Sa planom od 40 milijardi dolara, SAD se spremaju za skupi neuspjeh u Ukrajini

Američka demokratija na djelu je uznemirujuća i frustrirajuća za gledati za američkog građanina koliko i zbunjujuća za autsajdere. To je postalo posebno istinito u ovom dobu ekstremne stranačke politike, gdje se zakoni pripremaju, raspravljaju, odugovlače, usvajaju ili ubijaju kroz parlamentarne procedure i procese koji su netransparentni čak i za one koji u njima učestvuju. Rijetki su trenuci dvostranačkog sporazuma, kada se čini da demokratski procesi teku neometano, omogućavajući pravovremeno donošenje kritičnih zakona.

Međutim, kada je predsjednica Predstavničkog doma demokrata Nensi Pelosi progurala  masivni zakon o izdvajanju od 40 milijardi dolara za pomoć Ukrajini, ona je to učinila u jednom danu. Tekst predloženog zakona objavljen je ujutro, ”debata” je vođena tokom cijelog dana (u stvari, malo više od niza govora poslanika o tome zašto je ovaj zakon toliko važan), a zatim je glasano da se vidjelo je da je zakon odobren sa marginom od 368-57.

Zatim je poslano Senatu, gdje su i lider demokratske većine, Chuck Schumer, i vođa republikanske manjine, Mitch McConnell, bili spremni da na sličan način prate zakon kroz svoju komoru i na stol predsjednika Joea Bidena, koji je naznačio on bi to odmah potpisao.

Onda se dogodilo nešto što govori o mudrosti očeva osnivača kada su kreirali dvodomni sastav američkog Kongresa. James Madison, jedan od glavnih arhitekata američkog ustava, zamišljao je da će američki Senat funkcionisati, zamišljeno, kao savjetodavno tijelo, služeći kao provjera potencijala Doma da podlegne strastima populizma.

Ipak, kada je Senat zaglibio u beskrajnu raspravu, i stoga nije uspio da unaprijedi zakone koji su ključni za interese Republike, bio je primoran da nametne zakonodavnu proceduru osmišljenu da ubrza stvari. Nazvana ”jednoglasna saglasnost” , ova procedura je osmišljena da se izbjegne vrsta duge debate koja je činila srž inherentne ustavne odgovornosti Senata za razmatranje.

I Schumer i McConnell su zamislili da zakon o pomoći Ukrajini prođe kroz Senat koristeći proceduru ”jednoglasnog pristanka”. Ali tada je Rand Paul, mlađi republikanski senator iz Kentuckyja (stariji je već spomenuti McConnell), odlučio da je njegova dužnost prema Ustavu zamijenila njegovo potčinjavanje političkom procesu i odbio je dati svoj pristanak. “Moja zakletva je na Ustav SAD-a, a ne na bilo koju stranu naciju i bez obzira na to koliko je stvar simpatična, moja zakletva je za nacionalnu sigurnost Sjedinjenih Američkih Država”, izjavio  je senator Paul . “Ne možemo spasiti Ukrajinu tako što ćemo osuditi američku ekonomiju,”nastavio je, ukazujući na 40-godišnju rekordnu stopu inflacije od 8,3 % kao pokazatelj ekonomske boli koju trpi američki narod. “Kongres bi trebao procijeniti cijenu odlaska ovim putem”, rekao je Paul. “Ne možemo spasiti Ukrajinu ubijanjem naše ekonomske snage. Tako da radim na modifikaciji zakona kako bi se omogućio poseban generalni inspektor.
Ovo bi bio glavni inspektor koji je nadgledao otpad u Afganistanu i uradio je sjajan posao.”

Senator Paul je mislio na Specijalnog generalnog inspektora za obnovu Afganistana (SIGAR), poziciju stvorenu Zakonom o ovlaštenjima za državnu odbranu za fiskalnu 2008. godinu. Nadzorna misija SIGAR-a je, između ostalog, obezbjeđivala provođenje i nadzor revizija i istrage koje se odnose na programe finansirane od američkih dolara poreskih obveznika koje je prisvojio američki Kongres. Svojstvena ovom mandatu bila je sposobnost da se promoviše efikasnost i efektivnost u administraciji programa koje finansira Amerika i da se spriječi rasipanje, prevare i zloupotrebe.

