SAD koriste Afriku kao odskočnu dasku protiv Kine

Prošle sedmice, Bidenova administracija bila je domaćin samita afričkih lidera u Washingtonu, DC. Sastanak, prvi te vrste u više od decenije, imao je za cilj da poveća angažman SAD na kontinentu u cilju suprotstavljanja Kini.

SAD su postale sve zabrinutije zbog rastućih veza Pekinga sa afričkim državama, optužujući svog rivala da koristi takozvane ”dužničke zamke” i druge ekspanzionističke politike širom regiona. Shodno tome, Washington sada tvrdi da će investirati 55 milijardi dolara širom kontinenta u naredne tri godine, iako nema naznaka odakle će taj novac doći.

Pravi ciljevi ovih napora su transparentni, što ilustruje naslov AP-a koji je glasio „Kina baca dugu senku na samit američko-afričkih lidera.” Poruka Washingtona je sažeta kao “SAD nudi bolju opciju afričkim partnerima.” Ako već nije bilo jasno, SAD imaju samo jednu stvar na umu sa svojom novootkrivenom ljubavlju prema Afrikancima, a to je sopstveni interes da se suprotstavi Kini. Da li je inače moglo manje da brine? Definitivno ne.

Kada se SAD zainteresuju za vašu zemlju, uvijek će se predstaviti kao glasnik većeg dobra i predstavnik vaših ”istinskih” interesa. Amerika ima sve što poželiš, sve što ti treba, i ne treba vjerovati onim drugim lošim državama s kojima možda imaš posla, jer one definitivno planiraju da te iskoriste i zlostavljaju. Bilo je mnogo toga izloženo na samitu Kine i Afrike, čak do te mjere da je američki ministar odbrane Lloyd Austin optužio Kinu, neosnovano, za destabilizaciju regiona .

Ali istina je da postoji fundamentalni razlog zašto se afričke nacije više povezuju s Kinom posljednjih decenija, a to nije zato što je Kina lukavija i varljivija, već zato što američki rekord na kontinentu govori sam za sebe. Američke akcije su mješavina naslijeđa potpunog nemara, strane intervencije u obliku vojne akcije ili sankcija, ili još gore, potpunog iscrpljivanja afričkih ekonomija 1980-ih i 90-ih kroz programe koje je vodio MMF koji su prisiljavali brutalne neoliberalne režime štednje na mnoge zemlje i ozbiljno snižen životni standard.

Zapad također često optužuje Kinu za takozvanu ”diplomaciju zamke duga” u Africi, proglašavajući tvrdnju da Peking namjerno opterećuje afričke nacije dugovima kako bi izvukao strateške ustupke od njih. To je upravo ono što je MMF uradio širom afričkog kontinenta, a takvo naslijeđe bilo je povijesni pokretački faktor zašto se sada preferira Kina kao ekonomski partner,jer su u praksi akcije Pekinga potpuno u suprotnosti s onim što Amerikanci i Evropljani su uradili.

Prije svega, a čini se da SAD ne razumiju, je da Kina i afričke nacije dijele nasljeđe zajedničkih revolucionarnih i postkolonijalnih veza. Tokom 1950-ih, 60-ih i 70-ih godina, Afrika je postala ”najmlađa” na svijetu, figurativno, jer su se brojne nove nacije pojavile brzo kako su stekle nezavisnost od evropskih imperija. Ovo je promijenilo kartu svijeta. Na Kinu iz Mao ere, koja je u to vrijeme bila i postkolonijalna revolucionarna država, gledalo se kao na izvor podrške i solidarnosti u vrijeme hladnoratovskih turbulencija.

Nove nezavisne afričke države morale su se kretati putem između SAD-a i SSSR-a. Mnogi su stoga uspostavili partnerstvo s Kinom kroz ”pokret nesvrstanih”, koji je postao svjetionik ”trećeg svijeta”, u smislu izbjegavanja oba politička bloka usred kinesko-sovjetskog raskola. Kina iz Mao ere često je davala političku, diplomatsku i vojnu podršku afričkim revolucionarnim režimima. Među njima je, na primjer, Zimbabve Roberta Mugabea u Bushovom ratu u pokušaju da se sruši država Rodezija koja je povezana s Britancima aparthejda. Kina je tako postala simbol afričke solidarnosti i otpora; njegov pogled na svijet odjeknuo je kod Afrikanaca.

U današnje vrijeme, okolnosti su se naravno promijenile. Kina više nije revolucionarna država kakva je bila, ali su njene istorijske veze s Afrikom ostale i prešle u nove principe koji i dalje odražavaju nesvrstanost i solidarnost ”globalnog juga” kroz sočivo multipolarnosti. Nakon brzog razvoja, Kina je promovirala svoj angažman s Afrikom u svjetlu ovih nasljeđa, obećavajući da će pomoći afričkim zemljama da napreduju, ali na taj način izbjegavajući zamke koje su imale u odnosima sa Zapadom. Dok zapadne zemlje uslovljavaju pomoć nametanjem liberalne demokratije i neoliberalne tržišne politike, Kina obećava da će poštovati afrički suverenitet.

Evo jednog nedavnog jasnog primjera stava Washingtona. Ulazeći na američko-afrički forum i uprkos tome što se spremao da se sastane s njim, Bidenova administracija je uvela sankcije sinu predsjednika Zimbabvea, optužujući ga za korupciju. Naravno, korupcija je loša ako je istina. Međutim, način i vrijeme donošenja ove odluke (koja je bila namjerna) bili su i pokroviteljski i uvredljivi. To pokazuje da SAD ne tretiraju afričke nacije kao jednake i shodno tome ne poštuju njihove unutrašnje stvari. Kina nikada ne bi uradila tako nešto.

U ovom slučaju, američke namjere prema Africi su vrlo jasne. Dok će afričkim nacijama biti drago da pribave više pažnje i više koristi od Washingtona, svjesne su da bi bilo potpuno naivno položiti svo svoje povjerenje i vjeru u SAD, zemlju koja ne samo da je izazvala neka od njihovih najgorih ekonomskih iskustava, već takođe se pojavljuje samo zato što ima na umu Kinu. Mislite li da bi takav samit uopće postojao da afričke nacije nikada nisu imale veze s Kinom? Afrika dobija pogled samo zato što su SAD opsjednute suočavanjem sa Pekingom po svaku cijenu. To je odskočna daska, ali ne i cilj sam po sebi.

Autor: Timur Fomenko