva, grad još nije zauzet.

No, sada s juga nadiru sirijske snage potpomognute zračnim udarima ruskog zrakoplovstva i Al-Bab je praktično u “okruženju”. Naime, čak i ako obruč nije u potpunosti zatvoren, sirijska vojska je uspjela osloboditi selo Ayishia i zaseok Majbel, potom i sjeverne uzvisine Tell Ayashia i Tell Al-Hawara, odakle pod vatrom drže sve komunikacije terorista “Islamske države” sa zapadnim dijelom kalifata.

“Napredujući s juga, snage sirijskog ‘režima’, uz potporu boraca libanonskog Hezbollaha i ruskih zračnih udara, uspjele su potpuno okružiti Al-Bab i okolicu”, priznao je i takozvani “Sirijski opservatorij za ljudska prava” iz Londona.

Međutim, postoje naznake da je turska odustala od ulaska u grad i da će grad prepustiti sirijskoj vojsci, te da će se fokusirati na rješavanje problema Manbija, odakle se kurdske YPG snage ne žele povući.

Erdogan je ranije doslovno izazvao Sjedinjene Države, rekavši da će turska vojska, nakon Al-Baba, prijeći u napad na Manbij i iz grada izbaciti kurdske YPG. Erdoganova najnovija primjedba govori da će morati odustati od sukoba s dvije supersile i u ovom se trenutku prikloniti onoj koja će mu u Siriji jamčiti da će zemlja sačuvati teritorijalni integritet i da Kurdi neće imati političku autonomiju. Sukobljavati se s Rusijom i Amerikom istovremeno nema smisla, a čini se da je bolja opcija za suradnju u ovo trenutku Rusija. Naime, ruski prijedlog nacrta sirijskog ustava ne spominje političku autonomiju u punom smislu te riječi, nego o nekoj vrstom lokalne samouprave, uz službeni arapski, korištenje regionalnih jezika, što bi u slučaju sjeverne Sirije bio arapski, turkomanski i kurdski, a na spominju se područja koja su Kurdi zauzeli ratnim operacijama.

Osim toga, Pentagon je još krajem studenog priopćio kako neće podržavati tursku ofenzivu u operaciji “Štit Eufrata” na Al-Bab.

“Njihova ofenziva na grad Al-Bab neće biti podržana koalicijskim zračnim udarima, jer je ta akcija od strane Turske pokrenuta nezavisno”, govoreći s novinarima iz Bagdada je tada rekao američki pukovnik John Dorrian, glasnogovornik američke koalicije u borbi protiv “Islamske države”.

“To je njihova nacionalna odluka koju su donijeli”, rekao je Dorrian.

Glasnogovornik američke vojske je rekao da su Sjedinjene Države povukle dio posebnih snaga koje su bile raspoređene kako bi dale potporu turskim snagama i njihovim saveznicima.

“Oni nisu dio fronta u Al-Babu” rekao je američki pukovnik Dorrian, ali je prešutio da su već prvih dana operacije “Štit Eufrata” američki vojni instruktori doslovno potjerani od strane proturskih islamističkih skupina iz mjesta Al-Rai, a na objavljenoj snimci se čuje kako ih nazivaju “psima”, “pomagačima kurdskih terorista” i sličnim pogrdnim izrazima (You Tube).

Nedostatak koalicijske potpore u ofenzivi na Al-Bab ilustrira napete veze između Turske i njenih navodnih saveznika, te o različitim strategijama Ankare i Washingtona u borbi protiv “Islamske države” u područjima sjeverne Sirije.

Rusko-turski vojni savez?

Unatoč nedostatku potpore od strane saveznika, Turska je na kraju pokrenula i borbe protiv Kurda i “Islamske države” u Siriji. Za gotovo četiri godine američke koalicijske snaga nisu postigle nikakav uspjeh. Turska je u početku s podrškom od 300 vojnika i 15 tenkova uspjela napredovati u teritoriju Sirije, potiskujući ISIL prema jugu. Na početku, pogotovo u Jarablusu, činilo se kao da je riječ o “dogovorenom ratu”, ali se u Al-Babu pokazalo da se vode stvarne borbe i da ISIL pruža žestok otpor.