Jedan od najvećih problema s kojima su se SAD suočile u Afganistanu, izjavio je SIGAR, bio je neuspjeh da se “stavi visoki prioritet prijetnji od korupcije u prvim godinama napora za rekonstrukciju”. Problem korupcije je bio toliko veliki da je do 2009. Washington prepoznao da sistemska korupcija u Afganistanu predstavlja stratešku prijetnju cjelokupnoj američkoj misiji u zemlji. Kao što je američki ambasador Ryan Crocker primijetio 2016. godine: „Krajnja tačka neuspjeha naših napora… nije bila pobuna. To je bila težina endemske korupcije.”

Iz perspektive SIGAR-a , dva od glavnih razloga za američki neuspjeh u Afganistanu su se kretala oko neuspjeha američke vlade da razvije adekvatan osjećaj konteksta, što je rezultiralo situacijama u kojima su „američki zvaničnici često ovlastili moćnike koji su napadali stanovništva ili je preusmjerio američku pomoć od ciljanih primalaca kako bi obogatio i osnažio sebe i svoje saveznike.”

Isto tako, neuspjeh da se adekvatno nadziru i procijene finansirani programi stvorio je okruženje u kojem su, bez periodičnih provjera stvarnosti, implementatori američkih programa izlagali riziku „da savršeno urade pogrešnu stvar: projekat koji je završio tražene zadatke smatrao bi se ‘uspješnim’, bilo da ili nije postigla ili doprinijela širim, važnijim ciljevima.”

Kada se gleda na nalet da se Ukrajini pruži desetine milijardi dolara američke pomoći, ne može se pomoći da ne budete pogođeni osjećajem déjà vua da Washington ponavlja iste greške koje su dovele do debakla u Afganistanu. Konkretno, to je neuspjeh da se djeluje sa „adekvatnim osjećajem konteksta“ u vezi s Ukrajinom dok se nastavlja sa finansiranjem programa koji nemaju ništa što liči na pravilno propisan i organiziran sistem praćenja i evaluacije. Prema Institutu CATO , američki zvaničnici (uključujući članove Kongresa) “stvorili su zapanjujuće pogrešnu sliku Ukrajine” kao “hrabri i plemeniti bedem slobode i demokratije. Konvencionalni narativ bi nas naveo da vjerujemo da je Ukrajina istočnoevropska verzija Danske.”

Ništa ne može biti dalje od istine. „Ukrajina,“ navodi se u izvještaju CATO, „dugo je bila jedna od najkorumpiranijih zemalja u međunarodnom sistemu. U svom godišnjem izvještaju objavljenom u januaru 2022., Transparency International je Ukrajinu rangirao na 123. mjesto od 180 zemalja koje je ispitala, sa ocjenom od 32 na skali od jednog do 100 bodova.”

Očigledan nedostatak kontekstualne svijesti koji je osudio misiju u Afganistanu je u velikoj mjeri stalni problem za SAD kada je u pitanju Ukrajina. Neuspjeh da se unaprijed pozabavi problemom korupcije u trenutku kada američki Kongres pokušava požuriti sa izdvajanjima od nekih 40 milijardi dolara čini se malo više od primjera istorije koja se ponavlja. Nacrt uključuje 11 milijardi dolara u financiranju predsjedničke vlasti koja omogućava Bijeloj kući da šalje vojnu opremu i oružje direktno iz američkih zaliha. Također predviđa 6 milijardi dolara u okviru Inicijative za pomoć u sigurnosti Ukrajine, koje se može koristiti za kupovinu oružja direktno od izvođača, a zatim to oružje dostaviti Ukrajini.

Na površini, izgleda da se radi samo o oružju. Međutim, u ovo finansiranje je zakopano i do milijardu dolara namijenjenih za isplatu plata i penzija radnika i vojnika ukrajinske vlade. Ovo nije jednokratna isplata – vlada ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog naznačila je da će biti potrebno do 7 milijardi dolara mjesečno da bi Ukrajina funkcionirala. Iako većina američkih građana možda neće bledeti pri pomisli da se njihovi dolari poreskih obveznika koriste za osiguranje ukrajinskih vojnika i državnih službenika, realnost je da će veliki deo ovog novca biti raspoređen za isplatu plata i penzija ultradesničarskih ukrajinskih političara i vojnika koji podržavaju neonacističku ideologiju.

Kontekst je sve. Nakon sramotnih fotografija koje pokazuju kako američki vojnici pružaju praktičnu obuku pripadnicima neonacističkog bataljona Azov, bivše nezavisne milicije iz redova ukrajinskih desničarskih pristalica Stepana Bandere, ukrajinskog nacionaliste koji se borio uz nacističku Njemačku Tokom Drugog svjetskog rata, američki Kongres je u junu 2015. godine donio zakon koji je zabranio obuku pripadnika Azova od strane američke vojske, kao i svaki transfer američkog oružja pod kontrolu Azova.

