Rute migranata za ulazak u Europsku uniju i promjena trenda od 2015. do 2019.

Migranti i dalje pristižu u Europu, iako u puno manjoj mjeri nego prije nekoliko godina. Procjenjuje se da se samo u 2018. godini broj ilegalnih migranata koji su se uspjeli dokopati Starog kontinenta u odnosu na 2015. smanjio za 95%.

No, mora se uzeti u obzir da se između 2013. i 2017. Mediteranska Europa suočila jedna od najcrnjih kriza u pogledu migracije. To se dogodilo zbog nekoliko faktora. S jedne strane nestabilnost u Libiji, s druge strane rat u Siriji i napredovanje terorista „Islamske države“ koji su s Bliskog istoka potjerali tisuće obitelji u Tursku, a zatim u Egej. Gore spomenuta kriza nije riješena, ali je ipak, zahvaljujući javnom mnijenju koje sve više podržava granične kontrole, broj ulazaka u Europu manji.

Središnja mediteranska ruta

Vrata u Europu su sada Sredozemlje. Oni koji žele stići do Starog kontinenta iz Afrike ili Bliskog istoka moraju pokušati prijeći more preko tri rute na Mediteranu. Što se tiče Italije, tamo je središnja ruta i uglavnom uključuje tri „podrute“, libijsku, tunišku i na kraju alžirsku. Italija i Malta su zemlje pod najvećim utjecajem imigracije povezane sa središnjim Mediteranom. Već godinama je ovo glavni put kojim afričko stanovništvo želi doći do Europe.

U 2015. godini je kroz ovu rutu u EU ušlo 153 900 ljudi. Samo u Italiji je u 2017. godini bilo je 103 589 ilegalnih ulazaka. Glavni pravac tijekom godina izvanredne situacije je bila Libija. Od tamo su pristizali ljudi Subsaharske Afrike, koji dolaze iz Sahela ili s Afričkog roga, počevši iz Eritreje u prvom redu. Tisuće ljudi koji stignu do Libije plaćaju nekoliko mjeseci boravka u uvjetima koji su često nehumani, unutar improviziranih centara kojima upravljaju trgovci ljudima. Zatim iz luka Tripolitanije krećemo prema Italiji ili Malti.

Aktivnosti nevladinih organizacija posebnu pozornost posvećuju razdoblju između 2016. i 2017. godine, kada su s vlastitim brodovima prikupljali migrante iz ribarskih brodova ili drugih plovila jednom kada se nađu izvan teritorijalnih voda Libije.

Počevši od 2018. sodine je sredozemna ruta pretrpjela je pravi kolaps u broju. Prošle godine je tuda tek 22 900 migranata otplovilo u Italiju i Maltu, što je 90% manje nego 2017.

U 2019. godini, do mjeseca rujna u Italiji nema više od 7000 ljudi koji su stigli ilegalno i bilježi se daljnji pad ovog trenda. U posljednje dvije godine su se također promijenili i glavni pravci. Sada je tuniška ruta ta koja bilježi porast ilegalnih dolazaka, ali se gotovo ne spominje, iako potiče veće brige kako u pogledu broja migranata, tako i sigurnosti.

Alžirska ruta također uključuje prije svega fantomske iskrcaje s čamcima koji uglavnom pristižu na obale Sardinije.

Nakon smanjenja broja, nastavak dolazaka duž središnje rute zabilježen u rujnu 2019. i uzrokuje pomutnju. Ovaj će mjesec, nakon dvije godine, biti prvi koji će zabilježiti malo, ali značajno povećanje migracijskog toka.

Istočna mediteranska ruta

Ako središnja ruta ima Lampedusu kao simbol pristajanja, istočna ima grčki otok Lesbos, zajedno s ostalim obližnjim otocima. Egej je ustvari ulaz u Europu za migrante koji dolaze s Bliskog istoka preko Turske. Oni koji plove iz turskih luka stižu do grčkog teritorija, a zatim ulaze u Europsku uniju.

Napredovanjem ISIL-a u Siriji i Iraku 2014. godine i ratom koji je harao u te dvije države, tisuće ljudi se kretalo prema Turskoj, a od tamo prema egejskim otocima. Brojevi u 2015. godini, najkritičnijoj za istočnu rutu, govore o oko 885 400 migranata koji su stigli u Grčku i pokušali su doći do zemalja istočne i sjeverne Europe.