Međutim, usporedo s vojnim akcijama, ISIL i kurdska frakcija “Sokolovi slobode Kurdistana” su počeli provoditi terorističke napade po Turskoj, iako Kurdi biraju prvenstveno vojne i ciljeve Ministarstva unutarnjih poslova Turske.

Erdogan je ogorčen jer se zapadni saveznici i partneri Turske ograničavaju na deklarativne osude tih radnji, a većina ih ne želi spomenuti imena kurdskih terorističkih organizacija.

Zanimljivo je da je Zapad prilično čudno odgovorio na napad ISIL-a na elitni noćni klub Istanbulu u novogodišnjoj noći i spustio je zastave na pola koplja “u znak solidarnosti s Turskom”.  Ali to nije praksa u NATO paktu i poruka je vrlo jasna – NATO neće žaliti za stotinama svojih poginulih vojnika, nego će tako postupiti kada smatra da je ugrožen zapadni način života. Ova je odluka, naravno, bila politička i politički su se podijelile žrtve i mrtvi.

“Ovaj stav ne samo da je ružan, nego i nemoralan. NATO nikada ne tuguje zbog smrti stotina policajaca i vojnika i tisuća civila u napadima terorističkih organizacija ISIL i PKK, a žali zbog napada na one koji su slavili Novu godinu”, piše Erdal Şimşek.

Zbog nerazumijevanja sa saveznicima, zapadnom zemljama i Saudijskom Arabijom, ali i zbog zastoja na frontu u Siriji, gdje gubici u ljudstvu i vojnoj tehnici nikako ni idu u prilog imidžu Erdogana kao “jakog i sposobnog vođe”, Turska na kraju donosi odluku o vojnom savezu s Rusijom.

To se dogodilo 23. prosinca 2016. tijekom zajedničkog napada na Al-Bab.  Turci nisu mogli napraviti značajan napredak u zapadnom dijelu grada i dogovoreno je da aktivni zračni napadi turskih i ruskih zrakoplovnih snaga stvore preduvjete za slamanje terorističke obrane.

Do tada su turska vojska i takozvana Sirijska slobodna sirijska vojska u borbama za grad izgubili oko 780 vojnika i časnika, 28 tenkova “Abrams” i borbenih oklopnih vozila, a da prava ofenziva na zapadni dio grada još nije počela. Neki uspjeh je Turska imala u području grada Qabassina, istočno od Al-Baba, ali se i tamo sporo napredovalo.

Turci su očito htjeli odsjeći Qabassin od ostatka snaga kalifata i krenuti na grad sa sjeveroistoka. Iako službeno nije potvrđeno, postoje snažne indicije da je u ta dva tjedna u operacijama kod Al-Baba rusko zapovjedništvo poslalo turskoj u pomoć jedinice čečenske vojske iz bojne “Vostok” prisutne u Aleppu i borce plaćeničke skupine “Viking”, za koju službeni Kremlj tvrdi da ne postoji.

Dana 12. siječnja u Moskvi vlade Ruske Federacija i Turske potpisuju još jedan ugovor o suradnji. Rusko Ministarstvo obrane i Glavni stožer Oružanih snaga Turske su potpisali memorandum o sprečavanju incidenata i osiguravanju sigurnosti zrakoplovstva tijekom operacija u Siriji, potvrdio je Ured za informacije i masovne medije u ruskom Ministarstvu obrane.

“Ovaj dokument definira mehanizme za koordinaciju i interakciju zrakoplovstva Rusije i Turske u udarima na ciljeve u Siriji, kao i način djelovanja stranaka kako bi se spriječili incidenti sa zrakoplovima i bespilotnim letjelicama zrakoplova u zračnom prostoru Sirije”, navodi se u priopćenju.

U listopadu 2016. je turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan naveo se “kako će, nakon zauzimanja Al-Baba, turska vojska i snage umjerene opozicije pokrenuti veliki napad na grad Manbij, odakle će protjerati Kurde i takozvane specijalne postrojbe koje je formirao Pentagon”.

