S. Huntington i „Sukob civilizacija“ – Mazohistička distopija američkih neokonzervativaca

Zapad je uzdrman povratkom „desničarskih identiteta“, velike euroazijske sile pokušavaju izvesti vlastiti civilizacijski model, svjedočimo beskonačnom islamističkom terorizmu i pojavi bijelog supremacizma. Je li Samuel Huntington sve predvidio ili su američki neokonzervativci odlično odradili svoj posao i realizirali planove od prije dvadesetak godina?

Bila je to 1996. godina, kada je politolog i mislilac Samuel Huntington objavio jedan od najvažnijih geopolitičkih eseja u posljednjih dvadeset godina, „Sukob civilizacija i novi svjetski poredak“. Huntington je vjerovao da od 2000. međunarodni krajolik neće biti monopoliziran sukobom ideologija, kao u prošlom stoljeću, već sukobom različitih kultura i civilizacija. Pad Zapada bi izazvao globalne napetosti, gurajući glavne sile “ostatka svijeta” da se suoče jedne s drugima u širenju svojih sfera utjecaja, izazivajući čak i sam Zapad.

Rusija će pokušati vratiti kontrolu, barem neizravno, nad teritorijima koje je držala u carskim i sovjetskim vremenima, Kina i Japan će ući u novu eru antagonizma oko hegemonije u istočnoj i južnoj Aziji, Indija će na kraju baciti krinku multikulturalnog i multireligioznog demokratskog carstva i okrenuti se progresivnoj hinduizaciji koju će izvoziti preko granica, islamski svijet će potresati unutrašnje borbe glavnih zemalja kandidata za ulogu “vođe civilizacije”, nearapsku Afriku bi nastavili razarati nacionalistička rivalstva, a Zapad bi se i dalje borio da ostane svjetski policajac, za izvoz vlastitih vrijednosti koje shvaća kao univerzalne, vodit će ratove i svrgavati režime, dajući život vrtlogu napetosti koji će se prije ili kasnije pretvoriti u rat između civilizacija

Mala futurologija? Tada su se predviđanjima knjige uveliko rugali, a Huntingtona su optužili da je opisao svijet kao bombu koja je postojala samo u glavama američkih neokonzervativaca. Ipak, nakon napada 11. rujna 2001. godine, Huntington i njegov rad su ponovno izašli iz zaborava. Politolog je opet postao najpopularniji gost na američkim televizijskim kanalima, a djelo se ponovo vratilo među najprodavanije knjige godine.

Godine prolaze i čini se da se mračni scenarij kojeg je opisao Huntington odvija u većem dijelu svijeta. Na Zapadu na sam spomen multikulturalizma sada svi ukazuju na njegove manjkavosti. Multikulturalizam je doveo do implozije etničkih enklava, epidemija kriminala, urbanih nemira koji povremeno eksplodiraju iz raznih razloga, od Sjedinjenih Država, do Francuske, dosegnuvši Švedsku, Veliku Britaniju i Njemačku. Suživot autohtonih naroda i stranaca, koji postaje sve teži i teži, gura obje strane da naglašavaju i bore se za svoj identitet.

Štoviše, upravo onako kako je predvidio Huntington, Sjedinjene Države i Europska unija sve su više udaljeni, a većina zapadnjaka, nezainteresirana za zaštitu svog identiteta, opsesivno slijedi model ksenofilije i kozmopolitizam nameće kao nedodirljivi modus vivendi.

Islamski svijet je podijeljen ratom zbog hegemonije oko ummeta. Saudijska Arabija i Iran su na čelu sukoba, ali Egipat, Turska, Ujedinjeni Arapski Emirati, Katar i Maroko iz referentnih blokova na svoj način djelomično provode autonomne programe. Bitka se navodno odvija za „polumjesec“, ali je krajnji cilj legitimitet u očima gotovo dvije milijarde vjernika koji se mole okrenuti prema zemlji poslanika Muhameda.

Zbog sve nelagodnosti zbog prošlog kolonijalizma i sadašnjeg imperijalizma sile Europe i Sjedinjene Države su meta raširenih antizapadnjačkih osjećaja, koji su, prema verziji Washingtona, pogodovali nastanku islamističkog terorizma, iako je isti pokosio puno više muslimanskih života nego zapadnjačkih.

Turska zaslužuje zasebno poglavlje, čiji je proces prisilne zapadnjačke vlasti na neodređeno vrijeme prekinuo Recep Tayyip Erdogan, koji se vratio putu identiteta, koji se možda neće svidjeti Zapadu, ali koji nije umjetan jer doista pripada povijesti turske civilizacije.

Kina želi prestati pasivno služiti globalnom proizvodnom lancu i koristi snagu i bogatstvo stečeno u zadnjih trideset godina za stvaranje novog svjetskog poretka koji će odgovarati kineskim interesima. Japan, kako zbog svog povijesnog rivalstva s Pekingom, tako i zbog činjenice da je Washington držao prvo mjesto u istočnoj Aziji, postupno se oporavlja i promiče program nacionalizacije masa kako bi se suočio s promjenjivim scenarijem.

Nova indijska politička klasa ima za cilj marginalizirati islam i kršćanstvo, a zemlju potresa međuvjersko nasilje, dok se sukob s Pakistanom, za kojeg se vjerovalo da je pokopan, ponovo rasplamsao.

