SAD i njihovi saveznici igraju ‘ruski rulet’. Gotovo bi pomislili da žele nuklearni rat

Nedavni članak profesora Sergeja Karaganova doveo je u fokus javnosti problematično pitanje upotrebe nuklearnog oružja u ukrajinskom sukobu. Mnoge reakcije se svode na dobro poznato rezoniranje da u nuklearnom ratu ne može biti pobjednika i da se u njemu ne može voditi.

U tom kontekstu, predsjednik Vladimir Putin je, odgovarajući na pitanje na Međunarodnom ekonomskom forumu u Sankt Peterburgu, rekao da je nuklearno oružje sredstvo odvraćanja i da su uvjeti za njegovu upotrebu definirani u objavljenoj doktrini. On je objasnio da postoji teoretska mogućnost upotrebe ovog oružja, ali da sada nema potrebe da se koristi.

U principu, nuklearno oružje je bilo “na stolu” za Rusiju od samog početka ukrajinskog sukoba upravo kao sredstvo za odvraćanje SAD i njihovih saveznika od direktnog uključivanja. Ipak, ponovljena javna podsjećanja Putina i drugih zvaničnika o nuklearnom statusu Rusije do sada nisu spriječila rastuću eskalaciju učešća NATO-a. Kao rezultat toga, postalo je jasno da se nuklearno odvraćanje, na koje su se mnogi u Moskvi oslanjali kao na vjerodostojno sredstvo za osiguranje vitalnih interesa zemlje, pokazalo kao mnogo ograničenije sredstvo nego što su očekivali.

U stvari, SAD su sada sebi postavile zadatak – nezamisliv za vrijeme Hladnog rata – da pokušaju poraziti još jednu nuklearnu supersilu u strateški važnom regionu, bez pribjegavanja atomskom oružju, već naoružavanjem i kontrolom treće zemlje. Amerikanci postupaju oprezno, testiraju odgovore Moskve i dosljedno pomjeraju granice mogućeg u pogledu naoružanja koje se isporučuje Kijevu, kao i izbora ciljeva za njih. Od početka od protutenkovskih ‘Javelina’, do konačnog nagovaranja saveznika da pošalju stvarne tenkove, SAD sada očito razmišljaju o transferu borbenih aviona F-16 i projektila dugog dometa.

Vjerojatno je ova američka strategija zasnovana na uvjerenju da se rusko rukovodstvo neće usuditi upotrijebiti nuklearno oružje u trenutnom sukobu, te da njegovo pozivanje na nuklearni arsenal kojim raspolaže nije ništa drugo do blef. Amerikanci su čak bili mirni – barem spolja po pitanju raspoređivanja ruskog nestrateškog nuklearnog oružja u Bjelorusiji. Takva “neustrašivost” direktna je posljedica geopolitičkih promjena u posljednje tri decenije i promjene generacija na vlasti u SAD-u i na Zapadu općenito.

Strah od atomske bombe, prisutan u drugoj polovini dvadesetog stoljeća, je nestao. Nuklearno oružje je izbačeno iz jednadžbe. Praktični zaključak je jasan: ne treba se bojati takvog ruskog odgovora.

Ovo je izuzetno opasna zabluda. Putanja ukrajinskog rata ukazuje na eskalaciju sukoba kako horizontalno (širenjem teatra vojne akcije), tako i vertikalno (povećanjem snage i intenziteta upotrebe oružja). Mora se trezveno priznati da ovaj zamah ide ka direktnoj oružanoj konfrontaciji između Rusije i NATO-a. Ako se nagomilana inercija ne zaustavi, doći će do takvog sukoba, a u tom slučaju će rat, koji se proširio na zapadnu Europu, gotovo neizbježno postati nuklearni. I nakon nekog vremena, nuklearni rat u Europi će najvjerojatnije dovesti do razmjene udaraca između Rusije i SAD-a.

Amerikanci i njihovi saveznici zaista igraju ruski rulet. Da, do sada je ruski odgovor na bombardiranje Severnog toka, napad dronom na stratešku zračnu bazu Engels, ulazak zapadnih naoružanih sabotera u Belgorodsku oblast i mnoge druge akcije strane koju podržava i kontrolira Washington bio relativno suzdržan. .

Kao što je Putin nedavno jasno rekao, postoje dobri razlozi za ovu uzdržanost. Rusija je, rekao je predsjednik, sposobna da uništi bilo koju zgradu u Kijevu, ali neće pristati na metode terora koje koristi neprijatelj. Ali Putin je dodao da Rusija razmatra različite opcije za uništavanje zapadnih ratnih aviona ako se nalaze u zemljama NATO-a i direktno sudjeluju u ratu u Ukrajini.