Pomažući Tursku u njenoj intervenciji na teritoriju Sirije, Moskva u Al-Babu igra svoju igru i osigurava interese na Bliskom istoku, a ujedno islamističke militante iz Ruske Federacije uništava izvan zemlje, a da sirijska vojska ne mora ulagati ikakve napore. Tumačenja kako se Kremlj svrstao na stranu Turske u agresiji na Siriju su više nego smiješna.

Što se Turske tiče, dva su izvora potvrdila da Ankara želi imati utjecaj nad područjem do Eufrata, ali područjem Manbija upravljaju Kurdi i Amerikanci. Primarni cilj Turske je, dakle, Manbij, što sugerira da neće ići južnije prema Tadifu, a od prije nekoliko dana možda neće ulaziti ni u Al-Bab. To je postalo jasnije nakon sporazuma s Rusijom i Iranom, a da on nije prazno slovo na papiru vidjelo se 18. siječnja, kada su turski i ruski zrakoplovi prvi put proveli zajedničke zračne udare po položajima takozvane “Islamske države” u Al-Babu.

Kako tada javlja katarska Al-Jazeera, ruski general Sergej Rudskoj, izjavio je da je devet ruskih i osam turskih borbenih zrakoplova zajedno napali ciljeve u gradu koji se nalazi sjeveroistočno od Aleppa.

“Danas su ruske i turske zrakoplovne snage provele svoju prvu zajedničku zračnu operaciju protiv ISIL-a u predgrađu Al-Baba. Procjena početnih rezultata govori da su udari bili vrlo učinkoviti”, rekao je general Rudskoj.

Zajednički rad dvije zemlje u Siriji predstavlja dramatično zatopljenje odnosa između Rusije i Turske, jer se ne rado o uvozu voća ili povrća, nego o zajedničkim vojnim operacijama Rusije i Turske, koja je pokrenula pobunu u Siriji i članica je NATO pakta.

Ranije u siječnju je Mevlut Cavusoglu, turski ministar vanjskih poslova, spomenuo zabranu korištenja baze Incirlik za zrakoplove američke koalicije.

U ovom trenutku se sigurno vode tajni pregovori o smjeru napredovanja i hoće li Turci krenuti prema zapadnoj obali Eufrata, ali ne južno od linije Al-Bab – Tadif – Manbij.  Sada je pitanje hoće li Amerikanci izvršiti pritisak na Kurde i nagovoriti ih da se vrate istočno od Eufrata, što YPG snage uporno odbijaju. Erdogan će ovdje će vršiti pritisak s omogućavanjem pristupa bazi Incirlik, čime je američko Središnje zapovjedništvo neugodno iznenađeno.

Moskva u Astani želi osigurati vojnu i političku kontrolu u Siriji, ali u dogovoru s Turskom i Iranom, isključujući SAD i Saudijsku Arabiju.

Iako su neki predviđali da će zajednička vojna operacija Rusije i Turske u Al-Babu vjerojatno izazvati još veće podjele unutar trokuta Moskva-Ankari Teheran, na kraju se to nije dogodilo. Iran službeno i dalje ostaje pri stavu da je turska vojska ilegalno na teritoriju Sirije, jer nije dobila poziv Damaska, ali dalje od toga nije išao, jer je prioritet Teherana očuvati integritet Sirije i Assada u predsjedničkom uredu.

Za Moskvi je savez s Ankarom također važan, jer tako može riješiti nekoliko problema. Neće dozvoliti Zapadu vodstvo u odlučivanju budućnosti Sirije, dok će u procesu u Astani pokušati nametnuti dnevni red i dobiti podršku Turske za očuvanje vlade u Damasku s Basharom Al-Assadom na čelu, čak i s umanjenim ovlastima.