“Zahvalan sam što je Predstavnički dom sinoć jednoglasno usvojio moje amandmane kako bi se osiguralo da naša vojska ne obučava pripadnike odbojnog neonacističkog bataljona Azov, zajedno sa mojim mjerama da opasne i lako prometne MANPAD-ove držim van ovih nestabilnih regiona“ , primijetio je predstavnik John Conyers Jr., demokrata iz Michigena nakon što je zakon odobren.

Međutim, u roku od godinu dana Pentagon je lobirao kod američkog Kongresa da ukloni Conyersov amandman iz budžeta za 2016., tvrdeći da je amandman nepotreban u svjetlu postojećeg Leahy zakona, koji zabranjuje finansiranje grupa koje su „počinile grubo kršenje ljudskih prava.” Problem je, međutim, bio u tome što američki Kongres nikada nije formalno odredio bataljon Azov kao grupu obuhvaćenu odredbama Leahy zakona. Shodno tome, američka vojska je još jednom dobila zeleno svjetlo za obuku i opremanje ukrajinskih neonacističkih vojnih formacija. Kongres se na kraju probudio za Pentagonov kraj i 2018. je ponovo ubacio jezik Conyersovog amandmana iz 2015. u budžet za odbranu, predviđajući da“Nijedan od sredstava koja su stavljena na raspolaganje ovim zakonom ne može se koristiti za pružanje naoružanja, obuke ili druge pomoći bataljonu Azov.”

Bidenova administracija, zajedno s američkim Kongresom, izgleda zadovoljna ignoriranjem ograničenja nametnutih 2018. – nijedno od tekućih sredstava koja se dodijeljuju Ukrajini nije ometeno takvim ograničenjima. Čini se da je osiguranje obuke, opremanja i održavanja ukrajinskog neonacističkog elementa de rigueur za američke političare.

Međutim, to ne bi bio slučaj kada bi se mandat SIGAR-a proširio, kako to zahtijeva senator Paul, na trenutne programe odbrane Ukrajine. Međutim, spektakl američkog Kongresa koji je suočen sa službenim izvještajem u kojem se detaljno opisuje kako je omogućio korištenje dolara američkih poreznih obveznika za potpisivanje neonacističke militantnosti u Ukrajini, međutim, ne bi bio ugodno čitanje. Niti činjenica da je ovaj novac predat ukrajinskom neonacističkom elementu uz malo ili nimalo čekova. Bez nadzorne grupe kao što je SIGAR, američki poreski obveznici neće imati pojma kako se troše njihovi teško zarađeni porezi.

To je razlog zašto će trenutak prisilnog razmatranja na senatskom nivou senatora Paula na kraju propasti. Željni da budu viđeni kako brane navodno slobodnu i demokratsku Ukrajinu, čini se da su njegovi kolege senatori postali žrtve iste samozasljepljujuće hitnosti kao i njihova braća u Domu. Ali ovo je pogled na Ukrajinu koji postoji samo u glavama zakonodavaca koji su nekada znali da je korištenje novca američkih poreznih obveznika za osiguranje ukrajinskih neonacista u osnovi pogrešno, ali koji su od tada postali žrtva ispolitizirane rusofobije. SIGAR ovlašten da vrši reviziju dolara američkih poreskih obveznika potrošenih u Ukrajini bio bi politički nezgodan i stoga mu nikada neće biti dozvoljeno da postoji.

Iako se čini nezamislivim da bi članovi Kongresa mogli tako brzo zaboraviti lekcije iz Afganistana kada je riječ o obezbjeđivanju milijardi dolara loše vođenog novca duboko korumpiranom političkom režimu u Ukrajini, realnost je da SAD imaju istoriju pružanja vojske pomoć koruptivnim ciljevima, od kojih svi nisu postigli svoje željene ciljeve.

To nije uvijek bio slučaj. U martu 1941., predsjednik Franklin Delano Roosevelt pomogao je da se izraz ”arsenal demokratije” stavi na značenje kada je opisivao mobilizaciju američke industrije u svrhu naoružavanja saveznika za poraz fašizma. Prema takozvanom ”Lend-Lease Actu”, SAD su pružile milijarde dolara vojne pomoći Ujedinjenom Kraljevstvu, Sovjetskom Savezu i Kini da poraze nacističku Njemačku i Imperijalni Japan. Uticaj programa bio je neosporan i igrao je ključnu ulogu u omogućavanju američkim ratnim saveznicima da prežive i na kraju poraze prijetnju koju predstavlja zajednički neprijatelj.