Do sada je strategija Moskve bila da dozvoli neprijatelju da preuzme eskalirajuću inicijativu. Zapad je to iskoristio, pokušavajući da iscrpi Rusiju na bojnom polju i potkopa je iznutra. Nema smisla da Kremlj pristane na ovaj plan. Naprotiv, bolja je ideja razjasniti i modernizirati našu strategiju nuklearnog odvraćanja, uzimajući u obzir praktično iskustvo ukrajinskog sukoba. Postojeće doktrinarne odredbe formulirane su ne samo pre početka tekuće vojne operacije, već i očigledno bez precizne ideje što bi se moglo dogoditi u takvoj situaciji.

Vanjska strategija Rusije uključuje inostrane diplomacije, informativne kampanje i druge aspekte – pored vojnih elemenata. Glavnom protivniku treba dati nedvosmislen signal da Moskva neće igrati po pravilima koja postavlja druga strana.

Naravno, ovo bi trebalo da bude praćeno kredibilnim dijalogom i s našim strateškim partnerima i s neutralnim državama, objašnjavajući motive i ciljeve našeg djelovanja. Mogućnost upotrebe nuklearnog oružja u trenutnom sukobu ne smije se kriti. Ova stvarna, a ne samo teorijska, perspektiva trebala bi biti poticaj da se ograniči i zaustavi eskalacija rata i na kraju otvori put za zadovoljavajuću stratešku ravnotežu u Europi.

Što se tiče ruskih nuklearnih udara na zemlje NATO-a, kako ih je pokrenuo profesor Karaganov: Hipotetički govoreći, Washington najvjerojatnije ne bi odgovorio na takav napad vlastitim nuklearnim odgovorom protiv Rusije – iz straha od ruskog odmazde protiv samih SAD-a.

To bi raspršilo mitologiju koja je decenijama okruživala član 5 Sjevernoatlantskog ugovora i dovelo do duboke krize za NATO – možda čak i raspada organizacije. Moguće je da bi u takvim okolnostima atlantske elite NATO-a i EU-a uspaničile i bile odbačene od strane patriotskih snaga koje bi se same uvjerile da njihova sigurnost zapravo ne zavisi od nepostojećeg nuklearnog kišobrana SAD-a, već od izgradnju uravnoteženih odnosa s Rusijom. Moguće je da bi upravo opisani proračun na kraju bio točan. Ali to je malo vjerojatno.

Da, američki nuklearni udar na Rusiju vjerojatno ne bi uslijedio odmah. Malo je vjerojatno da bi Amerikanci žrtvovali Boston za Poznanj, kao što nisu htjeli da žrtvuju Čikago za Hamburg tijekom Hladnog rata. Ali vjerojatno će postojati neka vrsta odgovora iz Washingtona. Možda neatomskog tipa, koji bi, bez previše spekulacije, mogao biti osjetljiv i bolan za nas. Vjerojatno bi time Washington pokušao slijediti cilj sličan našem: paralizirati volju ruskog rukovodstva za nastavak rata i stvoriti paniku u našem društvu.

Malo je vjerojatno da će rukovodstvo Moskve kapitulirati nakon ovakvog udara, jer bi u ovoj fazi samo postojanje Rusije bilo ugroženo. Vjerojatnije je da će uslijediti uzvratni udar, i ovoga puta, može se pretpostaviti, na glavnog protivnika, a ne na njegove satelite.

Zaustavimo se prije ove tačke bez povratka i rezimirajmo našu analizu okvirno. Treba li nuklearni metak demonstrirano ubaciti u cilindar revolvera s kojim se rukovodstvo SAD-a danas bezobzirno igra? Da parafraziramo pokojnog američkog državnika: Zašto nam treba nuklearno oružje ako odbijemo da ga koristimo suočeni s egzistencijalnom prijetnjom?

S druge strane, nema potrebe plašiti druge riječima. Umjesto toga, moramo se praktično pripremiti za svaki mogući razvoj događaja pažljivo razmatrajući opcije i njihove posljedice.

Rat u Ukrajini je postao dugotrajan. Koliko možemo zaključiti iz postupaka ruskog rukovodstva, ono očekuje da će postići strateški uspjeh oslanjajući se na ruske resurse, koji su višestruko veći od onih u Ukrajini. Također se oslanja na činjenicu da Moskva ima mnogo više uloga u ovom ratu od Zapada. Ova računica je vjerojatno točna, ali treba uzeti u obzir da protivnik drugačije procjenjuje šanse Rusije od nas i može poduzeti korake koji bi mogli dovesti do direktnog oružanog sukoba između Rusije i SAD/NATO-a.

Moramo biti spremni za takav razvoj događaja. Da bi se izbjegla opća katastrofa, potrebno je vratiti strah od armagedona u politiku i javnu svijest.

U nuklearnom dobu, to je jedina garancija očuvanja čovječanstva.

Autor: Sergeja Karaganov