SAD i Izrael su pokušali odvratiti Siriju od napredovanja u Idlibu

Turska i Izrael nastavljaju agresiju na Siriju na sve jasniji i izravniji način, po cijenu onoga malo što je ostalo od njihovog regionalnog ili međunarodnog kredibiliteta. Ovih dana je bilo malo vijesti o nasilju na jugu Sirije, u pokrajini Dara’a na sirijsko-jordanskoj granici, gdje je izbila pobuna kako bi se nastavio isti posrednički rat kojeg su SAD protiv Damaska ​​pokrenule 2011. godine, što samo potvrđuje da su SAD zajednički nazivnik koji povezuje Tursku i Izrael, koji je još uvijek aktivan u nastojanju da ponovno rasplamsa sukob u cijeloj Siriji i promijeni ravnotežu u svoju korist.

Srećom, sirijska vojska je brzo okružila pobunjenike u gradu Sanamaynu, nakon čega su pristali pregovarati s ruskim posrednicima i predali oružje. Sklopili su sporazum s predstavnicima iz Damaska i sve se završilo prije nego se pobuna proširila na jugu Sirije i prije nego su SAD i Izrael preko Jordana poslali naoružane militante iz izbjegličkih kampova ili susjednog Iraka.

Nasilje na jugu Sirije je trebalo biti pojačano sukobima u pokušaju da se sirijske snage razdvoje i odvrate od uspješnih operacija na sjeveru u Idlibu. To nam pomaže otkriti da sukob Turske i Sirije nije bio planiran u Ankari ili u ime turskih interesa, već u Washingtonu i u ime američkih interesa. To nam objašnjava i zašto se vanjska politika Turske prema Siriji nikada nije promijenila u smjeru da odražava turske interese, danas i srednjoročno ili dugoročno u budućnosti, već su turske aktivnosti zapravo posljednji pokušaj pobjede u gubitničkom posredničkom ratu Washingtona i Izraela protiv Damaska.

Nasilje na jugu Sirije je samo u smislu naoružane skupine bilo neovisno o operacijama Turske na sjeveru, ali je bilo jasno koordinirano kako bi podržalo tursku agresiju.

Isto tako, bio je organiziran i obnovljeni propagandni udar od zapadnih medija kako bi se ojačao politički utjecaj nastavka agresije na Damask. U zapadnim medijima još uvijek postoje oni koji predstavljaju organizacije koje financiraju zapadne vlade i koje pozivaju na svrgavanje Assada i na opstrukciju obnove. Bilo je i pokušaja da se zapadni prodor iskoristi kako bi  ovaj sukob dobio „humanitarnu dimenziju“, samo kako bi se demonizirao Damask i izvršio pritisak na sirijsku vladu.

Nekoliko dana u Dara’ai, gdje su se vodile ulične borbe u Sanamaynu, prijetili su da se ponište sva postignuća Damaska, Irana i Rusija u arapskoj zemlji. Ali brza intervencija sirijske vojske i aktivnosti ruski h pregovarača, vjerojatno i ovaj put iz „sunitskih jedinica„ ruske vojne policije, uglavnom iz Čečenije ili Dagestana, osujetili su ovaj plan. I tako je na sjeveru ostala sama Turska, koja sve teže vodi rat protiv sirijske vojske. Kontinuirani gubici u ljudstvu i obaranje dronova ne daju nade u uspjeh turske kampanje.

U vrijeme dok pišemo ovih nekoliko redaka, poslijepodne 3. ožujka, već treći napadački dron turske vojske je u proteklih 24 sata oboren u Idlibu. Za one koji nisu znali, zaključno s 31. prosincem 2019. je turska vojska u arsenalu imala 33 drona „Bayraktar TB2“ i oko 60 manjih letjelica „ANKA“. U Siriji je proteklih dana dokazano uništenih 11 dronova, a još toliko ih oboreno u Libiji.

Turska je, osim svoje kontinuirane agresije na sirijski teritorij, opet koristila izbjeglice koje je poslala u Europu, samo kako bi eksplodirao strah zapadne javnosti. Ankari treba zapadna potpora u vojnim operacijama u Siriji, ali  će je teško dobiti, iako zapadne sile same provode svoje destabilizirajuće planove. Ipak, još jedna proizvedena i iskorištena izbjeglička kriza imala je za cilj dobiti podršku zapadne javnosti kako bi se zapadne vlade mogle agresivnije boriti zajedno s turskim, izraelskim i terorističkim „askerima“.

Ali na kraju, ovo je ponavljanje svih starih trikova koji su već iskorišteni od 2011. Razlika je sada u Sjedinjenim Državama i njihovim trupama, koje zauzimaju manje teritorija u Siriji, ali je manje političara na globalnoj sceni koji se žele sukobljavati s Rusijom i Iranom, koji su već ispekli zanat u borbi protiv nasilja.

Sjedinjene Države unutar i izvan Sirije su nesputane i ova obnovljena agresija na Siriju vjerojatno je očajnički napor da se pokušaju izbjeći ustupci prije konačnog i neizbježnog završetka sukoba. Za to su SAD bile spremne ne gotovo totalni rat koji bi mogao svrgnuti sirijsku vladu i ukloniti Rusiju i Iran sa sve većim utjecajem na teritoriju Sirije, a time i u regiji. Ali apsolutno uvjerenje u vlastitu premoć je najgori neprijatelj. To je sada shvatio Erdogan, a na kraju će to morati prihvatiti i SAD i Izrael koji će se morati pomiriti s činjenico da se sirijska vojska i njezini saveznici neće zaustaviti dok posljednji kvadratni centimetar sirijskog teritorija ne bude oslobođen i granice u potpunosti osigurane. To će se dogoditi, ma što govorili kauč-generali i teoretičari zavjera koji znaju za tajni dogovor Putina i Erdogana i Putina i Netanyahua na štetu Sirije, a tako i na štetu Irana i Hezbollaha.