Rusija zapravo pokušava ponovno steći kontrolu, iako ne tako upadljivu, nad onim što je nekoć držao Sovjetski Savez, te u subsaharskoj Africi za vrijeme panafričkog crnog nacionalizma, za kojeg se mislilo da je nestao likvidacijom Thomasa Sankara i Patricea Lumumbe. Kada govorimo o Rusiji i sukobu civilizacija, ne možemo preskočiti sukob unutar pravoslavnog svijeta, kojeg podržava i promiče Carigradska patrijaršija, a protive mu se sve priznate kanonske crkve.

Sukob civilizacija jedan je od najkontroverznijih i najrazumijevanijih tekstova našeg vremena i glavni je razlog zašto i dalje optužuju pokojnog politologa apokaliptične distopije.

No, pitanje je koliko je to zaista bila „apokaliptična distopija“, a koliko „road map“ američkih neokonzervativaca i jastrebova, koji još od vremena Busha mlađeg drže sva ključna mjesta u američkoj upravi, bez obzira tko pobijedio na izborima.

Huntington je „vjerovao“ da će se sukobiti kulture, a ne zemlje. Prikladno je istražiti upravo zapadno pitanje. Na primjer, Belgija je istodobno kolijevka Europske unije i tvornica džihadista, gdje iz četvrti za bijelu buržoaziju, kozmopolitsku i poliglotsku sa stanovnicima u skupim odijelima i kravatama, ulazite u geta poput Molenbeeka, gdje propovijedaju radikalni imami, muškarci hodaju u tradicionalnim selafijskim „nošnjama“, a žene su sakrivene po burkama. U takvim četvrtima gospodarske etničke bande, a trgovine imaju natpise na arapskom.  Belgija živi dvije poluparalelne stvarnosti koje se sukobljavaju i isprepliću. Isto se događa u Nizozemskoj, Velikoj Britaniji, Skandinaviji, Francuskoj, Njemačkoj i drugim zemljama u kojima je u političko-kulturnom krajoliku desetljećima dominirala liberalna utopija.

Nedavna pojava „desničarskih populizama“ povezana je, geopolitički gledano, s unutarnjim borbama za vlast u zapadnom svijetu, ali to je isključivo posljedica popularne percepcije neuspjeha multikulturalnih i anti-identitetskih projekata.

Krivnja bijelog čovjeka je talog koji se topi, a ksenofilija i egzotičnost su doveli do eksplozivne kombinacije koju je predvidio Huntington i koja će, prema njegovim riječima, ubrzati pad Zapada shvaćenog kao jedinstvene civilizacije. To će Zapad učiniti ranjivim na hegemonijske napore “ostatka svijeta”.

Primjer toga su politički korektne gluposti koje se umnožavaju i postaju ekstremne. Prema zakonu hegemonijskih sustava, kada primat „prvog aktera“ izazove jedan ili više suparnika, „prvi akter“ može reagirati povećavanjem svoje agresije, ali će time samo ubrzati, svoj pad.

To se događa na Zapadu. Čini se da su unutarnja fragmentacija i sposobnost projiciranja sile prema vani ojačali međunarodno opredjeljenje da se suprotstave takvom scenariju. Otpor su povećali hladni i hibridni ratovi koje je osovina Washington-Bruxelles pokrenula na svim kontinentima, posebno protiv Kine i Rusije.

Nakon što je bila zaboravljena u Obamino doba, ista ratoborna retorika se ponovo pojavila u političkom jeziku, iako možda u manjoj mjeri od strane Trumpa, koliko od članova njegove uprave. Primjerice, ključne figure Trumpove administracije, od Johna Boltona do formalno smijenjenog Stevea Bannona, više puta su govorile o sukobu civilizacija, posebno kada su komentirali politike prema Iranu i Kini.

Huntington je upozorio Zapad, izvodeći primitivnu teoriju o neuplitanju u poslove cijelog svijeta koju su Sjedinjene Države i Europska unija trebali slijediti kako bi izbjegli hranjenje opasnih tenzija u svijetu sa silama koje su sada sposobne na otvorenu konfrontaciju. Poput Kine i Rusije, na primjer, ali i „regionalnog diva“ poput Irana. U dijelu koji nije toliko privukao pozornost čitatelja, Huntington je također objašnjavao što učiniti da Zapad povratili izgubljeni ponos, vezan za slavnu, ali ostatku svijeta vrlo odbojnu prošlost. Međutim, čini se da je pokrenut nepovratni proces u kojem će Zapad izgubiti primat za kojeg je bio uvjeren da će nakon raspada Sovjetskog Saveza trajati „tisuću godina“.

Naravno, ne treba gajiti iluzije da u pokušaju očuvanja hegemonije neće posegnuti za taktikama i strategijama slabljenja „suparničkih civilizacija“, što se vidi u rasplamsavanju sukoba između indijske i islamske civilizacije, antagonizama između azijskih zemalja i Kine, poticanju raskola u latinoameričkom i islamskom svijetu i raskola u pravoslavnom svijetu oko pitanja novih autokefalnih crkvi. No, to su problemi s kojima se moraju nositi zemlje „ostatka svijeta“, koje moraju prepoznati da sve podijele slabe njihovu globalnu ili regionalnu poziciju i služe isključivo očuvanju neodrživog statusa dojučerašnjih vladara svijeta, koji se ne žele pomiriti s modelom multipolarnog svijeta, nezaustavljivim trendom u nastajanju kojem trenutno svjedočimo.