Međutim, od kraja Drugog svjetskog rata, SAD su se upustile u niz nesreća u kojima je ”arsenal demokratije” bio angažiran da podrži ciljeve koji su, uprkos infuziji američkog novca i oružja, na kraju propali. Od 1961. do pada Sajgona u aprilu 1975., Washington je potrošio više od 141 milijardu dolara  podržavajući vladu Južnog Vijetnama u njenom ratu protiv komunizma, uključujući desetine milijardi dolara vrijednu vojnu opremu isporučenu kao dio takozvane ”vijetnamizacije” program, koji je osmišljen da pruži vojsci Južnog Vijetnama sposobnost da se bori i pobjeđuje bez direktne američke vojne pomoći. Kada je Sajgon pao, procjenjuje se da je Sjeverni Vijetnam zarobio oko 5 milijardi dolarau američkoj vojnoj opremi, od čega je skoro polovinu sjevernovijetnamska vojska uspjela integrirati u svoju strukturu snaga.

Nakon ilegalne invazije i okupacije Iraka 2003. godine, SAD su potrošile oko 25 milijardi dolara na obnovu iračke vojske sposobne da stoji na vlastitim nogama. Pa ipak, manje od tri godine nakon što su SAD povukle svoje borbene snage iz Iraka, iračka vojska se u ljeto 2014. srušila protiv snaga Islamske države, napustivši ne samo grad Mosul i ogromne dijelove teritorije u Islamistički pokret, ali i milijarde dolara američke vojne opreme, uključujući teške tenkove i artiljeriju.

Slično, između 2005. i 2021. godine, avganistanska vojska je dobila oružje u vrijednosti više od 18 milijardi dolara iz američkog ”arsenala demokratije”; ali kada se avganistanska vlada srušila u avgustu 2021. godine, više od 7 milijardi dolara vrijedne napredne američke vojne opreme palo je u ruke talibana.

Ono što povezuje ova tri istorijska neuspjeha američke vojne pomoći je zajednička tema ambicije vođene ohološću, gdje su vojni profesionalci ignorirali političku stvarnost na terenu koji su svu svoju vjeru polagali u prevagu američke vojne opreme, doktrine, i obuku. Podržavajući korumpiranu, ideološki neugodnu vladu u Ukrajini sa milijardama dolara američke vojne opreme, čini se da Bajdenova administracija pada u istu zamku kao i njeni prethodnici koji su raspirivali vatru sukoba koje podržava SAD u Južnom Vijetnamu, Iraku i Afganistanu .

Potpisivanjem novog zakona o ‘Lend-Lease Act’ koji ima za cilj da ubrza američku vojnu pomoć Ukrajini u skladu sa originalnim aktom tokom Drugog svjetskog rata, Bajdenova administracija ignorira lekcije iz istorije kada je u pitanju pružanje vojne pomoći, tj. da razlog koji se podržava mora biti pravedan. Nacistička Njemačka i Imperijalni Japan bili su odvratni režimi koji su zaslužili pravdu koju su dijelili saveznici, dijelom naoružani ‘arsenalom demokratije’.

S vremenom su SAD zanemarile kritični predikat da imaju cilj dostojan žrtve koje traže oni koji mu se protive, umjesto toga fokusirajući se na održavanje režima koji su, na mnogo načina, bili korumpiraniji i nedostojniji podrške od snaga bili su raspoređeni protiv. (Ovo mnogo govori, s obzirom na to da bi se u dva od ovih sukoba – Iraku i Afganistanu – snage Islamske države i Talibana obično lako klasificirale kao neprijatelja s kojim se vrijedi suočiti.)

Podržavajući ukrajinsku vojsku koja je u potpunosti infiltrirana dozom ideologije neonacizma, SAD se priprema za neuspjeh tako što se još jednom svrstava u cilj koji, na duge staze, nije vrijedan žrtve koja se traži od onih koji su pozvani da ga brane. Dozvoliti da ova vojna pomoć ide naprijed bez vrste ovlaštenog nadzora koji bi organizacija slična SIGAR-u pružila, osigurava da ne samo da će dolari američkih poreznih obveznika biti protraćeni u gubitni cilj, već i da će svaka šansa da se otkriju nedostaci pomoći program u ranoj fazi i donošenje kritičnih prilagodbi politike neophodnih za sprečavanje katastrofe će biti izgubljeno.