Prema mnogima je neprijatelja bolje imati što bliže, tako da samo bliska suradnja s Turskom Rusiji osigurava nadzor nad situacijom u Idlibu i da Kurdi i Amerikanci istočno od Eufrata ne stvore “državu u državi” i zauzmu velika naftna područja, možda čak i ona oko Der Ez-Zora. Pod svaku cijenu se mora izbjeći scenarij da Eufrat bude prirodna i de facto granica između teritorija kojeg kontroliraju Kurdi i Amerikanci, na jednoj stranim, a Sirijci, podržani od strane Rusije i Irana, te proturska koalicija na drugoj. Umjesto da se ovom planu otvoreno suprotstavi Moskva, bolje je da to čini Turska, koja će sve učiniti da se on ne provede u djelo. Od Rusije će vjerojatno dobiti vojnu i diplomatsku podršku.

Rusko-turski vojni savez u Siriji je formaliziran u Astani, glavnom gradu u Kazahstana, što Erdogan ne vidi kao poraz, nego kao širenje sfere utjecaja Turske na “turkomanska područja”, istočno u središnju Aziju, umjesto od ranije zamišljenog širenja na jug i Siriju, sjever Afrike i Balkan.

Sve ima svoju simboliku Astana nije slučajno kao mjesto gdje će se stvoriti novi rusko-turski vojni pakt. Nije tajna da iza svega stoji Nursultan Nazarbajev, predsjednik Kazahstana, koji želi što manje napetosti na relaciji Moskva-Ankara-Teheran, ali i veće pozicioniranje njegove zemlje u novom Bliskom istoku.

Neke nesuglasice oko sfera utjecaja između Sirije, Turske, Rusije i Irana ostaju. Na primjer, problem može biti ako Ankara bude inzistirala na povlačenju Hezbollaha i šiitskih milicija iz Sirije, što će predsjednik Assad odbiti i neće priznati posredničku ulogu Ankare. U svakom slučaju, riječ je o detaljima, a ostali nemaju što strahovati, jer Rusija i Turska nisu potpisali trajni vojni pakt, nego se dogovorili o oblicima suradnje na najvišoj razini, kako bi se riješila sirijska kriza. Nema sumnje da geopolitički “Aleppo-Astana Express” ima dobre šanse da postane novi ugovor u podijeli Bliskog istoka, ali uz nepromjenjivost državnih granica i od Obamine administracije toliko željene balkanizacije regije.

Posljednji Erdoganov čin, kojim je htio pokazati svoju predanost rješavanju sirijske krize i uništenju dojučerašnjih saveznika, jest nedavno uhićenje 748 pripadnika takozvane “Islamske države” diljem Turske. Ova operacija za turske obavještajce i nije predstavljala nekakav problem, obzirom da su od prvih dana nastanka ISIL-a znali za njihove baze, skloništa i mjesta prebivališta, njih i njihovih obitelji. Ovom odlukom i suradnjom s Rusijom i Iranom je navukao na sebe bijes Saudijske Arabije, ali ne samo u vehabijskom kraljevstvu, nego i šire, što se osjeti i u regiji. Naime, zajednice islamista u našem susjedstvu koje su bliske saudijskom režimu i koje ovise o njegovom novcu nimalo ne štede Erdogana u na svojim portalima. Oni koji su bliski Muslimanskom bratstvu i ovise Ankari su zbunjeni i nakon rusko-turskog zbližavanja se njihove vijesti uglavnom svode na kratka agencijska izvješća o zbivanjima u Turskoj i situaciji na frontu u Siriji. Prozapadni dio je također zbunjen, jer Turska, koju mnogi vide kao saveznika u euro-atlantskim integracijama, odjednom surađuje s Rusijom i udaljava se od Europske unije i NATO pakta. Dakle, Erdoganov zaokret neće utjecati samo na rješenje sirijskog sukoba, pod uvjetom da “još jednom” ne promijeni mišljenje i vrati se starim ciljevima, nego i šire, čak i na našim prostorima.

U svakom slučaju, trenutna situacija je za Siriju obećavajuća, a gubitnici bi trebali biti ISIL i Al-Nusra Front, Zapad i Saudijska Arabija, ali nažalost i Kurdi, koji su, po svemu sudeći, odabrali krivu stranu od početka sukoba.