Od 2016. godine na snagu su stupili sporazumi između Bruxellesa i Ankare, koji predviđaju plaćanje tri milijarde eura godišnje turskoj vladi kako bi zadržali migrante koji pristižu s Bliskog istoka i da se tako izbjegne da se dalje slijevaju u Europu. Sporazumi suzdržavaju priliv migranata u Grčku.

Ukupan broj ljudi koji je 2018. godine pristao na egejske otoke i helenski poluotok bio je 52 000 ljudi. Međutim, čak i u ovom slučaju, što se tiče središnje rute, prvi simptomi povratnog toka su zabrinjavajući. Od srpnja do rujna ove godine, posebno nakon prijetnji Recepa Tayyipa Erdogana da će prekinuti sporazume s EU, svjedoci smo  neznatnog, ali ipak povećanog broja pristajanja.

Istočna ruta pogađa i na Italiju, gdje već nekoliko godina jedrilice koje odlaze iz Turske dosežu, često neometano, obale Kalabrije, istočnu Siciliju i u manjoj mjeri Pugliu.

Balkanska ruta

Istodobno s istočnom treba analizirati takozvanu “Balkansku rutu”, put kojim migranti koji dođu u Grčku pokušaju prijeći prije stići u Njemačku i skandinavske zemlje. Iz tog razloga većina onih koji putuju ovom rutom su Iračani i Sirijci, ali ima i Egipćana i građana iz Pakistana ili Bangladeša.

Godina najvećeg priliva “Balkanske rute” je bila 2015. U tih dvanaest mjeseci preko Balkanskog poluotoka je prošlo 764 000 migranata. To je također uzrokovalo političke posljedice u zemljama kroz koje su tekli migracijski tokovi. U Mađarskoj je Orban među prvima zatvorio granice i utvrdio ih barijerama. 2016. su se zemlje takozvane „Višegradske skupine“, koja uključuje Poljsku, Mađarsku, Češku i Slovačku, dogovorile da će zajednički provoditi politike protivljenja ilegalnom ulasku migranata.

Čak su i u Njemačkoj su političke posljedice bile vrlo važne. Angela Merkel se od kraja 2015. do početka 2016. zalagala za kurs usmjeren na dobrodošlicu migrantima koji se kreću “Balkanske rute”. No, zbog problema s javnim redom, rizika od urušavanja prijemnog sustava, kao i pritiska javnosti, Berlin je postao zagovornik gore spomenutih sporazuma s Turskom za zatvaranje ove rute.

U 2018. godini je samo 5200 migranata uspjelo proći Balkanom u potrazi za azilom u europskim zemljama. 2019. je “Balkanska ruta” snažno smanjena, ali nije nestala. Bosna i Hercegovina, Hrvatska i Slovenija svakodnevno svjedoče prolasku skupina desetaka migranata, od kojih neki pokušavaju ići prema sjeveru, a drugi prelaze talijansku granicu.

Zapadna mediteranska ruta

Jedini dio Sredozemlja koji bilježi rastući trend migracijskog toka je Zapadna mediteranska ruta. To se prvenstveno odnosi na put od Maroka do Španjolske. U ovom je slučaju upravljanje tokovima otežano zbog kopnenih granica između dviju zemalja, a ne samo pomorskih, budući da je Madrid s dvije enklave Ceuta i Melilla spojen s marokanskim teritorijem.

U 2015. godini, također zbog relativne političke stabilnosti Maroka, na kojeg ne utječe postarapska klima njegovih arapskih susjeda, samo 7000 migranata koji u Europu ušlo zapadnom rutom. Uvjeti se mijenjaju od 2018. godine, kada uz spomenuto smanjenje središnjeg i istočnog dijela dolazi do povećanja ulazaka u Španjolskoj.

Smanjenje protoka prema Italiji i Grčkoj i povećanje onih na Pirinejskom poluotoku je kontekstualno i mnogi migranti pokušavaju ponovno oživjeti zapadni “prozor” za ulazak na Stari kontinent. U 2018. godini u Španjolskoj se bilježi čak 52 400 novih ilegalnih prijava, s trendom koji, čini se, neprestano raste.

Inside Over